Književne novine

nagradivali: novčanom nagradom ili novom knjigom

Kao vosledica naše sve veće knjižeone produkcije, iz godime u godinu povećuvaju se fondovi za razne knjižeome nagrade. Sistem i karakter nagrađipamja mogli bi da budu predmet zanimljivog (čak i zabrinu=tog) razgovora, izvesme, me male, zbunjemosti. Današnji YTazgovoy, međutim, WDodiće se ma marginama jedme tek đodeljene nagrade i mjegov predmet biće: kako magrađivati mlade š#tisce, novčamom, nagradom ili movom, knjigom. Reč je o magradi „Mladosti“, kojom, su nagrađeme prve kmjige pesama tri mamje ili više pozmnata, monje ili više ajfirmisama pesnika.

„Žiri je razmotrio Kknjiženu, produkciju mladih i jedmoglasmo doneo svoju od, luku, iako je, tokom rada, konstatovamo da je bilo i drugih, tematski zanimljivih, i knjižeomno kvalitetnih, dela mladih, autora. Nagrađenc knjige predstavljaju i 2dad svoje autore i za književnu, sredim Yezultat koji je ovom, nagradom, samo još vi še potorđuje“, kaže se u obrazloženju odluke žirija.

Verujemo da oni koji su ovu nagradu, dodelili me mi sle da je stvaralački potemcija mladih, pisaca iscrpem, već njihovom, prvom, Kknjigom. Nagrada, čini se, mije ž ne bi trebalo da bude samo nadoknada za ostvaYreme umetničke rezultate, nego + dokaz poberemja wu buduća ostvarenja mladih pisaca, na čijoj su strami memirmi stvaralački žar, darovitost i mladost. Verovatno je da zbirke koje su magrađene misu objavljene mi brzo mi lako. Nesummnjivo da su i ovi mladi pisci osetili ma saojoj 'koži karakter izdavačke politike mnogih maših izdavačkih, pređuzžeća.

Jedan izvamredam i vrlo izrazit primer mašeg izdavačkog mesnmalaženja i mezdrave situacije, koja vlada u, mašoj izdavačkoj delatnosti, predstavlja činjenica da je u Zagrebu jednom vrlo visokom, knjižeonom, magra dom nagrađena zbirka Desama koju je pisac moYao da izda o vlastitom, trošku; a reč je o pesniku koji je već ranije imao mekoliko vredmih, ostvarenja.

Kad, s druge strane, pogledamo imema mladih, pisaca, ranije magrađenih, ma– gradom, „Mladosti“, ili uopšte nagrađenih mladih aautora, i upitamo se ko je od, mjih, posle magrađenme knjige, uspeo da objavi meko .movo delo, + kakvi su iž gledi da ma, mo0DO delo izide, sigurno je da nećemo dobiti, veday odgovo?T.

. Nema summje da su oni koji dodeljuju nagrade mla 'dim, piscima svesni tih izdavačkih deformacija i teškoća s kojima se suočava= ju mladi stvaraoci kad požele da izdaju knjigu. A za mladog bišca, to je SsiguTmo, nema veće mi lepše na grade mego da svoju knjigu vidi objavljenu.

Polazeći od, korisnog predubeđenja da je potrebno nagrađivati ona dela mladih, pisaca koja predstavlja ju jeđam već mesumnjiv Yezultat, ne samo za autore mego i za knjižeonu, sredinu u kojoj su mastala, omi koji dodeljuju magrade me bi smeli, da smetnu s uma ceo taj vrlo mesrećni splet okolnosti w» mašoj izdavačkoj delatnosti, koji me ide ma ruku, mladom piscu. i mora li bi da povedu račuma O njegovoj budućmosti i njegovim, perspektivama. Možda bi majbolji dokaz brige i poverenja, majstimulatiDniji oblik magrađivanja bio kad bi oni izdavači. koji magrađauju, umesto dodeljivanja movčanih magrada (koje su u današnjem izmonosu skoro simbolične) bili voljni da obiave move knji ge nagrađenih pisaca i pruže ih kultiurmni doomanefi mn

uvid, i ocem Dušan PUVAČIĆ

š i i : i i : : : i i i ; i " i š : i " :

w“ I kad je to već tako jednostavna i elementarna istina, čemu i

otkuda ta tako raširena težnja .da se.

literatura, njene preokupacije i ideje eksteritorizuju, smeste u nekakav fiktivni, vanistoričan okvir? To je čudnije tim pre što se danas veoma poznata književna imena i autoriteti ne libe da svoja književna i filosofska dela zasmuju fako reći ma činjenicama „tekućeg društveno političkog života“.

Čini mi se da nisam daleko od istine ako utvrdim da Pervić odbacuje svaku drugu vrstu angažovanosti izuzev onu najaktuelniju koja se zasniva i gradi „tako reći na činjenicama tekučeg društveno - političkog života“, kao da se suština i smisao revolucioparnih preobražaja stvarnosti poistovećuje sa tim činjenicama. Kakav on argument navodi za to da literatura mora ili treba da se gradi na činjenicama tekućeg društveno - političkog života? Nikakav. Tačnije, i ako izuzmemo podnaslov njegovog članka („Vreme revolucije i revolucionarnih ideja“), što bi moglo da se shvati kao posredno uDOtrebljen „argument, jedini Pervićev „argument“ za ovakvo tvrđenje jeste jedno novo tvrđenje, još više apodiktično a još manje argumentovano od prvog, mada u kontekstu treba da posluži kao njegov argument:

Kad ne služi čemu može da služi, literatura ne služi ničemu“.

Pitam se u nedoumici joj jednom: da li ove redove treba da shvatim tako .da literatura' koja nije na opisani način angažovana prestaje da bude literatura uopšte? To Pervić direktno ne kaže, ali to njegov tekst implicira. Ako nešto ničemu ne služi — da li može, u ovim našim krajnje relativiziranim i funkcionalno izukrštanim ljudskim odnosima, da polaže bilo kakvo pravo na neku vrednost? Ako se sve tvorevine i tekovine koje se u ljudskom društvu grade i nastaju mogu, u krajnjoj liniji, da shvate i objasne samo u sklopu jednog društveno određenog i zatvorenog funkcionaliteta, onda sve što je stvoreno i na taj način nastalo mora,.na kraju krajeva, da ima neku svrhu, da nečemu služi. U tom smislu u pravu smo da iu konačnu, ma koliko fananu i indirekino dostupnu „korisnost i svrhu proglasimo za kriterijum vrednosti.

Doduše, može mi se prebaciti da se funkcionalizmom ne mogu objasniti ni opravdati sve stvari. U suštini, gledano filosofski i gnoseološki, funkcionalizam, kao i zakon kauzaliteta, može da bude čisto subjektivna kategorija primenjena na objektivno sštanje stvari, jedna racionalna kategorija subjekta kojom se on koristi kao inštrumentom u đešifrovanju sveta. Sve Što postoji ne iscrpljuje svoju vrednost time što je prema nama funkcionalno fiksirano. U prvom ređu priroda ne postoji radi nas, pa ni ova planeta ni kosmos gde smo mi slučajni i prolazni gosti. Ali to važi za stvari koje su van nas, van ljudskog društva, dok sve što nastaje kao društveni produkt ili produkt u društvu crpi svoju vrednost upravo iz svog funkcionalnog odnosa prema čoveku. Bilo da je angažovana ili neangažovana u „punom i pravom smislu“, o kome govori Pervić, literatura ima izvesnu društvenu ulogu van koje nema nikakvog smisla ili van koje ne bi ni postojala. To znači da mi, na izvestan način, prihvatamo pretpostavku da se u pojam literature, kao i ume{inosti, „uključuje i njen društveni smisao kao elemenat njene estetičke definicije, i pored toga što smo duboko

. NJIAIJKJJIKKIJ])].. ––I—IwGSAw–—ZZZV–—–wZZz7—Zm ICI: -I TJEr_IJıIJ=_JJ_—HHRIIIUEIEIEŠRIR.~.

komentari

ANGAŽOVANA ILI PREANGAŽOVANA LITERATURA

svesni toga da su estetička i društvena celishodnost dve sasvim zasebne ili čak isključujuće kategorije.

Na koji je onda način lituratura u stanju da pomiri u sebi te dve različite kategorije, tj. na koji se način uopšte zasniva kao literatura? Time što kroz jednu estetički besprekormnu ili relativno prihvatljivu formu uspeva da nas angažuje, da nas izazove, da Ppokrene u nama emotivno – asocijativnu vibraciju. Ništa više. Ali to „ništa više“ daleko je više nego što može da zamisli jedan sledbenik politički konkretno angažovane literature. Jer, sem fe najaktuelnije društveno-političke angažovanosti, za koju se zalažu Muharem Pervić u pomenutom članku u „Politici“ i Stevam Majstorović u članku „Neangažovana angažovamosi“, objavljenom u listu „Danas“ od 9. maja OVC godine, postoji i jedan drugi, nenameitljivi, spontami oblik emotivno-misaone i univerzalno – humane angažovanosti koja neizostavno spada u dublje estetičke odredbe svakog literarnog i umetničkog dela i koja u stvari, baš onda kad tu angažovanost u nama posredno - asocijativnim putevima aficira jedno umetničko delo, dakle baš zato što u njemu ne mora da je bukvalno - predmetftno i sadržana, predstavlja pravi i prirodni oblik angažovanosti koji se spontano rađa iz našeg dodira sa umetničkim delom. Ona nije eksplicitna, nego imanentna umetničkom delu, zapravo ne samo njemu nego odnosu u koji ono stupa kad se ubaci u komunikaciju sa masovnim konzumentom. Njen tako proizvedeni efekat ravan je procesu humanizovanja, za koji je jedan od romamtičarskih gorostasa, Klajst, postavio još pre sto pedeset godina sledeću . klasičnu formulu:

„.. Morali bismo barem svakog dana da pročitamo jednu dobru pesmu, da vidimo jednu . lepu sliku, da čujemo jednu ljupku pesmicu — ili da sa prijateljem izmenimo po koju srdačnu reč, kako bismo obrazovali lepši, mogao bih reći ljudskiji, deo našeg bica“.

Možda je formula malo zastarela, možda ne važi za revolucionarnu epohu socijalizma i komunizma? Čini mi se da baš za našu epohu više važi nego za prethodne. Razlike, razume Se, postoje. Jer, sam humanizam nije staiički nego dinamički pojam. Ali pri iom freba da budemo dvostruko oprezni. Nije reč o programatski shvačenom humanizmu, koji umetnost naše epohe ireba da propagira. Humanizam nije u programu, nego u atmosferi solidarnosti, u sposobnosti da se čovek, {izički ne izlazeći iz sebe, identifikuje sa svima oko sebe s kojima stupa u SOcljalnu integraciju. Tekući „društveno politički život“ naše epohe samo ie jedna prostorno - vremenska određe-

nost, materijalna baza ali i spoljna oznaka tog humanizma, sledstveno tome samo sredstvo a nikako cilj umetničke inspiracije. Marks je postavio kao konačni cilj društvenog razvoja „Očovečenje čoveka“ i ako vwmetnost tome doprinosi, zašto joj propisivati kakve materijalne činjenice treba da ugrađuje u svoju savremenu viziju sveta? Zar nije najvažnije da ona ostvaruje tu revolucionarnu ideju, a ne kako je ostvaruje?

Otuda literatura ni u kom slučaju ne može da „služi“ društvu na onaj način kako to zamišlja Pervić. Jer njena služba sastoji se u nesluženju: njoj je neophodna maksimalna autonomija da bi ostvarila svoju revolucionarnu društvenu ulogu. Ne znam odakle je Pervić pozajmio termin „služi“, „ne služi“, ali on je vrlo nepodoban u primeni na literaturu; on pokazuje Pervićevo ignorisanje osobenog karaktera umetničke strukture. Prihvatanje te terminologije nerazdvojno je poveza= no sa usvajanjem dirigovane inspiracije: šta vrede onda kvantitativne mere predostrožnosti? Prema Pervićevom shvatanju, naši bi pisci sada trebalo da

se dadu un poteru za pronalaženjem one tanane, nevidljive granice između slobodne i dirigovane inspiracije, da iznijansiraju svoje služenje aktuelnim potrebama ideologije tako da to ne bude njena slepa ilustracija nego stvaralačko transponovanje. Muharem Pervić je, kao i svaki mlad čovek, entuzijasta i sklon apodiktičkim stavovima, ali lišen onog dragocenog iskustva naših književnih borbi od 1948. pa sve do pada poslednje diktatorske garniture u našoj književnosti 1958, zbog čega nema pravo osećanje i čulo za značenje izvesnih fermina. Misli li on stvarno da naši pisci izbegavaju aktuelnu političku tematiku u svojim delima usled „nedostatka dubljeg interesa i angažovanja oko izgrađivanja novog društva“, ili zato što im ne polazi za rukom: da pronađu :fu..čarobnu formulu o služenju literature aktuelnoi dnevnoj politici, koje bi, istovremeno, bilo i nesluženje? Pervićev u suštini eksplicilno ždanovistički stav („Kad ne služi čemu može da služi, literatura ne služi ničemu“) Majstorović je primenio na pojam integralne umetnosti i tako pokazao prave razmere besmislice koju to tvrđenje predstavlja:

„Imam pri tom u vidu onu vrstu angažovanja o kojoj je nedavno pisao M. Pervić u „Politici“, a koja je, po mom osećanju takođe, pretpostavka ne samo angažovane umefnosti nego i umetnosti uopšte, bez koje ona čak prestaje da to bude, pogotovu u jednom vremenu i jednoj sređini koja se revolucionarno menja“.

Da li je jedna Renoarova slika „angažovana“ bilo do koje mere u onom smislu do koga je stalo Perviću i Majstoroviću? Da li „nature morte“ pokazuje bilo kakve znake takve angažovanosti? Pa ipak, zar bi neko osporio da je u oba slučaja reč o umetnosti? Sva-– ko će se složiti da likovni kvalitet sam po sebi ne mora imati balo kakve veze sa aktuelnom političkom pa čak i društvenom tematikom a da time sebe ipak ne negira kao umetnost. Ali apsurdnost gornjeg tvrđenja može se „dokazati i suprotnim „primerom: Pikasoovoj „Gverniki“ niko ne odriče umetničku vrednost, iako još nije odgonetnuto tačno značenje njenih figuralnih simbola. Ali i čovek koji je potpuno neupućen u te raspre i koji ne zna kada je”j iZ kojih pobuda nastala ova slika, biće njome impresioniran samo ako iole ima smisla za kubizam. Savremena apstraktna umetnost nosi u sebi jedan likovni senzibilitet koji nije opterećen nikasvom opredmećenošću: tu su likovne senzacije u stanju da izazovu određene asocijacije samo kod ograničenog broja ljudi, ali i bez ikakvih konačno opredmećenih asocijacija vizuelni efekat samo po sebi je dovoljan da se tom modernom likovnom izrazu prizna status umetnosti.

Gornja shvatanja neodrživa su i sa stanovišta savremenih estetičkih „kon.cepcija. Ona impliciraju vulgarnu teoriju odraza. Odnos revolucije i umetnosti Pervić nije u stanju drukčije da sagleda nego isključivo sa gledišta iskustava socijalističkog realizma. Zato je za Pervića pitanje slobode i mogućnosti njene zloupotrebe glavni problem 5 kojim sec stvaralac kod nas sukobljava kad pokuša da sc u svom stvaranju inspiriše neposredno društvenim zbivanjima. Da li će stvaralac u svom delu izraziti konkretnu društveno - političku stvarnost verno ili lažno, to može da bude samo problem za onu literaturu i umetnost koja se zasniva na vulgarnoj teoriji odraza, za onu estetičku koncepciju koja shvata umetnost kao doslovnu reprodukciju stvarnosti, koja u samoj toj reprođukciji vidi smisao umetničke slike. Ali ako Književnost nije reprodukovanje stvarnosti nego stvaranje nečeg čije se osnove nalaze u konkretnoj stvarnosti, bilo u jednom njenom detalju bilo u iotalitetu stvarnosti, ali što kao umetnička celina nema svog adekvata u stvarnosti, i ako se smisao revolucije ne iscrpljuje činjenicama fiekućeg. društveno - političkog života, nego u humanizovanju odnosa između čoveka i čoveka, čoveka i društva, čoveka i svet ske zajednice, humanizovanju koje mora, razume se, da pođe svuda od kon= kretnog trenulika i konkretne situacije, onda umetničko stvaranje u našoj

epohi, u epohi revolucije i revolucio=

narnih ideja, ne može da se odmeravaš kvantumom činjenica aktuelnog i dru= štveno - političkog života koji jc u njemu prisutan, jer u umetnosti iedna činjenica ima značenje totaliteta činje« nica, i jedan simbol ima značenje čita• ve stvarnosti, njenog toka, njenog smi• sla, njene revolucionarne suštine, nie» nog humanizma.

Da li se onda može određivati i propisivati šta treba da bude savremena revolucionarna Tema naše literature? Ako se zalažemo za spoj Poezije i Revolucije, zer se on umetnički realizuje isključivo preko dnevne političke akiuelistike? TI zar svu savremenu literaturu – koja nije uspela da iz aktuelnog društveno – političkog zbivanja iščupa uopštenu sliku, da je oslobodi efcmerne aktuelnosti i uzdigne do simbola naše epohe treba odbaciti zato što „ničemu ne služi“?

Zoran. GLUŠČEVIĆ

Sz I JLII GI KC O- dqdJNJJ zzcm A C.c o i Tm JAČ

JUBILEJ JANA LUKE KARADŽALEA

Tokom juna meseca u Rumuniji će se mnogobroJnim svečanostima obeležiti pedesetogodišnjica smrti Jednog od najvećih rumu!n– skih pisaca, Jana Karadžalea. On je na originalan način nastavio „književne tradicije iz 1848. gođine ! sivorio delo koje predstav lja ogleđalo njegovog VTremena, druge polovine XIX i prve decenije XX. veka.

Karadđžale je rođen 50. Januara 1852. godine u S5iromašnoj porodici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Ploeštiju. Po završetku gimnazije zaposlio se u suđu i počeo da piše. Prvu pripovetku 0ObJavio je 1874. u jednom humorističkom listu. Ona je već bila puna dSsatiričnih elemenata: predmet podsmeha bila je konzervativ na stranka. Međutim, SsVOje remek delo, dramu „IZgubljeno pismo“, „napisao

je tek 1884. godine. U međuvremenu je promenio više zanimanja: bio je prevodđilac, šaptač u pozorištu, korektor, novinar, Školski nađzornik, urednik jednog humorističkog lista itđ. od 1904. nastanio se u Berlinu, 'Bđe je i umro 9. juna 1912. godine.

Karadžale je književnu slavu stekao u prvom Tedu svojim pozorišnim Kkomadima. Oni su prevashod no satirični i uz njihovu umetničku vrednost i njihov dokumentarni karakter je od prvorazrednog značaja. Karadžale je bio svedok i savremenik EOtovo svih procesa transformacije života u Rumuniji i svemu je dao i svoj doprinos. Karadžale je pisac floberijanskog tipa. Pre objavljivanja on je svoja dela glačao i doterivao i vodio mnogo računa o njihovoj formalnoj dorađenosti. Ma da je njegov celokupni 0Opus različit po žanrovima, on je i ideološki i estetski Jeđinstven.

Tri njegova najznačajnijm umetnička ostvarenja su drame „Olujna noć“,

ea a ea aa aaa e ua e ia ea ta ae

KNJIŽEYNE;

NOYINE

e Direktor i odgovorni Palavestra. Sekretar ređakcije: Bogđan A. Dimitrijević. Ređakcioni odbor: vić, Slavko Janevski, velimir LuDušan Puvačić, Izet Sarajlić, vlagoslav Stojanović-Sip.

oprema: Dragomir. | dr Milan Damnjanović, Zoran Glušče kić, Slavko Mihalić, Vlađimir Petrić, dimir Stamenković, Pavle Stefanović, Dra,

„Izgubljeno pismo“ i „Ne“ sreća“, U prvoj slika bukureštansku malograđansku sređinu, punu sitnih strasti i ljudskih izopačemosti, koja teži ka višim društvenim položajima. U drugoj se radnja dešava u jednom malom gradu u unutrašnjosti pred izbore; pisac Kroz nekoliko Vrlo izrazitih karaktera slika 0bičaje jednog buržoaskoagrarnog političkog sistema. Treća prikazuje borbu jedne žene da dođe do istine i uspostavi pravdu.

uz Sađoveanua i Emineska, Karadžale je najpopu-

larniji rumunski Dpisac.

JUGOSLOVENSKA KNJIŽEVNOST U BUGARSKOJ

Izdavačko preduzeće „Narodna kultura“ u Sofiji 0Djavljuje dela iz svetske uterature, U broju od 25. aprila sofijski list „Literaturni novini“ objavio ije izdavački plan svetskih kla sika ovog izdavačkog DTreduzeća. Iz jugoslovenske knjižeVnosti zastupljene su tri nacronalnc literature: Srpske hrvatska i slovenačka. IZ srpske literature u plan je uključen Njegošev „G9r-

urednik: Tanasije Mlađenović. UwUrednik: Predrag Popović. Tehničko-umetnička

ski vijenac“ (već nekoliko puta izdđavan u Bugarskoj), izabrane pesme Zmaja i Jakšića; zbornik „Srpski pesnici“; Matavuljev „Bakonja fra Brne“, „Pauci“ Iva Cipika, „Ivkova Slava“ i „Zona Zamfirova“, Stevana Sremca, „Gorski cart Svetolika Rankovića, Nušičeve „Izabrane novele“, „Pokošeno polje“ Branimira Cosića i zbornik „Srpski realisti“, u koji su uKkljiučene pripovetke Laze Lazarevića, Milovana Glišića, Janka Veselinovića, Rađoja Domanovića, Petra KRočića i dr.

Iz hrvatske literature ODJaviće se: „Smrt Smail-agc Cengića* Ivana Mažuranića, izabrane pesme Petra Prerađovića, zbornik „„Hrvatski „pisci“ „Zlatarevo zlato“ i „Seljačka buna“ Augusta Šenoe, Nazorove izabrane pesme i „Veli dJoža“, „Careva HKkraljevna“ Augusta Cesarca i zbornik „Hrvatske | novele“ (Ivo Vojnović, Dinko Simiuwnović, Tvanka Brlić-Mažuranić, Milan Begović, Josip Kosor, Ivan Kozarac i dru gi).

Slovenačka literatura Zastupljena je izabranim pesmama P. Prešerna, A. AS-

kerca i O. Župančića, zbor

Miloš II. Bandić,

nikom „Slovenački pesnici“, Levstikovim „Martinom KHrpanom“, „Desetim bra-

tom“ J. Jurčiča, „Novelama“ Ivana Cankara, delom PF. Bevka „Kaplan Martin Cedrmac“ i zbornikom „Slovenačke novele“ (Bevk, Voranec, Kozak, Ingolič, Kranjec, Potrč i drugi).

Ovaj plan, u stvari, nije konačan, jer je stavljem pređ javnost, na dđiskusiju. JAPANSKA PRANSOAZ SAGAN

U jednom od poslednjih brojeva lista „Figaro literer“ objavljen je tekst raz Bovora koji je jedan sarad nik vođio sa Runiko Cucumi, dvadesetpetogodišnjom japanskom devojkom, koJa živi i radi u Parizu i koJa Je, posle SVOg prvog roma na, dobila nadimak „japanska Fransoaz Sagan“. Ona vec pet godina živi u ParjZu, na Monparnasu, i nJeno prvo delo, roman „Skitnica“, nastao je kao posled!ca njenih životnih Iskusta-

va u Evropi. Tema dela Je.

Jednostavna i, kako ona 54 ma kaže, banalna: ljubavna priča o jednoj Japanki ı jednom Francuzu i o teSkočćčama na koje oni nal-

laze živeći u EFrancuskoj. Roman je objavljen uv Japanu i prodato je oko 80 hiljađa primeraka. Mada su izdavači reklamirali nova dela mlađe Mnjiževnice, ona ie odlučila đa ne Žuri sa objavljivanjem „novom dela, nego da radi savesno i polako.

Posle prvog uspeha, stam pala je jedino nekolik» kra cih priča; mada ima i bDekoliko mapisanih romana, ona ih čuva u svom DprtiMJagu. Tema im je, prema njenim rečima, zajJednič«ća; problemi koji se javljaju u jednom Japanu koji nastoji da se po stilu života približi Zapađu. Kuniko Cucumi misli da je to bitna drama savremenog dapana, koji postepeno prihvata tuđe «ideje i tuđa shvatanja života, ne nstobo divši se tradicije koja sa je proslavila. Taj susret Istoka i Zapada na Japanskom tlu doveo je do mno gih kontradikciia koje, DO mišljeniu MKMuniko Cucuhn:i, nije lako rešiti i kojih su naročito svesni ntelektual[3] Napomenimo ua krajn da Je i ova mlada književnica, kao i Fransoaz Sagan, kćer jednog Milijardđera. e a e a e

e List izlazi svakog drugog petka. Pojedini broj Din. 30. Godišnja pretplata Din. 600, polugodišnja Din. 300, za e List izdajie Novinsko-izdavačko preduzeće „Književne novine“. Beograd. Francuska 7. Ređakcija Francuska Ti Tel. 21-000. Tekući račum 101-20-1-208

e Stampa „GLAS“, Beograd, Vlajkovićeva 8.

japansia

Inostranstvo dvostruko,

MEN