Književne novine
larnost. Obolivši od raka počinila je samoubistvo u Mar dei Plati. Kao i druge pesnikinje, koje smo spomenuli, i ona je pjevala ljubav, slobodnu: i bolnu. Na tu „veliku žemsku {fradiciju nastavlja, uz ostale, i Olga Orozoo (Orosko), rođena 1920. Jorge Luis Borges (Horhe Luis Borhes) rodio se 1899. u Buenos Airesu. Za vrijeme prvog svjet skog rata studirao je u Ženevi. a onda se 1919. zaputio u Madrid, gdje je upravo bio objavljen manifest ultraizma. Tu se baca u književnu borbu, piše programatske članke, objavljuje
" prve pjesme. „Liriku treba vra-
"inostrane: teme ~.
Apgentinska pogzija (lanas
Argentina nije dala nijednog pjesnika svjetskoga Slasa, u Onom smislu kao što su Čileanci Gabriela Mistral i Pabla Neruda, Peruanac Ććsar Vallejo (Sesar Valjeho) ili Rubćn Dario iz Nikaragve. Ali zato je Buewos Aires bio glavno žarište svili književnih gibanja u Latinskoj Americi. U njemu su se pokrelale škole i listovi · i štampnle knjige, u njemu su djelovali mno gi pisci iz drugih zemalja s konfinenata, u njemu i danas vlada najbujniji književni život i n&jjača izdavačka djelatnost. U t3m velikom lučkom gradu živio je šrajem prošlog vijeka Ruben Dario, duša američkog modernizma, i skupljao oko sebe mnoxe pisce. Tu je Čileanac Vicente Huidobro (Visente Ujdobro) 1916. propovijedao novu 7fMRkoncepciju poezije, da bi nešto kasnije, u Prancuskoj, P. Reverdyjem, krenuo kreacionizam. Tu je Jorge Luis Borges (Horhe Luis Bo” hes, rođen 1899 ) i izdavao ultra ističke listove u zajednici s naJtalentiranijim mladim pjesnic:ma. Ta iznimno Živa književn% klima izbacila je na površinu i nekoliko vrlo značajnih argentinskih imena, koja zauzimaju istaknuta mjesta u bogatoj hispano-američkoj poeziji. Jusč Hernandez (1834—1886) Svoj:Gi eposom „Marlin Fierro“ (1879) stvorio je prvo zaista američko djelo, posve oslobođeno španjolskih utjecaja. Ta spontano OON na poema o životu na pampaxi ma, ouna svježih slika i lok a!nog kolorita, ostala je do danas kao najčitanija knjiga Latinske
Do
Amerike: Leopoldo „Lugome5 (1874—19538), uz Darija, najznačainiji je pjesnik hispano-ame-
ričkog modernizma, a Hicardo Giiralđes (Rikardo Gviraldes, 1886—1927) dao je jedan od n-juspjelijih romana VOB kontinenta („Don Segundo Sombr”", koji je preveden na mnoge ie-. zike,
Od pjesnika našega vijeka evo samo nekih čije pjesme ovde donosimo: Alfonsina Btorui (1899—1988) spada u bogati krug iužno-američkih pjesnikinja, kao što su Gabriela Mistral, iz Gi lea, Delmira Agustini., Juana Ibarbourou. obje iz Urugvaja, 1 mnoge druge. Storni je rođena
u BŠvicarskoj, ali je sav Život proživjela u Argentini. Bila ie učiteljica i glumica u PDpOVI}"
cijskim mjestima pa namješteniona i novinarka u Buenos Airesu Objavila ie desetak knjiga pjesama i uživala je veliku DpODVU~
KARDUČI
liti na njen prvobitni element, na metaforu — piše on. — 'Traba je riješiti svih ukrasnih elemenata, ispovjednog tona, patćetike“. Mladi pjesnik je pun DOoleta i oduševljenja. Vraća se u svoju domovinu i sa sobom UVOzi ultraizam, oko kojeg je okupio više talentizanih mladića. Oni izdaju časopis-plakat „Prisma“ i lijepe ga po zidovimnia Buenos Airesa. Kasnije pokrt"= ću liskove „Proa“ i „Martin Picrro“, Ali Borgesov Ssivaralačici instinkt je jači od njegovih mia denačkih teorija. Kad je objavio prvu knjigu stihova (Zar Buenas Airesa, 1953) drugovi ga oplužiše da je dezertirao iz redova ultraista, jer su u njegovim stihovima pronašli jaka ljudska osjećanja i čist izraz, u kojem je bilo više klasične smitenosti, nego modernističkih egzibicija., i zaisla, Borges je onda i kasnij*
znao naći sretnu sintezu izmeća
klasike i najnovijih šibanja. Čovjek široke kuliure, koji pozna je više jezika i KWnjiževnosti, Ostao je uvijek privezan za t10 svoje zemlje tražeći inspiraciju u historijskim zbivanjima, u širokim ravnicama svojih djedoya i nada sve u starim ulicama rodnog grada. On je jaka kulturna ličnost u svojoj zemlji, lucidan
kritičar i jedan od najboljih pruznih pisaca SVOS kontinenta.
Ricardo Molinari (1898) spadao je u Borgesovu ultraističku grupu, a kasnije, boraveći u Madridu, radio je s nadrealistinı. Skroman i povučen,'ostao je dugo bez osobitih priznanja. Tok najnovije generacije otkrile su pravu vrijednost njegova bujnos i nadahnutog stiha. Danas, u Bue nos Airesu, on je prijatelji i učiteli mnogih mladih literata, koji se skupljaju oko njega, Bd» gar Bayley (Bajlej) rođen je 1919. Juan Gelman (Huan Ho]= man) 1930. oba u Buenos Aire-
su. Oba „spadaju u najnovi!) strujanja koja teže za obnovoni poezije“, kako za njih reče 10-
dan Mritičar, Prvi je više konteplativan i obuzet problemimsE
izraza, drugi više SiPOvV i zabyi» mut nad sudbinom današniec čovjeka. N. *
Nastavak sa 5, strane
Kći predsednika vlade kaže, sto bio zaljubljen u narod,
zaljubio u kraljicu. Ne treba, kaže,
su uvek zaljubljeni. To je glavno. ili neku ženu, mnogo treba.
a posle se,
da su to fraze. Karduči je pro— bar tako se priča, da tumačimo stvari, Pesnici Drugima, da 5 se zaljube u narod,
Stariji oficir, međutim, prekida čitanje i pita me, da li mogu da pratim Kardučija? Da li sve razumem?
Kažem, uglavnom, SVe.
Kći predsednika, međutim, gleda u tog, plavog, suhonjavoB, ćutljivog, Alpinca, koji se nalazi samo slučajno u Rimu, kao oma
đijana. Očigledno je,
Mlađi oficir {o, ljubomorno,
I ako su ta dva, eleganina, oficira. kao braća, jako su različiti. Onaj mlađi, mnoBo, za ženama.
nik, om, jaši, i trčkara,
da joj se dopada.
osmatra,
prisni prijatelji, i žive manji, aistokrat, konjaOvaj drugi, plebejac
dugajlija, melanholičan je, ali ima neki topao osmeh, koji uzima
pamet ženama.
Mlađi oficir kaže da je Karduči godine 1906. dobio Nobelovu
nagradu. Pa D'Anuncija,
ipak je,
prema njegovom mišljenju, manji od
Dali su mu Nobelovu nagradu, — kaže kći predsednika, smejući se, — ne. zbog stihova, nego zato, što ga je bila zavolela
kraljica.
Stariji oficir, kaže toga.
Žena moga prijatelja.
da je to
da idemo. Idemo na jedan drugi od onih sedam
neozbiljno i da pređemo preko
uzjahuje svoj točak, pa viče da treba
brežuljaka, na
kojima je nazidan Rim. Na Jamnieul.
Odmah! posle kratkog spusta, nailazi velika strmina, Nizbrdica. Oficiri nam dovikuju, da je vrlo opasno. Kočiti je nemoguće. Ima da se leti, strmoglav, sa nepomičnim nogama na pedalu. Br-"
zinom skija.
6;
· pored nas, kao
dama. Ođatfle su se videli,
SAVREMENA
lirika u prevodu
ARGENTINSKA
Olga
ROSO POEZIJA ·.
LICE U JESENI
Žena jeseni je stizala ma moje bYozoTre
utapajući lice u, lozovo Druće,
SDU CCJUĆI rooia ramena, svoja biljna ramena, u maglu, tražeći uzalu, svoje grudđi, osuđemne da se od
između dva sma. a ?OIEOVM
S dalekog neba kiše su je promatrale,
one kiše što su teško udaYale po mjemoj mekoj koži, koju je izbrazdala tuga ostarjelog doba, , koje su udarale po mjenim očima, rođenim, u plaču, po njenim, blijedim, usnama, izgubljenim, zawvijek
kao u molitvi, koju će utišati mepokretni bogovi.
Vjetrovi su uspavljivali svijet u, mjemwim, rukama ponavljajući u mjemim, wvboelim, i sapetim kosama meiscYpnu, žalopojku opalog lišća;
a tamo, pod hladnim, krumama zime,
zemlja će maći toplo' utočište za svoju samoću sličnu slutnji
i kao lagamo Kilo vratit će se w, svoju brazdu.
O »i, nesmiljeni anđeli vremena,
bi što još wvijek prebiate u daljinama — u tom wrlo mepokormom zaboravu wi što vastavljate od sjeme,
od svojih uvelih idola koji su ipak moje meprijateljsko i mapuštemo srce: nećete mi moći oteti ovaj mali život između dva sma, ovo tijelo od liana i lišća što pada meprimjetho,
koje umire prema wnutra, kao što umiru trave.
Juan GELMAN
oječni,
TL. JI. JD 1 l,judi žive, jedu, misle ma sebe, idu, odavde, podnose.
Onda izgaraju tu ljubavi, sanjaju spokojno, pripremoju blagi sto za hljeb.
Onda maprave dijete, nmježnost Yaste,
vade, spavaju, zarade cipele.
Ljudi, moslije, prije,
olično irpe, Đod košuljom, mose
ožilike, udarce u pogledu,
wu duši čuvaju slijepe zdemce
bola, suze u rukama.
Ljudi, svakako, maviknu da trpe i kažu sutva je dYugi dam,
od djeteta očekuju poljubac,
malo soježine za Yamu.
Onda ljudi hodaju, poklanjaju bticu, ponovo somjaju — ua što!
sve više pate zbog bližnjega,
čekaju dobre vjetrove,
zalijevaju cvijet, dodiruju čistoću,
ostaju u mim, s uzdahom.
Ništa ih me može uništiti, &
Edgar BAYLEY PJESMA
ova YTuka mwije ruka mi koža tuoje radosti
na dnu ulica wbijek ćeš susresti drugo mebo
za nebom, wbijek ima druge trave avukčijih plaža
nikad neće završiti beskrajno je ovo napušteno bogatstvo nikad we pretpostavljaj da se pjema zore pogasila poslije svakog lica ima drugo lice
za pjevonjem produžava se YhObO tremje
svitanja Kriju nečuveme bukvaYe daleke otoke
iuvijek će biti tako
katkada tvoj sam vjeruje da je sve rekao
ali drugi sam se rađa i mije isti
onda se vraćaš rukama sYcu svačijem, bilo čijem
nisi isti misu isti
dvugi zmaju viječ tebi je mepomata
dvugi znaju da zaborave nevažne čimjemice
i dižu palac zaboravili su
ti ireba dea Se vratiš mije važno što si poražem
nikad, meće zauvvšiti beskyajno je ovo napušteno bogatstvo i svaki gest svaki oblik ljubavi ili pyijekora
među posljedm.jim, osmijesima bola i početka
nmaći će gorki vjetar i pobijeđene zvijezde
vrbova maska poriče viziju
htio si da vidiš
mw dni dama uspio si pomeki put
vijeka izbacuje bogove
izbacuje dalchi šum, u sjaju sunca
blistavost u hladmoći
prijetiš mišta me očekuješ
samo put suncu i patnje
nikad, meće zuuvršiti beskvajno je OVO napuštemo bogatstvo
A e SAVREMENA ARGENTINSKA POEZIJA e SAVREMENA ARGENTINSKA POEZIJA e SAVREMENA ARGENTINSKA POEZIJA e• SAVREMENA ARGENTINSKA PO
SAVREMENA ARGENTINSKA POEZIJ
Proleću kraj nas neki kamioni, smrt nas možda tu negde, iza ćoška, vreba. Vozači, sa kamiona, nas psuju.
Srećom, svi, nekako, stižemo, dole, bez pada.
Zalim nastaje hodanje i penjanje, pored Vatikana, do ma-– nastira San Onojfrio gde se nalazi grob pesnika koji se zvao "Tor kvato Taso. Idemo do toš manastira lagano, uzbrdo. Sa biciklima kad smo, u detinistvu terali obruče. A stižemo umorni pod stoletne hrastove, na tom mestu, otkuda se, u dolini, vidi opet ceo Rim. Razmešfamo se, ispod granja, u hladovini, a, mali crnpurasti kapetan — ili poručnik. — konjanik, m we ćerku predsednika, da mu dozvoli, da legne do njenih nogu, „ da joj glavu spusti u krilo, Umoran je, kaže, od jednog a pada sa konja. Ona mu to dozvoljava, ali je, očigledno, upiljila očima, u drugog oficira.
Pored tog oficira, sela je, miedutim, Albanka,
On joj nabraja ime građevina, dole, u Rimu, a ona ljupko, nežno, naginje, prema njemu svoju glavu.
Njen muž je poneo pesme Marcijala, rimskog pesnika iz doba imperatora, i čita nam original, na latinskom. On hvali tog pisca, satiričnih, i skarednih, epigrama, — koga. inače, smatraju, za pornografa, — kao da je bio vrsta lirskog Zole, svog vremena, ili minijaturnog Balzaka.
Tu, iznad naših glava, stajala je, pre skoro dve hiljade gOdina, mala vila, Julija Marcijalisa, prijatelja Marcijalovog. To je bilo majušno dobro, ali se pesniku činilo lepše od vrtova Hespe= rida. Dok je dole u Rimu bila magla, tu gore sjalo je Sunce! Krovovi te kućice dizali su se, noću, blago, prema nebu osutom žVesvih sedam brežuljaka Rima, Pa i Tuscul i Albamska brda, drum PFlaminia i drum Salaria, koji je išao do Jadrana. . i
ka ;
Jorge LUIS BORGES
DULCIA LINQUIMUS ARVA!1) Moji djedovi sklopiše prijateljstvo s ovom daljinom, i osvojiše povjerljivost pampe i vezaše za svoju madu zemlju, vatru, zrak i vodu. Bijahu vojnici i posjedmici i srca su svoja hranili PROTUR a obzorje, kao žica gitar” odzvanjalo je u dmu dihovih teških damu. Njihov dan bijaše bistar kao rijeka, njihova večer svježa kao vrtni ždenac; četiri godišnja doba u mjihovu životu bijahu kao četiri stiha, poznate strofe. Znali su odgonetati tammne oblake prašine jureći u dvokolicama ili ma konjima i radovao ih je blistavi sjaj kojim, je svjetlost perunika oživljavala tišinu. Jedan se od njih boYio protib Gota, drugi je u Paragvaju izmorvio svoju, sablju; svi su wpozmali zagrljaj svijeta, a mjiva bijaše žena podložna mjihovoj ljubavi. Druga srca bijahu spokojna kao prozori što gledaju wu olje; sjajni i visoki bijahu njihovi dani, sazdani od meba i rYauvmice. Njihova mudrost bijaše mudrost zemlje, mudrost bačemog koplja koje je hyYana, i zvijezde koja je put, i zapaljene gitare. Crna, Krv popjevki ključala je pod mjihovim yvukama; ispovijedali su se u pjev ptica. A ja sam građamin i više misam, upućen, u te stvart, čovjek sam grada, četvrti, ulica; daleki tramvaji povećavaju moju tugu kad jaukaomje njihovih kotača para tišimu večeri.
1) Draga napuštamo polja (Vergilije: Prva ekloga) Ricardo
MOLINARI
HTIO. BIH BITI Htio bih, biti sretam kao bosa moga ma nekom žalu; kao sjeverni jelen pred pučimom mora; kao mreža puna smrti i mornarskih kapa; kao list čempresa što gleda obzorje statua; kao što spava kastiljanski Dostojanstvenik wu katedrali u Burgosw; |L kao list i vijenac lovora; kao tvoja olovma sjemq, uswula među stubovima i ribama; kao uzduh, opustošemi.
'Ali ja stojim uz tvoju smrt, bez plahosti.
S nebom, kojemu, je dosadmo gledati pašnjake,
s nebom, koje prema sebi okreće pogled
od kamena i snijega,
pogled, što je obješem o moje zube.
Znam da to mebo meke tješi,
ali Trvyeme samo sYce uzmemiruje, pogaženim cvijetomu pjenom bež korjena, prigušeni, jaukom,
Ali tvoja smrt je tvoja smrt: bez zidova, sa soim onim, što je daleko, u ustima. Kao uzduh ognjemi.
Alfonsina · STORNI
IZCUBLJENO MILOVANJE
S mojih prstiju odlazi milovanje bež razloga, s mojih prstiju. odlai... U vjetru, uvYrteći se, milovanje luta bez sudbine i cilja,
isgubijeho milovanje, — ko će ga skupiti?
Mogla bih ljubiti moćas 8 beskrajnim, milosrđem,
mogla bih ljubiti prvog koji slučajno dođe.
A mikog mema. Puste su wbYyocvale staze.
Izgubljeno milovanje će lutati, lutati.
Ako te meko, putniče, zovme moćas u jebu,
ako zadršću grame od mekog bolnog uzdahd,
ako ti pruži prste jedna malena ruka
koja te prima i pušta, koja te dira i odlazi.
Ako me vidiš tu ruku mi usta koja ljube,
ako to lahor tka iluziju dozivamj,
o putniče, što imaš oči kao što je melo,
hoćeš li me poznati, u vjetar pretopljenu? Preveo: Nikola MILIĆEVIĆ
d Kola su dole prolazila, ali to je bilo nečujno, na toj uzvišici, i nisu nikog budili škripom svojih točkova, San, tu, gore, nije prakidala ni vika lađara, koji su se dovikivali, dole, kod mosta _Za mog prijatelja, latinski tekst tih stihova, ne samo da zvuči kao najlepša muzika, nego je i pun asocijacija. On nam tumači kakva je larma u Rimu, onog vremena, vladala, noću, po ulicama Rima, i, kako je bila, ujutru, još veća, Ništa se, kaže nije promenilo, u životu čovečanstva, / Kći predsednika vlade se smeje. i kaže, da je to koješta. Sve se promenilo. Protestvuje da se Marcijal čita latinski i traži, da se čita talijanski prevod tih stihova. Ona se, kaže. oseća Talijanka, Ne treba ju joj nikakva tumačenja! Taj, prošli Rim. za nju, nije java i neće više biti java nikada, a šta je se 'tiče ova, ili ona, tačnost podataka, i filologija? Da joj nije rekao da čita ada OB ona bi, kaže, bila pomislila, da nastavlja da čita KarMoj prijatelj, međutim, niti posmatra Rim, niti ženu, niti sluša kćer predsednika. On stoji i OL MluOno stihove antičkog, rimskog, pesnika. | | : Čita stihove Marcijala upućene nekom prijatelju koji se
Sao Postumije! Sutra, kažeš, sutra ćeš početi da živiš, Postu-
Sutra?
Kaži mi, Postumije, kad će već jed
Koliko je daleko to tvoje aco of ONA, WVaJČNNTIZIŠ Otkud će fi doći?
Da li se još krije negde kod Persijanaca, ili u Armeniji?
TT t Xe Sen“ sutra je Postumije staro već, kao što je bio Prijam i
To sutra, za koliko, r. Sutra ćeš da živiš? SRO
Danas već da živiš, Postumije, dockan je! Mudđar je samo onaj, Postumije, ko je živeo juče? Miloš CRNJANSKI
(Nastavak ovog teksta objavljuje se u jul sko-av, roju časopisa „Savremenik“ pod naslovom WOBGAAIALA e
može da se kupi?
| | KNJIŽEVNE NOVINE