Književne novine
GODINA XrV NOVA SERIJA, BROJ 176 BEOGRAD 27. JUL 1962,
CENA 30 DINARA
A | A
Ke
Vlado MAĐAREVIĆ
K
IST A
~N JIŽE V-N OS. T,
NJIŽEVNE N-
UMETN.OST !
KAZALEŠNE NESEPOHLAZIENIH
Marginalije na kraju zagrebačke kazališne sezone = So“ jea WrajuU Z.
Kazališna sezona u Zagrebu završena je s mršavim rezultatima, kao jedna od najslabijih sezona poslije oslobođenja. Kalo smo to već predvidjeli početkom sezone, na osnovu wuzdržano najavljenog i slabo sastavljenog repertoara sva tri zagrebačka Mazališta, od ukupno 17 izvedenih premijera jedini snažniji scenski doživljaji bili su Sartrovi „Zatočeni Altone“ (HNK) i Joneskovi „Nosorozi“ {„Komedija”). Od pet suvrememih domaćih drama i dramatizacija samo su dvije Hadžićevi „Ljudi i majmuni“ („Komedija”) i Supekova „Na atomskom otoku“ (HNK) — značile, svaka na svoj načim, izvjestan prilog razvilku maše nove drame.
Da u toku sezone nije gostovao „Teatar grčke tragedije“ sa tri klasične amtičke izvedbe, a pri kraju · sezone „Jugoslovemsko dramsko pozorište“ s tri dobro odabrane predstave (premijerom „Hamleta“, te izvedbama „Otkrića“ i „Taoca“), protekla bi sezona ostavila još mučniji dojam, koji samo potvrđuje sve izrazitiju krizu repertoara i sve očitiju nesigurnost i slabost scenskih ostvarenja zagrebačkih „kazališta. Ove je sezone samo „Komedija“ pokazala izvjestan napredak, zapravo prijelom, i u repertoarnom i u interpretativnom pogledu, što svakako otvara nove perspektive tome kazalištu, koje je ranijih godina redovito najoštrije kritizirano zbog slabih predstava i stalnog podilaženja malograđan–skom ukusu. Međutim, „Hrvatsko narodno Kazalište“ i osobito
„Zagrebačko dramsko“ «izgubili su se u „umjetničkim“ lutanjima, u improviziranom reperio-
aru i nemoćnoj mlitavosti, koja 5e nastoji zataškati „dyrazličitim zgovorima, a poslednje vrijeme ı ZDK i zbrkom „„teoretskih“ x\udrovanja o nekom „poetskom satru“.
Nakon prethodne jubilarme semne, ispunjene velikim naporom
značsjnim rezultatima, kao da :e ove sezone bilo posustalo, kao da se željelo smireno, pa čak i apatično počivati na lovorikama 100-godišnjeg jubileja HNK. A sve zaoštrenija nesređenost OTganizacionih odnosa i umjetničkih koncepcija u pojedinim zagrebačkim kazalištima, kao i sve manji interes. publike za mlako nizanje uglavnom Xmneinteresanitnih i relativno skupih predstava, nameće potzebu da se ova nova strukturna i umjetnička kriza zagrebačkih kazališta počne konačno radikalno rješavali.
Hrvatsko narodmo kazalište ima dvije pozornice: Veliku scenu za klasičnu i suvremenu dramu Šireg formata i sadržajnijih umjet ničkih poruka, i malu komornu pozornicu za intimniji psihološki i poetski komorni teatar, koji zbog malog broja lica i malo rekvizita pruža mogućnost za jednostavnije i jeftinije predstave. Međutim, ni prva ni druga pozornica najvećeg zagrebačkog kazališta nemaju šire razrađen i specifičan repertoarmi plan. Zato još uvijek nemaju ni jasniju Ti zionomiju, pa se neosmišljeno i tvrdoglavo na njma mješaju
Vlatko PAVLETIĆ
NOĆNI VLAK
Mrače, brate moj“. 21. XII 1938)
„Samoto, sestro moJd,
(Goran u pismu T'adijanmoviću,
rijenilo se shvaćanje a idam motiv POEN, i j č itko nije p ao Bez obzira koliko je to tačno, O PRA aa
U vezi s Goranom uk da je u njegovu opusu dom
objasniti stvarne izvore sumo jećanja, nego se govorilo i mefafizičkoj strani Goran | ličnim podsvjesnim- impulsima štavilu, opsesija smrti i sl), ko
poezije. Ne poričem 1 ı psihoanalitička tumačenja, E o tjeranim fražiti u čudnoj ko
Scenska djela i stilovi izvedbe koji im ne odgovaraju. Tako je drama Ive Supeka „Na atomskom otoku“ prikazana na Komornoj pozornici i u lošem izboru glumaca, iako nema nikakve veze s .komornom dramom i stilom, pa Je zato i morala biti slabo izvedena. Logičnije bi bilo da je prikazana neskraćena i s punim brojem lica na velikoj pozornici, kamo normalno pripada, kao široki epsko-historijski i aktuelno simbolični spektakl osnovne tragične vizije i dileme našeg vremena, u stilu brehtovskog efekta otuđenja. Ukoliko su termini na velikoj pozornici ograničeni zbog opernih predstava, mogla bi se bez veće štete na komornoj pozornioi pripremiti i izvesti i onako loše izabrana Šoova satira „Nikad se ne zna“, koja se igra na velikoj sceni, iako je skučena u uske okvire porodičnog psihološkog teatra. Glumac Amandđ Aliger mogao je bolje proslaviti svoj jubilej u novoj domaćoj drami, u vrlo zahvalnoj ulozi Supekova učenjaka Don
njivanja domaćih tekstova, te nepromišijenog i neplanskog pri premanja novih dramskih premijera i izbora glumaca za koje se „nikad ne zna“ kako će ispasti.
Na velikoj pozornici HNK, zbog
stalne gužve između opere, bale-·
ta i drame, problem šireg i planski razrađenog dramskog repertoara mogao bi se stvarnije rješavati fek kad bi se odvojila o-
pera od drame i izgradila nova:
kazališna zgrada. Ali problem Komorne pozornice mnogo je lakši, i na to se ukazuje već godinama, jer je ova pozornica Bolovo neiskorišćena ili je krivo iskorićena. Kao da uopće nema svoj specifični repertoar, iako bi se predstave na toj pozornici moBle najlakše i najjeftinije pripremiti. Zanimljivih i aktuelnih savremenih dramskih djela izrazito kxomornog žanra ima dosta, samo valja stalno pratiti stranu i domsću dramsku produkciju, kako bi.se smišljeno i planski moglo izabrati uvijek ono što je najbolje i što nama najviše odgovara. liko sezona najviše luta u repertoarnoj politici, sve više gubeći ranije zacrtanu fizionomiju jednog istinski savremenog teatra, nako:: što je već izgubilo staru reputaciju najsmjelije i najbolje zagrebačke scene. Ova repertoarna i umjetnička kriza „Zagrebačkog dramskog kazališta” traje već nekoliko godina, a najoštrije se očitovala upravo protekle sezome u sastavu repertoara i u nesnalaženju prilikom traženja stila interpretacije. Sve ovo neprestano dovodi gotovo. do prave konfuzije idejno - umjetničkih koncepcija. Ranije je to kazalište već bilo steklo specifičnu i svježu fizionomiju, kao izraziti moderni teatar komornog i donekle avangardnog tipa, u kojem su trebale dominirati moderne strane i domaće drame s femama i problemima savremenog života, izraženim najsavremenijim scemskim jezikom i stilom. Međutim, sve se više očitovala težnja da se napuste takve koncepcije istinski „savremenog i angažiranog teatra, koji bi nepo-~
D R U ŠTIT VOE.:N A
Pavle STEFANOVIĆ
SUTON I OSVIT TEME UDUMETNOSTI
Nema umetničkih i neumetničih tema, ıma samo umetničke i neumetničke obrade, umetničkog i nekog drugog, drugojačijeg tretiranja svake moguće, već odranije postojeće ili teh odskora, danas nastale, iznenada novorođene teme. Ipak, u praksi umetničkog stvaralaštva, izvesne teme — a njih je čitav niz — toliko su, kao nekim prećutnim sporažumom, među umetnicima diskriminirane i javnim društvenim mnjenjem diskvalifikovane, da bi svako zalaganje za njihovo izvlačenje iz stanja proskripcije, u kojem se po inerciji određenih socijalnih navika i običaja nalaze, pre izložilo ruglu i osudi onog ko se usudio da ih njihove ilegalne pozicije oslobodi, no što bi same njih, prokažene, zaobilažene i prećutkivsne, spaslo prokletstva, čiji genetički koreni, ni etički ni estetski ni sociološki, još uvek nisu dovoljno proučeni. U tu zabranjenu povorku tem& spadaju i one o ljudskom bolovanju, manifestovanom povraćanjem i drugim ruž-
Comođa, nego u blijedoj Šoova Kremptona. To su dva najizrazitija primjera potce-
SOON
ibi ti noj o horibilnosti, no ove umjetnosti i raznagon prema nlji su tobože u-
ulozi samo
sredno odgovarao na bitna i aktuelna pifania
Još je teža konfuzija oko izbora repertoara u Zagrebačkom dramskom, koazalištu, koje već neko-
našeg „vremena. Nastavak na 4. strani
KAZIFA4NJE ILI PESMA AM
Ovakav je danas naviknut mehanizam, pevanja:
Bogatstva i uzbudljiposti postojanja, u pogođnom, tremutku, povrede čulo prijemčivosti. napregmu latentnmu potrebu izražavanja inpoteku, kao eteričme vojske, reči vezane sa misao, emociju, raspevanost. Bivamo ohwda-svedoci iztivanja sadržaja koje čime ličnost, i onih, zapretamih, i onih, novoma–' stalih; svedoci kazivamja o mama i onomo Što je u vezi S nama; linije tihog mapredovanja, trudnog sakupljanja impulsa i vrednosti; potčinjuvanja strujanjima u „Sıesvetskom, hramu“, u ime obeležavanja strašne zavisnosti od svega što mije svesmo biće; ne u ime izjednačenja, tako što bi se imao uvid u to jedinstvo. Na taj način, kazivanje dobija oblik odnosa prema životu, oblik spoznaje, mekonstruktipam, pored toga što sve ubedijivije postaje način stvaramja, koji, smišljeno, materijal za stvaramje mne izdiže iz kvamntiteta, to jest sili ga da ostane materijal, a me da bude preobraćemje u sintezu svega vidljibog i mevidljivog, kremutog i zaustavljenog. Kazuje se bol, tuga, razočayanje, mržnja, strava, očekhianje, radovanje, nadanje, ljubav (elementi psihe), kazuje se volja, misao, vizija, boruka (elementi intelekta), kazuje se mepristupačnost, ravnodušnost, pogibeljnost, meplodnost, Yraspevamost, bogatstvo, snaga pojave (elementi objektibnog upravljenog prema subjektiomom). Jedmom, reči, kazuje se tremutan izgled, stamje ili manifestacija (često relativnog značaja). Pesnikov» odnos prema realnosti prekinut biva na pola puta: nije pružemo poverenje izuzetnoj sposobmosti pesme, onoj koja joj omogućava me da vrati pojavu, wu nadi da će zbir njenih, promena dovesti do celine i biti, eć da je obuhvati potpuno i munjevito, takvu kakva je, i maročito, jer koristi izdašnu plodnost trenutka, jedinog: omeđenja vremena i trajamja.
Kazivanjem, maročito, pesma biva megirana; i to me u interesu kakve nadmoćmije tvorevine, eć zbog mnemanja osećamja mjeme suštine. Preopterećemo pretemciozno maglašemim, traganjima za movim, oblicima ekspresije, pesništvo počinje da se gubi u suvišnostima, izlišni zahtevi ga sputavaju. Svoj osobem, izraz ono sve više podređuje rezultatima do kojih, su došli slikavstvo, muzika ili arhitektura, zamemjujući svoju materijalnost tuđom. Plod snažnom, inspiracijom, „bronmađemnog“ i zahvaćemog vremema, pesma, DĐovodeći se za modom, sad traga vreme, prepušta se mjegovom varljipom fluidu, i tamo gde misli da otkriva izuzetno, zapravo me domaša. A pojave promiču. mastaju i umiru, medodirwute, jer
čudesnih činjenica, u Goranovu slučaju, znak
neke nadnanrnavne fatalnosti, Ima ljudi, ima pjesnika, na svoj način možda izvraćenih ili poremećenih, koji su — kako | se to već kaže — sudbinom obilježeni, preobraženi dubljom neumitnošću u demonska bića, koja iz noći zbore o općem karamraku, o svojim vizijama, strahovima, nelagođama, kompleksima i priviđenjima. U Goramu, međutim, nije prisutno ništa demonsko. On je čovjek dana i sunčane — a ne lunarne! — svjetlosti. Tuge i boli, skepse i rezignacije, malođušje i meditacije o smrti... sve se to kod Gorana javlja uvijek zbog nekih vanjskih određenih uzroka, a ne izvire iz neodređenih i neobjašnjenih dubima duše. Jedno pismo on započinje konstatacijom da ga je opet „spopala žalost“, no odmah i objašnjava — zbog brige o bratovljevu zdravlju. Drugi put — zbog svoje bolesti. Kao. tuberkulozni bolesnik imao je mnogo vremena (a neko je vrijeme držao — i mnogo razloga), da se prepusti sumornim mislima. Kontemplacija prožeta temom smrti javlja se, dakle, kao odraz njegova subjektivnog stanja u objektivno mneizbježnoj situaciji, a me spontano bez obzira' na ikakve
.svojih čula i racionalno ih nakmadmo osmislio. "U „Jami“ nije amticipirana suština čudo-
jedan, odmos prema vrememu ima slika ili roman, a sasvim, drugi pesma. Vreme romama je me data pojava, oblikovanjem zaustavljena, već mjemo daleko perspektiomo menjanje u klicu ili u prah. Vreme pesme je sama pojava, biće ovo, ovo žito pod zelenim, nebom, ova lađa predvečernja, sve što trenutke ivokacije ispunjava meposredmo.
Pesma nije kazivamnje. Ona je rečju, sredstoom, kazivanja, oblikovanje stanja majpunijeg prisustva bića koje je u centru iwokacije, oblikovamje prisustva objekta nevamja, punopravnmog, delatnog, mada spiritualizovamog, to jest naročito podložnog naročitoj obradi, Ona je mešto posebno, u velikoj meri objektivno (podjednako unutar originalnosti kao i izvam subjektivnog), i podleže specifičnom delovanju izu, zetnih zakomomermosti. Nije mi ispovest, mi registracija, mi obeležavanje, mi impresija, mi ekspresija, sama po sebi, »eć simteza svega ovoga, sve to, ali momentom, totalnog izjedmačenja Ja i Ne-ja (kad ovo dugo traje, a prvo pribavlja značaj tom trajanju); biće odelito i samostalno, kao što je more, planina, grad. Pesma mije mikako pevanje o nečemu, SDOznaja mečega ili izražavanje mečega, već to integralno, obuhvaćemo. u punoj realnosti, baš zato što mu pristupa i daje ga wmetnička (izuzetna) objektivnost. Time je ona w preimućčstvu nad svim ostalim, oblicima, ekspresije (slika, skulptura, roman). Dok ovi trpe od prevelikog napora prodora w
pojavu ili biće, dok taj prodor, određujući mjihovu struk- ·
turu, često određuje i domašaje, dotle pesma, jednim botezom, raspolažući rečju oslobođemom, svake druge funkcije, do one koja je čini adekvatnom, i imajući za osmovu z2gusnutost emocije (ne mjemo produžavamje) i datost misli vezane unapred za objekat (ne njeno razvijanje i dograđivamje), obuhvatno, u celini, pruža suštinu, objekta, pristupačnw, jer se manifestuje određemim, karakterističnim, aktom. Pesma je, dakle, samo biće, predstavljenom, misaonom, i estetskom, fenomemnu u čoveku, tako što, u, otkrivajućem trenutku, biva za dugo zadržano u oblastima svoje esencijalnosti, Ona miti objašnjava, miti razlaže biće; ona ga primorava, bĐođvrgavajući ga smazi svoje strukture uništenja odmosa posmatrač — objekt posmatranja, da. traje izmenjeno, rečju i mišlju, oplemenjemnmo i zato istinsko trajanje.
Autentična, takozvana velika poezija, redovno je nastajala pri ovakvom, pojimanju pesme. Ako se pevalo, recimo, o kiši, pevalo se tako da pesma čini kišu, a me kiša
pesmu. Dragoljub S. IGNJATOVIĆ
'xU ćlaniku „Strah u umjetnosti“ Goram. izričito povezuje noćne honibilne motive i stravu imanenfnu nekim umjetničkim djelima s objektivnim uzrocima poremećenog stanja: ratom, masovnim pokoljima, svirepim bombarđovanjima i sl. Nemirno sanjaju mirni građani pokriveni preko glave, pa Goran tada (11. VII 1940) pretpostavlja da je realistička deskripcija Dreživjela, i jedina literatura u kojoj čovjek u to ludo vrijeme može naći utjehu i kompenzaciju bila bi isto tako malo 1uđa — mnogo fantastična, vizionarna, poput Poove. Bezumljem protiv bezumlja, stravičnošću protiv strahota! — propovijedao je Goran teoretski u spomenutome članku, ali kad se izvorno djelom odupro krvavoj zbilji, kad je strogu strukturu poeme suprotstavio stihiji zločina, nije se oslonio na iracionalističke korijene inspiracije, nego je uzeo u obzir prije svega i gotovo jedino „izvještaje“ svih
višnog zločina, kao u nekim Kafkinim djelima, nego je maprosto plastično i slikovito, gotovo naturalistički vjemo i postupno, pnrikizan zločin koji se dogodio, koji se događa, i tačno kako se odvijao. Kafkina vizija uključuje i nas, pa to
nim fizičkim znacima, pa ma se to večno naše bolovanje duboko humanom umetničkom obradom
; : ične figur pravljali sudbinom OVO ine i moguća
čini mi se preidenciji nimalo
e hrvafsike
kolbno. proročanstvo neminovnog toka zbivanja.
vanjske faktore. Goramova je“ vidovitost“, o kojoj se toliko nagađalo, zapravo mpoefska slutnja mogućnosti da se nešto dogodi, a ne zlo-
stvara, posebno i osobno akcentiranu predispoziciju za afektivni odnos prema njegovoj prozi, · dok Goran, očito svjedoči o konkretnom zločinu
uopštavalo do simbola stradanja i neumitne propasti; u toj povorcti su i teme o porođajnim mukama žena, makar te muke, u okviru lucidno „iznađenih umetničkih transpozicija, izrašćivale do visokih i zaista čistih, svetlih simbola nastajanja života; u istu ilegalnu seriju tem& ulaze, naravno, i svi direktni pomeni polnog akta, uprkos preobilnoj razradi teme ljubavi u svima granama umetnosti svih vremena, te je tako neiscrpno mnogosmislena simbolika jednog grča, sa čijom se fatalnošću valjda samo predsmrtni grč tela može meriti, i u umetnosfi licemerno i plašljivo zaobišla značenja poraza, kragedije i smrti, nasuprot večitom isticanju seksa kao simbola trijumfa, radosti i „pobede života“. (Uz poslednji navedeni primer dovoljno je podsetiti na cenu koju su, na planu društvenog morala, morali plaćati jedan D. H. Lorens, Henri Miler, donekle i tek preminuli Viljem Pokne?.)
Vremenom, u daljem procesu emancipovanja društvene svesti i ljudskog smisla za umetnost od reporterske i naučne (obično, psevdonaučne) „dokumentarnosti prikazivanih objekata i pojava, u daljem procesu sve većeg razu)mevanja i usvajanja konkretnih umetničkih slika samo i jedino kao simbola vrednosti i istina koje se ne nalaze u fotografskim i magnetofonskim autentičnostima tih slika, čovek će postepeno legalizovati i ružne, neprijakne teme, upotrebljavajući čak i njihove „nedopustive“ elemente kao umetničke simbole visoko apstraktnih i trajnih misli, kao u-
metničke slike čija su prava zna ·
čenja iza njihove predstavne i opažajne Rkonkretnosti. Na takvu estetsku i društveno-etičku legalizaciju mnogo čega danas još uvek proskribovanog primoraće ga stalni porast srčanog infarkta, leukemije i drugih vidova nemaniraka, konstantno „povećavanje radijacije atmosfere u eri eksperimenata sa sve savršenijim nuklearnim oružjem, a čini se da će ga na tu aboliciju prepodobne sramežljivosti i varljive čednosti prinuditi i sam tempo fransformisanja fenomena ljubavi, sa očitim približavanjem prelaza ljubavi, sred naše dične industrijske civilizacije, u nov kvalitet, to jest preobražaja ljubavi kao obre-
da u ljubav sa funkcijom i zna- .
čenjem obeda.
Ali ja zaista ne nameravam da se u okvirima jednog književnonovinskog eseja smešno i donkihotski zauzimam za forsirano pribliažvanje časa neminovne sankcije besprizivno progonjenih tema, iz čijeg reda smo ovde pomenuli nekoliko sa plana najnormalnijeg, svakiđašnjeg života i do banalnosti neumitnog doživljajnog programa sviju nas, i kao članova određene biološke vrste i kao bića, uslovljenih određenim društvenim zakonitostima opstanka i trajanja. Utoliko pre to ne nameravam činiti što i čitavo ogromno mnoštvo običnih, krofkih, moralnih, pravovernih, socijalnih, „čistih“ i uopšte vekovnom praksom
Nastavak na 2. strani
koji mi doživljavamo distancirano, svjesni da smo zaobiđeni i pošteđeni, da smo preživjeli. 'xUzmemo li u obzir izražajne kvalitete, tađa dakako — postaje irelevantno pitanje što je veće u umjetnosti: evokacija ili vizija, jer je „Jama“ djelo klasične, neprijeporne smirene ljepote. No, upravo fa autohtonost i nepovredivost, — dostignuta uz pomoć ratia — najbolje učvršćuje tvrdnju da Goram nije ni vizionar mi avangardist u uobičajenom smislu riječi,
Nastavak. na 5. strani