Književne novine

NEPOZNATA PESMA ·

DUSANA4 JERKOYIĆA

Dušan Jevković, jedan od najtalentovanijih pesnika svoje generacije, vođen je 1905. godine u Đetninji, u Hrvatskoj. Svoju knji Žžavnu afirmaciju započeo je 19938.

godine saradnjom u velikom bro-.

ju jugoslovenskih listova i časopisa, Već na samom početku bio je naročito zapažen i. cenjen u skoro svim literarmim krugovima. Meposredno vezan za napredna stremljenja mladih, on je svojoj poeziji dao upravo takvu, napred nit orijentaciju. Njoj će ostati doslodan sve do svoje tragične smrti, hrajem 19495. godine, u logonu Bota u Norveškoj.

Za života Jerković je objavljivao mnogo. Nije imao mogućnosti da se nekom knjigom sređenije, celovitije predstavi, :ali je veliku popularnost stekao i svojom intenzivnom saradnjom u velikom broju listova i časopisa. Iza svoje smrti on je ostavio veći broj neobjavljenih pesama. Pretežni deo te ostavštine je izgubljen. Ono malo što je sačuvano pripada danas njegovoj ženi i nekim bližim prijateljima. Jedna od tih sačuvanih pesama je i njegov neobjavljeni akrostih bez naslova, čiji je original sačuvao njegov prijatelj Boško Lalić.

Bez jednoga druga u istome ostajemo krugu, Odlazi od mašega stola samo om

Suteći, a sećanja ma mjega

IKao neuveli zimzelen ostaće u baštama memo?nija. Odlazi, a ipak. ostaje nerazdvojno s mama.

Leka od jave Yetko kađa ima

4 zarezi dana i moći utopljenih ostaju u dušama, u nama. iagano umire čovek u zanosu, u smima

i ne zna za menadni tren kada ga pokrije tama.

Cilimom našega meba hod, jave sam sreće slama.

la ed ua ad o adi a aa a a e i u e ia a a a eo ao la ue a a a la aa a

Zajedno s Ristom Ratkovićem, Dosiminom Blagojevićem i Pavlom Starčevićem, Jerković je pokrenuo modernističke časopise „Čaša vode“, „Bela revija“, „Večnost“ i „Refleks mladih“. 1926. godine izdao je u posebnoj knjizi svoju poemu pod naslovom „833“, i to je jedino njegovo poetsko delo štampano u celini. Posle rata, 10953. godine, beogradska „Prosveta“ izdala je njegove izabrane pesme pod naslovom „Pesme“.

Ime Dušana Jerkovića neposredno je vezano za napore svih onih naprednih nastojanja u našoj poeziji između dva rata. On je jedan od saradnika poznate „Knjige drugova“. Jedan od onih koji su svojim alttivnim učešćem u razvoju naše književnosti dali nove tonove u našoj predrainoj poeziji.

Pesmu je Jerković napisao 18, II 1980. gođine u beogradskoj kafani „Dve megdandžije“. Zanimljivi su podaci o tome kako je ova pesma nastala. Oni ujedno lepo ilustruju i potvrđuju stav Jerkovićev prema životu i pesničkom stvaralaštvu.

Pomenutog dana Jenković je u beogradskoj kafani „Dve megdan džije“ sedeo u društvu sa svojim prijateljima, „pesnikom „Ristom Ratbkovićem i njegovom ženom Kajkom, pesnikom Vasilijem Kukićem i mlađim komunistom Boškom Lalićem. U kafanu je upravo došao s ovim poslednjim. 1I taman što su seli i namučili čaj, u kafanu su upali policijski agenti predvođeni zloglasnim Đorđem Kosmajcem, koga su skojevci ubili za vreme okupaoije. Kosma-

Slikarsivo Mladena Srbinovića

Povodom izlaganja na XXXI Bi enalu u Veneciji

Među jugoslovenskim umeinicima posleratne gemeracije Srbinović je jedam od najistaknutijih — dobitnik više nagrada, jugoslovenskih i međunarodnih po nekim specifičnim osobinama svoga dela on je i jedan od izra zito slovenskih.

Karakter Srbinovićevog slikar stva stavlja ovog umeinika van okršaja jednog i suviše elementarnog dogmatizma koji nepomir ljivo razdvaja figurativno od nefigurativnog. Koncepcija njegove likovne mi sli živi u simbiozi konkreinog i apstrakinog, posebnog i univerzalnog, u svođenju prirode ne na predmet — nego na jednu ljud sku dimenziju kojoj umetnik odmerava trajanje i intemzitet. Zato Srbinovićevo slikarstvo ne predstavlja stvari i predmete, ono samo preko njih, kao simbola, izražava jedan svet, svet koji umetnik nosi u sebi i o kome govori elemeritima koji mu dopiru iz podzemlja njegove intime, iz daljina njegOvVoOB porekla, preobraženi poetskoni vizijom, originalnom i savremenom. "Tako i onda kada na njegovoj slici može, direktno ili indirektno, da se inentifikuje poreklo motiva: makedonska sofra, stara škrinja, detalj ikone, deo tkanice ili figura žene kao dramatično priviđenje — deluju oni ne svojom predmetnom nego magijskom sadržajnošću koja se vezuje za U· metnikov doživljaj sveta.

Ma šta slikao, Srbinović stoji okrenut celini života koji doživljava kao magičnu rotaciju. Pred meti se pojavljuju i iščezavaju, u zaborav snovi, strepnje. zanosi. Ali u centru tog dramatičnog kos njima žive u sećanju i tonu villaca nastajanja i nestajanja u ikome se sustiču prošlost i buĆćućnost, u njemu za umetnika postoji jedna konstanta, kao stal na prisutnost, kao simbol sad-= šnžosti — postoji čovek! On je u centru svega što se zbiva, sve je kroz njega ono što jeste.

Ovakvom svom, pojimanju sveta ı života umetnik je wiweo 2a made ubedljive likovne kate-

6;

gorijie. Jedna površina platna, jedan je vrememski blan ~- Uumetnikova projekcija — osećanja sadašnjosti u kojoj je sažeta sva sintaksa slikareve plastične misli. Kompozicija postoji i van okvira slike koja je samo jedam njen isečak, isečak iz trake misli i osećanja, trake koja donosi i odmosi umetnikovu strasnu Viziju života simbolično obeleženu figurom žene ili asocijacijom. nje ne prisutnosti.

Linija, boja i forma postale su zavisne od ovakvog „umetnikovog osećanja i koncepcija. Slikar istina, koristi neposredni podatak realnosti, ali ga odmah transponuje ribmičkim odnosima pasaža mar kiranim drhtavim mrljama boja, svetlih i tamnih — simbolima prisnih sećanja. Među njih utiskuje autor svoje figure, oblike, bizarno kolorisane — simbolične znake jedne maštovite poetske vizije. Ta vizija ima osoben kolorit: boju neba umetnikovog detinjstva, boju pejzaža njegove prve mladosti, svetlo njegovih ljubavi. Magija kolorita što čudno fosforescira ivicama oblika, njegova sitosti zvučnost, asocira daleki eho Vizantije, sjaj nebrušenog stakla mozaika, toplu polihromiju slovenskih tkanica, gra đenu na bazi belih i okernih, ze lene i umbre, kadmijuma i crne. Utkane u vibrantnu materiju

čudne fakture, Srbinovićeve se · boje nameću, stvarajući svojim”

odnosima u prostranstvu slike pokrete i zvuke koji su svojstveni životu.

'Srbinovićeva su dela poetska fikcija „sugerirana asocijacijom predmeta kao simbola i metafo re jednog umetničkog sazmanja O svetu i životu. Njegove su teme imaginarne: sve nekud tone ili odnekud izvire, gubi se i nestaje. Podaci vremena i prosto”a se prepliču, sve je ni danas, ni sutra -— nego uvek! Oblici su tragovi sećanja zabeleženi koloritom što tinja, plamti ili preti. Ima kod Srbinovića boja koje su zle i onih koje poznaju nežnost, Specifičan „sfumato“ nastao preiapanjem svetlih i tamnih pasaža, odiše nostalgijom za trajnošću, željom da se predmet otme prolaznosti, da se ožiljak sećanja ne jzbriše. Svoj nemir, svoju unuftrašniu dramu, umetni!x izražava posredstvom halucinant ne ljudske figure — Tačnije fi-

gurom žene kao simbolom jedine”

zaloge trajanja Za svoja dela umetnik kaže jednostavno: „To sam ja i sve što me je uslovilo“.

jac je s ulaza odmah prišao njihovom stolu i počeo da ih legitimiše., Iznenađeni, svi su vadili svoje legitimacije i pokazivali ih agentima, I dok su oni provera=vali njihovu ispravnost, ne tražeći legitimaciju kao drugima, Kosmajac je pretresao mladog Lalića. I iz unutrašnjeg džepa njegoVOB zimskog kaputa izvukao sve=žanj letaka, koje je ovaj, na pola sata pre toga, primio od Dragutina Kostica-Gute, jednog od naših neopravdano zaboravljenih pesnika. Lalić je letke primio kod pozorišta, i pretpostavlja se da su, ili Gutu Kostića ili njega, za sve vreme pratili agenti. Kosmajac je odveo Lalića, a prijatelji-pes=nici ostali su utučeni za stolom. Koliko je Jerković zažalio za odvedenim drugom, koliko je bio re voltiran postupkom agenata, vidi, se i iz toga đa je ubrzo, za istim stolom, napisao pesmu u aktrostihu, posvećenu odveđenom i uhapšenom prijatelju.

Pesma je sačuvana na jednom požutelom, okrzanom papiru, Otkucana je pisaćom mašinom, a pri dnu je i originalni pesnikov potpis crnim mastilom, Pored ovih podataka, na toj požuteloj stranici nalazi se tačam datum kad je pesma nastala i sledeća posveta: „Ovaj aktrostih, mome dragome drugu Bošku Laliću za sećanje na utopljene dane u VOdama ovog Života“,

Uz ostali deo ostavštine, pomenuti đosad nepoznati rukopis dokumentuje još jedan podatak o ovom prerano izgubljenom pesniku koji je, sa svojom generacijom, posvetio potresne stranice našoj književnosti, stranice pume bola i prkosa ljudskog.

Radivoje PEŠIĆ

LECI TD M: A leb)

Tek boravak dveju poslednjih književnih delegacija iz Bugarske (u prvoj su bili pesnici Mladen Isajev i Dimitar Pantelejev, u drugoj istaknuti romansijer mlade generacije Atanas Nakovski i kritičar Veselin (Josifov) upozorio nas je na neka značajna imema savremene bugarske poezije, o kojoj smo dotle znali vrlo malo ili gotovo ništa. Po nekim prevodima Gustava Krkleca znali smo, isitna, za semzibilnog pesnika Mladena Isajeva (koji je jedno vreme svog burnog života proveo i kod nas, u Sarajevu), a slušali smo i o prisnoj vezi između Rake Drainca i Jelisavete Bagrjane, koja i da-

DANAŠNJA BUGARSKA POEZIJA

nas — po rečima kritičara Josifova — piše vrlo mlađo, kao u doba mladosti, „mlađe od mnogih mladih“, I Dimitar Pantelejev spada u staru gardu savremenih bugarskih pesnika. Autor čitavog niza originalnih knjiga poezije, on je istovremeno Dpoznat i kao jedan od najplodnijih prevodilaca naše literature, naše poezije, koju i danas prati s nesmanjenim interesom, U svojoj poeziji on ide od lirizma. izračenog u „Dunavskim baladđama“ do satire, kojom ga ovog puta i predstavljamo jugoslovenskom či taocu. Takvog, krepkog i dobrog, upoznali smo ga i u delegaciji koja nas je posetila prošle godine. Već iz prvog razgovora 5 njim. videlo se da su mu jugoslovenski pesnici zaista prve komšije. Naveče, u trebevićkoj žičari, kao što je to red među slovenskim pesnicima, recitovali smo — svoje i tuđe. Pantelejev je posebno iscrpno govorio O Slovencima. Nešto zatvoreniji, utonuo u muelam holiju, Isajev se prisećao starih dana i rana. Na jedan način sva kako da je ponovo doživljavao svoju mladost, Ono njego DpOoglavlje u kome je bio samo politički emigrant u Sarajevu.

Među pesnicima srednje generacije bugarskih pesnika jedno ime je odavno već u centru pažnje. To je Veselin Hančev, rođen u Staroj Zagori 1915. godine. Bez sumnje da je u pitanju jedam od najmodernijih bugar– skih pesnika danas. Kuitičar Josifov, njegov zemljak i vršnjak, 8 posebnom ljubavlju nam je: go vorio o nekim njegovim pariskim stihovima („Belom MBibu“, pesmi posvećenoj Marselu Marsou) kao i o ciklusu napisanom na bolesničkoj postelji. Damas, Veselin Hančev je urednik za po eziju u poznatom sofijskom knji

NEUSPEH

To veče glumac je bio nekako umoran, namrštem, slomljen, ljutit i sumoTam, Kao da se sav bol sveta ma mJega sručio, jer eto prođe i ta „Đulijeta“,

on ma scemi dobi tri buketa

a osam ih je, osam, naučio.

MUZIĆKI TALENAT

Kvo vam tvorca brza i laka.

Taj 'za dua-tri Sata

napisaće vam tomgo, kadril iL kamtatu.

Vi ga slušate memo, zanesemo | i mislite: kako je sve tu uzvišemo

i kakav zamah Yuke

i melodija kako bogata. |

I toliko bliska i — poznata.

TUŽAN ZAVRSETAK

Ceo život bio je Tob svog zamata, ceo život za stolom proboravi. Zamislio je četiri romana,

sedam kratkih drama, tri traktata o mašim, žestokim, karakterima. ”Pajno su ga zawimali vemci i slava

a umreuvši u miru sve što mam ostavi bila su dva otrcana rukava.

DOLAZAK. U BOLNICU

Zay mogu u sobi 8 jednim KkYevetom doktore da oživim, kao W kakvom snu? Ima li sobe gde ću biti 58 celim, svetom? U nju položite me,

u nju!

Tri zida

u, mojoj sobi behu bela i tiha.

Cetovrti

noću je stemjao:

ZIDOVI Studem. *Nem.

. Strašam zid. TRECA STOLICA

— Vode!

Tako

tri moći uzastopce. Cetovortu moć + on, posta beo i tih kao i ostali.

Beo.

Skloni tu stolicu. KRloni tu stolicu, treću stolicu

kraj stola.

Skloni tu stolicu da na nju mikad, me sedme laž.

(Preveo Izet SARAJLIĆ)

ževnom časopisu „Plamen“. Laureat Dimitrovske nagrade za 1962. godinu. Toj generaciji pripada i vrlo popularni Božidar, Božilov, koji za razliku od Hančeva neguje pretežno poeziju „na temu dana“. Ođ najmlađih ovog puta pomemućemo Damjana Dam janova, rođenog 1935. godine, čija je prva zbirka doživela već svoje drugo izdanje, Romansijer Nakovski pričao nam je o još jednom moćnom glasu savremene bugarske poezije (za njega najsnažnijem), o Valeriju Petro vu, pesniku čija je poezija do kraja očišćena od svih naslaga fekuće problematike a ipak je sva u tom danu danas.

L S.

„______ _____ ____________________________________—_——Ć —– —–—mm ”– ' —–ı S—sŠYŽ a JJ ——z—_—

Ima jedna izvanredno lepa i uzbudljiva slika u romanu 'Tomasa Mana „Čarobni breg“: to je opis oduševljenja glavnog juna=ka romana, Hansa Kagstorpa, kada je u njegov sanatorijum stigao prvi gramofon s pločama operskih pevača. I pored svoje bolesti, noćima i noćima Hans, više nego zadivljen, slušao je te prve ploče metalnog zvuka, oduševljavajući se ne zna se čime više: da li samim izgumom, muzikom, interpretacijom.. Nije irebalo mnogo da prođe od 1878. godine, kada je Tomas Edison izradio svoj fonograf, pa da se u svetu namnože gramofonski snim

GOVOR

manji broj ploča s programom iz ozbiljnijeg repertoara.

Zbog minimalnih tehničkih mogućnosti u prošlosti nisu vršena nikakva neposredna snimanja sa scene, ali su pojedini odlomci iz popularnih pozorišnih dela snimani nezavisno, u improvizovanim „studijima“. Tako su sačuva– ne ploče sa snimljenim „najpopu larnijim scenama iz Stankovićeve Koštane, na kojima ulogu Mitka tumači niko drugi nego legendar–ni komičar Čiča Ilija Stanojević! U ovom slučaju dočarava nam gramofonska ploča jednu od anomalija nekadašnjih pozorišnih režija: i pored toga što nije imao

STARIH

neposrednog uvida u nekadašnje pozonište.

Posebnu zanimljivost predstavliaju ploče sa snimljenim produkcijama, šalama i muzičkim tačkama iz nekadašnjeg popularnog Braninog „„Orfeuma“. Repertoar ovog pozorišta nmnajčešće je obuhvatao najrazličitije Viceve na aktuelne društvene pojave. Tako je neobičnu popularnost imao Branin tekst o ženskom pravu glasa, u kojem je ovaj naš humorista ismejao feminističke pokrete koji su se borili samo za formalna rešenja ovog pitanja. Vrlo je uspela i Branina parodija operskog stila pevanja i glume

GRAMOFONSKIH PLOČA

oi, 8 njima i ljubitelji ploča. I u našim krajevima otpočelo se, početkom ovog veka, sa intenzivnijim snimanjem recitacija i narodnih pesama za ploče, I pored toga što tih ploča nije snimljeno mnogo, tako da je relativno mali broj naših starih „umetnika ostavio zvučne tragove O SVOjoj umetnosti, sve stare ploče, predstavljaju dragocenost svoje vrste. Slično je i sa programom koji je sniman: najčešće su to šaljivi monolozi i dijalozi, tzV. „produkcije“, koje osciliraju izme đu zabavljačke površnosti i vulgarnog, ili popularne pesme i re= citacije. Donekle je razumljiva či njenica što je bilo malo snimaka ozbiljnih tekstova: svojim kratkim trajanjem stare ploče su bile takoreći neupotrebljive za snima nje dužih scena iz pojedinih naj popularnijih dramskih dela. Strane privatne gramofonske komnpxn= nije snimale su samo ono što je na neki nači unapred garantovalo uspeh; zato i ima najviše snimljonih ploča sa humorističxim tač-

dr Katarina, AMBROZIĆ kama i pesmama, dok je znatno

potrebnih predispozicija za tu ulo gu, Čiča Ilija je na beogradskoj sceni godinama igrao Mitka, pretvarajući ovaj u suštini tragični lik u čudnu i komičnu figuru. Ali, ploča sa snimljenom scenom iz, Tokove slave pruža sliku o velikoj umetnosti OVOg rasnog komičara, koji je godinama nastupao u ulozi Kalče. Ne manje zanimljiv je i stari snimak iz Đida, na kojem je sačuvan glas Aleksandra Zlatkovića u ulozi Maksima — jedno zaista uspelo ji intoeresantno ostvarenje.

Uopšte, stari snimci scena iz pozorišnih komada, iako malo-

brojni, govore nam o nekađaš-~

njim režijama i interpretacionom stilu, koji je suvereno vladao na našim pozornicama početkom ovog veka, stilu čiji tragovi žive i danas. 1 upravo to je najznačajnije za sve proučavaoce naše pozorišne prošlosti, kao i za sve one koji se bave pozorištem. Ako se ne možemo oduševljavati nekađašnjom slumom i režijom, možemo biti zadovoljni što nam stare ploče pružaju mogućnost

„Amvbiljerija rustikana“, koja je sačuvana na starim pločama u interpretaciji autora i njegove supruge — Kaje Cvetković.

Posle osnivanja Beogradske opere, 1920. godine, producenti plo ča otpočeli su sa snimanjem i pojedinih operskih pevača, u prvo vreme samo ruskih emigrana– ta, a kasnije i naših pevača, koji su se u međuvremenu školovali. Među gramofonskim snimcima starih članova Beogradske opere svakako su vrlo zanimljive ploče prvog beogradskog Borisa Godunova — Đorđa Jurenjeva, zatim interpretacije Ksenije RogovskeHristić, koja je snimila i ariju Pavle iz opere Sutom Stevana Hristića. A popularni tenor Živojin ~ Žika Tomić snimio je bezbroj ploča operskih arija i narodnih pesama.

U borbi za produženje trajanja pozorišne umetnosti, za Monačno razbijanje shvatanja o „efemernosti“ scenske umetnosti zbog njene prolaznosti, „gramofonske ploče, stare i nove, predstavljaju, zajedno s filmom, dra-

goceni fond, koji pruža autentičnu sliku ne samo umetnika čiji je glas snimljen, nego i sliku težnji i želja ondašnje publike, jer je proizvodnja starih gramofonskih ploča bila isključivo pod ređena zahtevima kupaca. Zbog toga smo često u nezavndnoj situaciji, što se izbora tiče: imamo relativno dosta snimaka Čiča Ilije, a nemamo ni jednu ploču Save '"odoroviša i Milorada Gavrilovića! Takođe, nenadđoknađiva je šteta što nije sačuvam glas Pere Dobrinovića, Da se to ne bi po” novilo, beogradski Muzej pozorišne „umetnosti otpočeo je nedavno široku akciju sa snimanjem na magnetofonskož traci „majuspelijih pozorišnih kreacija ostvarenih u pposleratnom periodu. Svi fi snimci čuvaće se u zvučnom arhivu Muzeja i presnimavaće se jedino ža pedagoške potrebe. Muzej će i da lje nastaviti održavanje priredaba na kojima će se reprodukovati glasovi naših starijih umetnika,

Snimci na starim gramofonskim pločama imaju svoje naročite dra ži... Šum koji neizbežno prati njihovu reprodukciju, kao patima na nekom vajarskom delu, Uupozorava nas na vremensku distancu koja nas deli od vremena nastanka ploče, A kako, ponekad, one čuvaju i davno zaboravljene tekstove, stare ploče nisu samo doku menti o interpretatorima nego i o literarnim stvaraocima, čija su dela nadživela — interpretacije» Takav je slučaj sa pesmama Žarka Lazarevića ili Vojislava IlićaMlađeg, čije je stihove snimio Dobrica Milutinović. Ako se danas tim pločama ne. oduševljavamo i ne možemo oduševljavati, kao što je to bio slučaj ,s Manovim junakom i njegovim savremenicima nekada, slušajući metalni zvuk starih ploča uz sve njihove šumove, „osluškujemo glas prošlih vremena, koji ima šta da nam kaže i o nekadašnjim izvođačima, o nekadašnjoj publici. Raško JOVANOVIĆ

KNJIŽEV.,NE NOVINE

/