Književne novine

„IZABRANE PJESME“, „VESELIN MASLESA*“,

SARAJEVO 1962. PREVELI ANTUN ŠOLJAN, IVAN SLAMNIG I TOMISLAV, LADAN.

Pišući jednom prilikom o Vordsvortu i njegovoj poeziji T. S. Kliot je podvukao da je „svaka korenita promena poelske forme verovatno simptom izvesno mnogo dublje promene u društvu i ličnosti“; prilikom preocenjujući vrednost i značaj engleskih „metafizičkih pesnika” istakao je da poezija, koja se piše u jednoj tako raznovrsnoj i kompleksnoj civilizaciji kao što je naša, mora da bude teška i, kao sama civilizacija, komplexkxsna 1 raznovrsna; da pesnik svojim delom mora da zahvata sve šira područja ljudskog života i da, istovremeno, mora da „bude aluzivan, više indirektan nego direktan u svojim sagledavanjima sveta u kome živi. Ove Mıliotove reči, zabeležene u doba nastanka „Puste zemlje“, nesum njivo „predstavljaju „odbranu“ šopstvenog stvaralačkog postupka. I odista, taj kompleksni i raznoliki svek o kome je pisao, i u kome je živeo, prisutam je kod Eliota direkino, kao neposredni predmet njegove pesničrKe vizije i njegove gotovosti da reaguie na život oko sebe, i indirektno, u novom, teškom, nejssnom konceptu njegove pesničke rađionice.

Eliotove „Izabrane pjesme“, koje su, najposle, blagodareć prevodiocima i izdavaču, postale pristupačne i našem čitaocu pažljivo i znalački odabrame, pružaju uvid u vrhunske domete Eliotovog pesničkog dela i omogućuju, što je još značajnije, da se prati osnovna razvojna linija kojom se kretala Eliotova

poezija od vremena pesme Dž. „Alfreda (1917), preko „Puste zemlje“ (1992), „Šupljih ljudi“ (19925). „Pepelnice“ (1930) i mnogih drugih obimom mamjih pesama, do „Četiri kvarteta“ (1934—42).

Ovaj više interpretkatorskoeklektički nego Kritički mnapis pratiće, na žalost, samo najosnovnije elemente Eliotove pesničke umetnosti. Eliot je, kako je sam podvukao, počeo da stvara pod uticajem „konverzacionnoironične“ struje francuskog simbolizma (Laforg) i engleskih dramatičara iz elizabetanskog perioda. Dok je uticaj ovih prvih više nego primetan već u ranim Eliotovim pesmama, nešto izrazitija sličnost sa starim engleskim pesnicima opaža se tek docnije (naročito u „Džerontionu“). Međutim i pored svih formalnih i tematskih sličnosti sa mzorima, Eliot je na svetsku pesničku pozormicu stupio odmah kao Iičnost, ne potčinjavajući sebe drugima „nego prilagođavajući sebi i svojim potrebama sve ŠLO je usvojio. Svi elementi usvojeni od drugih, prelamajući se kroz njegovu stvaralačku individualnost, dobijali su, uprkos temaifskoj i formalnoj istovetnosti, novu emocionalnu boju i, u kon= tekstu jednog novog pogleda ma svet, sasvim nov Kvalitet.

Kad se sudi i razmišlja o Eliotovoj poeziji, kad čovek nastoji da je shvati, valja imati n umu dve osnovne stvari, koje podvlače svi njegovi kritičari i tumači, stvari bez kojih je Uuočavanjje koordinata MEliotovoš poetskog sveta nemogućno. Prvo, Eliotova poezija predstavlja jednu neprestanu i kompleksnu struju misli i osećanja, u kojoj se ono što se doživelo u prošlosti stalno prepliće sa onim štD se događa u sadašnjosti. Drugo, bitno je podsetiti na Eliotovu koncepciju vremena, o kojoj govori u Kkvartetu „Bernt Norton“: „Vrijeme sadašnje i VriJeme prošlo. / Možda su oba u vremenu budućem, / A buduće vrijeme u prošlom sadržano“.

Teme MEliotovih prvih pesam& nagoveštavaju već i njegove značajnije umetničke _ rezultate i njegove večne pesničke sadržaje. Bilo da govori o ljudima kojima su život i ljubav nešto s. čim teško izlaze na kraj („Rapsodija jedne olujne noći“) ili da kroz niz brižljivo izabranih i artikulisanih slika, saopštenih uumornim i sporim ritnom (koji Sc u prevodu sasvim izgubio) evoOcira sumorna raspoloženja i do9le impresiju mračnog BLSOOE IE života, on načinje teme kroz Cije će potonje razvijanje, obogaČivanje i smisaono pomera potvrđivati logičnu dosledno» svoga razvoja i svoju stalnu pešničku budnost. Osnovna činjeni!ca je da te teme sumora i nežadovoljstva, bez obzira na požicije i nagoveštaje rešenja do kojih je docnije u svojim katolič" kim stihovima došao, nije nika napustio. Slikajući „(u „Ljubavnoj pesmi Dž. Alfreda Prufroa“) umorni svet i njeBOV SU“ morni i prazni život, posmatra iući ga očima osetljivog O nog „diletanta“ i neodlučnog liubavnika, pripadnika jedne ciV!-

„Ljubavno Prufroka“

KNJIŽEVNE NOVINE

LIZA

lizacije u kojoj se ne zna ni ?a prava osećanja ni za prave misli, čija je pasivnost porazna a neodlučnost zanazna, Eliot je tek razlagao uvodne akorde jednog dubljeg i šire zahvatnog pesničkog pronicanja u društvo koje je, posle rata, pofpuno izgubilo kompas. Ne kazujući ništa direktno, služeći se smelim ali 1: gično uobičajenim slikama, bizar-

nim ali sugestivnim epitetima, više nagoveštavajući nego Oopi-

sujući, Eliot je dramskim monclogom svog neodlučnog ljubavnika, koji traje svoj život u odlukama i neodlukama i meri “lane kafenim kašičicama, stvorio prvi u njizu svojih čuvenih likova i posvedočio izrazito dramski kvaltet svoje poezije. Zbijenost, eliptičnost, ironičnost i duboka aluzivnost Mliotovih stihova (često izgubljeni u prevodu) razvijaće se paralelno sa produbljivanjem teme jalovosti, praziine i emocionalne gladi, pustoši i ljudskog otuđenja. ı

Pošto bi podrobnija analiza značajnijih „pesama zahtevala suviše mnogo prostora, ostaje da se karakter Eliotovih stvaralačkih preokupacija i boja njegovih emocija nagovesti kroz slike putem kojih on najčešće prencsi osnovni ton svojih stavova. Pesme iz perioda „Prufroka“ pune su atmosfere polupustih ulica, sumnjivih prenoćišta, jeftinin ribljih restorana, svelog lišća, pustih trgova, razbacanih novina, razbijenih prozonskih okana koje šiba kiša, mirisa piva, blatnih nogu, pustih gradilišta, kužne magle. Sam naslov pesama „Pusta zemlja“ i „Šuplji ijudi“, posmatran u svetlu ove šumorne simbolike, u potpunosti nagoveštava osnovnu atmosferu

dalje razvijene teme „pustoši i

besmisla. Ključna slika „Puste zemlje“ je sterilnost. Pesma Je krcata simbolima suše, propasti, dezintegracije: prazne cisterne, presahla vrela, suhe kosti, neplodne ravnice, raspukla zem.ja, jalovi grom bez kiše, prašno dYveće itd. Ovim simbolima pusto ši Eliot sugeriše sumor i pustoš modernih gradova u kojima se živi mehanički i voli mesečar– ski. Uvodeći u svoju pesmu stihove, navode i aluzije iz preko itridest raznih dela, integrirajući pesmu kao niz fragmenata povezanih emocionalnim tonom i atmosferom kao i osnovnim simbolima, neprestano isprepl:ćući savrenenost sa prošlošću, Eliot je stvorio delo koje najbolje objašnjava i njegov stvaralački metod i središnju temu njegove poezije. Pesma Je, uprkos objašnjenjima koje je on sam dao, izvanredno nejasna. Njen smisao se, bez konsultovo9nja u objašnjenju „navedene literature, više otkriva slikama, atmosferom, simbolima nego Tnzumevanjem svakog stiha i sva~– ke aluzije: cela civilizacija o k>joj Eliot govori nije ništa druso do pusta zemlja u kojoi nea vere, u kojoj je ljubav degenerisala u jalovu požudu, „gdje mrtvo drvo ne daie sjene, CVUTčak olakšanja, / Ni suhi kamen klokot vode“. U pustoj zem1l:i Šupljih ljudi“, koja takođe, Po rečima Dejvida Dejčiza, PrOA stavilja simboličnu sliku SVO a bez vere, bez smisla i bez vred-

i

JE 1. 5, ELIDTHN

nosti, u kome obitavaju ljudi usahlih glasova, umrtvljene snane i „geste bez pokreta“, u toj zemlji smrti, pod svetlošću umirućih zvezda, na „poslednjem sastajalištu“ živi svet koji okončava „ne praskom nego cviljenjem“. „Šuplji ljudi“ su, kaže Leonard Anger, epilog jednog i prolos u drugi stadijum Eliotove pesničke karijere: dospevši do granice praznine on počinje da traži veru. Kad je objavljena „Pepelnica“ mnogim MEliotovim obožavaocima učinilo se da su izdani: Eliot, koji je bio jedan od glavnih zagovornika izgubljene generacije „odbio je da bude izgubljen“. Međutim i „Pepelnica* i „Četiri kvarteta“ (uprkos pesnikovim izrazito katoličkim implikacijama) moraju se, kako nže PF. O. Matijesen, prosuđivati kao svaka druga pesma: ne na osnovu toga da li prihvatamo i. ne prihvatamo njihovu teologiju, nego kako autor posmatra svet koji i mi gledamo i šta misli o njemu, „Jer pjesništvo može biti samo pjesništvo ili nepjesniš-

tvo, dok patetično lijepljenie pridjeva ne· objašnjava · gotovo ništa, a često zamagljuže

vrlo mnogo“, podvlači Tomislav Land u svom pogovoru, 8ovoreći o istom problemu. Sličnosti koje postoje između ranijih i docnijih pesama, istovetna simbolika (stene, voda, kiša, reka, vrt, cveće itd) i, gotovo, istovelnost postavljenih pitanja Dpotvrđuju razvojnu liniju Eliota pesnika. Tema izolovanosti, otuđenja i jalovosti prisutna je i u docnijim pesmama, ali se rešenje za nju traži u religiji: „otvđenje od sveta postaje jedan stupanj u razvoju discipline eligioznog očišćenja“.

Eliot je pesnik koga treba čtati izvanredno pažljivo. On svoje ideje ne razvija logičkim redom, a formu svojih „pesama ostvaruje raspoloženjem, stavom prema onome o čemu govori, koji, opet, nagoveštava kroz slike i simbole vezane slobodnim as.cijacijama i čestim ponavljanjemi već rečenog. Njegov svesno aluzivan i kondenzovan witvara:nčki postupak pun je prigušenih tonova i skrivenih implikacija. On vrlo često ritmom i muzikom nagoveštava ironičnost, šaljivost, kolokvijalnost. Stalno se kreće između suprotnosti i suprotstavljanjem jedne drugoj određuje svoj stav prema onome c čemu govori. Prebrodivši put od gađenja do vere, on je ostao nsJveći pesnik jalovosti, anarhije i očaja u savremenom čoveku i oko njega.

Prevodeći KEliotovu poeziju Šoljan, Slamnig i Ladan prihvatili su se izvanredno teškog posla. Oni se nisu zadovoljili tima da prenesu na srpskohrvst=.ski jezik smisaono precizno i doslovno tačno KEliotovu poruku nego da, u isti mah, sleđe, što je više mogućno, MKliotove muzičke slilhovne ·obrasce. Svesmi značaja svake reči, oni su, ipak, daleko više prevodili, nego prepevali Eliota. Drugim rečima, radije su žrtvovali muziku reči

Nastavak na 4. strani

| ie | Dušan PUVAČIĆ

Knjiga

m davne mladosti

MARKO VRANJESEVIC:

Da se knjiga Manmka Vranješevića pojavila.

u vreme kada je već postojala kao celina, a to je neposredno pred drugi svetski rat, o njoj bi se, uveren sam, pisalo ne drukčije, već onako kako mi nismo u stanju da pišemo. A mislim na ono pisanje kojim se dočekuje i procenjuje knjiga koja je tek ugledala svet, na prvu i neposrednu reakciju. Jer kritika doživljaja umet= ničkog dela u nekom svom najčistijem vidu, ako takav vid uopšte postoji, bez svih mogućih asocijacija na ono što je već napisano i na ono što je već postalo problem, moguća je samo onda kada se piše pr»i put o delu. Tragičnost zakasnelih knjiga pre svega je u tome što njih ne dočekuju oči, bar ne one iste oči, koje su pratile njihovo nastajanje i rađanje.

Knjiga ove davne mladosti ponela je u svom naslovu reč ljubav i Vranješević je u svojim najizrazitijim „poetbskim trenucima ljubavni pesnik. Ali reči ljubavi prožete su nostalgijom i setom. Kroz celo svoje stvaralaštvo, uprkos jasnim uticajima socijalne poezije i razmišljanjima o opštem bolu, Vranješević je ostao mek

i raznežen liričar, zagledan duboko u sebe, za-'

drhtao i zastrašen pred zlom sudbinom i senkama prolaznosti, pred nemogućnošću snalaženja u svetu. Ljubav se pred pesnikom ukazuje kao prozračna vizija i čista radost, kao blagi melem koji ne leči rane ali smiruje bol. Na Vranješevića su neznatno uticali poetski nemiTri glasnih poratnih godina; on je ostao po

strani traganja za nemogućim, i u osećanjima i

u izrazu daleko od svakog revolta i zgađenosti, kosmopolitskih raspoloženja, vihornih strasti i metafizičkih ekstaza. Nepretenciozan i ličan, smiren, tih, sa tek ponekim dalekim odzvucima tzv. dekadentnih nastrojenja poezije pred prvi svetski rat, Vranješević produžuje liriku intimnog fona, koja večno, u svim nijamsama, treperi sa jedne te iste strune Doetskih razboljenosti i promašenosti. Slika pesnika koji se ocrtava u tim stihovima jasno odudara od one predstave o pesniku koju je sugerirala generacija pesnika koji su izašli iz rata. Lirski subjekt Vranješevićeve poezije bleda je i namučena ljudska duša, sumorna i ukočena pod ledenom rukom sudbine, suzna i očajna, koja sanja o trenucima rajske sreće, koji su

„LJUBAV“, SVETA“, BEOGRAD 1962.

„PRO-

mogući jedino u toplom skutu voljene žene. Afektivne i emotivne manifestacije nepoznate su ovoj poeziji a ljubav je čisto duhovno osećanje:

Oči tvoje budno bdiju

mad sudbinom, mojom zlom, melem blagi one kriju,

u pogledu brižnom, svom.

U sjaj si mi obratila

com, tugu — suza sla, u, zlato ih pozlatila, svaka suza zlatna kan.

Kad već sumnjah: ima 1 puta iz mog teškog, grobnog muka? zatreperi mek ti glas;

ispred oka utrmuta zabele se tvoja vuka i zanmija uviti stas. (Tri pesrae o tvojoj lepoti)

Sem nekoliko izvanredno muzikalnih stihova, u kojima se predstavio gotovo kao virtouz jampskog ritma, u kojima se harmonično slivaju i iskazuju davno poznafa i mnogo puta doživljena osećanja, a koja umesto čari novine i otkrovenja pružaju utisak ·završenosti i savršenosti, Vranješević ničim nije ni iznenadio ni doprineo, niti se upečaflljivo zadržao u sećanju.

'U nekolikim pesmamn, manje savršenim i manje izbrušenim, koje su ponekad i narafivne, gotovo pesme sa fabulom, Vranješević se šire i neposrednije iskazao. Pesme o zavičajnim gorama, o blagoslovenoj zemlji pesnikovogz detimjstva — Bosni, toplije su i bliže, izrazitije vokacije, i mada ne predstavljaju veliki poetski domet, zrače osećajnošću i proživljenošću. Čini mi se da je ispovedni ton više odgovarao ovom pesniku i da je on ispovednjući se jednostavno, kao što priča čovek čoveku, iznedrio iz sebe najviše istinske ljubavi i ljudske sadržajnosti. U poeziji M. Vranješevića to osvaja i privlači, mada je svakog trenuika jasno da to nije govor poezije većih mogućnosti.

Aleksandar PETROV

PESNIK SLOBODNOG | SPONTANOG IZRAZA

DUŠKO TRIFUNOVIC: „JETRE PRIPOVETKE“, SARAJEVO 1962.

„VESELIN MASLESA“,

„Jetke pripovetke“ su freća zbirka pesama Duška Trifunovića. Prvu, „Zlatni kuršum”, štambao je 1958, a drugu, „Babova rđava baština“, 1960. Prva zbira je očito odisala svežinom, nepretencioznošću, nekom „naivnošću i prilično slobodnim baratanjem stihom, nitmičkim oblicima i, što je najvažnije, u sveopštoj pomami metaforičnosti, u opsenarstvu preteranom figurativnošću, govorio je lako, nesuspregnuto, ni malo preciozno, njegove reči su umele da miluju, da zvone i da gromko udaraju. Druga zbirka donela je nekoliko izvanrednih pesama sa stilskim i jezičkim nekorekfnostima, ali pesama koje se pamte. Tad je palo u oči da Trifunoviću više odgovara duži oblik, da je to medijum u kome se najbolje izražava. Ciklus od 13 pesama, „Treći brat“, ta izvanredna stihova– na bajka o tri brata u kojoj su ftransponovani lični emocionalni i duhovni i neki opšteljudski problemi morao se zadržati u sećanju. Duško Trifunović je otad pesnik preko čijeg imena u časopisima se ne prelazi, pesnik koji ima svoj auditorijum koji ga čita i sluša — dešavalo se na književnim večerima da mora na bis ponovo da čita iste pesme — i voli, iako se o nekoj afirmaciji jugoslovenskih razmera, na žalost, ne može govoriti.

Počevši sa prvom pesmom „Savest“, koja bi u ovoj najnovijoj zbirci mogla da igra ulogu prologa, pesnik se deklariše: Pred nama je, reklo bi se, još jedan predstavnik mnogočlanog pesničkog hora koji ne može drukčije nego da pati. Čemu pretvarati se? Jasno je dokle se može stići, jasno je da je čekanje veće od rezultata čekanja. Još jedan koji vodi računa da svojom smrću ne zadivi svet (jer ne voli teatralnost!), niti da ga užasne., Pred nama je, konačno, još jedan pesnik koji uzvikuje. ono Terencijevo: Homo sum; humani nihil a me alienum puto. A ljudski su, kao što se zna, samo boli i patnje... Pesnik prihvata totalitet života („Ako je zemlja moja i zemljotresi su moji“) i postepeno, zaustavljajući se ređe na istorijsko-filosofskim femama, a češće na ličnoj problematici i na ženi, sve više izražava apsolutni pesimizam: nemogućno je približiti se ljudima i u novom životu naći spokoj, a još je manje mogućno biti potpuno sam. I sama pesma je pesma ni o čemu. Sve je promašeno i izgubljeno i jedino što još preostaje to je vraćanje u zavičaj gde čeka jedna stara kruška-divljaka „što ima moćnu pobočnu granu... mogla bi pored oporog ploda podneti i jedno smireno vešanje“. -

Neko bi mogao da se upita: otkud piscu recenzije pravo da vbesniku propisuje ton, pesimistički ili optimistički ili neki treći, otkud mu smelost, i još više, da li je njegov posao da pesnikovoj realizaciji tragične vizije suprotstavlja svoj, eventualno, vedriji pogled na svet? Upravo u tome i jeste stvar što protiv tragične vizije života koja je, kao što je dobro i odavno poznato, osnova svake velike umefnosti, niko nema ništa protiv. To je lična stvar umetnikova. Postoji, međutim, drugi „problem. Jedna pesnička, i umetnička uopšte, vizija mo že se smafrafi suštinski fragičnom ako reflek-

SO

tuje degeneraciju nekih opštih ideja. Vezuje li se Duško Trifunović za neke opšte, recimo filosofske, ideje o čoveku i životu koje su ftrenutno na snazi, ili njegova poezija „odražava privatne ideje jedne moderne ličnosti, lične oblike nekog uverenja ili želje? Drugim rečima, da li je on autentični tragični pesnik, ili je moderni pesnik poput drugih modernih pesnika, čiji izuzetan talehat nije dovoljan da mu pruži više nego romantičarski ego pod čijim impulsom radi? Mislim da se može govoriti uglavnom o ovom drugom slučaju. Dušku Trifunoviću ne nedostaje tragična vizija, ali, čini mi se, on piše manje zbog same itragične vizije, a mnogo više zbog tragičnih osećanja. A to, ipak, svodi razmere tragičnosti. Kađ se tome doda da ta, ovolika kolika je i ovakva kakva je, tragičnost „proizlazi iz kontinuiteta misli koje se ne izdvajaju od onih na koje često nailazimo čitajući zbirke mladih „pesnika, dobija se razlog zbog koga je izvesna opšta slika, „sadržaj“, ono što je mnogo manje vredno u Trifunovićevoj poeziji.

I poredovih prigovora. ništa nije lakše nego utvrditi da je Duško Trifunović izuzetno darovit i nekonvencionalan pesnik. Maločas se govorilo o višim pesničkim sferama,,o jednom kompleksnom misaono-emocionalnom saznavanju sveta, dostupnom ingenioznim i sasvim formiranim „pesničkim individualnostima koje usmeravaju svoje krealivne moći opštim sagledavanjima, h sada se misli na izražajne kvalitete koje je ovaj pesnik pokazao u pojedinim pesmama, a njih nema malo. Treba, dakle, okrenuti list, preći preko onoga o čemu je bilo govora, preko onoga što se može popraviti ili izbeći i zadržati se na onome što nam daje hrabrosti da Dušku Trifunoviću pripišemo kvalitete koje smo mu pripisali.

Šta je to — morao se čovek upitati čitajući 1960. u časopisu „Putevi“ Trifunovićevu pesmu „Venac i lanac“ koja će ući u najnoviju zbirku — što u ovoj poeziji privlači jednom gotovo iskonskom pesničkom snagom i ne dozvoljava oku i duhu da preleti kao preko mnoštva stihova koje jedne od drugih razlikuje samo ime autora? Šta je to što, na primer. stihove:

„Ja dyžim da sam, srećam, no mislim, da sam, loše započeo, a misam znao prestati ma vreme.

II zemlja da ne postade zemlja blatna bila bi ko u početku: kamen žarki.

Ko nam je kriv, lepoto zemljo, koga kleti?

Ni moji stari nisu imali čitav krov, ni čitav groš,

mi drugi koš

mo samo grudmi,

a i oh truo —

a srećni behwu ...“ — uUrezuje u našu svest? Nastavak na 4. strani

Bogdan A, POPOVIĆ

3: