Književne novine

RA

GODINA XIV

NOVA SERIJA, BROJ 181 BEOGRAD

5. OKTOBAR 1962. CENA 30 DINARA

_Erih KOŠ

VERA U ŽIVOT

Svaka književnost na izvesnom „stepenu svoga razvoja, onda kad prestane da bude zaokupljena problemima sopstvenog rasta, nužno, ako ni zbog čega drugog, a ono svog daljeg razvitka radi, mora da ima osećanje da je još i neko drugi, izvan zidova sopstvene kuće čuje, kao štoi pisac, da bi pisao, mora da ima uverenje da ća ga neko nekad hteti i želeti da čita. Književnostima na takvom stepenu postavljaju se, razume se, i novi zadaci i oObaveze, veće odgovornosti, a pre svega kritičko samoispitivačko pitanje šta to ona može da pruži i šta se od nje očekuje da da drugim narodima i njihovim čitaocima. Nobelovom „nagradom Andriću nama je taj odgovor u izvesnoj meri olakšan. To čime mi možemo da se pohvalimo nije samo sloboda, koja se često pominje kad jerečo klimi” u kojoj se naša književnost razvija, jer sloboda u. književnosti nije kvalifikativ, već samo preduslov svakog, pa ı književnog stvaralaštva, kao što ni dobra, plodna zemlja koja uslovljava do| bar rod nema svog neposrednog traga _ i izraza u plodu. Humani sadržaj dela, novi, progresivniji pogled i prodornija analiza, veće poznavanje života shva-– ćeno ne samo kao lično iskustvo već i kao filosofsko polazište, sve to uz adekvatnu artističku obrađu dela daje nove vrednosti jednoj literaturi. U Andriću i oko njega kao da su &e SVI ti uslovi srećno stekli. Kod nas su ljudi U toku jedne jedine generacije prošli kroz tri krvava i teška rata, u srazmerno kratkom vremenu doživeli i dve revolucije, nacionalnu i socijalnu, ISHELi | su nekoliko puta da se otrežnjavaJju O romantičnih zanosa, videli su kako se ruše carstva i poreci i kako gotovo preko noći, naizgled.ni iz čega, isklijava-

LIKOVNE PRILOGE I VINJETE

ANDRIČĆMIVO DELO KAO BELI KAMENI MOST SPAJA RAZLIČITE OBALE, PREMOŠĆUJE: NEBVOLJE:T / NESREĆE 1 PRENOST ' LJUDE ' PREKO VREMENA

.. —— TI

KOE U OVOM BROJU IZRADILA EVGENIJA

ju, rastu i razvijaju se nove snage i nova nadanja, Upoznali su gorčinu poraza, cenu slave, zanose pobeda i prolaznost kultova veličina. Takva sudbina njihova i njihove zemlje, geografsici položaj i volja istonijskog trenutka, miz drugih objektivnih i subjektivnih činilaca koji su njih i njihovu zemlju u više mahova dovodili na istaknute, isturene, avangardne položaje i pozicije u svetu, morali su i u našim ljudima

· nagomilati iskustva koja im omoguća–

vaju da bolje, dublje i obuhvatnije upoznaju i analiziraju ljudsku prirodu i

.Sudbinu, da sa humanističkih i progre-

sivnih pozicija u kritičkoj svetlosti današnjem čovečanstvu znanih i dostu-

.pnih idela razmatraju položaj čoveka

danas u svetu,

I sam Andrić delio je takvu sudbinu, U ranoj mladosti upoznao je prvi svetski rat i zatvore koji su mu, kao i Gorkom, bili univerziteti života u kojima Je mogao da shvati svu veličinu i bedu ljudi i života. Njegov mir, koji se ogledao u gotovo svim njegovim pripovetkama, nije ništa drugo do u tim burama sačuvana unutrašnja duhovna i moralna ravnoteža. U velikim sudarima, kad su se kod nas rušili društveni procesi i lične egzistencije, on je, veran svojim humanističkim načelima, i u tim istorijskim potresima sačuvao veru u kontinuitet ljudske istorije, u povezanost i stalnost ljudskih težnji za novim i boljim. Pa i ona telegrafski kratka rečenica zvaničnog obrazloženja Švedske akademije o epskoj snazi koju je ispoljio slikajući prošlost naše zemlje, kad bi bila podrobnije analizirana i raščlanjena, šta bi drugo mogla

·da znači do ispoljenu veru u postoja-

nost ljudskih napora, stvaralaštva i htenja. Carstva se ruše i oko njegove Ćuprije na Drini, smenjuju se generacije, raspadaju se porodice, propadaju ljudi, ali u Andrićevoj knjizi sve je to ipak. spojeno istim koracima, u njegovoj viziji sve to jedno iz. drugoga proizilazi i uzrasta, a svemu tome daje smisao i sve to povezuje ljudsko delo, beo kameni most koji spaja različite obale, premošćuje nevolje i nesreće i prenosi ljude preko vremena. U drugom mjegovom romanu „'Travničkoj hronici“, dva usamiljena čoveka, sasvim različita po vaspiitaniju i ikarakteru, dva strana komzula čije su države zaratile, mada deklarativno neprijatelji,

privlače, gre-

ljudski se. osećaju i p č e jući baš tim svojim ljudsikim. „svojstvima jedan „drugoga i čitaoce Knjige. U „Gospođici“, Andrić je sudija neljudskoj samoživnosti, egoističkoj strasti koja, hraneći se

sama iz sebe, samu sebe razara i izglađuje. Njegova „Prokleta avlija“ u stvari je poema velikim ljudskim snovima koji se slamaju u sudaru sa životom,

ali nimalo bedno i smešno već uzvišeno

i tragično, završavajući porazom u kome ima toliko veličine da se pretvara u pobedu. Stotinak njegovih pripoveda=ka i niz sudbina u velikom rasponu vremena od daleke turske prošlosti do naših dana, prožeti su tom istom humanističkom vezom koja je baš zato postojanija i čvršća što nije slepa za US giku života. I ta Andrićeva vera u Život, u stvarj, konkretni život, njegovo

veliko životno iskustvo i izvesna filo-.

sofija života, pomalo stoička i cinična, ali ipak dobra i plemenita, omogućili su mu da sa izuzetnom epskom snagom ispriča svoje priče i romane u situaciji kad se dobrom delu evropskih pisaca i

čitalaca, zasićenim svim sadržajima, či-

ni da nema više ništa da se kaže, da su sve priče već ispričane, da ljudi više ne doživljavaju romane i da nijedan stvarni ljudski, životni podatak ne zaslužuje da bude književno uobličen i mirno, razumljivo ispričan.

PET.ROVIĆ- DIMITRIJEVIĆ

NAŠI ISTAKNUTI KNJIŽEVNICI ODGOVARA

P

KAKO SU OBJAVILI

SVOJU PRVU KNJIGU

Veljko PETROVIĆ

Kad sam u predvečerje istarijskih događaja na Balkanu, 1912. godine, stigao u Beograd, prijatelji Sima Pandurović, Branko Lazarević, Milivoje Predić i drugi uverili su me kako bi dobro bilo da baš u te dane objavim svoje stihove s patriotskom sadržinom, a Došto sam u Srbiji prešao „na božju veresiju“ da knjigu izdam sidm za svoj račun. Tumačili su mi kako se to radi: i hartija i tisak na veru, a za administniranje zamoliti neke oduševljene đake i nameštenike “Slovenskog juga“ i „Narodne odbrane“, uz uobičajene skromne nagrade. Tu je bila presudna prepiska s poveriocima koji bi knjige naručivali a, zatim, novac obračunavali. Ja sam se poneo suviše nepraktičan, prava šeprtlja.

Da nije bilo one nekolicine divnih srpskih oficira, ni glavu ne bih izvukao iz dugova. Oni su mi rasturili između sebe preko dvesta primeraka, a toliko je i zaleglo za hartiju firmi Jevti Pavloviću, i za štampu čestitim Radenkovićima. Uostalom, oni su mi i govorili unapred: da se mnogo ne uzdam u civile-crasturivače. Biće da mi se kredit kod njih oslanjao, uglavnom, na preporuku nezaboravnog majora Milana Vasića, na tu sliku i priliku legendarnog javorskog junaka Mihaila Ilića, i na potporu Jovana Skerlića.

Iz prekosavskih krajeva javljalo mi se više njih, čak su mi neki unapred poslali i novac, ali sve se to redovno razlizalo kako je i stizalo, tako da, osim izmirenih troškova, jedino što mi je ostalo — video sam Veneciju.

Ta je sveščica doživela nesvakidašnju sudbinu. Zbog nje sam bio u Budimpešti, u odsustvu :. in contumacianmx — osuđen na deset godina robije, a 1914, godine, zbog nepopravljivosti, na smrt. Presuđa mi nikad nije bila „uručena“, pa, kao što vidite, ni izvršena. A dobri naši ljudi su je, čim je progon počeo, sami uništavali. Međutim, posle ovog rata, ponovo je štampana i, ubrzo, rasprodata. Verovatno su je isti prijatelji prihvatili kao iz pepela.

Viktor CAR EMIN

Rođen sam u Istri, i već u ranim godinama stao sam da pišem pripovjetke, uglavnom iz. života mojih Istrana pomoraca. Sudbina tih naših „morskih zmajeva“, odraslih u ropstvu, doimala se i mene vrlo teško. Već u ranoj mladosti obuzimala me misao da mi je kako pomoći njima. Moja Istra je lijep poluotočić, a more, što je okružuje, upravo divno. Ljubav prema mom rođenom kraju rasla mi je u srcu sve dublje. Ali ono što sam o njoj pisao bilo je i kratko i sićušno. A moja je želja bila da o njoj napišem „nešto oveće“, A to je imao da bude roman, što je u mojoj duši imao već i svoj naslov Pusto ognjište. Jest, ali kako da ga objavim onako mlad i nepoznat? Srećom, te je roman već u rukopisu imao — fakoreći svoju publiku. Ljubav prema našoj mučenici Istri bila je već:od prije ušla u srca njenih ljubitelja :onkraj granice. Nju su osobito u Zagrebu smatrali svojom tužnom miljenicom. Tako su i poznati rodoljubi — urednici slavne „Hrvatske Matice“ — poduzeli sve da moje djelo već 1900. godine iziđe iz štampe.

' Tako je, eto, moj prvi roman Pusto ognjište ugledao svjetlo dana u našem bijelom Zagrebu.

Desanka, MAKSIMOVIĆ

Prvu zbirku pesama izdala sam 1924. godine kod S. B. Cvijanovića, jednog od dvojice najpopularnijih izdavača u Beogradu. Dok je Geca Kon mahom izdavao prozu, dela povezana kolekcijama, naučna i namenjena školama, Cvijanović je obraćao više pažnje na poeziju, naročito poeziju mladih. Bio je izbirač, Voleo je da sam pronađe delo koje će izdati, da izda ono što se najpre njemu sviđa. Umeo je da nađe pravi čas kad treba neku knjigu objaviti, da oseti kad je radoznalost publike za mladog pisca na vrhuncu.

Njegova knjižara, smeštena u zgradi Akademije nauka, bila je zborište knji-

ževnika,, slikara, muzičara. .Neka vrsta

čitaonice s nogu, kao što se u ekspres pivnicama s nogu pije. Umetnik' koji mu svrati, imao je uvek utisak da je naročito za njega nabavio kakvo retko izdanje, zbirku pesama, monografiju slikara, strani časopis. Nije: se moglo Slogoditi da ste objavili gesmu, a da je on nije pročitao. Iako je verovatno ra-

dio i s trgovačkim računom, pisci su nekako imali utisak da ih izdaje jedino radi njih.

Upravo u čas kad sam počela sanjati da izdam zbirku, Cvijanović mi se sam ponudio za izdavača, Bio je spreman da sa mnom podeli brige koje oko toga nastaju, da traži časopis ili novine gde mi je objavljena kakva zaturena pesma, da mi pomogne naći naslov i podržao me je u odluci da zbirku nazovem prosto Pesme. Nije čekao da se raspitujem o honoraru, već mi je sam odmah saopštio koliki će biti i odredio broj primeraka prvog izdanja. Ne sećam se da li je to tada bilo predviđeno zakonom, ali Cvijanović je postupao kao da je bilo.

Kad se zbirka pojavila, pratio je odziv štampe, čuvao mi novine i časopise gde bi se koja kritika pojavila. Mislim da se nije manje od mene radđovao, kad je ko hvalio knjigu i znam da to nije bilo samo zbog toga što je pohvala mogla uticati na bržu rasprodaju, jer je i onda veća tržišna reklama bila pokuda, osobito ako je drsko kazana.

Velibor GLIGORIĆ

Prvu knjigu objavio sam 1926. godine. Nosila je naslov Kritike. Ovom objavljivanju prethodilo je uređivanje časopisa „Nova svetlost“ i „Raskrsnica“ u kojima sam publikovao književne i pozorišne kritike. Kritike koje sam publikovao u prvoj knjizi imale su obeležje kritičkih ogleda.

Knjigu Kritike objavio sam u svom sopstvenom izdanju, o svom trošku. Bio sam te godine pripravnik Ministarstva trgovine i industrije, sa vrlo skromnim službeničkim prihodima. Zadužio sam se da bih izdao knjigu. Rasturali su je

uglavnom moji poznanici, školsski dru-.

govi, kao poverenici. Naravno, ovo izdanje moralo je proći uz moje veće materijalne gubitke.

Sledeće godine izdao sam na isti na-

čin knjigu kritika Lica i Maske. A zatim i druge knjige i publikacıije. Ja nisam imao izdavača u vremenu između dva rata. Sve knjige i publikacije (brošure) u tom vremenu objavio' sam u svojoj režiji. Neke knjižare u Beogradu primale su ih uz rabat. Mali broj knjižara u unutrašnjosti uzimao ih je u prodaju. Od knjižara sam imao vrlo slabu podršku u rasturanju knjiga. Mogu reći — minimalnu. Čitaoci su dobijsli šmjige i publikacije neposredno od mojih Doznanika, Od njih su poglavito i dobijali obaveštenje o izlasku mojih knjiga, jer je štampa dugo vremena imala stav diskriminacije prema njima. Najbolje je rasturena knjiga: Matoš-Dis—-U/jebić. Od nje je i sam Ujević rasturio sto primeraka u Beogradu.

Na moju prvu knjigu Kritike obratio je pažnju prikazom u beogradskim „No-

vostima“ Otokar Keršovani. On je knji-

gu Uz kritički osvrt toplo preporučio mladim čitaocima.

Milan BOGDANOVIĆ

Prva knjiga? To je valjda ona na kojoj je prvi put označeno moje ime kao autora. Ali to može biti manje ili više slučajno. Tako je otprilike bilo i sa mnom. Mojim imenom je potpisan jedan prevod. I to je prvi put kad .se moje ime autonomno kao autora, u ovom slučaju prevodioca, legitimno označilo da postoji. Uostalom, ja nisam postao prevodilac, ali kad sam prevodio, radio sam to iz čistog uživanja, sa izuzetnim apetitom, ja bih rekao, ne plašeći se reči, iz gurmanluka (sem kad sam prevodio romane za dnevne listove). To pokazuje već i ovaj prevod, koji u tom pogledu nema razloga da se mnogo krije pred Kolom Brenjonom. To je roman Alfonsa Dodea Le petit chose. Slatka, izvanredno humana i dobra stvar. Po mome mišljenju jedna od najboljih Tartarenova roditelja. Knjiga se u prevodu zove Mališan (danas mi se čini da se mogla i srećnije krstiti). Ali... bilo je to davno. 1910. godine! Bio sam maturant, pred ispitom zrelosti. Prevodio sam u „Vencu“ Jeremije Živanovića i „Venac“ ga je izdao. Iz izvesnih razloga nisam ga preveo celoga, ali imenom sam obeležen kao prevodilac.

Prva prava moja knjiga, ona kojom počinje moje delo, bila je Stari i novi, prva sveska, koju je 1931. godine izdao „Geca Kon“. Kod istoga izdavača imao je slediti čitav niz knjiga mojih kritika pod istim nazivom. To se, među= tim, nije dogodilo. Zašto, to se donekle objašnjava mojim napisima u časopisu „Danas“ (1934), o izdavačkoj delatnosti „Gece Kona“, uopšte uzev. Ali to je ve& zaboravljeno. Geca Kon je prošlost, koje se danas ne treba sa zlobom sećati, Uostalom, i njegova lična tragedija imponira zaborav. Stari i nobi su pro< dužili da žive i sabrani imaju dana# bezmalo 2.000 stranica.

Gustav KRKLEC

Kao maturant sušačke klasične gim« nazije u školskoj godini 1917/1918, da< kle još za vrijeme trajanja prvog svjet-= skog rata, surađivao sam u zagrebačkim „antidržavnim“ novjnama „Glas Slovenaca, Hrvata i Srba“ osvrtima na kulturne priredbe na Rijeci, te prikazima poezije i proze Vladimira Nazora, Dragutina Domjanića, Sime Matavulja i dr. Nakon mature proveo sam školske ferije u selu Maruševcu, kraj Varaždina,

· a ujesen se upisao na bečki Poljopri-

vredni fakultet (Hochschule fur Bodenkultur). U tom gladnom Beču doživeo sam raspad austro-ugarske monarlije i sa transportom bosanskih vojnika stigao u Zagreb, te se upisao na filosofski fakultet. Ali predavanja iz „čiste“ filosofija bila su suirahovito dosadna, životni uslovi teški, a matoševska boemska sredina neobično privlačna za mladog čovjeka. U njoj sam se lako snašao i počeo surađivati u časopisima „Književni jug“, „Savremenik“, „Plamen“ te sa A. B. Šimićem i Nikom Milićevićem pokrenuo časopis „Juriš“,

Možda je potrebno đa napomenem da sam A. B. Šimića upoznao još kao gimnazijalca sa dugom kosom i „leptirma– šnom“ negdje ujesen 1915. godine, kada se preselio iz Vinkovaca u Zagreb. On je tada postao učenik donjogradske realne, a ja gornjogradske klasične gimnazije. Već smo piskarali po nekim opskurnim listovima, samo on u „ozbiljnim“, a ja u „šaljivim“. Pod raznim pseudonimima (Kage, Kumordinar Žorž, Pik Pub i dr.) surađivao sam i u humorističkom listu „Koprive“, što ga je izdavalo malo poduzeće „Vereš i drugovi“. Čak je i Pjer Križanić ilustrirao moje humoreske u kajkawskom dijalektu. o

Tako smo obojica zapustili školu, te je Šimić prestao ići na predavanja, a ja sam završio sedmi razred s drugim redovima iz vjeronauka, hrvatskog jezika i matematike, te se preselio u Sušak da ponavljam sedmi razred i da položim maturu. Kad smo se, nakon rala, opet našli, pokrenuli smo, na moju inicijativu, časopis „Juriš“. U sabranim djelim= A. B. Šimića (Knj. II, str, 144) pogrešno je faksimilirana druga stranica ovitka \~ga časopisa, Tako se — ne znao zašto — zatajio fakat da se „rukopisi i sve cnstalo“, Šo se tiče „Juriša“, šalje na moju adre«u. Tek u drugom broju, nakon intriga neke nimfomanke i drugih nesuglasica među nama, list je prešao u vlasništvo poduzeća „Vereš i drugovi“. |

Nastavak na 2. strani “