Književne novine

POVODOM UZAJAMNIH POSETA SLOVENAČKIH i SRPSKIH PISACA

D ISRUSTVIMA | MOGUĆNOSTIMA.

(Nastavak sa 1, strane)

naša javnost, sasvim opravd. ano, vrl mnogo. | x Pi

, Razume se da problemi međurepubličke saradnje ne mogu da budu predmet jedino te Komisije Saveza književnika. Problemi međurepubličke saradnje pojavljuju se neizbežno i kad je reč o drugim nekim aktivnostima uprave Saveza pa, iako to možda malo rapadoksalno zvuči, i kad je reč o našim međunarodnim književnim vezama. Kad se govori o međunarodnim vezama takođe Je sasvim normalno da se postavi problem naše „kulturne integracije“ i aosadašnja praksa uprave Saveza, u to sam bar ja ubeđen, zahteva jednu analizu koja bi, svakako, da.a kao rezultat, i pored nesumnjivih uspeha, jeunu preorijentaciju.

. Nedavno je jedan od naših vodećih listova objavio, na primer, vest da jedan. isti naš književnik već deset goaina putuje u Zenevu na međunarodne susrete evropskih intelektualaca, Na takvom jednom primeru, po mom mišljenju, vidi se savršeno jasno i u pofbuno određenoj svetlosti i problem medurepubličke saradnje. Ništa me ne moće uveriti da takvim međunarodnim sastancima ne treba da prisustvuju i neki drugi ug.edni pisci iz drugih republika, u razume se da među njima treba birati ' mlade. Uveren sam da će se s ovim složiti i pisac koga naš dnevni list apostrofira. Mislim da ovaj primer može da baci nužnu svetlost na ostale probleme medurepubličke saradnje na kulturnom i književnom planu i da pruža mogućnost za jednu interesantnu i korisnu diskusiju kako bi se naše osnovno pitanje, bitanje zbližavanja naših literatura u zemlji, a i naše jugoslovenske literalure u celini sa literaturama u svetu, rešavalo u jednom celishodnijem proce=> 35U, počev od uzajamnih poseta, preko nastave u najnižim školama kao i na u=niverzitetskim katedrama, do objavljivanja izbora i antologija naše literature, kako u našoj zemlji tako i inostranstvu, ji

Jedan od oblika neposrednje, žive, organski nastale saradnje izmedu republika bio je u središtu zagrebačkog izdavačkog preduzeća „Lykos“, ko,„e Je izdavalo pretežno poeziju i objavilo knjige pesama autora iz nekoliko naših Pepublika. „Lykos“ je, istovremeno, bio organizator četiri jugoslovenska {festivala poezije, održana u neko.iko naših republika i na radilištima Auto-puta u Srbiji, Takvu aktivnost „Lykosa“ trebalo je pomoći. Na takve i sučne oblike saradnje naši književnici će se, uveren sam; 'Svakako vratiti, ugavršavajući i styarajući nove. : ;

Uprava Saveža književnika” treba, po mom mišljenju, da izvrši analizu svoga rađa mnogo svestranije da bi svoj deo posla obavila što uspešnije, a i da bi ispunila očekivanja ne samo naših književnika, članova Saveza, nego i čitave naše kultume javnosti i našeg društva. S druge strane, objektivno ništa ne stoji na putu udruženjima književnika svih republika da uzajamnu saradnju, prema današnjim uslovima, razvijaju u što jačoj meri, uključujući u tu saradnju, pored organizacionih oblika, i razmenu brojeva časopisa, više informacija u centralnoj štampi, radiju i televiziji,

ws U RAZGOVORIMA «i kontaktima, koji su vođeni i ostvareni prilikom posete slovenačkih pisaca Srbiji,i srpskih pisaca Slovemiji, bilo ae mnogo predloga, ı mišljenja o tome kako treba prevazići postojeće slabosti i medovoljno poznava– nje nacionalnih kultura unutar naše 50cijalističke zajednice. Kakvo je vaše mišljenje o mogućnostima i potrebi zajedničkog delovanja svih jugoslovemskih pisaca ma Sstvayvanmju jedwnstveme socijalističke kulture, zasmovame ma temeljima nacionalnih, kulturnih, tradicija?

ANTON INGOLIČ: Mislim da je jedan od glavnih uzroka premaloj sarad= nji među nama, što je takođe već istaknuto, nedovoljno poznavanje naših nacionalnih kultura, Veoma je u tom pogledu poučan naš literarni nastup na Beogradskom univerzitetu, Iako je nas na tom sastanku bio ukupno dvanaest, predstavnika najrazličitijih generacija i literarno»estetskih koncepcija, iako je taj susret veoma spretno vodio dr Tode Colak, koji je učesnicima postavio i nekoliko važnih uvodnih pitanja, među šlušaocima, od kojih su većinom bili studenti jugoslovenske književnosti, nije bilo nikoga ko bi postavio makar samo

jedno pitanje. Valjda tome nije razlog što su učesnici čitali svoja dela u originalu, đakle na slovenačkom jeziku. "Tome je uzrok činjenica da su studenti premalo bili upoznati s problemima savremene slovenačke književnosti. Mora= mo, dakle, težiti cilju da se bolje upoznamo. Ako se bolje upoznamo, više ćemo se i poštovati, jer svaka naša nacionalna ku:tura ima svoje visoke domete; tek onda ćemo moći lako sarađivati, što neće biti samo put podizanja pojedinih nacionalnih kultura, već i jugoslovenske kulture' uopšte. Da pomenem, u tom povezivanju, samo me= đusobne kontakte Slovenaca, koji su za vreme rata bili prognani iz svoje uže domovine, i srpskih domaćina, koji su nas u tim najtežim danima veoma širokogrudđo i više nego bratski prihvatili. Ti | takvi susreti, koji su plod međusobnih poznavanja i uzajamnog poštovanja, učvršćuju naće veze, I na kulturnom području treba:o bi misliti i nastojati da se uvedu što češći, ekspeditiv-

niji i brži „vozovi bratstva i jedinstva“.

ČEDOMIR” MINDEROVIĆ: ževnici su, tokom nedavnih susreta, još jednom imali prilike da. konstatuju nezadovoljavajući „odnos naše centralne i druge štampe, kao i drugih vrsta komunikacija, kulturnih rubrika naših velikih listova i drugih glasila, prema problemima kulture, odnosno literature. Mesto naše literature u štampi, i po mom mišljenju i po iskustvima iz naših nedavnih susreta s piscima iz Slovenije, treba da bude mnogo vidnije, to će reći adđekvatno značaju koji naša kultura i literatura imaju u našem javnom životu i opštem društvenom razvitku. U ovom slučaju književnici od naše javnosti očekuju jednu vrstu preorijentacije, i očekuje je s pravom. Nedavni kontak-= ti pisaca iz Slovenije i Srbije, pored ostalog, utrli su put za življu međurepubličku saradnju radio stanica, ča-

Knji-"

sopisa, književnih listova, kulturnih rubrika u dnevnicima itd. Međutim, vrlo je važno, pored neposrednog kon= takta koji sve te institucije sada treba da „uspostave između sebe, da i Komisija za međurepubličku saradnju uprave Saveza književnika Jugoslavije sve te oblike razradi i kontinuirano tretira materiju radi koje postoji, Pro blemi o kojima je reč nisu samo problemi uprave Saveza, odnosno uprava udruženja književnika. Tim prob.emima, po mom mišljenju, treba u većoj meri da se bave druge naše organizacije i institucije, počev od Ideoloških komisija Sdđveza komunista, Socijalističkog saveza republika do izdavačkih saveta ne samo naših izdavačkih preduzeća nego i preduzeća za izdavanje udžbenika. Ako postoje problemi u medurepubličkoj saradnji, a izvesni problemi postoje, nužna je stalna koordinirana aktivnost odgovornih i odlučujućih faktora, U toj aktivnosti veliku ulogu mogu da odigraju i povremene međusobne konsultacije Ideoloških komisija naših republika. Mislim da se iza celokupnog dosadašnjeg izlaganja podrazumeva da i naši univerziteti, naročito kad je reč o nastavi literature, treba adekvatno svojoj ulozi da doprinesu političkom, kulturnom i društvenom jedinstvu zemlje.

Hteo bih da iskoristim ovu priliku đa zahvalim, u svoje ime i u ime svojih drugova, Izvršnom veću Slovenije, a posebno drugu Benu Zupančiću, čla= nu Izvršnog veća i, takođe, književniku, na srdačnom prijemu. Susret naših književnika sa slovenačkim drugovima u Klubu poslanika u Ljubljani ostaće nam zaista u trajnoj uspomeni, kao i susreti u Novom Mestu, Ptuju, Kopru, Celju i ljubljanskoj „Križanki“ sa slovenačkom publikom koja je pokazala

ne samo interesovanje za našu literaturu, nego i njeno svestrano poznava-– nje, pored živo manifestovanog prijateljstva prema srpskim piscima.

„SOROČINSKI SAJAM“

na scemi Deogradske opere

INSPIRISANA VEDRIM HUMOROM Gogoljeve pripovetke Soročinski sajam, koja se nalazi u njegovoj „poznatoj knjizi pripovedaka „Večeri ma salašu kod Dikanjke i izgrađena na bogatim zvučnim osnovama ruskog nacionalnog melosa, ova opera upotpunjuje naše poznanstvo sa Musorgskim i kao kompozitorom koji je i kroz smeh umeo da protka svoj prikriveni nemir i ljubav prema običnom čoveku.

Ogromni zvučni blokovi, kod kojih su isklesane grandiozne slike inspirisane surovim događajima ruske istorije koje smo upoznali u Borisu Godunovu i Hovanščini, zamenjene su ovde blagim muzičkim senčenjem pitomih aukrajinskih . pejzaža u kojima svaka melodija odiše posebnom toplinom, jednostavnošću i priv.ačnošću.

Napajajući se na zvučnim izvorima originalnih ukrajinskih pesama, različitih po svome karakteru, Musorgski je izvajao kontrasne, žive i jasne liko-

ve svojih glavnih junaka u operi, iz-

ražavajući preko njih duboki narodni humor pisca, „koji je smehom vaspitavao društvo“,

Trudeći se da ostane što dosledniji zahtevima partiture i što bliži utvrđenom toku radnje, reditelj Mladen Sabljić opredelio se za orkestraciju V, Šabalina, praveći izuzetak u uvertiri, čiji je glavni motiv — đavola još pri prvim akordima prikazao pantominski, sa čime je već na samom početku ukazao na predstojeće sukobe stvorene pojavom crvenog jeleka, koji unosi nemir i slutnju među sujeverne seljake.

Povezujući vrlo spretno dramske niti u jednu celinu, reditelj Sabljić je uspeo u svim njenim „zapletima da naglasi kontrasnost između komičnih likova Čerevika, kuma, Hivrije i popinog sina i nežne tople ljubavne lirike na kojoj počivaju likovi Parasije i

život oko nas

Božidar BOŽOVIĆ

ONA4KO. UZGRED

PLAN ISPLANIRAN NA VREME

JEDNA OD NAŠIH MISTERIJA je i onaj običaj da se od „podređenog organa“, il: nevinog građanina, zahteva da nešto, sa tri crvene štrikle, učini najhitnije, i to do — prekjuče, ili u najboljem slučaju do sutra izjutra. Još Je dobro kad taj zahtev ne znači pisanje studije od 30 kucanih stranica, već samo neki određen podatak.

Rad po ovom sistemu donosio je može se misliti kakve - rezultate, pa je i to deo postupaka koji su našu priv-= redu bili doveli u prilike iz kojih se sada mora ozbiljnijim naporima da izvlači. Možda nije sasvim netačno u rad po tom istom sistemu ubrojiti one društvene planove koji su, godinama, donošeni sa takvim zakašnjenjima da je godina na koju su se odnosili uveliko bila odmakla, .

Ova godina, nesumnjivo uticajem preduzetih mera, treba da označi povratak stabilnom i sistematičnom planiranju. PostoJe izgledi da će društveni plan federacije biti donet Još u toku ove, dakie pre nego što nastupi iduća godina, u kojoj po njemu tre= ba postupiti. To što se može dogoditi da procedura oko usvajarja plana u zakonskoj formi za neki dan zakasni i on formalno zakorači u 1963. nije bitno. Bolje bi, naravno, bilo kad bi što neće biti slučaj, — ostalo vremena da se pre Nove godine prihvate i re-

publički planovi,

Uteha je da će iduća Kkalenđatska godina poslužiti da se zaista temeljno i na vreme pripremi novi, sedmogodišnji plan daljeg razvitka naše zemlje.

KUPI MI, MAJKO, TOP...

Govorio sam nedavno, na radiju, o jednom ne tako retkom tragičnom slučaju: jednog Beograđanina, koji je izašao na prozor, pogodilo je u oko zrno iz vazdušne puške. Sutradan je u novinama izišao napis u kome se očni lekari Beograda žale kako stslno imaju po nekog pacijenta koji je žrtva iste ove „igračke“. Ovi lekari se pri-

družuju zahtevu da se vazdušne pu=

ške zabrane, i da od rasprostranjene igračke razmažene dece imućnih roditelja postanu ponovo ono što treba da budu: sportsko oružje upotrebljavano pod kontrolom na specijalnom poligonu, | ;

Razloga za ovakav zahtev bilo bi dovolno čak i da nije stalnih ozleda nevinih građana, osobito dece, i da nije toliko povređenih i izgub.jenih ljudskih očiju. Jer Beograd i njegovi par=kovi lišeni su, zbog vazdušnih pušaka, većine svojih ptičjih stanovnika. Kad su, ne tako davno, na Kalemegđanu puštene veverice — koje bi toliko doprinele njegovoj atmosferi — to isto veče (ne naredni dan, već to isto veče!) nije dočekala ni jedna jedina živa.

Možda o ovome ne bi trebalo pisati da se u novinama nije pojavio jedan oglas kojim list „K-ekec* raspisuje konkurs među svojim mlađim čitaocima: ovaj dečji list kao prvu nagradu daje — vazdušnu pušku!

Postoje dva argumenta protiv zahteva za zabranu vazdušnih pušaka. Jedan je: vaspitavanje sportskog duha i streljačke, dakle vojničke veštine kod omladine. Drugi je da deca vole vazdušnu pušku, i da samo roditelji dece određenog doba to mogu da ocene. Na prvi argument odgovor je taj da postoji predvojnička obuka, a za njom vojni rok, kao što postoje i plemeni-

iiji sportovi. Na drugi: u svojoj beza-.

zlenoj i još neformiranoj, ali isto tako i nemaskiranoj krvožednosti. deca bi još više volela maschingewehr. Davnašnji trivijalni šlager iz podnaslova samo je imbecilan izraz nečeg sličnog.

. ako se takva,

ZAISTA BEZ MERE

Saznaje se da novosadsko izdavačko preduzeće Forum izdaje specijalno, skupoceno bibliografsko izdanje: knjigu Marka Ristića Bez mere. Na koži 300 primeraka, u svili 700, sa cenom od pet-šest hiljada dinara po primerku.

Pominje se svota od preko 6 miliona dinara (dve godine su, kažu, trajale tehničke pripreme), a pominje se i to da je za ovo izdanje tražena dotacija od Fonda za unapređenje izdavačke de:atnosti Vojvodine.

Nema sumnje da se u ovom slučaju radi bez mere, a i bez kriterijuma. Za javnost može biti sporedno što, po svemu sudeći, tome poduhvatu nije kumovao autor rečene knjige, niti bi bilo u njegovom interesu da jeste, Ovih nekoliko redova najmanje ıma za nameru da njega izlaže udaru primedđaba koje će se neminovno javiti, to bi bilo strano mome poštovanju prema njegovom delu i njegovoj kulturi, Tek, neko mu je učinio ovu medveđu uslugu. Sada se ljudi pitaju nije li umesnije, u ovo naše vreme, novce trošiti (ovolike novce! svejedno da li je do» taciju. dao Fond, što izgleda nije, ili neko drugi, što mora da Jeste, ili sred= stva daje Forum, što je od tog kolektiva neodgovorno Jer mu pare nisu od Daba ostale) na izdavanje onih de.a koja su namenjena širokoi publici, ili na dela koja se, bez izuzetnog napora, drugačije ne bi mogla izdati, a od značaja su za našu kulturu. Jednostavnije rečeno, nije li bliže pameti da se u bibliografskim izdanjima pojiave luksuzna izdanja baš moraju praviti — prvo Vuk, ili Njegoš, ili Dositej, a tek za koju genera> ciju i naši savremenici, ako, i koji, prežive do tih generacija i one to bu> du smatrale potrebnim?

Ipak, bez mere.

KOJI LI JE NJIMA ĐAVO?

U poslednje vreme je, u roku od svega tri dana, jedan — bez uvrede opskuran list kojiizlazi u Akri. „Ivning Njus“, preneo dva kineska napada na našu zemlju. Najpre jedan izveštaj agencije Hsinhua. a zatim iedan članak lista „Ženmin žibao“, Sadržinu ova dva

Gricka. Iako se na nekim mestima u prvom i drugom činu oseća izvesna razvučenost i tromost u akcijama pojedinih junaka, masovne scene sa SVOjom živopisnom vašarskom vrevom.i ukusnim kostimima (po nacrtu Milice Babić), kao i privlačnom i sadržajnom gcenografijom Miomira Denića, dali su celoj predstavi pečat uverljivosti i privlačnosti, iv Osobito snažan utisak na nas ostavile su dve velike baletske scene koje međusobno kontrastiraju. Prva, iznikla iz orkestarske fantazije „Noć na golom brdu“ u kojoj je koreograf Vera Kostić sa puno mašte, inventivnosti i razumevanja dočarala bogatstvom baletskih sredstava fantastičnu i stilski majstorski zaobljenu viziju' „Grickogovog sna“, i druga, poznata ukrajinska igra „Gopak“ u kojoj je Branko Marković sigurno potvrdio svoj afinitet u realizaciji koreograskih rešenja folklor-' nog tipa. Nošen raskošnim zvukom hora (spremio Slobodan Krstić) baletski ansambl u kome se svojim muladalačkim poletom i grancioznošću izdvajala ženska grupa, temperameninom igrom „Gopak“ doprineli su scenskoj ·'atraktivnosti predstave i njenom uverljivom finalu. . Tumačeći ulogu naivnog i dobročudnog ukrajinskog seljaka Čerevika, izraslog iz ambijenta Gogoljevog sela, Mirošlav Čangalović pokazao je i ovom prilikom da je naš vrhunski pevač, koji je podjednako snažan i uverljiv i onda kada svoj raskošni bas stapa s toplim lirskim štimungom ruskog narodnog melosa, i onda kad svojim glumačkim „gestom „pokreće i povezuje dramske niti predstave, usmeravajući je ka njenom logičnom toku, tot Uwlazeći u veoma složenu ulogu kapriciozne Hivrije, Breda Kalef — Simonović ispoljila je veoma zdravu muzikalnost i lepotu glasa osobito prilikom dinamičnog senčenja lirskih fraza. Aleksandar Đokić kao kum, svojom. neposrednošću i sigurnošću bio je- veran tumač gogoljevsko-musorgskovskog junaka, dok su Radmila Bakoče-

. vić kao Parasija i Zvonimir Krnetić

kao Gricko doneli svoje uloge 8 puno tople lirske raspevanosti. Vredno je spomenuti i Nikolu Jančića i Iliju Gri+ gorijevića, čija je nenametljiva gluma i muzikalnost delovala intimno i uver=-

ljivo. ? ti S autoritetom savesnog. i sigurmog muzičkog kormilara predstavu je VĆO> ma uspešno vodio dirigent Samo Hubad, povezujući u jednu celinu 8VG njene muzičko — scenske niti, nastojeći da u maksimalnoj sli;skoj Čistoti iznese ma površinu svu lepotu i privlačnost partiture Musorgskog. Ova nastojanja urodila su sigurmim plodom. Branko KARAKAŠ

sa : e

napisa ne treba prepričavati: tu je ceo

uobičajeni „principijelni“ psovački re» pertoar iz 1948, u kineskoj savremenoj varijanti — od Titove grupe, preko bosova iz Volstrita, do hijena i jazavaca. To i nije zanimljivo.

Drugo je nešto zanimljivije. Iako pomenuti ist nominalno — i kao u meteorološkim izveštajima: muestimič» no i povremeno — podržava politiku predsednika Gane Nkrumaha, njemu se ne tako retko omakne da napiše stvari koje idu na ruku Nkrumahovim neprijateljima, onima koji, koliko mogu, štite ostatke kolonijalizma, ~

Tako se u praksi potvrđuje istina da se reakcionari suprotnih polova i te kako privlače i pomažu.

A potvrđuje se i druga jedna istina: da Je Atrika, i ceo takozvani novi svet, još mnogo složenije i komplikovanije područje nego što to mi ponekad, u svojim temama i u svojim dobrima željama, hoćemo da pretpostavimo, a

Morao bi se čovek zapitati koji lH je đavo ljudima iz ovog popodnevnog lista u jednom gradu Zapadne Afrike da od svega četiri stranice dobar deo posvete kineskom trabun;snju o Jugoslaviji, — morao bi se zapitati kad ne bi morao isto tako da se priseti koljko u tim zemljama raznih aihteresn burgija za svojim ciljeva;ma, i koliko raznih valuta te burgije podmazuje.”

U ZNAKU BROJ 13

Vic nedelje; i

Objašnjenja o trinaestoj plati (u> malo da napišem ve.ikim šlovima) 8a> drže i tumačenje po kome ona 'pripB<da i služoenicima i radnicima onih ustanova koJe treba da pređu na nov način poslovanja, po principu dohotka, ali o tome još nisu donele pravilnike, Dogodilo se da ima ustanova koje šu takav pravilnik donele nekoliko daha pre kritičnog datuma, pa neće davati novogodišnju nagradu, a ima i onih ko» je tek što nisu, ali još nisu donelc pravilnik — nisu bile „ažurne“ —o pa će nagradu deliti. i RU

Komentar jednog vicmahera: cio, ŠREaı najviši forumi stimulišu aljka~» vos )

KNJIŽBVNE NOVINE