Književne novine

ROMAN JEDNOC . NAGIONA

TEK UZETE ZAJEDNO, dva toma Seoba predstavljaju celinu, jedinstveno Pomansijersko delo našeg jezičkog područja. Kađa je pre nekoliko decenija napisao Seobe, ni autor, a ni čitaoci, nisu ni sanjali kakav će epilog one jednog dana dobiti, Nužan, kao i istorija koja je protekla između ta dva toma. Od naslova prvog poglavlja: BESKRAJNI PLAVI KRUG. U NJEMU, ZVEZDA pa do naslova poslednjeg: SEOBE SE NASTAVLJAJU VEČNO, pružilo se jedno tkivo poezije i života koje, i pored „svih razlika između jednog i drugog toma, pokazuje da ga je stvorio jedan autor. Sve mi se više pokazuju sličnosti i jedinstvena koncepcija, iako neminovno adaptirana u skladu sa oboga– ćivanjem životnih iskustava, u oba toma, sve se više oni zaokrugljuju u jedinstvem opus.

Ta jednorodnost mišljenja, koncepcije i životne filosofije pokazuje se već na prvoj stranici, na početku, da se, višestrukim ilustrovanjem živo*aih sud bina obogaćena, potvrdi na kraju kao jedinstvo individua:ne misli i kolektivnog iskustva; stvarmo — odigranog, istorijski datog i analitički otkrivenog i saznanog.

TI kao što je rečenička faktura, stil, Jezik i konstrukcija romana jednostavno građena škrtim i čak primitivnim sredstvima, tako je i životna filosofija svedena na osnovna, najuopštenija i svakodnevnom opservacijom pristupačna saznanja. U osnovi tog životno-filosofskog sadržan je pokret, ritam, iskustvo sazdano na neprekidnoj meni stvari i ambijenta, jedno saznanje i jedna linija mišljenja koje se prirodno javlja na podlozi masovnih jstorijskih kretanja, kolektivnih lutanja, neprekidnih narodnih seoba, Na taj način životno-filoSsofsko osmišljenje romana, kao autorova životna filosofija, najprirodnije se zasvođava nad predmetom i tematikom romana kao njegova uopštena linija, kao uopšteno iskustvo njene životne mudrosti. I baš ima jedna rečenica na prvoj strani Seoba koja kao da je anticipira, nesvesno, elementarno, izvučena iz ritma pejsaža i delovanja naizmeničnog smenjivanja tamno-svetlog u noći obasjanoj mesečinom:

„Sumi i huji baruština iza mraka. Sjaj mesečine pođe sa nje, pojavi se nad pomrčinom, prođe i nestane u noći, što mokra ulazi i odlazi, ulazi i odlazi jednako...“

Ovo" prođe i nestane, ulazi i odlazi sačinjava osnovhi ritmički splet, ritmički začetak životne i isto»ijske filosofije koju na kraju drugog toma, u ponovljenim varijacijama, Cr-

njanski ovako lapidamo, esencijalno tormuliše: a „Godine su, međutim, prolazile.

Zime, proleća, leta, jeseni. Smrti pojeđinaca, porođaji, naca, smrti!

Gođine su, međutim, ređale se i prolazile. Život se nastavljao, a smrti su bile besmi~+ slene. I drugi su nacioni izumirali i drugi su se nacioni selili, Svud prolaze, zime, proleća, leta, jeseni, Gođine i sad prolaze, leto prođe i liBće žuto opađa, a zatim sve zaveje sneg. Ali Če: ma proleće, Dnjepar opet Kkrenuti, i valjati se, veselo, kroz tu zemlju mrtvih, prema moru, uz pesmu i igru živih. . Godine će prolaziti, Ko bi mogao nabrojati tice, koje se sele, ili sunčane zrake, koje Sunce seli, sa Istoka na Zapad i sa Severa na Jug? Ko bi mogao da predskaže, kakvi će se marodi seliti i kuda, kroz stotinu gođina, kao što se taj nacion selio? Ko bi mogao nabrojati zrna, koja će, iđućeg proleća, nicati na svetu, u Evropi, Aziji, Americi, Africi? Neshvatljivo je to ljudskom umu.

Bilo je seoba i biće ih večno, kao ı DpOrođaja, koji će se nastaviti.

Ima seoba.

Smrti nema“.

Uočićemo najpre emotivnu stranu ovog istorijskog skepticizma koji prelazi, poslednjim dvema rečenicama, u univerzalni, metafizički optimizam. Tugu:zbog tragičnog udesa svoga naciona

životi pojedi-

i

(111111

Til

KNJIŽEVNE NOVINE

Miloš Crnjanski:

pesnik Crnjahski potapa u neminovnost istorijskog toka stvari, u samosaznanje principa univerzalnog istorijskog skepticizma kojima su podvrgnute sve istorijske pojave i tvorevine, sve što je dozvano u život, Emocija se rastapa, rastanjuje, smanjuje neizdrživost pritiska prelazeći u saznanje o neminovnosti i odricanju. U to saznanje o večnom kruženju i opticanju stvari neminovno je utkana špenglerovska biologistička ideja o kružnom ciklusu nastanka, razvoja, vrhunca, opadanja i propasti kultura kao ogromnih kolektivnih organizama, slično svemu živom u prirodi.

_I kod Crnjanskog, na ovim poslednjim stranama Druge knjige seoba, jasna je čežnja da se čovek stopi sa prirodom i kosmosom, da se dragovoljno potčini njegovim neminovnostima i zakonitostima, i da tako preovlada golemi individualni jad. Postoji apsolutno jedinstvo, što se na kraju otkriva, poSle svega ili na kraju svega što čovek preturi preko svoje glave, apsolutno jedinstvo između sveg živog u prirodi i svemira: sve je jedna jedinstvena, golema zajednica u kojoj pojedinac mora da je potčinjen kolektivu (nacionu) kao zrno peska moru peska. Pojedinac je samo sredstvo, trenutak, efermnost:'

„Sudbina pojedinog čoveka, ili žene, sitno je zrno peska, koji izbacuju, na obalu, bezmerna mora, posle bura. Smrt jednog čoveka, ili jedne žene, čak i kad, u tom istom trenutku, padne jedna zvezda sa ne ba, ne traje duže u uspomeni ljuđi, nego u mraku, jedan trepet, u mnogim treptajima noćnih svitaca“,

'U suštini, čitav ovaj roman, u kome 8e iznose peripetije i lični udesi nekolicine junaka čija sudbina postepeno, ali neminovno postaje i mora da postane tipična za njihov serbski nacion, tj. za kolektivan udes čitavog nacionalnog bića, pretvara se ili postepeno postaje putovanje do tog saznanja i otkrića; lično, ono najintimnije doživljeno, dobija jednu širu. kolektivnu i svemirsku projekciju. Evo saznanja do koga dolazi Pavle Isakovič:

„Pavle je, kad su mu bratanci dolazili i posećivali ga, govorio: Vidi mu se, kaže, da neke mađije vladaju u ljudskom životu, a ne Bog, niti volja ljudska. Veliku je na-~

meru imao kad je pošao, Prežde. Sadđ ih više hema. Nego smatra da čelovjek treba”

da živi besmisleno, kao i živolinja, zver, biljka. U blagopolučnom zdravlju, pustivši da se, njime, "jutra i večeri, događaji, i vreme, igraju, kao što se oblaci, oko Sunca, igraju. Smisao života, kaže, našao je u tome, da Živi onako, kako mu šta dođe, veselje, neveselost, ?alost, rađost. Radiće u štali, u zemlji, svoj posao, oraće, ko paće, dok ne počnu manevri, u maju. A

ZRUGA KNJIGA SRBOBA: SKZ Beograd 1962.

SEOBE I

tada će izjahati pred svoje vojnike i spre mati ih da pređu u trab, galop, pa juriš i smrt, i pobedu. Zato se rodio. Niko nije još svoju sudbu izbegao, a život nije mnmaručen, nego je to, što nas snalazi, bez volje, i ne onako, kako bismo «želeli. Živimo, plačemo, smejemo «se, Mad kako, Svaki ima svoj vek, svoju ljubav, svoj svetao deo života, kao ptica koja, kažu, uleti jžZ mraka u osvetljenu dvoranu i izleti na drugu stranu u tamu“.

naše

Odrican je je lajt-motiv ove životne filosofije. Ne treba, međutim, pogrešno shvatiti ovo obesmišljavanje života. Ono nije apsolutno, a nije ni metafizički obojeno. Ono je moderno u suštinskom smislu te reči, ja bih ga, doduše samo uslovno i samo radi klasifikovanja već ustaljenim, prihvaćenim graničnim pojmovima iz termino:ogije Savremene filosofije apsurda, nazvao blisko-kamijevskim a sutprotno-=hajdegerovskim, Ono se ne gradi na psihološkoj apotezi smrti, kakav je slučaj i sa Kirkegardom. Ono je vedro, ali ne samb kosmičko, nego i bliže, dublje, neposrednije kolektivno-nacionalno i kolektivno=biološko, prevazilaženje mračne i po sebi apsurdne činjenice smrti.

Ne kažem da ni Crnjanski, kao i Hajdeger, nije stajao pod mračnim utiskom smrti kao fenomena koji se izmiče svim mogućim racionalnim objašnjenjima, svim pokušajima osmišljavanja. Ali šta je on uradio da bi suzbio taj fatalan utisak smrti? On je dao prevagu životu. U svoj saznanoj besmislenosti pojedinačnog života, on ga je ipak toliko zadržao u sferi istorijskog smisla da se za pojedinca, na kraju sopstvenog bilansa, više i ne postavlja pitanje smisla individualnog bifisanja. On se miri i on prjhvata istorijski racionalizovanu kategoriju životnog smis!a. Njegov Pavle Isakovič sa istom energijom obavljaće svoje obaveze i dužnosti prema životu i posle saznanja apsolutnog be-

"smisla svakog života pojedinačno uze-

tog kao i pre tog mračnog i nimalo veselog otkrića. Nastupiće promene u emocionalnoj boji doživljaja, ali iščašen iz života on neće biti.

Ne bih rekao da to, suptilnim sred-

stvima i rafinovanijom instrumentaci- .

jom, ne bi moglo da se definiše i kao svojevrsno otuđenje, ali to je otu-

FE INA lj

đenje koje konačno dobija geteovski ka-

rakter odricanja 1 dragovoljnog, vedrog uranjanja u sistem građanskih obaveza prema društvu, staležu, i Žživotu, čak i prema jednom riterskom idealu (parada smrti i ginjenja za tuđe račune i interese, u nedostatku SOpstvenog nacionalnog interesa). Crnjanski nije pošao Heseovim putem stapanja života i smrti ujedno, iako se i on, u poslednjim formulacijama svoje filosoije života, inspiriše istim (bramanskoinduskim) jzvorima životne mudrosti. Hese je i smrt utkao u neraskidivi lanac Života i time ga osmislio, iako je njegovu celinu, kolektivnu celinu života, sta:eškog kao i integralnog, za razliku od Crnjanskog, učinio krajnje nedostupnom smislu, potpuno iracional– nom.

Crnjanski je razdvojio život od smrti, Jer je njegova tačka posmatranja istorijski određeno postavljena, spuštena na realno tle istorijskog zbivanja. Iako plaćanička, najmljena, korišćena po ćudi i za interese velikih sila, i u tom smislu nacionalno otuđena, tragično razdešena između idea'a koji u sebi intimno nosi (povratak u domovinu i oslobođenje od turskog ropstva) i stvarne sadržine svoje nacionalno-istorijske egzistencije (najamna ratnička služba za tuđe interese), ipak, monstruoznom ironijom stvari, taj pojedinačni aktivitet, i te kako je ispunjen smislom, jer i ratna služba je niz radnji, obaveza, akcija u koje se srpski nacion“anosi sa majstorskim. zalaganjem i postizao famozne uspehe. Ne može se reči.da on u tome nije nalazio svoj smisao, dđelimično, i možda samo u jednom funkcionalnom spletu, tj. u nedostatku onog pravog, dublje potisnutog koji je stalno odiagao. Samo smrt je ono što smeta tom opštem utisku i što u konačni zbir unosi elemenat ironije i besmisla:

„Što je najluđe wu tom ratu, nisu Srbi sa-

W—aaorgaarargraaaaar<sJscggjusa 2 7 SOBNA GI STA JE GROTESKNO

G. R. Tamarin: TEORIJA GRO TESKE; Svjetlost,

U NAŠOJ SAVREMENOJ estetičkoj misli, mada je ona nesumnjivo živnula u poslednje vreme, još uvek je malo specijalnih studija posvećenih razmafranju posebnih estetskih problema. Naši estetičari se uglavnom bave opštim problemima, To je i privodno: neophodno je da se najpre raščisti s opštim primcipima, a onda se može preći „na specijame estetičke studije. Ali evo jedne specijalne studije. Njen predmet je istraživanje osnovnih oznaka groteske, a cilj = definisanje „grotesknog u umetnosti. Pisac ove studije, koliko znam, sada je građanin Izraela, ali je nekad živeo u našoj zemlji i ova knjiga je» u stvari, tekst njegovih predavanja koja je on održao u Zagrebu 1947. i 1948, godine. Povučen svojim ličnim interesovanjem, on je još pre četrnaest godina napisao interesaninu studiju, koju, odlučivši da je objavi, uglavnom nije menjao.

Pojam grotesknog nastao je kao odrednica onog karaktera umetnosti koji je najpre zapažen na ormamentima, figurama i scenama u niskim relje·fima nađenim u Titusovoj palati. Sve ono što je u nečemu podsećalo na ove reljefe, kojima se divio i sam Rafael i u kojima su na bizaran i fantastičan „mačin povezani razni ele-

menti iz biljnog i životinjskog carstva, docnije je karakterisano kao

grotegkno. Taj vid umetnosti i odno-

sa prema realnosti, taj neobični izraz slobode maštanja, postao je osnovni kvalifikativ jednog posebnog duha, umetničkog stvaranja. Taj duh, koji se otkriva u raznim umetničkim vrstama, izražava se u neočekivanom spajanju realno nespojivih elemenata, koje deluje bizarno, fantastično, _zapanjujuće, kao izraz neke čudovišne logike, potpuno suprotne od logike uzvišenog i Jepog, pompeznog i grandioznog. To bi bila jedna opisna odredba grotesknog, ali je li mogućno dati jednu opštu odredbu, jednu definiciju groteske? Tamarin smatra da je groteskno, pre svega, jedna estetska kategorija. Većina estetičara se sa ovim ne slaže, bar utoliko što grofeskno ne uvrštavaju u red bitnih osnovnih kategorija. „Groteskno se obično smatra za jednu od modifikacija komičnog, „odnosno za jednu njegovu grubu i bizamu vrstu (tako ga tretira i jedan „od najvećih savremenih estetičara Etjen Surio). Tamarin, međutim, ne određuje koji je rang ove kategorije u sistemu kategorija, ali sva je prilika da on smatra da je ona jedna od osnovnih. Da bi to pokazao, on je naveo veliki broj primera iz vrlo velikih vremenskih i prostomih amplituda. Ali time je i nehotice učinio da se ne dobije njen jasan, izuzetan i jedimstven lik. Kako bi uopšte bilo mogućno dovesti u tesnu vezu jednu drvenu figuru za zastrašivanje demona bolesti sa Nikobarskih ostrva s javanskim marionetama, s ljudskim embrionom, sa južnoameričkom mumijom i sa slikama Goje, Redona i Šagala?

U predgovoru svojoj drami Kromvel Viktor Igo je, pre svih, u kratkim i sažetim potezima izneo mnogo preciznih i tačno fiksiranih zapažanja o pojavama groteske u delima pojedinih umetnika, ali mnoge od ovih pojava ne figuriraju „kod Tamarina. On je, međutim, preširoko zahvatio pojave groteske, „tako da se groteskno izmešalo s drugim estetskim kategorijama, pa i s mnogim drugim oblicima i pojavama u životu. '·Uprkos njegovoj težnji da dođe do. jednog koliko-toliko apsoluinog kriterijuma za groteskno, Tamarin je potpuno utonuo u relativizam zbog preširokog bolja na kojem je ispitivao pojave grvotesknog.

Sayajevo 1962.

U istoj toj težnji da dođe do apsolutnih kriterija za utvrđivanje karakteristika grotesknog, Tamarin je zanemario niz relativnih vidova groteske, tretirajući ih kao objektivne pojave groteske. Međutim, groteskno je geografski i istorijski ograničeno i uslovljeno i s tim u vezi ozbiljno se postavlja pitanje: nije li groteskno, u velikom broju slučajeva, samo jedno nerazumevanje ili pogrešno razumevanje uzvišenog, lepog ili tragičnog nastalog u jednom drugom podneblju, u jednoj drukčijoj istorijskoj situaciji ili u jednom „drukčije sazdanom menfalitetu? Zašto bi inače tzv. Hotentotska Venera bila groteskna a.ne lepa ili zašto bi srednjovekovni reljef, koji prikazuje kako sv. Zenon isteruje đavola iz kćeri cara Galijana, bio groteskan a ne uzvišen? Nije li, isto tako, crtež jednog deteta ili jednog manijaka ozbiljan izraz doživljajalepog, tragičnog ili uzvišenog jednog mentaliteta koji nam je stran? Prema tome, ono što deluje „groteskno jednom normalnom, odraslom, savremenom, civilizovanom čoveku, ne mora objektivno da «bude groteskno. Groteskno deluje jedan umetnički lik često samo zbog toga što nam je stran, što je van naših uobičajenih misaonih i osećajnih koordinata.

Da bi se ono što je specifično i nerelativno groteskno osvetlilo, · „neophodno je da se izvrši jedna geografska istorijska (i sociološka) i psihološka analiza pojava grotesknog u umetnosti. „To je utoliko potrebnije ukoliko je jasnije da je groteskno, kao što i Tamarin priznaje, hibridno, varijabilmo i nesamostalno. Međutim, Tamarin je izvršio samo jednu formalnu, odnosno strukturalnu ana-

lizu raznih pojava grotesknog u ume- .

od književnosti do (Nastavak na 4. strani)

Dragan M. JEREMIĆ

tnosti, crtanog

· spoljnog izraza,

Ovaj roman — monolog u.

koji se izlila sudbina čita-

ve jedne nacije, dostigao

je poetski zenit dostupan

romansijerskoj tehnici i

romanu kao umetničkom sredstvu

mo pod rosijskim zastavama ginuli. I austrijska vojska izvodila je slične, serbske pukove, , na bojišta, prema planu grofa Merci. A ginuli su prema planu grofa Haugvic, koji je, u austrijsku vojsku, bio uveo novi manevar, brz plotun, u bitci,

Nije dakle život serbski bio besmislen, neBo njihove smrti“, i

I to je vrhunac istorijske jronije, cena po koju dolazi do osmišljavanja istorijske egzistencije Srpskog naciona: ne sa stanovišta svog ideala i svojih istorijskih interesa, nego sa stanovišta tuđih interesa i tuđe koristi, život srpskog naicona imao je smisla!

_3 Jasno je onda da se sva protivurečja o smislu i besmislu, o ništavilu i ironiji jedne istorijske egzistencije i tragikomičnom udesu svakog pojedinca koji je krvno i neraskidivo za nju vezan, moraju da ref:ektuju i na individualnu svest pojedinca čim ovaj bočne da sebi o svemu polaže računa, čim počne kolektivni udes da doživljava kao ličnu traumu. Neminovno mora da naiđe jedan trenutak kolebanja 1 opšte sumnje, posustajanja i odricanja kad se pogled uzaludno okreće na drugu stranu i kad se odgovor jedino može da dobije u sebi, iz sebe.

. To je trenutak intenzivnog doživljaja opšte i lične besmislenosti, pretočen u osećanje prolaznosti. Nema valjda elementarnijeg oblika besmisla, iako prikrivenog, od doživljaja i ritma prolaznosti. Čovek je, suzbijen i sprečen u spoljnim dimenzijama prostiranja svoga kolektivnog i individualnog Ja, upućen, bačen u intenzitet doživljaja prolaznosti kao na najmračnije i najubistvenije bespuće. Prolaznost može da bude polazna osnova očajanja i doživljaja besmislenosti, a može da bude pos.ednja konsekvenca u intenzivnom raspredanju smisla i besmisla. Ovde je upravo takav slučaj. Kuda onda, gde je izlaz? /Gete ga (Paust) pronalazi u lepoti, lepota je jedina struktura koja se odupirc ritmu postajanja i nestajanja, prolaznosti i opšte besmislenosti svakog bitisanja. Crnjanski ga pronalazi u ljubavi, ali ljubavi koja je stopljena sa zavičajnim ambijentom, upila njegove boje, mirise, obrise pejsaža, koja je, oličena samo u jednoj ženi, nekrofilijski dotle doživljena, odjednom saznana kao simbolika dalekog: pejsaža čežnje i vezanosti za domaju, za jednu jedinu ženu, iako ih je, mimo nje, imao više, uvek nekako naturene, protivu njegove volje, njegove asketske upornosti, koja se sada, na kraju, u konačnom raspletu, opet ne do kraja potpuno jasno, pokazuje i razaznaje kao odbrana nečeg dubljeg, i samo kao takva ima nekog smisla koji je bio mutan i zbrkan i pato.oški stravičan u svom nekadašnjem „neposrednom ispoljavanju:

„Biće da je, uoči rata, pomislio da su, ne samo ljubavi i švalerke prevare i mađije, u ljudskom životu, nego i to doba u kom je živeo, i ta Evropa, kroz koju je bio projahao, Njegov Srem, njegovi Panjevi i uzbrdica njegova u Hrtkovcima, koja se zvala Vučja Greda, pratili u ga, svojim slikama, u sećanju, mora biti, i u Hosiji. Kraj svih tih, vrlo čudnih, rekla-kazala, o Evdokiji i njenoj kćeri, znamo samo to, da je, u svojim pismima, pominjao ono plavo kube, od olova, na ženinoj grobnici, moleći da ga čuvaju | opravljaju.

Ono je bilo vidno, izdaleka, iznad poljana u žitu. Farba na tom kubetu počela je bila da se krnji i ljušti, i da opada, pa mu je Isak javljao da treba novaca, da se opravi. Za Pavla to kube bio je znak izdaleka da ima nešto neprolazno u ljubavi“.

'Crnjanskom, čiji junak Pavle Isakovič sa trubadursko-asketskom istrajnošću nosi u sebi lik svoje rano preminule žene, ljubav je jedini oblik i jedino stanje igzistencije u kome je sadržano nešto od neprolaznosti u žjivotu. Ali to je neprolaznost više merena ličnim doživljajem i sagledana u pojedinačnom. iskustvu. Odmerena delovanjem i prisustvom naciona kao celine, ona dobija sasvim drukčije oblike, oblike biokolektivne naslednosti i neuništivosti:

„Mnogi su ostali tamo u Sremu, i Mahali, ali je dobro, što su, bar oni, jedna manjina naroda, u Rosiji. Biće ih, u buduće, u ruskoi zemlji i krvi, Neće to biti uzalud“;

Ne može se poreći da ove redove vreba zlurada sen ironije, ali oni su, istovremeno, najviše, dokle se istorijskom tragikom zasićena svest može da uzdigne ako ne želi da se izloži opasnosti optimis"ičkih iluzija, pseudo-istorijske sentimentalnosti' i melodramskog kičeraja.

Ovaj roman predstavlja jedinstvenu pojavu u našoj literaturi i kulturi. Upijajući i apsorbujući u sebe, na jedan asketski strog i prečišćen način. onu neponovljivu poetsku atmosferu koja se javlja iz dodira rokokoovske ljupkosti i modernog misaonog nemira; on je, ravnomerno i nepogrešivo Oostvarujući jedinstvo životnog i istorijskog iskustva, unutarnjih sadržaja i sintaksički i interpunkciono obuzdavajući i zaustavljajući narativni ritam, sav isplovio iz Bustog, zbijenog: monologa, ovaj roman ~monolog u koji se izlila sudbina čitave jedne nacije, dostigao je poetski zenit dostupan romansijerskoj tehnici i romanu kao umetničkom sredstvu.

Zoran GLUŠĆEVIĆ