Književne novine

problema stiha. U misaonoj poeziji, ako stvarno i ima rešenja, suština je pre u postavljanju problema ili, još bolje, u sagledavanju problema... v

O ovom pesniku, ako spozna i ispra-– vi svoje greške, a najveća je, kako bi jeđan kritičar rekao, „racionalni iracionolizam“, mislim da bi trebalo da bude još govora.

Judita Šalgo je u svojoj prvoj zbirci objavila i neke svoje pesmice iz detinjstva: o mravu, pčeli, grani, drve= tu, oblaku... Zatim nekoliko iz devojaštva — koje je još u toku. Obelodanila Jc svoju egzaltiranost prirođom i svoje mnogobrojne nemire: devojačke, pesničko-devojačke, Desničke i proklamovala svoju privrženost širinama koje ništa ne sputava, ništa ne svodi u Okvjre, Ali Judita Šalgo je pokazala i smisao za lirsku minijaturu i grotesku, njen stih, ponekad gotovo lorkniski, ume da bude obojen jarkim bojama i ozvučen čistim tonovima, ona misli i uopštava misli koje nisu samo mlađalačke. Više od polovine pesama njene prve plakete tceba odbaciti, a ostatak preraditi ili dovršiti. Ali dovoljno je pročitati nekoliko njenih metafora, smelih i veoma uspelih spojeva reči, približiti se njenim emocijama i mislima i uveriti se da dve ili tri veoma uspele pesme prve zbirčice ispunjavaju smislom i obeća> njima mladost pesnikinje. Reč je, zaista, o autentičnom talentu koji čeka sazrevanje i negovanje.

Bora Horvat pokušava đa se predstavi kao pesnik jednog kraja (Banata), a predstavlja se kao pesnik sasvim regionalnih mogućnosti. Pokušava po maniru đa se pridruži ftakozvanim naivnim umetnicima, a to mu uspeva jedino kad nastoji da misli. Pokušava da pronađe nov izraz i prezentira ga na ovakav način:

Dan izgovara smeg po ćilimu vazduha...

Pesnički nadahnuti esejisti vole da kažu: „. pesnik daje sebe u vremenu i vreme u sebi.. sebe u svetu i svet u sebi.. U slučaju Bore Horvata to se može primeniti jedino kad se i pesnik : svet i vreme posmatraju kroz onu stromu lupe koja umanjuje.

» * *

Ova četiri pesnika, na žalost, ne pružaju mogućnost da ovaj, deiom opžšti a delom konkretni, razgovor zaključimo predviđanjem o budnim smernjcama naše poegije. Među njima nema nijedne RkoMpletne pesničke ličnosti, štaviše, među njihovim pesmama neznatno je mali broji takvih koje bi zadovoljavale iđealne uslove poetskog -Oimstva; jedinstva koje nikad nije statično jer se njegova strogost ubla– *sva | vitalizuje uz pomoć raznolikosti, aje se sastoje u sveukupnosti efekata h aspekata pesme. Pa čemu onda, ~-poitaće se neko. teška artiljerija na wonaoružanog pešaka, zašto toliko vike wi Oko čega? Zato što ovi pesnici Omogućuju razgovor o opštim manama naših mladih privrženika pesničke muze, daju nam sliku trenutka u kome se čitava jedna pesnička gemeracija nalazi. Kritičari poezije, neki među njima otvoreni i prijemčivi za sve novo, Za eksperimenat, za što veće širenje peSs=ničkih sloboda, u strahu da ne budu optuženi da ne shvataju i ne osećaju moderno, da ne zaostanu za modernim poetikama, uporno se trudeći, godinama su ftragali za definicijama poezije od Malarmeove, koja pledira za „muziku“ reči, za vrednovanje neizvesnih asocijacija, a protiv konvencionalnog značenja stiha, đo njene suprotnosti, Vintersove, koja insistira na racional> noj pesnikovoj kontroli nad svim elementima pesme — kako bi svako novo sočinjenije mlađog pesnika teorijski opravdali. A potpuno se, recimo, zapostavljalo ono veoma značajno: ukazivanje na opšti nedostatak osnova prozodije i versifikacije u naših pesnika, neposedovanje najosnovnije pesničke pismenosti. Upravo suprotno, mislim, treba činiti: manje je opasno u ovom trenutku izložiti se opasnosti da nam neka vrednost promakne nego dozvoliti da se provlače oni koji pod „mođernom“ poezijom proturaju sve osim poezije a takvih najviše ima, „Da bi jedan narod — kako je govorio Vitmen — imao velike pesnike on, takođe, mora đa ima i veliki auditorijum“; da bi auditorijum bio „velik“, što je svakako zajednički cilj — dozvolimo sebi neskromnost da ovu misao dopunimo jednom mogućnošću — potrebno je da mu oni koji su za to pozvani omoguće normalno, kontinuirano vaspitanje ukusa.

A ono je bez demistifikacije mistifikatora vaistinu nemogućno.

Bogdan, A. POPOVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE

RANI LJ LJ

stika -

SLAVKO. LBEOVAC

cima iz Bosne, iz te zemlje čiju

prošlost volimo da zamišljamo kao ıjene kasne jesenjske pejzaže, oblake popale po drevnim šumama, ili kao neprekidni lelek kojiprobija i ehoi dopire do nas manje diskretno nego što to otkrivaju zagonetni stečci?

Interesantno je da prve jstinske litičare nalazimo u Hercegovini, ne u Bosni. Sunčana, svetla ali i posna Hergegovina, u susedstvu Dalmacije i Duzovnika, kao da je od vajkada naginjala duhu i poeziji ovih naših tradicionalnih kulturnih centara. Ipak, Hercegovina je sa Bosnom povezana jednom dubljom vezom — istorijskom. Na razmeđu dva uticaja, jednog istorijskog, koji se usekao duboko, i drugog užeg, duhovnog, koji se osećao po davnašnjem smisiu za iste ideale, Hercegovina je već svojim prvim pesnicima reprezentovala i te uticaje i te vred= nosti.

Setni Aleksa Šantić, pored svog Mostara i Hercegovine, baca pogled i na naše Primorje s čežnjom onih gorštaka koji su, nekada, silazili u Dubrovnik i pojačavali njegove bedeme, obezbeđivali njegove uspehe. Već taj prvi priz-> natiji pesnik ovog podneblja bio je, starinski raspevan, lirski suzan, s jednom staračkom mekoćom u sećanjima na sevdalijska osećanja, koji se ne bi mnogo razlikovao od nekih svojih. savremenika da nije njegovih buntovnih raspoloženja i pesama koje su izražavale, i danas izražavaju, revoltiranu, mušku snagu seljaka i čoveka protiv zavojevača. Šantić je tako povezao pobunu naših ljudi, kao i Petar Kočić u nekim retkim pesmama u prozi, sa pobunom koju je sam pokatkad osećao. Jovan Dučić, međutim, negovao je osećanje života koje je, u onim uslovima, izgledalo olimpijsko, istorijski daleko i verovatno ' je zadovoljavalo ljude koji su biili nezađovoljni slabom prosvećenošću i niskim strastima. Ova dva pesnika uticala su u mnogome na svoje savremenike Šantić je oduševljavao buntovne mlađe ljude, ali je i privlačio neke pesnike svojom setom, sumračnim pretprazničkim doživljajima mladićčkih dana i ljubavi. Seta i dert Hamze Hume, na primer, istog su soja kao i Šantićeve emocije, iako Humo u svojim najboljim pesmama nadmašuje i tog Šantića pesnika: čežnja za mladošću, seta koja potiče iz nekadašnjih iživljenih, ostavljenih i zakopanih strasti, stari ljubavni doživljaji koji protiču, koji ostavljaju tugu!

U ovim tužnim osećanjima Dučić je izgledao bolji, ali u svojoj težnji da bude gospodstveniji i aristokratskiji on je glumio neku, tako da kažemo, lirsku mudrost, i zato se razlikovao bitno od Šantića i njemu bliskih. Dučića je daleko više zanimao sam izraz, i to izzraz koji bi otkrio usamljenost nekog lirskog doživljaja vezanog za mirni ritam izdvojenog života. Tim izdvaja= njem sebe iz sveta oko sebe, tim neprepuštanjem životu, potrebom da se i glumom ako ne ničim bitnijim spase od nekontrolisane ekstaze, Dučić je u najboljim trenucima dao pesme koje su, naročito u vreme kada su se cenile pesme s velikim rečima osude, pobune, odricanja, ukazale i na jednu izvanred= nu artističku poeziju koja će, kasnije, nači svoje značajne predstavnike u našoj poeziji. U Bosni je tim putem, pod uticajem drugih a ne isključivo njegovim, krenuo Ivo Andrić, Miloš Vidako= vić i još neki iz kruga Mlađe Bosne, a pod uticajem Matoša i daroviti liričar Musa Ćazim — Ćatić, veliki boem, koji je čudno mešao orijentalnu mistiku sa zapadnoevropskom suptilnošću izraža=vanja. Naročito će Andrić, u svojim pesmama u prozi, otkriti kasnijim pesnicima jedno dublje doživljavanje prirode, tihih trenutaka kontemplacije, mir> nog istrajavanja u sebi uprkos straho= tama, setu koja se razvija često u mu=> drom razgledanju prošlosti i večnosti. 'To će značiti i ispitivanje tradicije, najviše one u nama, krvlju i nasleđenim predstavama iznese i doživljene. To što će pokušati da urade i neki bosanski pripovedači između dva rata, pesnici su najviše činili posle drugog svetskog rata, posle strahota koje su bolje no

|} li možemo da govorimo o pesni-

ma. koje meditacije ukazale na sve mučne i teške komplekse, neverovatne recidive prošlosti i nesaznate tradicije u ovim ljudima i van njih.

Ako izdvojimo od ovih pesnika neke od njih, relativno starije, kao Skendera Kulenovića, koji je svojim poemama negirao tradiciju u njenim zloslutnim, negativnim stranama a afirmisao njene pobedničke slutnje, onda je nužno da se zadržimo na onim pesnicima koji su vratili Bosni i Hercegovini nešto od slave koju je ona izgubila između dva rata. [

Ovi pesnici su iskusili gorčine jedne rane mladosti i zablude svojih očeva. Sudarali su se vrlo rano i vrla burno sa svim onim što im je ostalo od tradicije i prošlosti, od ratova, od velikih efemerija, od starih zaveta i poslanica, od književne, posebno lirske tradicije. Boreći se u sebi i van sebe protiv licemerstva, laži, nekritičkog shvata= nja života, ovi pesnici ulaze u etičke i egzistenine probleme koji ih povezuju sa problemima i ostvarenjima naše savremene jugoslovenske kulture. Sa savremenim senzibilitetom da osete nove promene, koje iskazuju ishitrenošću metafore ili nekog drugog jezičkož sprega, sa jednom ironijom koja je više nego poenta, sa jednom strašću da izraz ne ostane sputan u malim okvirima, znači s jednom ambiciiom koja se stalno menja, raste i proširuje, ovi pesnici afirmišu novi, interesantniji put lirici (Mak Dizđar, Husein Tahmiščić, Vuk Krnjević, Izet Sarajlić, Duško Trifunović, Miođrag Žalica, Anđelko Vuletić i drugi),

Pesnici o kojima želimo posebno da govorimo iskusili su gorčinu jedne rane mlađosti, koja je ostavila duboke tra-

LJUJEMO

SRPSKE“

ISKUŠENJE TRADICIJE

gove,injima nije trebalo da traže gorčine na drugoj strani. Poneli su iz svog detinjstva, umesto igare i bajki, uznoemirenja, opasnosti, sumnje. Mi to često suviše prosto obiasnimo: rat. Ne zaboravimo: poneli su oni, i danas možda nose, jedan rat, agon, sa svetom koji su u sebi nasledili, koji ih je nekad stvorio, kojiih pritiska. Onisu to hrabro, nekonforno, iskreno kazali, kazuju, i pred njihovim izjavama ne možemo da stojimo superiorno osmehnuti. Jer, kako da sačuvamo tu pomisao da oni samo slede neke uzore i da su ovi povod da se izmisli sve ostalo, kada uzori, koji su im to mogli biti, nemaju toliko ovog iskustva da bi se sudarili s ovim problemima.

Zašto ih muči toliko tradicija, zašto ispituju pesničku iradiciju, a žive u Bosni gde je tradicija poezije, posebno lirske poezije, ipak mala? Po svemu, oni su okrenuti poeziji koja je izvan te tradicije. Njihove simpatije su, u poslednje vreme,uglavnom u našoj književno= sti između dva rata, zatim u stranim književnostima, i u njima nalaze mnogo što ih inicira. Ali, uprkos tome, ne iz ambicija, ne iz častoljublja da izdrže na svom zemljištu, nego iz intimnih pobuda oni se osvrću i vojuju protiv izvesne negativne tradicije. Ta tradicija je, za njih, nešto što ne možemo staviti u korice knjige ili u konvencionalne pojmove; ona je sve ono duhovno što izbija danas preobraženo i prekriveno nekim plaštom protiv unutrašnjeg organa Vida, sve Ono manje-više iracionalno ili racionalno okamenjeno po kojem je popala prašina licemerstva. Ali i sva ono lirsko kojem dajemo mogučnosti da nam nadražuje sentiment i samo isplakuje nečistotu iz očiju. Zato je za njih,a naročito za neke od

PISMA LJUBOMIRA NEDIČA KOJA OBJAV-

Uu DANAŠNJEM BROJU NALAZE

SE U RUKOPISNOM. ODELJENJU „MATICE

6 Cetinjska ulica Beograd, 3. april 1899.

Dragi Saviću,

aljem ti svoju studiju o Nenadđovi-

ću — ne celu nego veću polovinu.

I pored najbolje volje nisam mogao stići da je celu preradim i doteram. Uostalom, ovo što ti šaljem čini celinu za se i ti i po tome možeš referisati Odboru. Ako bi je on primio po tvo> jem referatu (a ovo što šaljem dovoljno je da se vidi kakav je espap), ja bih ti ostatak poslao do druge nedelje, 11. apr(ila) najdalje, Gotovo je, samo treba da se dotera i prepiše. Ja bih voleo da studija iziđe u prvoj svesci, ovoj što se sad štampa,i da iziđe ucelo. Samo ne znam hoće li je Odbor hteti primiti ovako na veresiju, i ne znam hoče li i ti hteti tako na veresiju referisati o njoj. Ako misliš da je možeš celu preporučiti, ti preporuči, pa da ti, ako te poslušaju, pošaljem do nedelje i ostatak. A ako misliš da ne možeš, ili ako oni ne htednu tako — onđa nikom ništa.

U slučaju da se rukopis primi, molim te da sve korekture šalješ meni, ja najvolim sam korigovati svoje stvari,

Onaj opšti naslov Kritičke studije itd. stavio sam zato što će iza ove doći druge studije, O Milićeviću i dr. Ti ga možeš po volji zadržati ili izostaviti, isto tako i sadržaj pojedinih odseka nad naslovom.

Članak ne treba odštampavati. Ti si me pogrešno razumeo, ja sam nameran štampati sve svoje studije o novijim srpskim piscima ovde, u našoj „Drž (avnoj) štampariji“, da izdanje u svemu bude kao i ranije moje studije o liričarima. .

Ako bi studija o Nenadoviću izišla u ovoj — ti reče 199? — sv(esci) Letopisa, ja bih ti odmah poslao onu o Mi-

DVA PISMA Liubomira Nedića

lićeviću za iduću 200-tu svesku. Ona je gotova ima već dva-tri meseca i ima samo da se mestimice popuni i dotera. Ovu ću fi poslati na vreme i ucelo. Samo gledaj šta ćeš s ovom sad. I javi mi odmah šta si odlučio,

S prijateljskim' pozdravljanjem

Tvoj Ljubomir Nedić.

7 Cetinjska ulica Beograd, 26. aprila 1899.

Dragi Saviću,

Ja sam sve ovo vreme, kako sam ti poslao prvu polovinu rukopisa, bio slab, te stoga nisam mogao poslati ostatak, kako sam ti bio obećao. Ne znam ni sad kad ću s kusurom biti gotov — to ne zavisi od mene, nego od prilika atmosferskih, jer ja sam ti s ovom bolešću u pravom smislu „ein spiel von jedem Druck der Luft“ Zdravlja, Bože, ilepa vremena, poslaću ti. Samo, kako ćemo ako ne stigne? Onda ne O5taje ništa drugo nego: ili 1) da daš u štampu prvu polovinu, a druga da ostane za iduću svesku; ili 2) da pričekaš dok ne dobiješ i ostatak i da članak doneseš ma i na poslednjem mestu, u 198=oj svesci, ako bi(h) još stigao; ili 3) da ostane sve za 199 svesku. Kakogod ti narediš, meni će biti pravo. U slučaju da daš odlomak u štampu, treba da zabeležiš u rukopisu da se stihovi, kao navodi, imaju složiti iz sitnijeg teksta. Ja sam to propustio naznačiti.

Neće ti, znam, biti pravo što se stvar tako oteže. Ali šta ćeš? I ja bih voleo da može izići u ovoj svesci još. Gledaću da ti pošaljem drugi deo što pre šat stigne još za vremena da i to uđe u svesku. Ako ne, a ono nek stoji za iduću ili, ako hoćeš, donesi ovu polovinu sad — kako ti hoćeš.

S prijateliskim pozdravljanjem

"voj Ljubomir Nedić,

Slavko LEOVAC

honarpapera ay OOW (RS aa 0

O pesnicima Bosne i Hercegovine

njih. problem kritičke svesti od izvanrednog značaja i za probleme poezije.

Ispitujući ovaj problem kritičke svesti, i u svojim pesmama i u esejima, svaki na svoj način. lutaju po onomi neizmernom, haotičnom svetu emocija i slutnji koje naslediše i nehotice od očeva. Izdvajamo one koji su nastojali da otkriju sudbinu očeva svoje generacije, manje konkretno nego šio mi to očekujemo čitajući njihovu poeziju preciznu svojom poetskom mueditajom. Oni tu sudbinu produžuju sve više u ona etičke i egzistentne problemo. koji negde i nekađa nađu dobar odjek kod MHeraklita ili kod svakog od onih mislilaca koji nastaviše njegovu osnov=nu misao mračnu dijalektikom i pronicanjem koje se plaši ludih nada. Ili izdvajamo one koji neprekidno sebe rastržu namerom da imenuju i vrednuju svoje široko osećanje ljudske tragike i sudbine svih rođenja, sve dece koja su dolazila da igraju igre tako bolne, tako srasle za igrališta koja nikakva molitva ne može pretvoriti u radosna; znači svoja osećanja sinova koji su osuđeni da žive u posebnim svetlovima samo naizgled nesličnim, gde je čovek uvek gost. Ovi su opet, zbog svoje imaginacije i jezika prepuštenih samo trenucima intuicije, potpuno u suprotnoj težnji za otvaranjem, razbistravanjem problema i izraza, za nečim što im ta slikovitost manje daje. Ali i jedni i drugi, bez obzira na umetničke osobenosti, izdvajaju probleme koji ukazuju na njihove intimne sVetove,. osećanja opterećenosti sudbinama kojima su bili svedoci, koja naslediše u sećanjima i u krvi. Sve življom kritičkom svešću oni pokušavaju da se oslobode tog pritiska možda i širim istorijskim sagledavanjem „problema i određivanjem mere u heraklitovskom smislu.

Sa savremenim „senzibilitetom da osete ove promene, ovi pesnici najmanje su indiferentni pred problemima koje pokreće savremenost. Ali je njihovo osećanje savremenosti kritičko u smislu pozitivne namere, a to znači orijentisano da svestrano negira sve ono što su u njima samima i u svima nama znaci i sadržaj one tradicije koja vuče na dno bespomoći i gluposti Vrednost je u tome što oni to istražuju i u onome što može postati nova tradicija. To je njihova pesnička smelost. Treba verovati toj smelosti. 1 treba je više očekivati u rezultatima, u nadama i u novim ambicijama.

Zanimljivo je, takođe, ukazati i na njihovu borbu s jezikom prošlosti i na borbu za novi jezik. Ako igde a ono u Bosni i Hercegovini postoji živa tradicija jezičke kulture. Čoveku je bio jezik velika pomoć u osveti, bio je spas, oduška, blaženstvo i veliki povod za gustiozno uživanje. Međutim, jezik može da postane pesniku i teška senka, kamenita i opasna svojim dosluhom ša prošlošću. Misliti u jeziku dobro, ali misliti isključivo jezikom, dođe kao udaranje glavom u kamen da bi neko izvrcao iskru i stvorio plamen. Najčešće se desi da je čovek suviše istanjio glavu, a da nije nešto posebno učinio, samo je stekao još jedno gorko iskustvo. U najboljim časovima ovi pesnici iđu do kraja, makar zadobili najveće gorčine, ili pokušavaju da stegnu taj jezik do te mere da on, pobeđen, postaje sredstvo za nove maštovite kreacije. Najveće iskušenje ostaje u njihovoj težnji da premoste jaz ızmeđu jezika prošlosti, jezika njihovih iskonskih osećanja i — jezika koji se rađa u delu, u njihovom delu.

Svesni, toga u smislu đa ih zaokupljuju neki od ovih problema, ovi pesnici, s više ili manje otvorenosti i Uspeha, uzbuđuju nas već i zbog toga što se ne možemo otresti saznanja O iome koliko je mutne Bosne proteklo dok je do ovog došlo i koliko je, začudo, malo vremena prošlo od kada je pevao Šantić i Musa Ćazim-Ćatić.

Šta je ostalo od onog karakterističnog sevdđdalinskog tona nekadašnjeg pesništva? Gotovo sasvim malo ili ništa. Sta je ostalo od onog otežućeg, glas= nog ili fihog leleka koji izvire iž drevnih šuma? Malo, i sve manje Uustupnajući mesto novom, čudno novom senzibilitetu i mišljenžu koje se ne plaši tradicije i ne živi isključivo od nje.

5