Književne novine

esejistika.

Velibor GLIGORIĆ

kritički pretres uzeti su ovih dana U dramatizacija i izvođenje Andri-

— ćeve Proklete avlije na sceni „Jugoslovenskog dramskog pozorišta“. Tim pretresom pokrenuta su ponovo pitanja dramatizacije i izvođenja onih literarnih dela koja nisu namenjena scenskom prikazivanju. Na istoj sceni izvršena su dva eksperimenta u dramatizaciji i izvođenju od skoro istih kreatora: jedan sa Otkrićem Dobrice Ćosića, koji je uspeo, i drugi sa dramatizacijom i izvođenjem Andrićeve Proklete avlije, koji nije uspeo.

Kada sam prikazivao Ćosićeve roma– ne, isticao sam svoje uverenje da je u njima dramska materija i dramska krv. I u sukobima, situacijama i u ličnostima. Elementarne dramske snage sadrži ona situacija u crkvi u Deobama, sa atmosferom silno naelektrisanom dinamičnom prisutnošću neposredme Životne opasnosti. Katastrofa visi u vazduhu, životi ljudi su u grotlu smrti. Literatura iz te situacije produžuje se dizektno na scenu.

Pitanje dramatizacije i izvođenja Andrićevih pripovedaka je mnogo osetljivije. Pređa njegovih pripovedaka je vrlo tanana, sa diskretnim senčenjima poezije i života. Pogotovu Proklete avlije, u kojoj je vrhunski zbir svih onih elemenata koji sačinjavaju Andrićevo umetničko, poetsko biće. Svi ti elementi sačinjavaju jedinstveno tkivo. Ako se naruši njegovo jedinstvo, nastaje i rušenje umetničke građevine koja je sazdana i od života i od sna. Prokleta avlija je vizija, nije tamnica ta i ta, iako je u istorijskom letopisu i u istorijskim bojama. Ona je, pre svega, vizija tkana od poezije, misaonosti, artizma i života.

· Andrić voli pozorište. Po svemu sudeći, pozorište mu je u mladosti bilo jedna od najintimnijih umetničkih pasija, Dramski elementi utkani su i u njegovo pripovedanje. I u viziju Proklete avlije takođe. Najprisutniji, najupadljiviji u dramskom obličju je Karadoz, koji već i imenom personificira orijentalnu glumu. U Karađozu prosijava sirovo jezgro tragikomedije, groteske pučkog teatra, igre strave i crnog humora. Čitava povest, o Džemu-sultanu je prevashodno dramska, za veliki dramski ep, rođena za Šekspira. Ona je za roman, za tragediju, za film. Sam Ćamil, prisutno poetično biče pripovet= ke, fizičko i eterično, silueta je drame poetskog zanosa mašte. On se uživljava u ličnost svakoga sna da poveruje u njeno postojanje u sebi, slično kao što veliki pozorišni umetnik nadahnuto poveruje u postojanje u sebi Hamleta, ıli drugog magičnog lika scene. Primamljiva su za scenu i zbivanja u Prokletoj avliji, oni prelivi sirovog i rafiniranog života, oni neočekivani njegovi plamsaji, one igre svetlosti i senki.

Pitanje je veliko kako sačuvati pisca, pripovedača, da ne izmeni svoj umetnički lik na sceni. Jer scena može da iznese reljefno slikovito i posebnom magijom vrednosti njegovog umetnič-

LEV Sti: {Bi

...KRITIDARSKI

PROMASAJ

Nastavak sa 3. strane

Nedićeva kritika, koja je kao literarni tekst jedno malo remek-delo i može da uđe u Yed najnadahmutije, majduhovitije i najotrovnije pisanih tekstova, u srpskoj književnosti, pažljivije pročita uje teško uočiti da su mmoge Nedićeve opaske vrlo pronicljibe i mmoge zamerke neospormo opravdane. Nedićeva „pogreška, bila je u tome što je svoj sud zasmivao ma, onim, osobinama Kostićeve lirike koje misu za poeziju ovoga pe= snika bile kavakteristične ,a me u tome što bi Kostićevoj poeziji pripisao i ona svojstva, koja, ona. nije mala. Sličan, je

PROZE

kog dela, a može da ih deformiše i da ih devalvira. Isidora Sekulić verovala je u moć scene. Ona je povodom pripovetke Ive Andrića U zindanu pisala: „G. Andrić je tom pričom dao nekoliko klasičnih scena i za teater. Pisac ovih redova usuđuje se postaviti pitanje: da li i g. Andrić sam ne bi tek na sceni ugledao sve reflekse i projekcije svoga turskog ćatice“. Isidori Sekulić pao je u oči naročito turski pisar, koji iz ugla sobe zaštrašno prati sukob fratra Marka i Turčina Pazla. Ona je videla u tom sukobu, i u tom grozničavom praćenju, veliku istorijsku simboliku, istakla je „komičnu i političku vrednost ove slike„.

I ne samo u pripoveci U zimdamu, već i u nekim drugim Andrićevim pripovetkama, kao što su, na primer, Kođ kazana, Žeđ, Olujaci, Veletovci, Anikina, vremema, naziru se i projekcije scene. No problem je izvanredno delikatan: kako fluid Andrićeve pripovetke, i sa takvom projekcijom, konkretno, uobličeno, ostvariti na sceni, a da se ne povređe umetničko tkivo i poetske vrednosti koje one sadrže. Kako ona pripo= vedačka umefnička dela koja sadrže zrna, zametke pa i jezgra života pogodnog za scenu, razviti na njoj, da scensko ostvarenje bude kongenijalno umetničkom svetu pisca, to je problem koji postavlja ne samo pripovetka Ive Andričća. I kod nekih drugih naših pisaca, pripovedača, mogu se naći možda još otkrivenije spone sa teatrom. Kod Petra Kočića, na primer; on je već i sam svoju pripovedačku zamisao Jazavac pred, sudom, dramatizovao, nagonom umetfnika koji ima prirodnog dara za scenu, Prirodom obdarena gluma sadržana je već u liku Davida Štrpca, koji se izvanredno nadahnuto i duhovito prerušava pred sudom. Darovite glume puna je Sudanija. Kočićeva Sudanija je pirandelovska fantazija u embrionalnom vidu, spontana je: improvizacija scena koje se dinamično razvijaju, -ede pred okom čitaoca, Gluma je tu elementarna, sa ekspanzijom koja izbija neposredno iz života, i njome život postaje puniji, slikovitiji i punokrvniji. Prirodno obdarena gluma sadrži i lik Simeuna Đaka u fantaziji, u nagonu za prerušavanjem, igrom spektakla, potrebom za scenom na kojoj će se razbuktati i raspojasati njegova darovita robusna prirodna.

Spone sa teatrom žive i u prozi Sime Matavulja, i to spone komediografske. Matavulj je promašio kada se okušao na drami, a promašio je i u komediji kada se udaljio sa svoga zavičajnog tla, za koje su se držale spone komediografske, spontanog humora. Njegova intim= na pasija je pozorište. Privlačila ga je vrlo mnogo komedija i nju je s ljubavlju prevodio, Komediografsku materiju nosi unutra u sebi njegov roman Bqa> konja fra Brme. Klasične scene komedije šu u glavi koja je posvećena dolasku fra Brna u selo i njegovom dočeku. Scene prezušavanja seljaka u manastiru odblesak su prisustva teatra. A. ta-

~

slučaj + sa Semt-Bevom š mjegovom, ocenom, Floberovog romama Salambo. Sve ono što je ovaj veliki kritičar zamerio Floberu može se prihvatiti, ali kada, se sve te zameyrke sakupe one me opravđdavaju mepovoljan sud o Floberovom romanu. U svakom slučaju ostaje nedoumica da li se ovakvi slučajevi, koji nisu, baš tako usamljeni, mogu okvalifikovati kao Kkritičarski promašaji ili me. .

Postoji i jedam, obratam, slučaj. Šime Vučetić je, na primer, u, više navrata govorio o knjižeonom, delu, mestu i u

"lozi Miroslava Krleže i to mjegovo pi-

sanje je, kao što se moglo i očekivati, bilo više mego afirmatiomo. On je sasoim, tačmo odredio i vrednost Krležinog dela i mesto koje tom, delu, pripada u mašoj književnosti. Ali u svom, prevelikom, oduševljenju Krležom, i njcgovi mlonjigama Vučetić je ovom značajnom, piscu bripisao i one osobine koje on nema, a u mjegovom delu video i ono što se w mjemu me malazi. Pera Todorović, čije Kritičarsako delo

DRAMATIZACIJA PRIPOVEDAČKE

kođe i likovi fratara puni su obeležja, boja i soka đuha komediografskog.

Bora Stanković je sam dramatizovao svoje pripovetke. Pošlo mu je za rukom da u Koštani ostvari jednu od svojih najinteresantnijih poema, da u njoj Oostvari svet svoje mašte i poetskih snova, U dramskoj obradi Tašane pretrpeo je neuspeh, upao je u melodramski roman– tični teatr koji je tuđ poetskom svetu njegove pripovedačke proze. J. ezgro pripovetke Jovča postalo je i njegova lična opsesija za poduhvat dramatizacije. Teatr je zavodljivo pružao ruke prema njegovom književnom stvaranju. Primamljiv je i za "~ 'Ševno stvaranje Svetozara Ćorovića, koji je želeo da i ličnom glumom živi na sceni. Svojstva i dara glume, i pasiju za scenom, imali su i neki naši nesnici: Sima Pandurović i Milutin Bojić ne samo u svojim ličnim, intimnim strastima, već i u velikom delu svoga pesništva. Tetr je opsedao ' Momčila Nastasijevića. Privlačio je i Miloša Ćrnjanskog.

Rado se dramatizuju pripovetke Čehova. No i on sam je genijalno rešio spoj svog poetskog i pripoveđačkog sveta sa scenom. Pronašao mu je najskladniji put, zapravo izumeo je najproduhovljeniji vid ulaza svog poetskog i pripovedačkog svetana scenu, umetnička i životna prilagođenja. Lako, bez tegoba i bez prepreka prelazi se iz njegove pripovetke u njegovu dramu, pozorišno delo. Kao da je i sama scena satkana od umetničke pređe njegove pripovetke. I kao da je i sam scenski jezik njegove drame iznikao spomtano iz njegove pripovetke. Njegova pozorišna dela pružaju već dramatizatorima onih njegovih pripoveđaka koje nemaju dramski oblik, ključ za njihova prilagođenja sceni.

Andrićeva pripovetka ne može se prilagoditi sceni ilustracijom njene sadržine, i to još takvim scenskim sredstvima koja joj umetnički ne pogoduju. Skorašnji eksperimenat pokazuje đa se tim putem u interpretaciji lako sklizne u naturalizam koji je protivan i suprotan Andrićevom umetničkom svetu. Tim putem ono što je pripovetka svojom prefinjenom supstancijom otklonila, najednom postaje njeno tuđom rukom nametnuto svojstvo. Scenska ilustracija vrlo lako privuče u interpretaciji i vizuelno neka nasleđa koja su već u raz= vitku našeg pozorišnog prebrođena.

Eksperimenat, ma koliko se pleme= nitih pobuda i namera uloži u njegovo ostvarenje, može da postigne i suprotno dejstvo, pogotovu kada je u pitanju suptilna, visokim poetskim đuhom na= dahnuta i prozračena, oplemenjena umetnička materiža. 'Preba velikih priprema za ovakve poduhvate da se pronađu najprikladniji vidovi scenskog uo= bličavanja i izražavanja, što noviji, a i sasvim novi, koji bi bili inicirani ız samih umetničkih svojstava pripovedaka, i ne nametni spolja. Tek tada, u fakvom ostvarivanju, i sami pisci mogli bi, po onom verovanju Isidore Sekulić, videti još i bolje ono što su u pripoveci stvorili, a i publika naći još prisnije, 'uzbudljivije i rasplamsanije ono što je lektirom pripovetke doživela.

TOT TIICT TTTI TIA JI I II TE OTO ELIT

|H Ž ši 3 + i |J |B : | ta |] | |}

IR 7

OHR LJ

izgleda, kad se pročita, mnogo zamimljivije mo što se činilo onima koji ga nisu proučavali, ali su ga omalovažavali, sasvim, je ispravno procenio vredmost nekih Merimeovih dela koja je želeo da na izvestam način, približi srpskoj publici, ali obrazloženju tih, tačnih u”

Izet SARAJLIĆ

Desnik0Šm

Toneš, a nigde reči mili.

Ovaj tu, čitav život zuriće

Pariz. 1960.

a nije imao oči, ličio bi ti ma meku staru violinu. Uostalom, možda si ga i izmislio, bar s mekim, da

S nekim svakako. Ali on. Ne bi li bilo bolje da si ga

A ti mu još i stihove. Eh ti, eh, ti!

Lirik, ostaćeš uvek to. Neovisno od tekuće mode oblaci će te uvek omespokojiti. Ljudi pogotovo. Ovaj tu zaželeo se neke inostrane slobodice.

Sad bi bio srećan da u mekom selu tamo

gacka po blatu i sluša domaće ptice.

Znaš po sebi: deset italijanskih, dama

(bilo je to tvoje proo inostranstvo)

bio si naprosto lud, kao padobranac bez padobrama.

Jest mi ga i to meko padobramstvo!

I oni, redovi vožnje, u mjega.

Njega ne. Žalim, njegovu, majku koja više uopšte me može da zamisli to lice puno dečačkih, pega.

Jedmog dama rekao joj: Sutra me ne čekaj.

Uzeo taksi i pravo na stanicu.

Dugo, zajedno s njim, putovala je i zavičajna Yeka.

Al i ona, konačno, ima svoju granicu.

Ovde, šta će kome mjegove pesme,

njegovi uzdasi za tom, rekom, što osta u, maglama.

Na buovljoj pijaci njegovu nenapisanu, zbirku, pod, naslovom,

sumnjom, da će kupiti i jesem, sama.

SIRE S BIERAHIIN U WG{RW 50if{-P{aqcCia

podeliš taj dam.

pustio ma miru?

u redove vožnje.

Jesen

SA MARGINA ŠTAMPE

PARASTOS POD ŠIFROM

Već smo navikli da na oglasnim, stup cima dnevne štampe, čitamo saopštenja da će Nikola i Nikolija Nikolić. „biti na putu 19. decembra“, ili da Sveta Stevamović s porodicom „neće primati posete 9. januara“.

Zašto davalac oglasa me želi ili me može da prima goste baš 19. decembra ili 9. januara (a ne bilo kojeg drugog dana), po pravilu, ostaje meobjašnjeno, ali nema sumnje da, je takvo jaomo upozorenje znak davaočeve pažnje i obzira prema, onima koji bi slučajno baš 19. ŽII ili 9. I mogli da mu, banu, u Kuću. Uostalom, objavljivanje ovakvih, oglasa, u Wwovinama već je postalo deo našeg posleratnog pravoslavnog folklora.

Da je, pak, u pitanju živi, žiotvorni folklor, a me neki okamenjeni Yitual čiji se smisao izgubio u tmini vekova, pokazuje jedna relativno mova, suptilmija varijanta ovog običaja. Pažljivi čitalac rubrike „im memoriam“ mogao je, medavno, konstatovati porast broja oglasa u kojima ožalošćema porodica obaveštava da će svom dragom, nikad, neprežaljenom, itd... davati četrdesetodnevni (ili šestomesečmi, ili trogodišnji) pomen wu Ulici 7. jula br. 5 (ili Admirala Geprata 19, ili Krušedolskoj 20)...

A a a A a a o do od

dova, idu, u Yed najvećih besmislica ko= je su na, srpskohrvatskom jeziku o piscima, i knjigama napisane.

Bez ikakvog dvoumljemja, dakle, takoi slučajevi mogli bi se, tačnom, sudu uprkos, okvalifikovati samo i jedimo kao kritičarski promašaji.

Kritičarske promašaje treba tražiti pre u argumentima no u sudovima, jer obrazloženja daju sliku kritičareve ličmosti, njegovog dara i sluha, njegovih, shvatanja i osećanja sveta. A Kritičar mije mi sudija mi nišandžija, od, mjega se me traži da pravičmo deli pravdu, ni da pogodi tačno u metu. Od njega se traži samo da dovede do kraja piščevu misao i da pokaže kakav- je njegov doživljaj toga dela. A doživljaj se ne može pročitati iz suda, već samo iz Yrazloga koji se daju da bi se taj sud obrazložio. A kada se daju Yazlozi, onda se o mjima može raspravljati i tek se onda može proceniti da li je kritičar, govoreći o delu mekoga isca, pogrešio ili ne.

Predrag PROTIC

Zašto se ožalošćema porodica poslužila topografskom šifrom, kađ već preko. štampe saopštava urbi et orbi đa Će pokojniku davati pomen? Sta treba da zaključe oni koji ne znaju da su to adrese Saborme, Vaznesemske i Svetosapske crkve: — da građani prelaznog perioda drže parastose kod matičara?

GENERALISIMUS VOLGO

Sve od hisarličkog rata zbog lepe Jelene, pa preko Cezarevog zavojevanja. Francuske i Kolumbovog otkrića Domimikamske Republike, do današnjih, dama, teško da je za svet bilo sudbonosnijeg događaja od. bitke koja se na okuci Volge odigrala u zimu 1942/43. go dine — bitke koja je označila, početak sloma Hitlerovog levijatana — a koju su maši dmevmi listovi ovih dama u dva-tri maha pomenuli kao volgogradsku bitku.

Istini za volju, naglasak je u novin=skim izveštajima počivao na značaju te bitke i na značaju gigantske Yekon= strukcije kojom, se današnji Volgograd podigao sa zgarišta i ruševina — a ne na samom imenu. Ono je, uostalom, češće zamenjipamo opisnim, konstrulcijama kao „bitka ma Volgi“, „bitka kod današnjeg Volgograda“, bitka na mestu gde se danas uzdiže Volgograd“ it. sl. Dva-tri puta zabeleženo je, između zagrada, da se Volgograd u vreme te bitke zvao Staljingrad, a ma jedmom il duva mesta čak je upotrebljen izraz „sta“ ljimgradska bitka“.

To upadljivo izveštačko ilili redak torsko lutanje i vrpoljenje može se lako objasniti i shvatiti ako poverujemo (a treba da verujemo) da je, uglavnom, svakome jasno da volgogradska bitka kao istorijsko-geografski pojam, spada, otprilike, u istu grupu kamo i boj na Kosmetu, istanbulska patrijar= šija, ili bombardovanje opštine Stari Grad posle incidenta kod, spomenika u Dobračinoj ulici.

Za slučaj da je nešto ostalo neđorečemo, stavimo tačku na i. Kod damaš“mjeg Volgograda slučile su se u ovom veku dve velike bitke: (a) caricih= ska bitka w građanskom ratu (jey se Volgograd. tada zvao Caricim) i (b) staljihngradska bitka u drugom svetskom ratu (jer se Volgograd tada zvao Staljingrad).

Volgogradske bitke, srećom, nije bilo. S nešto sreće i pameti — neće je mikad, ni biti. Kosta TIMITIJEVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE