Književne novine

IZLOG ČASOPISA ~

našeteme

ĐERĐ LUKAČ O STALJINIZMU

Ww PISMU Albertu Karočiju, jednom odđ urednika ijtalijanskog časopisa „Nuovi Argomen= ti“, bački časopis u svom decem-

. barskom broju, Lukač, na početku, određeno ukazuje da

pod pojmom „kult ličnosti“ ne

razume nikako „poseban ka-

rakter jednog pojedinca“, već

organizaciju, aparat koji je o-

mogućio kult i „koji ga je, za-

tim, učinio nekom vrstom ne-

prekidne proširene reprodđukcije“. Mehanizam i dejstvo te

„proširene reprodukcije“ Lukač predstavlja kao piramidu na čijem je vrhu Staljin, i koja je, šireći se, bila sastavljena od mnogih „malih Staljina“, Gledani s vrha, „mali Statjini“ behu predmeti, a gledani iz podnožja — „proizvođači i jamci“ kulta ličnosti. Staljinizam kao određena istorijska pojava ne može se

pravilno shvatiti ukoliko se ne

pođe od „unutrašnje i među-

narodne situacije ruske prole-

terske revolucije 1917.“ Objek-

tivni činioci te situacije jesu ratna razaranja, industrijska i kulturna zaostalost Rusije, građanski ratovi i kontrarevolucionarne intervencije. Subjek-

tivni činilac jeste „Lenjinova

pozicija koji je bio u mogućnosti da se sprovedu u praksi njegove pravilne teorije“. Po-

sle NLenjinove smrti ratovi i

intervencije su prestali, ali ezaosta- lost ostala je i dalje prepreka na putu izgradnje socijalizma, dok su „poteškoće unutar parA trebalo je uložiti sve napore u cilju „izgradnje socijalizma samo u „To je razdoblje u kojem se Staijin otkrio kao značajan i dalekovid državnik. Energična obrana nove lenjinske teorije o mogućnosti socijalističkog društva samo u jednoj zemlji, naročito protiv Trockijevih napada, predstavljala je, kao što se to ne može ni danas ne pri-

konomska i kulturna

tije samo porasle“.

jednoj zemlji (zaostaloj)“.

znati, spas razvoja sovjetskog društva“.

Staljinovo odstupanje i napuštanje lenjinskih principa u-

pravljanja državom i izgradnje socijalizma počelo je onog trenuika kad je, da bi savladao

„poteškoće objektivne situaci-

je“, počeo sve oštrije da „prelazi strogo nužne granice“, onog trenutka kađ je formulisao svoje shvatanje borbe pro-

tiv kapitalizma, simplifikatorsko-generalizatorsko: „...U diktaturi proletarijata nužno je rastuće „zaoštravanje klasne borbe,“

Branećči tekovine „Oktobra, Staljin je dospeo u situaciju

Evwweor'260%86

O MEMOARIMA STEFANA ZEROMSKOG

U DRUGOM BROJU poljskog časopisa „Tvurčošćć“ za ovu godinu Ježi Kondjela piše da se vest o memoarima S. Žeromskog iz mlađih dana u literarnim krugovima javila još u periodu između dva rata. Spominje ih Stanislav PjolunNojševski u knjizi „O Stefanu

Žeronskom. Kuća, detinstvo i mladost“ (1928). Spominje svakodnevne zabeleške, vrlo

iskrene, pisane samo za sebe. U njima su mladalački Književni pokušaji, puni idealizma i crotike. Posle smrti Žerom-

skog, 1995. godine, mnogi tomovi su izgubljeni. 1947. gođine prof. Vaclav

. Borovi dobio ih je od Narodne biblioteke u Varšavi. Zatim su prešli u ruke Stanislava Adamčevskog. Izdati su od 1953. do 1956. godine. Povođom ovog izdanja Jaroslav Ivaškjevič je pisao o važnosti memoara koji bacaju svetlo na mladost velikog pisca i sami po sebi delo su ogromne umetničke vrednosti, daleko vrednije nego prvi čisto literarni pokušaji

· Zeromskog. Memoari su delo koje povezuje journal intime i beleške pisca, dnevnik lek· tire s komentarima događaja u kojima autor učestvuje, kao dokument jednog vremena i kao roman čiji je narator, istovremeno, i glavni junak.

| Pre svega, najvažnije je bo-

gatstvo realija i života mladog pisca, mnoštvo važnih infor| macija za korekturu ranog perioda biografije autora „Sizi-

· fovog posla“. Memoari na vrlo originalan način, za poljsku

književnost XIN veka, poka-

8

koje prenosi ovaj zagre~-

da suštinski izneveri bitne Lenjinove stavove, iako je uvek bio „verbalno privržen Lenjinovom učenju“. Ovaj dvostrani, dvokvalitetni odnos prema lenjinizmu porođio je niz teških grešaka i deformacija. Dok je Lenjin tačno razlikovao teoriju, strategiju i taktiku, vođeći računa o svim često najprotivrečnijim posredovanjima između njih, dotle je Staljin težio da, gđe god je to bilo mogućno, odbaci posređovanja i da „uspostavi neposrednu vezu između najsirovijih činjeničkih podataka i naj-

opčenitijih teorijskih postavkić S druge strane, hoteći da svakako „održi „citatski“ kontinuitet s Lenjinovim delom“, Staljin je zapravo deformisao i same Lenjinove „tekstove. dao primer ovog dogmatskovulgarizatorskog odstupanja Lukač navodi slučai poznatog Lenjinovog članka iz 1905. gde Lenjin pokušava da (re)organmizuje partijsku štampu. Kako ga je, međutim, Staljin interpretirao, taj je članak postao „biblija partijnosti“ — „na čitavom kulturnom polju a iznad svega Književnom, s ciljem da pretvori pisca u prosti kotačić golemog stroja“.

Dospeo je Staljin i do izvesne vrste „birokratskog idealizma“, Za marksizam je, na primer, prirodno da nauka pribavlja materijal za donošenje političkih odluka, da nauka daje materijala i propagandi i agitaciji. „Staljin je izvrnuo tai odnos“. U ime „partijnosti“ agitacija postaje „primarni momenat“, određujući sve ono „što nauka mora kazati i način na koji to mora kazati“. Korak dalje u ovoj potpunoj nedijalektičnosti bio je zahtev da nauka i književnost moraju služiti „isključivo propagandnim zahtjevima formuliranim s vrha“. To je značilo udarac stvaralačkoj vitalnosti nauke i umetnosti. Partijna književnost, kako je shvata Staljin, „više ne treba da stva–ralački odražava objektivnu stvarnost, već da u književnoj formi ilustrira partijske odluke“. (D.S.1.)

zuju proces formiranja ličnosti pisca, zasnovanog na tradicijama katoličke vere i šljahtinskom „vaspitanju porodice. Važan je podatak o Gustavu Bemu, koji je odigrao poseb-

nu ulogu u životu pisca. Otud uticaj slobodne misli i Žeromski naziva sebe rem realizma“ ili rem u šeširu pozitiviste“. Zatim je važan njegov rad u studenfskim organizacijama koje su se borile za obrazovanje i prosvećivanje masa. Memoari su i basnoslovno vređan dokument za istoriju poljskog školstva druge polovine XIX veka, o značajnim predstavnicima literature i umetnosti tog vremena, o koncertima, slikarskim izložbama, polemikama u štampi, itd. Istoričara književnosti zainteresovaće, ga, razvoj estetičkih pogleda i promene samog autora. Žeromski je počinjao svoj stvaralački put kao svaki pravi pisac. A. M. Bem je još 1883. godine prorekao mladom piscu veliku slavu. Proces formiranja „završava se prelaskom sa intimnih zabeleški na nor-

„romantiča„romantiča- pre sve-

malan stvaralački rad. Ali je vrlo „karakteristično za taj prvi period, kaže Ježi Kon-

djela, da autor za svoje novele i romane uzima fragmente iz memoara i da je retko koji epičar bio u takvom stepenu epičar vlastitog duhovnog žŽivofa, jer celokupno zrelo stvarataštvo ovog autora može se

smestiti stvarno u memoare. (B. R,)

NUOVA ANTOLOGIA

DEGENERACIJA ROMANTIČARSKE REVOLUCIJE

U UVODU za svoju opsežnu studiju o meksičkoj umetnosti, koju ovaj renomirani časopis objavljuje u decembarskom broju, Virđilio Guci govori o degeneraciji romantičarskih „estetičkih shvatanja. „Romantičarska estetika, shva> ćena kao estetika osećanja koje se buni protiv kanona tradicije i, pre svega, klasike, a koja je iskren i spontan pokret ljudskog duha, morala nas je nužno dovesti na „ukus primitivaca“, I evo ima već više od pedeset godina kako je umetnički svet zaokupljen primitivizmom. Grci i Rimljani, kao i slavna civilizacija Renesansne, ideali su koji već ođavno stoje zatvoreni po mu-– zejskim salama „manje posećenim, manje voljenim i manje proučavanim. Brojni su danas naučnici koji ponovo razvijaju zastavu Stržigovskog8 koji je, po Berensonu, bio Atila u istoriji umetnosti i tvrdio da se samo na severu može naći istinita poezija, dok ništa đobro ne dolazi s juga, dakle iz mediteranskog bazema, iz Italije i Grčke. Ima više od pedeset godina kako su na najviše pijedestale umetnosti podignuti idoli i fetiši primitivnih naroda, proizvod nnj-

NDL

PISCI I ŠTAMPA

U RUBRICI „Osvrti“ đecemĐarskog broja ovog nemačkog mesečnika Kristijan Lezer (Christian Loser) u članku pod gornjim „naslovom, kaže da se saradnja pisaca u štampi, naročito u dnevnim listovima, već odavno pokazala kao nedđovoljna. Kađ god se u diskusijama između urednika i pisaca povede reč o ovoj činjenici, onda svaka strana pokušava Krivicu da prebaci na onu drugu. „Piscu su krivi. Oni su slabo zainteresovani za saradnju sa štampom zato što pri tome „primaju srazmerno malo honorara, Ođ „njih već godinama nismo dobili samoinicijativno „poslate priloge o aktuelnim događajima“ — Kkažu ljudi štampe. „Štampa je kriva. Ona nas se seti samo kad je pritesne političke i kulturnopolitičke kampanie“ vele mnogi pisci. Koliko ie saradnja pisaca i štampe potrebna iiterarnom životu, to je nedavno dokazano na sastanku proširenog simpozijuma Sanemačkih „pisaca kad je raspravljano o pitanjima literarne kritike. Hans Koh i Dstali diskutanti nepoštedno su kritikovali površnost, nivelirajuće dejstvo i šablone literarne kritike u novinama, ali su,

veza

VINJETE NA 8. i 9. STRANI IZRADIO DRAGUTIN IL

istovremeno, učinili jasnim da se ova situacija može prebroditi ako literarna kritika postane zaista kolektivna stvar, ako pisci budu Kritikovali dela svojih kolega i ako literarni naučnici budu objavljivali kritike i recenzije u novinama i časopisima. Isto tako se i kvalitet na literarnim stranicama novina može trajno popraviti samo ako pisci budu spremni da pojačaju svoju saradnju u štampi.

Ovom važnom pitanju bio je posvećen razgovor između t1lrednika i pisaca u Klubu štampe i Berlinu, koji srećom, kako to Bernd fon Kigelgen kaže, nije više imao, kao raniji razgovori, karakter diskusije među braćom. Kako službeni predstavnici Saveza nemačkih novinara i Saveza nemačkih pisaca, i redaktorii urednici kulfurnih rubrika novina i časopisa, tako su i pisci tražili utrvene puteve koji vode istom cilju i koji temeljno poprav~

-

dalje praistorije, manje ili više umetnički. Ali dok se sred-

| nji vek, još i poštuje, Rene-

sansa je dovedena u opasnost da sa svojom „perspektivom, svojom ljubavlju za nauku i za studiranje buđe proglašena

običnim „optičkim iluzionizmom. Tako, romantičarska strast

za egzotizmom, u početku, u literaturi, opravđan interes za jeđan širi svet prirođe i ljudi, zatim interes za jedan još uvek civilizovani Orijent, postaje danas ništa drugo do glad i žeđ: za varvarstvom. Pošto je prezrena svest, aplaudira ·se svim mogućim nemirima i pokretima podsvesti; pošto se negira humanizam i njegova istorija ispituju se stadiji elementarne animalnosti a misterije magije zauzimaju mesto najviših simbola. . · Ali istovremeno je strast za egzotizmom, kako se čini, došla do svoga Kraja. Pređ nama je tabula raza. S jedne strane, došli smo do raciona– lističkog i purističkog ništavila Mondrianovog i brojne Kknjige koje se o njemu pišu samo su opravdanja njegovog sofizma, a ne i prihvatljive interpretacije njegove umetnosti. S druge strane, pred nama je haos enformela dadaističkog ili materijalističkog, „potpuno negiranje, maskirano ponekad protestima moralne ili socijalne prirođe. Tako lepa roman= tičarska revolucija doživljava svoju ekstremnu degeneraciju. (T.K.)

zavađenom.

ljaju saradnju između štampe i pisaca.

Diskusija je pokazala da se sav fruđ rađi izmene ove situacije ima usmeriti u tri pravca:

1. Potrebno je da se urednmici, novinari i pisci češće nego dosad sreću radi dogovora i diskusija. Pozivi koje je Savez nemačkih pisaca uputio urednicima da učestvuju ma priredbama njihovih radnih „jeđinica „pozdravljeni su kao prvi korak na ovom putu.

2. Savez nemačkih pisaca će pokušati da svojim članovima učini jasnim važnost i nušnost saradnje u štampi.

93. Impulsi za pridobijanje pisaca za saradnju u štampi moraju u jačoj meri nego dosad da poteknu od samih redđakcija. Po nekim izjavama postoji puna saglasnost za ovakvu saradnju. Redakcije bi samo morale da pristupe mlađim piscima, da rasprše ono što ih sputava, da ih pridobiju za saradnju i čak da pokušaju i da ih vođe. Redđakcijama je predloženo da mlađe pisce čvršće vežu za svoj list ili časopis i da s njima zaključe bolje ugovore „kojima će ih obavezati da priloge isporučuju u određenim vremenskim razmacima. Ređakcije bi istovremeno morale preuzeti obavezu da svojim saradnicima omoguće literarni razvoj, da upoznaju njihove talente, da ih unapređuju i da im tako pruže podstreka za stvaranje više ili manje zanemarene forme.

Izvesno je — kaže Lezer da na ovom sastanku nisu izrečeni svi problemi koji su dosad bili smetnja saradnji pisaca i štampe. Nije bilo reči o onom u mnogim ređakcijama raširenom nedostatku hrabrosti đa se dograbi takozvano „vrelo gvožđe“. Ili o još delimično vlađajućoj mrutini koja omogućuje uredniku da pod izgovorom nedostatka prostora odbije štampanje ponuđenog teksta. Pa, ipak, ovaj razgovor ohrabruje. (A.P.)

NOVA IZDANJA NA ESPERANTU

U Italiji će se uskoro pojavili prevod kompletnog teksta Danteove „Božanstvene komedije“ na esperantu, sa uporedno štampanim originalnim tekstom. Danteovo remek-delo preveo je na esperanto Đovani Peterlongo, a predgovor su napisali italijanski lingvist Mruno Maljionini, umetnički kritičar P. Bargelini i istaknuti stručnjaci za esperantsku literaturu G. Varingien i K.K. Guljieiminetu.

U isto vreme u Briselu treba da iziđe četvrta sveska Anđersenovih bajki na esperantu, koje je preveo tvorac esperania KK. K. Zamenhof. „Božanstvena komeđija“ biće ilustrovana čuvenim ilustracijama Sanđra MBotičelija iz XV veka, a Andersenove bajke ilustrovao je poljski umetnik A. Unijevski.

PREUVES

ŠEKSPIR — PROROK NAŠEG VREMENA

„SEKMKSPIR, je toliko sličan svetu i životu da svaka epoha u njemu nalazi ono što joj je potrebno ili ono, naprosto , što želi da vidi“, Ovom Kotovom konstatacijom K,. A. Jelenski, u martovskoj svesci gornjeg časopisa, počinje svoj zanimljiv prikaz značajne knjige profesora književnosti na Univerzitelu u Varšavi Jana Kota „Šekspir naš savremenik“, neđavno prevedene s poljskog na francuski. Čitalac iz sređine XX ·•veka

kaže Jan Kot — bilo da čita ili gleda na pozornici „Ričarđa III“, tumači ga prema svom ličnom iskustvu. Njegovu borbu za vlast i način kako se junaci te trageđije ubijaju među sobom, on prati mnogo mirnije nego mnoge generacije gledalaca i Mritičara u toku XIX veka. On ne misli da je strašna smrt većine tih ličnosti estetska potreba ili obavezni zakon tragedije da se dođe do „katarze“, kao ni naročita odlika Šekspirovog nemirnog genija. On je pre sklon da smatra te strašne smrti kao neumitnu istorijsku potrebu.

Knjiga Jana Kota sadrži, pored eseja o Šekspirovim komadima, seriju članaka i o po-

sleratnom izvođenju Šekspira ~

u Poljskoj. Zanimljivo je današnje shvatanje Šekspira na poljskim pozornicama.

Poljska pozorišna rediteljka Irena Babelj govori svojim glumcima: Igraćemo „Hamleta“ što možemo poštenije. Ništa nećemo menjati u tekstu. Pokušaćemo samo da prikažemo jednog „savremenog Hamleta. Naši će kostimi biti inspirisani renesansom, ali oni će biti nošeni od nas, ljudi

našeg vremena. Vi nećete seći rukama vazduh niti Kkoračati kao na koturnama. Ali svet u ovom delu je svirep. Jedni se bune protivu njega, drugi ga primaju kao zakon. Ali i jedni

i drugi biće smrvljeni od njega. Taj savremeni pogled ma

Šekspira — istorijsko vizionar=– ski — nije jedini doprinos Jana Kota. On se ne ograničava Bamo na izučavanje veza između Šekspira i života, on postavlja i jeđan zanimljiv dijalog između Šekspira i pozorišta našeg vremena.

„Miko mije kao Šekspir, od kraja XVIII veka, vršio tako grub uticaj na evropsku dramaturgiju. Ali ona je, sa svoje strane, uobličila pozorište koje igra Šekspira“.

Ako je Šekspir živ i danas, naglašava Jan Kot, to je zato što je savremeno pozorište postalo živo. Ono nam pokazuje jedno novo Šekspirovo lice, viđeno kroz prizmu dela Bre-

hta, Beketa, Joneska, Direnmata. Njegova analiza „Kralja Li-

ra“ naročito je nova po toj tački gledanja. On u njemu ne vidi „klasičnu tragediju“ već „grotesknu tragediju“ koja menja svet apsurda i očaja iz „Ubice bez službe“ ođ Joneska ili „Kraja igre“ od Beketa.

Po Janu Kotu tragični svet i groteskni svet imaju sličnu strukturu. Ali ako i postavljaju ista osnovna pitanja, odgovori su različiti. U epohama nasilnih i ubrzanih

macija vizija sveta naginje ka

transfor~

grotesknim rešenjima. Čim je „ređ života“ u raspadanju, Luda postaje centralna pozorišna ličnost. „Kralj Lir“ je tako za dana Kota prefiguracija „filosofske Klovnerije“ našeg vremena. Stihovi Lude iz „Kralja Lira“ mogu biti osnovne misli za dijalog Klova i Hama u „Kraju igre“ ođ MBeketa.

1 u „Magbetu“, po Kotu, ima sličnosti sa današnjicom. „Njegove formule su veoma slične sa našim „egzistencijalistima. Zar Šekspir nije shvatio đa je svaki izbor apsurdan ili, bolje da nema nikakvog

još, iz-

bora“. (N.T.)

x

PREVEDENI

PREDAVANJE ODRŽANO NA KOLARCEVOM NARODNOM UNIVERZITETU U BEOGRADU 20. PEBRUARA 1963.

Žan KASU

Mašta—»kraljica

SVAKI PUT kađ se ponovo nađem u Beogradu, ne propuštam priliku da se setim svog prvosš dolaska, a to je bilo u jednom od onih mučnih trenutaka u kome je jugoslovenski narođ pokazivao svoj karakter, karakter nepokoran i željan nezavisnosti, kao i svoju sposobnost da uporno istraje na svom izabranom putu. Ta ljubav za slobodom, to je, na kraju krajeva, ljubav za životom u onom što je najživotnije, odnosno za stvaranjem.

U toj životnoj vrlini, o tome izletu stvaralačke snage, govoićemo sada.

Pošto se ovde nalazim izložbe „francuske

povodom

umetnosti, počeću prikazom te energije, njenim manifesto~

vanjem u istoriji francaske umetnosti već čitav jedan vek. Ta istorija čini jedno stalno opiranje stvaralčkog genija građanskom ukusu i zvaničnoj umetnosti. Otuda čitav niz revolucija, čije vam poslednje poglavlje iznosi baš ova dynašnja izložba. Ona vam prikazuje logični nastavak tog

razvijanja. Ne zaboravimo da je apstraktno — koje na njoj” trijumfuje, koje danas trijumfuje — posledica smelosti pred- ·

loženih već nešto pre 1941. gođine, u onom neobičnom vremenu iznalazačkog obilja jednog Deloneja, Kupke, Pikabije, Kandinskog, ruskih rejonista, Maleviča, Dan3s su novi razvoji u pripremi. Oni se mog: pojaviti u ovoj ili onoj zemlji, prema uslovima duhovnog života u dotičnim zemljama, prema svim slučajnostima stvaralčkog genija.

Mi smo, dakle, u jednom frenutku istorije koji bi se

mogao nazvati metamorfozom i pustovinom plastične stva-

ralačke moći, ili stvaralačke energije, ili mašte.

Jer, evo najzad najtačnije izgovorenog imena koje treba dati toj stvaralačkoj moći. Mašti, toj sposobnosti ljudskoga duha, koju su Delakroa i Bodler nazvali „kraljicom stvaralaštva“. Ona je posedovala tu sposobnost na jednom neobičnom stupnju. Bilo je to kao neka vrsta nadimanja i uzdizanja, osečanje da se ima duša, i da ta duša ima krila. Ona je osećala potrebu da stvara. Da stvara nešto što dotle nije bilo na svetu i što je trebalo dati svetu.

Reč svet znači ono što je svetlo, blistavo, osvetljeno, svetlost, nešto što se stvara, što se stvara danju, i izlaže svetlosti.

Mi smo na svetu. Treba, dakle, ponuditi jedan novi predmet ovom svetu u kome postojimo. Mašta stvara na svetlosti, za svetlost, svetlost u kojoj bitno postojimo. Mašta, samim tim, odbija suprotnost sveta, ono što je odvratno i, prema tome, suprotno svetlosti, tamno, što nema nikakvog udela u Biću.

Mašta može poznavati jednu moć koja raste i koja opada, ona može poznavati izvesno ubrzavanje ili gubljenje

brzine. Postoje za nju jaka i slaba vremena.!

Bilo je jako vreme mašte kada s: živeli Delakroa i Bod-

ler; danas konstatujemo opadanje, sumrak mašte.

Prvi efekt mašte jeste di stvara slike. Dakle, mi freba da zapamtimo da je u toku tog čitavog razvoja savremenog slikarstva, o kome smo govorili, u toku te slavne (to hitam da naglasim) istorije čovek bio prisutan jednom progresivnom hlađenju prem:3 slici, dok je slikarsivo vršilo povratak sebi samom i dok se nije svelo na stanje čistog slikarstva i na svoju osnovnu definiciju.

Sve je više i više bilo u pitanju stvaranje predmeta, ne slika. Umetničko delo, znate dobro, sve više je bilo smatrano kao predmet, predmet po sebi, nezavisno od predstavljene syadrižne. Ističem naročito da razlikujem sadržinu od anegdofe. Anegdota ja bila već od početka i zasvagda omalovažavana. Mi smo svi saglasni da prihvatimo da ulazak Krstaša u Carigrad ili Sardanapalova smrt. anegdote koje je obradio Delakroa na svojim dvema slikama, nemaju nikakav značaj. Delakroa nije mnogo hajao ni za Krstaše ni za. Sardanapala, a ni mi takođe. Ali postoji sadržina u fim slikama, smrt, svet pokolja, luksuza, strasti, koji je bio

unutarnji svet slikara Delakroe. Ta sadržina, kakvu je odre-

đujemo ovde, sa svoje strane, nestala je iz preokupacije slikarstva. Sadržina je, dakle, bila stvaralac mašte. |

I jedan drugi element nestao je iz slikarstva: prostor. Kubistički intelektualizam imao je za posledicu da ukine treću dimenziju, da i nas same navikne da se spljo-

štimo, da postanemo slični ljudima iz srednjeg veka koji,

takođe, nisu živeli ni mislili, niti se izražavali, drukčije nego

u dve dimenzije, u jednoj ravni. Naše menfalno držanje”

postaje bi-dimenzionalno, mi smo se već odvikli od prostora. Prostor je, dakle, mesto i stanje mašte. Mašta je proširena, ona se širi u prostoru i vremenu. Zamisliti, to je predstaviti sebi nešto drugo. Tu drugu stvar čovek postavlja.

U muzici prisustvujemo jednom analognom fenomenu: izostavljanju melodičnog razvijanja, neprekidnosti. Zvuci, atomizirani, obrađivani, nalaze se od ta3ada samo u redu čisto intelektualnom, postavljeni s ograničenjima i dodavanjima. I čujemo sudare. Odatle se prelazi na grube zvuke, koji se graniče s buakom.

U književnosti isti fenomen: ukidanje pričanja, priče, linearnog nastavka sudbina i događaja, ukidanje faktora vremena. Ukratko, ne pričaju se više istorije.

# * kd

Stoga se postavlja pitanje da li je mašta jedna atrofirana, umrla sposobnost? I da li neka sposobnost može aestati? ı Ne, ne više kao i svaka druga prirodna potreba čovekova, glad, seksualna potreba, potreba da se veruje — potreba da se zamišlja,

i Ali sredstva da se zadovolje te potrebe mogu nestati, njihovi prenosioci, njihove instrumentacije, mogu iščeznuti. Umetnosti su sredstva. Ono što se menja, dakle, to je raspored, podela, kompozicija, ekonomija, upravljanje OOSODH nostima i umetnostima kojima se ostvaruju sposobnosti.

Slikarstvo je bilo sredstvo, umetnost kojima se ostvari~

KNJIŽEVNE NOVINE