Književne novine

Preveo Dušan Puvtvačić

moralista

ima prašnjav, sumnjiv izgled. Do optimizam. nije tako ubog i loman, on ne bi neprestano tražio afirmaciju.

Većina pisaca se slaže da je njihova umetnost moralna. Tolstoj je smatrao da romansijer treba da ima moralan odnos prema sadržini svog dela i njegova definicija moralnosti bila je strasna. Pisac treba da voli ili da mrzi svoj predmet. Zbog toga je Tolstoj osuđivao neutralnost ili objektivnost kao neumetničku. Njemu su protivrečili romansijeri „umetnosti radi umetnosti“. Među njima verovatno je najznačajniji Flober. On, i Džois posle njega, osećali su da bi sve što bismo mogli opisati kao moralnu pouku bila ozbiljna greška. Umetnik, rekao je Džojs, ne treba da ima nikakvu očiglednu vezu sa svojim delom. Njegovo mesto je po strani, odvojeno, da seče nokte, ravnodušan prema strastima svojih ličnosti. Takva estetička objektivnost predstavljala je za Džojsa imperativ i on je u Portretu umetnika izričito odbacio iz umetnosti sve ono što izaziva želju ili potrebu za akcijom. Osećanje koje umetničko delo ireba da izazove, prema njegovom gledištu, jeste statično, izvan želje, odveć čisto da bi imalo veze sa sudovima, komtemplativno., Ovo je prilično uzvišen stav za jednog romansijera. On bi izgledao podesniji za pesnika ili muzičara, pošto se romansijer susreće sa životom na jednom svakidašnjem nivou, gde je metež preteran. „Romansijeri umetnosti radi umetnosti verovali su u čistu formu, klasični raspored. Raspored ove vrste retko kad je dostupan i u haotičnim uslovima takva uverenja neizbežho moraju odvesti razočaranju.

Jedan romansijer ove vrste neće se saglasiti da voli ili mrzi, kao što je Tolstoj govorio da bi trebalo da čini. On se kloni objašnjenja. On se uzdržava da ima mišljenje, On veruje, kao što Erih Auerbah piše o Floberu, „da svalki događaj, ukoliko je čovek u stanju da ga izrazi čisto i potpuno, objašnjava sebe i ličnosti obuhvaćene njim daleko bolje i potpunije nego što bi bilo koje mišljenje ili sud njemu priđodati mogli učiniti. Na ovom uverenju — to jest na dubokoj veri u istinitost jezika odgovorno, otvoreno i brižhno upotrebljenog — počiva Floberova umetnička praiksa”, Profesor Auerbah naziva ovo „objektivnom ozbiljnošću“ i čini sledeću opasku: „Objektivna ozbiljnost, koja nastoji da prodre do dubina strasti i zamršenosti ljudskog života, ali da sama ne bude pokrenuta, ili bar da se ne oda da je pokrenuta — fo je stav koji čovek očekuje od sveštenika, učitelja, psihologa, pre nego od umetnika. Sveštenik, učitelj i psiholog žele da učine nešto praktično, što je daleko od Floberovog nauma“.

Dakle, očigledno je da nije nimalo važno kako ume{nik gleda na svoju ulogu, da li sebe smatra moralistom ili čisto objektivnim umetnikom. Pisac u svakom slučaju otkriva' da nosi breme sveštenika ili učitelja. Ponekad on liči na najgrotesknijeg među sveštenicima, ma najekscoeniničnijez među učileljima, ali ja verujem da se moralna funkcija nc može odvajati od umetnika. To će reći da je bolje da sc umetnik ne napreže previše da bude didaktičan.

Zbog toga je uzaludno težiti razrađenim porukama, Poruke su daleko rudimentarnije nego što bi bilo koja „pozicija“ ili intelektualni stav mogli da nagoveste. Hteo bih da kažem da se poruka u jednom romanu može meriti snagom koja nas apsorbuje, energijom koju sadrži. Knjiga. kojoj nedostaje snaga ne može da bude moralna. Tupost duha je gora od skarednosti. Tupa knjiga je grešna, Ona može smerati da bude dobra kao duša, ukusna kao kolač, slatka kao med, ali ako je banalna i dosadna — ona je zla,

Ono što neprestano primećujemo u modernoj književnosti nije odsustvo želje za moralnošću, nego pre bespredmetan, neodoljiv, neodređen, besciljan moralni žar. Dobronamerno uzbuđenje izvesnih romansijera i dramskih pisaca ne predstavlja izolovani književni fenomen. Kod njih je nejasnije nego kod političkih vođa ili društvenih planera, u pogledu na što hoće da budu dobronamerni, i kako će biti dobronamerni ili konstruktivni. U ovoj oblasti vidimo mnoštvo moralnih ciljeva u mahnitom neređu. Jer, sve dok se romansijeri budu bavili idejama dobra i zla, pravde i nepravde, socijalnog očaja i nade, metafizičkog pesimizma i ideologije, oni neće biti bogatiji od onih koji se ovim nedoumicama bave saznajno. Oni jedino mogu iči istim putevima — liberalnim putem, putem prirode, prometejskim putem, putem socijalizma — lista je gotovo beskrajna. Na tom putu pisac može da učini svoj izbor i produži da afirmiše svoju istinu. Tad je jedva mogućno njegovoj umetno= sti đa izbegne sudbinu njegovih ideja. Oni trijumfuju zajedno, ili zajedno padaju. Romansijeri tako različiti kao Kami, "Tomas Man i Artur Keslter u tome pogmeđu su učinili, Njihova umetnost je jaka koliko je jaka njihova intelektualna pozicija — ili isto toliko slaba.

Zbog toga se umetnost koja teži da bude snažna ne može zasnivati na ubeđenjima. Ubeđenja se mogu prihvatati, kučšati, odbacivati. Umetničko delo ne može se ni kušati ni odbacivati.

Na kraju, još nešto. Neće biti mnogo ljudi koji će se protiviti ukoliko stanje stvari formulišemo na sledeći način

—ili želimo da se život nastavi, ili ne želimo. Ukoliko ne že- .

limo da se nastavi, zašto pisati knjige? Želja za smrću je snažna i nema. Ona uvažava dela; njoj nisu potrebne reči.

A ukoliko odgovorimo „da“, želimo da se nastavi, u tom slučaju izloženi smo pitanju „kako“. U kojem obliku će se život odbraniti? To je suština moršlnog pitanja, Pisca nazivemo moralnim zavisno od stepena u kome nam njegova imaginacija pokazuje na koji način možemo odgovoriti prirodno, bez nategnutih argumenata, sa spontanim, tajamstvenim dokazom da nema potrebe raspravljati s očajanjem,

\

,

Esej Sola Beloua „Pisac kao moralista* objavljen je u martovskoj svesci bostonskog časopisa „The Atlantic“. „Književne novine“ prenose drugu polovinu eseja. U prvom delu teksta Belou razmatra isti problem primenjen na američku književnost.

ENJIŽEVNE NOVINE

IZLOG KNJIGA

MIHAILO ĐURIĆ:

Problemi soćiološkog metoda

(KERITIČRO | RAZ. MATRANIM)

STANJA U ZAPADNONVROP-

SKOJ I AMERIČKOJ SOCIOLOGIJI, BGD 1962).

IZLAGANJE metodologije jedne posebne nauke, koja sc nalazi „u stanju permanentne krize“, zahteva ozbiljna kritič ka razmatranja koja zalaze u same osnovc ftecorije nauko. MWnjisa o kojoj je ovđe reč obrađuje metodologiju sociolosile i sadrži upravo talcva raz matranja. Autor je uspešno savladao mnoge teškoće sintetičkog „prikazivanja, bitnih problema sociološke muetodologije. No on je s pravom svestan toga da njegov rad nc sadrži ni isorpno ni dofinitivno tretiranje tih problema; dalekosežnost otvorenih pitanja, od kojih bi Svako za sebo zahtevalo posebni studiju, onemogtičuje njihovu iscrpnu obrađu u jednom sintetičkom prikazu, a staini dalji i vrlo živi napredak sociologije oncmogućuje definitivno tretiranie tih pitanja. Krtička svest o putevima jedne nauke, naYočito one koja se nalazi „WM

stanjiu permanenine krize“, neophodna je u empirijskom isfraživačkom «rađu i

ova odilčno napisana Knjiga

pređstavlja lep i savremen prilog fakvoj Kritičkog svesti. Opšta lcritička pozicija auto» ra može se okarakteTisati kao sintetička, konciliantna: on je prottv rađikalnog razdvajanja metođološkog od epistemoloSkog gledišta, protiv razdvajanja prirodnih od. društvenih nauka; protiv odsečnog odvajanja društvenih pojava, kao kvalitativnih, od prirodnih, k&O Kkvantitativnih; proliv 5Uuprotstavljanja, teorijske _ši. istorijske nauke; proliv ekstrema. mikro — i makrosoclologije; protiv rađikalnog suproistavljanja mužnosti i verovatnoće i, najzađ, u problemu jedinstvene teorije ljudđskog društva, protiv noepomirljivog 5suprotstavljanja Marksovog Shva& tanja i teorlje sociološkog funKkoionalizma, predlažući mnjihovo povezivanje i sjedinjenje. dJeđino se wu pitanju odnosa činjeničkih i vYednosnih sudova autor zalaze za edsečno razdvajanje, za etičku i, uop» šte, vređnosnu neutralnost nauke, „Nauka nema nikakvu 6 motivnu, normativno•regulativ nu ili propagandnu funkciju“. Po autoru, fe funkcije obavljaju religlia, filozoiija i umetnost, (5. 47).

Bilo bi korisno razmotriti o“

vaj stav o Vvređnosnoj neutralnosti mauke, „nesumnjivo ispravan ukoliko se ođnosi ha logiku samog naučnog istraživačkog rada koji, kao i svaka ljuđska delatnost, ima svoju unutrašnju dinamiku i Svoje vakonitosti. Ali u jeđnoj šiYoj „strukturi Života“ i Sspecijalno u naše đoba, sami naučnici podvrgavaju rezultate svog rađa izvesnim moralnim pro» cenama, formalno slično ohim operacijama, matematike, u ko-

neprevedene:

NEMA nacionalne literature kojoj bi definicija i karakter tolijo bili ospotavani kao austrijskoj. Čak i dobar broj učitelja na samom nemačkom govormom prostoru, unutar granica Austrije i izvan njih, poriče njeno postojanje, Za pronalaženje „onog specifično austrijskog u književnosti mo-

že najbolje đa posluži „istiorijsko»sociološki muetođ, koji umetnika «postavlja u vrcme

i prostor, objašnjavajući delo sa gledišta ovakve Kkonkretnosti. Ernslt Fišer je baš to Uučinio u svojim esejima o Grilparceru, „KLenauu, Mrausu, „Muzilu i Ova knjiga je, po miškljenju „austrijske Kritike, do sad izvesno majveći i najvažniji prilog jednoj istoriji mustrijske literature.

M eseju o Grilparceru Fišer ocrtava pesnika kao „zbir staroaustrijske problematike“. „On

Kafki.

Nestroju,'

jima se đobija veći broj rezultata i, zatim, bira onaj rezultat koji racionalno Zzadovoljava uslove postavljenog zađatka. Čak se i najnovijoj fizici nameće izvesna „humana selekcija“ rezultata u procesu MNoji pokazuje humanu suštinu racionalnosti, Mada se autor opravdano zalaže za naučni stav đok se bavimo naukom, ipak izgleda da njegovo rađikalno razlikovanje vredno> snih i činjeničkih suđova predstavlja, upravo zbog SVOje radikalnosti, jeđno ekstremno gledište koje se nec slaže ni s njegevom opštom Kritičkom pozicijom. Ovo sc vidi iz toga Što on nije spreman dua, filozofiji priđa neku oZbiliniju ulogu od emotivne, normativno-regulativnc ili propagandne. Ideal naučnosti, koji autor neguje, takođe se teško može dovesti u Ssklađ S njegovim pogledom «na opšte stanje „metođe u sociologiji, jer „i pored sve tiehničke Virtuoznosti „kojom Taspolaže i priviđdnog matematičkog sjaja koji je okružuje, „savremena sociologija, se još uvek bori 5 onim istim teškoćama, koje su zađavale toliko brige njenim najglavnijim predstavnicima ođ samog početka“ (s. 1344). Ako je stanje sociologije takvo, Đurić je najpozvaniji đa, to stanje Nonstatuje, onđa je očigledno đa nosavlađivanje početnih metođoloških teškoća nije posledica nerazvijenosti i mlađosti nauko, nego je to stalno vračanje na početak dokaz mačelne mnesvođijivosti ove problematike na iđesl naučnosti' koji Se iscrpljuje u metođičkoj čistoti, w opštoi mogućnosti kontrole, đokazivanju tvrđenja, ı logičwoj čistoti mišlienja. „Između duha i nauke smestlo se VaMuwm“, Kkonstatuie T. V. Adorno. Autor ove Knjige, Rhoji se i sam „aktivno i ušpešno bavio filozofijom, „jeste pre đrugih sociologa pozvan đa svojim zalaganjem doprinese uklanjaju ovog vakuuma,

ova Knjiga sadrži niz izvTsnih studija najvažnijih problema sociološke metodđologije, izloženih tako da se, majpre, raspravlja o jednom opštem pojmu (nauke, verovainoće, funkcije, eksperimenta itd.), zatim taj opšti pojam specifikuje za Sociološko područje

BOGDAN STOPAMNK

Narkoza

(„ZORA“, ZAGREB 1963)

IMA DOBTA vremena kako je svet poniženih wu životu i uvređenih životom, svet ljudi čije je sudbine život ođavno i nepovratno prebacio na slepi kolosek življenja, postao omiljena „tema i mepresušeno vrelo ideja i sadržaja za jedan, prilično veliki, broj pisaca. I Bogđan Sltopar iz toga sveta uzima ljudske sudbine i, služeći 86 već poznatim sređstvima „savremene „američke kratke priče, mastoji da tom svetu da izrazitost i da mu po neki put povrati đavno već izgubljenu egzotiku. Takva literatura formirala je dje» đan određeni ukuš, „kao što takav ukus đaje pripovetka ma određenu fizionomiju. Sto» parove pripovetke majčešće mogu da posluže kao dobre ilustracije i takvog ukusa i takve literature. |

Stopar je vešt pripoveđač i njegove pripovetke imaju do» sta uslova đa se đopađnu čitaocu, On ume đa nađe žZa-

je mrzeo Meternihov režim, A istovremeno se bojao đemoKratske revolucije“. Sve protivuročnosti habzburške mno» gonarodnme države našle su u Grilparceru svoj romantični ođražaj. Nenaklonost prema kapitalizmu povezala se 5 čežnjom za jednom prošlom ill u daleku buđućnost odgojenom harmonijom. Fišerova analiza Grilparcerove „Libuse“ (Libussa) malo je remek delo za sebo. U njoi autor viđi romantičnu viziju budućnosti, u Kojoj „pesnik humaniteta“ otkriva unutrašnje protivrečmosti kapitalističkog doba. Lik Nikolausa Leanua išer daje na polemičan način, Majstorski pobija građanskc istoričare literature, koji od revolucionarnog pesnika prave jednog đuševnog „bolesnika. Kođ pesnika „Albingenzera“ (Die Albingenser) ispoljava 86 još jače nego kod Grillparcera

ERNST FISCHBEMK:

na tretirasociološke prelazi odgovarajuće metođe. Sigurnost i širina informacija i solidnost argumentacije velike su prednosti ove knjige koja nije nikakvo „kritičko razmatranje stanja u

i, najzad, nje

zapađno-evropskoj i „američkoj sociologiji“, kao što stoji u pođnaslovu Knjige, već jeđan uspeli pregled savremene soclološke muetođologije, što

se može viđeti i iz samog iz-

bora i rasporođa Hiretiranih problema.:: tua je, najpre, reč o nauci i naučnoj metođi uopšte, zatim o teoriji i istraživanju, analizi poimova, merenju, veYovatnoći, eksperimentu, o multivarijantnoji analizi, idcalnim tipovima, uporednoj istorijskoj metođi i o funkcionalizmu. Kao poenta celog izlaganja može se smatrati Đurićev DpDORušaj da funkcionalizam u 50» elologiji dđoveđe u sklad 5 Marksovim pogledom. „Sve do neđavno — piše ĐuTić — nikome nije pađalo na pamet đa je sistematsko Tazmatranje odnosa između funkcionalnog stanovišta u sociologiji i MarKksovog shvatanja društva jeđan od najprečih zađataka, od čijeg rešenja prvenstveno zavisi đalji razvoj sociološke te-

orije“. (s. 292).

Wrlo jasne vrednosti ove knjige govore same o 5se> Ili i bia ie me samo neuobičajena, već i Mmneumesna primeđba ređakcije „Sociološke biblioteke“, stwv-

ljiena na kraj ove knjige. Đuričeva knjiga može učiniti dragocene usluge u širenju i Jačanju naučne svesti u nas i svojim nivoom uzdići Taspravlajnje o sociološkini metodojoSkim problemima ma savrememu maučnu Yavan. (M. MD.)

nimljivu anegdđoiu i da je ispriča na interesantan način. Otkrivajući svet svojih ličnosti uglavnom preko dijaloga i dijalogom, koji predstavlja, u priličnoj meri uspelu, stilizaolju razgovornog govora, pisac ove knjige umeo ije da dočara unutrašnja stanja sVoOjih ličnosti, stanje duha i atmosferu sređine. Ponekađ je uzimao najkonvenciomalnije sađržaje i sa osećanjem za humor slikao ličnosti koje, su u životu pretrpele poraz, Ne'lako retko ove se Stoparove priče ne izdižu iznađ čitko i korektno „mapisanih feljtona, koji ostavliajiu relativno prijatan utisak, ali koji posle čitanja. brzo nestaju iz sećanja.

(P. P-ć)

romantični protest protiv kapitalizma, Lenau je bio svestan „austrijske beđe“, koja je postala bolno viđljiva kad su u Monarhlji, „nasuprot Zapadu, ostali nerešeni zadaci građansko-đemokratske revolucije. MWraj života u luđilu, kaže Fišer s pravom, nema nikakve veze s ocenjivanjem pesnika. „Pesnikova. istina je uvek poezija, a njegov život nas 5e tiče samo toliko ukoliko se MKkoncentriše u njegovom pesniškvu“, Fišer ubedđdiMvo naziva Lenaua „najvećim Yrevolucionarnim pesnikom Austrije“ — a ta ie ocena dijametralno suproina, od ranljoi, građanskoj.

Studija o Nestroju je putokaz za svaku odgovornu interpretaciju velikog satiričara u čijoj „dđuhovitosti se otkriva „revolt inteligencije“ protiv reakcije, koja je progonila slo» bodne đuhove. Nestrojevo oru-

|. („SVJETLOST“,

ČAND

” drasuđama.

Jedna indijska ljubav

PREVEO VLAJKO PALAVESTRA)

1962;

PRIČA o Nirmali, indijskoj ženi koja, sputana običajima iedne preživele epohe, nije imala pravo na elementarnu slo bođu i sreću, đonosi mestimično grcave tragične akcije, ali i oštru Kritiku položaja žene a indijskom društvu, Mirmali, neposredno pred uđaju, gine otac i to dovođi celu porodicu u nezavidnu miaterijiinu situaciju. Porodica njenog zaručnika tada otkazuje svađbu, pošto je devojka ostala bez miraza, i Nirmala biva primorana da se uda za udovca, čoveka mnatno starijeg od sebe. Prisustvo mlađe žene đovodi do mnogo uzbuđenja i ne”po” razuma u kući njenog mužn i izaziva njegov sukob sa Sinocvima iz prvog braka, NarožitpD je pofresan sukob oca sa najstarijim sinom, koga neopravđano sumnjiči za jncesiuozmu ljubav Sa mačehom; Zbog loga sin odlazi iz kuće, ubrzo se razboljeva i umire, A Nirmalin život protiče kroz no-

ve sukobe, praćen neđaćama, zlobom, nerazumevanjem, pTeOna tako živi i bitiše sve dok nije „Nirmalina duša, izranjena hicima lovaca, rastrgana Kkandžama lovački sokolova i strašnim udarima vjetra, odletjela prema mjestu

vječitog pokoja“ — kako pi- ) sac slikovito opisuje „mjenu nE smrt.

Plačevan ton i prenaglašena sentimentalnost ovc knjige, u- | koliko joj pristupimo bez 'đovoljno razumevanja i „naoru- i žani“ uobičajenim standardi- i, ma evropske literature, mogao i bi, eventualno, postati i uzrok nesporazuma. Treba, međutim, wzeti u obzir da ovo delo potiče iz književnosti u kojoj Je duga tradicija ostavila neizbrisiv trag, „Hstetske norme, . merođavne u jednom posebnom književnom sistemu, utjcale su i na novije pisce, kojt , su prihvatili evropeiziran knjičševni izraz, i nmašic su primenu i u delima koja, kao OoVvO, obrađuju izrazito „aktuelan problem (ovđe: položaj žene u inđijskom društvu; može še napomenuti da još jedan indijski roman, preveđen kod na5, „Ostav“ a“ DžainenđYa Kumara, obrađnje sličnu tematiku). Treba naglasiti đa pvo delo nije bez osečanja mere, samo što dimenzije tog osećanja treba tražiti u dru. gom, nama neđovolino pozna» tom, sistemu mera, (i. B.)

JEVGENIJ ZAMJATIN

Sever

(NOLIT', BEOGRAD, 1963; PREVELA MIRA LALIC)

CELOKUPNU Zamjatinova pripoveđačku prozu, naročito ovu koju nam prezentira „Nolit“, nemogućno je shvatiti bez uvida u njegova gnoseološkoteorijska vazmatranja fenomema revolucije i umetnosti u njoi. „Revolucija je svugde, u svemu; ona je beskrajna, poslednje revolucije nema, nema poslednjeg broja“, kaže Zamjatim u eseju „O NKnjiževno:ti, revoluciji i entropiji“, i u ime toga biće do kraja protiv dog mi, „kanonskih tračnica*“ i utabanih puteva, kao što će se ({i pre oktobarske revolucije i

· posle.nje) zalagati za jeretike,.

jer su „polrebni rađi zdravlja" i da pauci ne bi nebo pre mrežili. U sklađu s ovim bilo je i njegovo pojimanje suštine umetnosti. sticao je da umetinost „živi sutrašnjicom“, da je njem poziv „odricanje od istine, ti. ođ onoga Što svi znaju“ i zalaženje u neispitane i bogate oblasti čovekovog učestvovanja u životu.

Zamja.tinovi junaci su strasni, nmepokorni i gotovo oholi. Izumetan je njihov odnos, nemi” losrđan i žrtven, i prema scbi i prema drugima. Stvarnost za njih predstavlja prostor ličn'h gigantskih pohreta, okolinapriliku da se pokaže nesuzdržana smelost, a život ima utoliko smisla ukoliko je moguĆno herojski patetično izići iz njega, pobeđiti ga. Naslovna pripovetka, na primer, slikajući tragično življen?e ljubav nika Mareja i Piljke, „slika prethodnicu „revolucije koja će, u svole vreme, za dugo omogućiti fenjere-sunca u polarnoj noči, koja će, verovatno, prozreti Kortomine tr-ovačke trampe haljine za žensko telo, koja će čoveku da vrati pravo na Tađ a Ženi na ljubav, Pripovetka „Ima reč drug Čurugin” osobena je DO slobođnom i ubeđijivom (ma-

VON GRILIPARZER ZU KAFKA (tonus vERLAG, vrEM,

žje je duhovitost, i na tom polju on je moćan. Njegov

„razbuktali teatar bacio je u”

vazduh svaku kategoriju“, Fišer vidi u Nestrojevim lakrdijama više nego revolt protiv austrijskih prilika. „Iz područja lokalnog njegova duhovitost nišani u svel“. „Neosporni su bitni elementi đekađencije, propasti, raspada, koji su pribavili sebi važnost u Austriji i mnogostrano utlzali na njen đuhovni habitus u dvađesetom veku“ — ovo je rečeno u vezi s Robertom Muzilom, a ta misao se pojavljuje još jednom, još snažnije pri interpretaciji Kafkine „pojave. Ali, Fišer pronalazi u neđovršenom delu Muzila i eJlemente nađe. Ako je Muzilov roman #„Vveliko ogleđalo đekađencije“, on je, istovremeno, i poruka jednog moraliste, koji snažnim „uprkos svemu“ postiže prelaz ka Kkolektivistič-

da i građansko-Hberalnom) iretmanu rovolucije kao Stihije s mevinom, iskonskom uTedenošću rušilačkog | princika, u sebi: strađaće, često, i đdćte, ali sto puta više i grozni» je biće kažnjen Krivac i zločinac, bio on spahija ili Ćifta,

preživeli leš ili inkarnirano Zlo. · uočljivo, je, međutim, da

Zamjatin onim što ostvaruje me sledi đosledno svoju vizlju revolucije. Njegova đela nisu uvek na visini egzaltiranogs Tazumevanja mešta umetnosti u složenom odđražavanju vreme na prevrata. To ođstupanje sadržano jc već i u njegovom uverenju da su u trenucima burnih kolebanja, i kađ se sve aakrenulo za četrđeset i bet stepeni, „književnosti potrcbni ogromni, kao sa katarke, aero planski, filozofski horizontiy» potrebno. je „pošleđnje . ınjštrašnije, najneustrašlj vije „Zašto“? i „A. šta daljo“*, Da nije toliko insistirao nn nepo« trebnom pitanju „zašto“, i da je umesto „a žta dalie“ pitao „a Kkako dalje“ Zamjatin, svakako, optercćen pored t?ga, i grozničavom imaginacijom, me bi dospeo đo neshvatynža, životnih osnova posštrevolucionarnih neđaća i do simplifiko vane, artificijelne osuđe nvžme nesređenosti novor društva (u pripovetkama „Pećina“ i „Mamaj“).

Prevođ MiTe Lalić je i briljantan. Zahvaliujući njemu, „mogućno ja đoživcti Zamžjatinovu eliptičnu rečenicu, i u njoj, hao u tesnom ali elastičnom okvirv. metaforu, ni ekstravngantnt, ni nakinđurenu, vešto upotrebljenu đa đoeađni sveđe na sliku, na potez koji pojavu objašnjava iznutra. (D. S. 1.)

precizan

e - \ PIŠU: MILAN DAMNJANO-

VIĆ, PREDRAG PROTIĆ, IVAN. ] ŠOP, DRAGOLJUB S. IGNJA- :

TOVIĆ I ALEKSANDAR PO #

POVIĆ.

1962) |

koj slici sveta, ka „novom po» retku“.

Ovu „borbu za izlaz“ Fišer nalazi i kod Kafke. „Centralni problem mođernog čoveka, sje> dinjenie „ličnosti i kolektiva, sjedinjenje svoga Ja sa spoljnim svetom, đa bi se kroz to prebrodđilo otuđivanje, to je srž MKafkinog dela“. hh SBB

Tako je, uostalom, i Kod Karla Krausa: višesm/slenost Austrije je model višesm“fslenosti sveta. „Izlaz“ nije pro" past nego prelaz za kojim su žudeli, o kome st sanjali i koji su opevali veliki Austrijan= ci, čije ličnosti i delo „MPiBer predstavlja kao jednu genera» ciju koja u umetnosti i literaturi traži uzore, a ne gipsa ne figure, Fišer piše oštroum- ”· mo, Sa marksističkih pozicija i osvetljavajućom snagom koja

odlikuje pesnika. (A. P.)