Književne novine

HROMIK

aaa ari Fr

CRTEŽI MIRA GLAVURTIĆA

\

0 DANILU

Derviš Sušić: „JA, DANILO“, „Veselin Masleša“, Sarajevo 1963.

| JUNAK DERVIŠA SUŠICA, Danilo,

ogim svojim osobinama izdvaja se iz serijske produkcije protagonista naše posleratne satire. On je, pre svega, kompleksna ličnost, prikazan nc kao kliše jedne određene osobine (svejedno vrline ili mane), već u punom intenzietu i kretanju, iznijansiran kroz bogato i suptimo doživljavanje stvarnosti i života sa svim njegovim protivrečnostima, okukama i nedoumicama, doživljavanje tanano i rafinirano i pored sve privldne grubosti Damilove.

Ovakav junak, zbog toga, izlazi iz koloseka jednosmemog | romansijerskog kazivanja i ovo delo može se posmairati samo u svojoj slojevitosti. Ja, Dajo (knjiga nasfala spajanjem ranijih Sušićevih dela Ja, Domilo i Donilo u stavu mimo) jeste hronika o borcu u paleratnim danima, o. njegovim meta-

orfozama i izrastanju, ali i nesnalaženju u promenjenim društvenim uslovima. To je, zatim, i uspela panorama jednog kraja, koja naročito u drugom delu dobija živopisan kolorit i u tom pogledu nastavlja se na dela drugih pisaca inspirisana Bosnom i njenom specifičnom životnom Jilosofijom. Ukoliko bismo išli do kraja u tom pravcu, mogli bismo lako utvrditi vezu pojedinih odlomaka Sušićevog dela sa nekim Amdrićevim delima iz „turskog vakta“, kao što bismo prilikom | posmatrnamja ratnih doživljaja Danilovih došli do paralele sa Ćopićevom prozom, Ratne epizode su date uzgred, kroz Danilovo evociranje uspomema, ali i tako frapmentaran uvid u ratma zbivamja objašnjava mmoge događaje iz kasnijeg periođa. Ovo delo je, konačno, i uspela

a posleratnog iztastanja i razvoja, slika jedinstva uspeha i dostignuća, ali i negativnih pojava koje se uz to javljaju. Danilova etika izgrađena je u ratu i stoga njegovo pravolinijsko, jedmommerno rezonovanje već u prvim posleratnim danima dolazi u raskorak sa rretanjima i zahtevima društva. Ali oštroummi Danilo, učenik gemeracija Onih neznanih filosofa koji su, fokom vekova, svojim mučnim, a često i krva-

KNJIŽEVNE NOVINE

vim iskustvom plaćali životnu mudrost, lako se snalazi i prilagođava. Vešt psiholog, „posmafirač, koji oseća kako čije bilo kuca, on čvrstom rukom Vvodi splav svoga Labudovca Kroz brzake zakona, paragrafa i investicija. Dok je nastupala „epoha dinara, porodice, kuće okućnice“, Danilo je uspešno izbegavao opasnost da mu okuju noge „u kakve sitnosopstbveničke bukagije”./Ali privredni i društveni razvoj postepeno ga, ipak, ostavljaju za sobom.

Drugi deo romana posvećem je Danilovom mnesnalaženju, Zbog sukoba sa predsednikom sreskog odbora on prelazi u drugo naselje, Vilenicu, gde udara ma već očvrsle malograđamske čaršije. U ovom đdelu romana Danilo nije više heroj satire, oštroumni gorštak u ratu oslobođen kompleksa, koji raskrinkava i prodire do srži, čiji su svi polezi široki i odsečni, svi poduhvati krupni i dalekosežni, Svedem je sada i om ma sitne pozicije svakodnevnog poslovanja i natezanja. I tada se događa Mu izvesnom smislu preokret. Danilo se vraća svojim ličnim problemima. On se pritom mc pretvara u karijeristu ili šićardžiju ponos mu i dalje ostaje važniji od svega — ali stvara porodicu: posinjuje sina poginulog ratnog druga i ženi se Malinkom, takođe drugaricom iz “ratnih dana,

Sušić u ovom delu romana ne zanemaruje u potpumosti ramiji satiričarski postupak, ali orkestracija humora imekoliko se menja: umesto grlatog gorštačkog smeha, koji često prelazi u ironiju, sada preovlađuju tragikomičmi grcaji crmog humora i ftammi fTonmovi sarkazma, Jaz između Damila i okoline sve više se prođubljuje, a om, kao očvrslo drvo, više nije u stanju da se prilagođava. Uviđajući i dalje mame i zablude sredine u kojoj se kreće, Danilo više nema snage da se bori ili, alo i pokuša, nailazi ma neprijatelja kakvog nije očekivao. Vrhumac Danilovog nesnalaženja dostiže prilikom susreta sa Mićunom, šoferom-poštemjačinom, koji ga je nekad, kao dečalk, dočekao pri povratku iz rata. Danilo je pogođen MiČunovim mesmaležemjem tu promenjenim uslovima. „Koliko “#rijedi ovaj drukečiji Labuđovac, ako u njemu urla malcar semo jeđam Mićun?“ — pita se Danilo, sa stamovišta svoje etike, i ne daje odgovo?.

Sušićeva proza je zvučna i sočna, bogata leksikom i stilskim obrtima. Dugi Danilovi monolozi (roman je pisan u prvom licu) dopunjeni su dijalogom meobičme svežine i precimosti. Spregovi reči su meočekivani, metafore brojne; već u samom jeziku sadržam je ne mali deo Danilovog humora. Derviš Sušić nije posmatrao samo ljude u jednom karakterističnom, prelaznom periođu; on je kroz isti taj period skicirao i razvoj jezika, njegovo postepeno kultivisanje i urbamizaciju. . Ivan, ŠOP.

Dozicije birokratije 4

DRAINČEVA ISPOVEST

Rade Drainac: „CRNI DANI“, „Kosmos“, Beograd 1963.

CRNI DANI „predstavljaju imtimme Drainčeve zapise koje je ovaj nesrećni i daroviti pesnik počeo da piše 1941, a završio 1942. godine. Rukopis je dugo bio sakrivem u njegovoj rodmoj kući kraj sela Blaoca, da bi bio otkrivem tek posle oslobođenja i fragmentarmo štampan po raznim ~ publikacijama. Sada se tekst zapisa pojavljuje prvi put u imtegralmom obliku (rukopis je pripremio za štampu i predgovor mnapisao Radivoje Pešić). Crni dami imaće, bez ikakve sumnje, dokumentarni interes za istoričara narodne revoluci-

. je, ali u ovom trenutku za nas je od

bitne važnosti njegova psihološka vrednost. Ispovedajući se na sftranicama OVOg SVOgR zapisa, na potpuno intiman način, ljudski oftvoremo, pošteno i do kraja, razvijajući svaku svoju misao i izražavajući svako svoje osećanje bez ikakvih „ograničavanja i obzira, Rađe Drainac, i ne budući možda toga svestan, izneo je celu istimu o sebi i jasno formulisao svoje ideološko opredeljenje.

Crni dami počinju opisom Kkapitulacije bivše jugoslovenske vcijske. 1 Rade Drainac, tada već poznati pesnik i čuveni boem, bio je mobilisan, ali pre nego što je prava borba uopšte i počela on i njegovi drugovi morali su položiti oružje. Ogorčeni pesmik lufa u prepumim vozovima okupiranom i dezorganizovanom Srbijom sa nadom da još sve izgubljeno. „U dnu #žđduše prekorevao sam sebe što ne ostadoh u Vmmijačkoj Banji, gde mi već neki poznanici i prijatelji predočavahu katastrofu... Ali sam hteo da idem do kraja sa narodom, verujući da će se naći još negde neko koji će ga prihvaliti i povesti.“ Drainac pada u nemačko zarobljeništvo, ali mu polazi za rukom da pobegne iz niškog logora, zahvaljujući jednom ibugarskom oficiru. Dolazi u Toplicu, svu uskomešanu ranim događajima. Jedini pesnikov cilj jeste „organizovamje borbe

POD LUPOM

PRAVE

HUMOR T SATIRA gotovo su nestali iz naše literature. Ono malo humora što ima literarnu vrednost utopilo se u no= vinskim podliscima u moru primitivnog i neduhovitog ogovaranja kelnera i fremvajdžija. Smisao za šalu, brzopotezna duhovita reakcija, preselili su se u ono što se kod nas naziva karikaturom, a što je samo (ponekad loše) ilustrovan vic, Karikatura čija je suština u vizuelnom, njenom osnovnom, vidu, sve je ređa, Političku karikaturu, koja To jeste, u Beogradu održava Džumhur, koji stalno daje dokaza da je uvek isti, duhovit, britak (Politika: ministarstvo rata, i kineska delegacija; obe ovih dana). Živadinović neguje svoju izvanrednu, suptilmu decu. Gotovo da je to sve.

Ćopić se retko javi sa svojim neprevaziđenim folklornim fipovima, koje

MZ #7

protiv okupatora, u kojoj bi učestvovali svi rođoljubi. Kad su se počeli formirati prvi četnički i partizanski odredi, Drainac pokušava da između njih uspostavi kontakt; odlazi lično Kosti Pećamou, ali uzalud. Četnici odbijaju saradnju, povezuju se sa Nemcima, stupajući ma taj način u otvorenmu kolaboraciju. Ogorčen ovakvim postupkom, pesnik glasno izražava sVOje negodovanje protiv takve izđajničke politike i zbog toga biva osuđem na smrf. Nekoliko meseci on beži ispred čelmičke kame. Drainac se Ppovezuje s partizanima, u čiju pobedu veruje i za koje zna da se bore za slobodu. Ali Tuberkuloza ga postupno i neumoljivo guši u neprestanim Krvoliptanjima i ne dozvoljava mu da ode sa njima, Zgađen četničkim zločinima, sav ma strani oslobodilačkog pokreta, u predsmrinim mukama i sa saznanjem da mu se Kraj približava, Rade Drainac završava svoj zapis. „Srbija je sad bila jedan plamen, plamen oslobodilačke i mučne borbe, o čijoj će veličini istoričar moći da kaže samo najlepšu reč.“ Mi znamo kakav je izgledao finale pesnikove agonije: smrt 1. maja 1943. u jednoj „beogradskoj bolnici, kojoj je prethodio period strahovitih telesnih paimji.

Zamimljivost, ove Kmjige ne sastoji se možda u suvim činjenicama (od kojih smo nekoliko najvažnijih ukratko izneli), već u pafosu kojim ih je pesnik zadahnuo. Crni dami bacaju jasnu svetlost na Drainčevu građamsku poziciju u ratu. Posle njih nema mesta ma kakvim nagađamjima i špekulacijama. Kako se jasno vidi iz cele knjige, Drainac je u najtežim danima naše novije istorije bio nedvosmisleno napredno opredeljen. On nije pao ni u očaj, ni u pasivnost, ni u izdaju. Verovao je u pravednost oslobodilačke borbe i u svim svojim postupcima rukovodio se tom verom koja ga je, bolesmog i usamljenog, održavala u ži-

Vlada Bulatović — Vib: „BUDILNIK“, „Nolit“, Beograd 1963.

SATIRE

kao da je po malo pregazilo vreme; Koš piše duže stvari,

Knjigu humora, knjigu reske satire, danas je vrlo teško naći. Zato je i dragocenija ona koju je nedavno izdao Vlada Bulatović-Vib. To su pretežno njegove crtice koje su već bile objavljivane u raznim listovima, dotferane, dopunjene, prošarane ponečim novim, što knjizi ne umanjuje vrednost.

Viba je teško smestiti u poznate kalegorije, i u foliko je vrednost njegovih stvari (bez obzira na to što ima boljih i gorih) veća. Na njemu nema uticaja našeg Domanovića, kao što nema ni tragova pokojnog Džejmsa Terbera; mko ima poneku daleku sličnost sa ponekim mestom iz Toma Ljerera, to mora biti puki slučaj, jer ovaj satiričar prvog reda, savremen, otrovno prodornog duha

vobu. Bez obzira na to koliko sm Opnavdane i tačne njegove pojedinačne ocene izvesnih ličmosti i događaja, Ostaje kao činjenica da je Rade Drainac proživeo poslednje godine časno i dostojanstveno.

Drainčevo slobodarsko i patriotsko držanje prve godine raba i ustanka nije nimalo neobjašnjivo ako se pročitaju njegovi članci napisani pre rata. „Transformiranje sveta, izlazak iz ove mrske zone kapitalističkog poretka, to predstavlja sve moje moralne i književne preokupacije“ — pisao je tada Drainac. Ali, i pored toga što je bio usvojio progresivna gledišta, nije nikad sasvim napustio, naročito ne ma bpoetskom planu, anarhični subjektivizam i razbarušemi boemski stav, zbog koga su ga i Kkritikovali predstavnici socijame poezije. Ali uprkos svim svojim kolebanjima, Rade Drainac je pokazivao želju da napusti svoju građamsku i pesničku izolaciju i da priđe naprednom pokretu. Mnoge nedoumice, neodlučnosti, kao uostalom i eklektički ideološki stavovi, sprečavali su ga u Tome. On je, na primer, pisao iridestih godina da usvaja filosofiju istorijskog materijalizma, ali je u isto vreme isticao da priznaje tačnost i takozvanog etičkog socijalizma, koji predstavlja neku vrstu dopune marksizma u ime kamtovskih komcepcija o moralu. Sam pesnik je najbolje izrnzio dramu svoje egzistencije sledećim rečima: „I pakao moga života nije u stvari ništa drugo do fraženje Veze dveju tačaka u prostoru: društva i sebe“. Ova dilema, „formulisama još pre rafme katastrofe, našla je izvesno razrešenje 1941. i 1942. godine, kada se pesnik konačno izjasnio za društvo, za pobedu revolucionarnih ideala naroda. Crni dami govore upravo o tim Ppresudnim momentima u kojima se Drainac nepokolebljivo izjasnio u korist budućnosti.

Pavle ZORIĆ

i napredan, svoje tekstove odeva u ruho muzičkih parodija, uglavnom neprevodivih i kod nas sasvim nepoznatih. Fajfer (da pomenemo još jedno od danas najvećih imena satire) pravi intelektualni strip i komentariše mentalno stanje svoje sređine više nego životu

! nekom određenijem” smislu.

Za razliku ođ svih njih, pa i od Poljaka kojima je izgleda nuaibliži, Vib je do kraja, skoro do epigrama, sažet u izlaganju svoje teze. Među najbolje stvari i spadaju neke koje su u suštini skraćeni epigram (!). Možđa on nema daha za duži tekst, za konstrukciju širih razmera; sigurno je da, bez obzira na to, svesno ide na sažimanje, ma cizeliranje, na srž. Pritom, Viba ne zanima vic (iako je duhovit); vic je tu posledica načina gledanja; on nije u večitom lovu na dobar obrt, jer:tim procesom ne bi daleko stigao, niti bi nađemi obrt, osim što je možda duhovit, imao uvek i pravu, dublju, društvenu, satiričnu

oštricu. On istražuje karaktere, izobli-

čenja ljudska u našoj sredini, naše pojedinačne i kolektivne mane, taloge malograđanskog i primitivno-seljačkog u nama; fek iz toga, procesom koji je samo njegov, nastaje konfrontacija neobičnog pretfopljena u krafak tekst koji, ponekad, i nije smešan, kako bi se to obično reklo, ali je duhovit i dobrom žaokom snabdeven,

Nejednankosti su neizbežne uz Ova– kav način pisanja: na 153 stranice ima isto foliko samostalnih tekstova, odnosno epigrama, odnosno, nazovimo ih, zrnmmca. Neka su cela poglavlja upadljivo slabija (Na času šlagera, Dođite da problemišemo). Zato su druga zaista dobra, ili čak izvrsna — i u svom rodu kod nas, pa i drugde, jedinstvena. To je dovoljan argument da se od ovog mladog pisca očekuje uskoro još nešto, a možda i pokušaj da se ogleda u dužim oblicima stvaranja — ne zato što bi ovaj trebalo potcenjivati, već stoga što bi i druge vode trebalo ustalasati.

Knjiga je ilustrovana crtežima Ra=doslava Zečevića, koji je vrlo prijatno iznenađenje, Na njemu se oseća uticaj Terbera i Hofnunga, uticaj dakle plemenit i koristan, kojeg bi ipak valjalo da se oslobađa: neki njegovi crteži đokazuju da on može da bude svoj. Po= jedine ilustracije u ovoj knjizi nemaju, osim opšte, asocijativne, nikakve veze sa Vibovim tekstovima i samostalan su deo jedne uspele knjižice.

Božiday, BOŽOVIĆ

3