Književne novine

|} DANA

!

Nastavak sa 1. Btranc

Robert Frost: „Pišem samo naš dasci za pisanje. U životu se nikad nisam služio stolom. Koristim se svačim, Pišem na đonu cipela,“

T. S. Eliot: „Veliki deo moje nove drame Postariji državnik napisan je olovkom, na hartiji, veoma grubo. Onda sam je sam otkucao pre nego što sam je dao ženi da na njoj radi. Kad sam kucam pravim izmeme, Veoma značajne. Ali bilo da pišem ili kucam, sastav bilo koje dužine, dramu ma primer, posvećujem mu redovne časove, recimo od deset do jeđam., Shvatio sam đa su tri sata dnevno sve što mogu posvetiti stvarnom pisanju, Docnije mogu možda tekst doterivati“,

Oldos Huaksli: „Sve, obično, pi> šem mnogo puta. Sve moje misli su

druge misli. Svaku stranicu „mnogo popravljam, ili je nekoliko puta prepisujem“., Ernest Hemingvej: „Kad

rađim na knjizi ili na priči pišem svako jutro čim svane, Tad nema nikog da te uznemiruje, sveže je ili hladno, prioneš na posao i zagreješ se dok pišeš,.,.. Pišeš dok nc dođeš do mesta kad još u tebi ima soka i kad znaš šta će se desiti, zaustaviš se i gledaš da preživiš do sledećeg dama kad ponovo počinješ“.

Ketrin En Porter: „Radim kad god mogu... Ali najviše volim da poranim i radim, Ne želim ni s kim da govorim, niti koga đa viđim, Savršena tišina. Pišem dok se ne ispraznim, Osetite nekako, mate kad izvor presuši, da ćete morati čekati do sutra, kad će ponovo biti pun“.

Meri Makaftti: „Normalno radim od oko devet do dva, a ponekad mnogo duže — ako mi dobro ide, ponekad od devet do sedam,“ s

5. Dž. Perelvrd m: „Jednom sam napravio trideset tri skice, ali nešto je nedostajalo, izvestan — kako da kažem? — je me sais quoi. Drugom prilikom, napravio sam četrdeset dve verzije, sli konačni efekat bio je šu-

više lapidaran.“

% Umro Vsevolod Ivanov

15. AVGUSTA ove godine, u šezdeset devetoi godini života, umro je jedan od rodonačelnika sovjetske književnosti, majstor poetske proze, pisac mnogih dela svetskog značaja: novela i drame Olklopmi boz 14—69, roma na } pripovedaka Porhomenko, Doživljaji fakira, Mi idemo u Indiju, Plavi pesak, Šaremi vetrovi i Dete — Vsevolod Vjačeslavovič Ivanov.

Vsevolod Ivanov je rođen 1895. godine u selu Ljebjažje, u Semipalatinskoj oblasti. Potiče iz porodice scoskog učitelja. Kao građanina i pisca formirali su ga revolucionarni događaji u Sibiru i teške borbe građanskog rata.

U književnost je stupio uoči revolucije — 1916. godine. Prvi put obiavljuje u sibirskim novinama i čašopisima. Priznanje i popularnost stekao je posle revolucije, objavivši, 1922. godine, novelu Oklopni »oz 14—69 Ovu novelu on je kasnije, zajedno s kolektivom MHAT-a, postavio ma. scenu. Smatra se da je scensko izvođenje Oklopnog %9oža otvorilo put novoj, vevolucionarnoj fematici u sovjetskoj drami. ;

" Predstavnik starijeg pokoljenja sovjetskih književnika, Vsevolođ „Ivanov je, istovremeno, bio pisač “novog tipa“. Stvaralaštvo je shvatio kao odgovornu i nezamenjivu društvenu „delatnošt. Dugi niz godina bio je član Uprave Saveza pisaca SSSR i član Uprave Moskovskog odeljenja Saveza pisaca RSPSR. Nosilac je orđena Crvene Zattave za Rad. :

Opraštajući se s Vsevolodom Ivano=vim, Konstantin Feđin je rekao: „Vsše“ volod Ivanov je pre svega — fantast. U iome je klica njegove osobenosti, to je “zrno njegove draži“ (kako bi sc iz-

11

tazio Lav Tolstoj), Ali uporedo s bujnošću {magimacije, 85 igrom mašte, 5 oduhovljenjem sve prirode, u kmjigama Veevolda živi temano poznavanje čoveka, njegovih painjitraganja i beskrajnih radosti nalaženja, otkrića, pobeda. Oh primorava kamen da peva, miris da živi, vetrove da cvetaju. Za njega nije' bilo „nežive prirode“. Tim više za njega nije bilo nežiyih ljudi, U njegovim Kknjigama čak i mrtvi pozivaju da se živi, isto onako kako su, da se živi i bori, pozivali njegovi ubijeni partizani. Voljene reči Vsevolodove jesu — radost, većnost, vetar.“

*

u odbranu „putujućih Skopljanaca“,

U STUPCIMA dnevnih listova kata» strofa Skoplja od 26. jula polagamo klizi sa površine aktuelmosti, tome u senku prevaziđene (ili bar: aktivnošću Žživih prevagilažene) bliske, sasvim nedavne prošlosti. Glasovi — pitanja onih koji traže mestale, enih koji još nisu izgubili svaku nadu, povlače se postepeno na zadnje stranice listova, dospevaju među oglase (plaćene, zar ne?), pa se tako i lik mladog čoveka, iržemjera, za kog se pretpostavlja da je tada izgubio život, ali nije izvesne“, tiho i smemo smestio — na oglasnoj strani „Politike“ od 50. avgusta — u santimetfarski blisko susedstvo sa oglasom beogradskog varijetea „Orfeum“, koji donosi fotografiju pevačice Ljiljane Petrović, lik mlade žene u nekom tobožnjem zanosu svakako ljubavnog derta, lik koji poziva i mami posetioce. Mrtvi i živi, već natruleli i čežnjivo strasni, elo, druguju, fotografije njihovih lica u bliskom su susedstvu. No uprkos činjenici da se tragedi ja grada Skoplja i njegovih stanovnika, po neumilnoj sili vremena koje pro lazi, u našim dnevnim listovima preobrazila u hroniku ovog grada, isti

"list istog dana donosi (na 5. strani) i be>

lešku svog skopskog dopisnika, belešku koja nas obaveštava o „mukama putujućih Skopljanaca“, Hiljade porodica iz razorenog grada smestilo se privre= meno u Kumanovu, Titovom Velesu ı Tetovu, Njihovi hranioci, radni ljudi Skoplja, putuju svakog radnog „dama, večerom, iz Skoplja u ove gradove, jutrom iz tih gradova u Skoplje, puluju i plaćaju 52% dinara do Kumamova i obratno, „nešto više: do Titovog Velesa,

a još više do Tetova“,. Na sutobuskim ,

stanicama“, kaže savesni novinski izveštač, „nezapamćena je gužva, a VOzovi Još misu uskladili svoje redovne vožnje prema momentanim pofrebama", Razume se, privredni život Skoplia mora biti obnovljen posle katastrofainož julskog zemljotrese, | to je veliki i teški zadatak čitave naše zajednice, no pitamo se: po koju cenu, na čiju štetu. Zar baš khrajnjim finansijskim iscrplienjem enih «čestitih skopskih građana koji su, preživevši katastrofu, ostali na svojim radmim mestima ili su se, ubrzo posle nesreće, vratili u Skoplje, da svojim radom doprinesu uskrsnuću sveg građa — Feniksa, a žele bar da noć prenoće u krugu SVOJE porodice?

Dva dama kasnije saznmanjemnio, iz iš= tog izvora vešti, da je Gradsko saobraćajno preduzeće u Skopliu snizilo cene prevoza do Kumanova na 180 dinara, „EP“ ipak, i. ove cene su još visoke za većinu onih koji putuju svakog dana".

' Šta je učinila Železničks direkcija -—

o tome ne saznajemo još ništa. Ali mislimo, i čini nam se da normalno i logički (koliko i etički) ispravno mislimo, kada kažemo: ljudi koji su unesrećeni i osiromašili već time. što šu izgubili svoje domove, svoje stanove, imanju sada znatno povećane mesečne izdatke, zalio što svakodnevno moraju putovati na prenoćište u druge gradove. Za kogB je ogromna maferijalna pomoć Skoplju iz čitave Jugoslavije i inostranstva, ako ne i za ove „putujuče Skopljance“? (P. St)

PIVO KARAMATIJEVIĆ: MRTVI

/

a ovogodišnjem, filmskom, festi-

N tWabu u Puli desilo se mešto meoı ” bično, tako Yeći senzaciomalno. Ratko DYažević, direktoy „beogradskog „Avala-filma“, saopštio je okupljenim nobvinaYima ma konjeremciji za štampu da se svojevremeno bavio potkupljivanjem, fimskih kKritičara. ;

Taj zamimljibi autobiografski podatak dobio je upadljipo mali publicitet u beogradskim listovima. „Borba“, „Politika“ i „Večernje movosti“, ma primer, uopšte ga misu pomenule.

„Sport i svet“ je, u broju od, 6. avgusta, „zabeležio da je „verovatno u afektu, jedan „Avalin“ predstavnik. upotrebio, govoreći o kKkritičarima, meodgovorme termine (osim, toga, izjavio je da je i.om u svoje vreme potplaćivao kritičare, maravno, me „diyektno, već akontacijama. za „sinopsise“ i „scena rija“ za koje je bilo jasno da mikad neće biti snimljenmi).“

Po „Beogradskoj nedelji“ od 11. aygusta, „bilo je reči [..] o otkupljivamju mekih movinara — što važi kao teška uvreda za sve ljude koji se bave ovim poslom, sve dok se optužba, izrečena na komjerenciji za štampu „Avala-filma“, ne konkretizuje i me dokaže.“

U mače izuysnom komentaru + M, Danojlića („NIN“, 18. VIII) pominje se „direktor jedme filmske kuće“. Njegova izjava preneta je (licentia mpoetica?) kao: „Novinare sam ja kupovao, znam, ja vas!“ Pored toga, u sledećem broju, „NIN“ je objavio pismo jedmon čitaoca, koji umesno pita „da li movimar sme da se kupi" i da li direktor „koji je spremam da kupi, da podmiti, [l...] koji se jaonmo hvali tim i takvim svojim, „podvigom“, može i sme i dalje da bude na rukovodećem položaju“. :

To je uglavnom suve, bar što se tiče beogradske štampe.

O tome šta je Yečeno ma „Avalinoj“ konferenciji za štampu i ko jeto rekao, iscrpno piše Sead Saračević u zagrebačkom, „Vjesniku u srijedu“ od 7. avgusta, Prema njegovom izveštaju, „konjerencija je kremula meuobičajenim tokom i pretvorila se u kritiku i jJrontalan mapad ma movinaye" kad je umetnički savetnik „Avale“ Borislav Mihajilović-Mihiz optužio movinaye za neobjektivnost i sistematsko izvrtanje činjemica. Konmfeyencija je postala žu-

- život:oko na

. Božidar BOŽOPIĆ

ONAKO,

| UZGRED '

TROŠIMO NARODNE PARE

re neki dan su razbijene prve

glave i izbačeni sa terena prvi

igrači na novom, nedovršenomi, a kad bude dovršen daleko najvećem jugoslovenskom fudbalskom «stadionu, onom Crvene Zvezde u Beogradu.

Čudna je i puna fajanstvenosti isto“ija tog stadiona. On je, bar koliko ja nam, u društveni plan (plan frošenja Jruštvenih „sredstava! ušao prvi put ve godine, i to stavkom koja je pređviđala novac za konzerviranje započetog objekta. Nikad ranije se nile znalo ko i odakle finansira njegovu zgradnju, zvanično je rečeno da froikovi, do sada, iznose 900 miliona diara. Pokušajii dasa se sazna nešto više » ovom poduhvatu, i da se protestuje zrotiv mjega, nisu dobro prolazili.

Pristalice njegove izgradnje dokazuju, prvo, da jedan veliki klub treba da wnn svoj stađion (izjednačujući terene' ı prostorije za freniranje i klubske potrebe, sa mamulskim stadionom), i, drugo, da nije u redu da Zvezdin veliki rival. Partizan, praktički koristi kao svoj veliki armijski stadiom, izgrađen sredstvima zajednice, dok Zvezda štadion nema. Ovaj drugi argument je jednim delom fačan — u pogledu neravnopravnosti dva luba e ali je tačno i to da je dosadašnji stađiom, jeJini u gradu tih razmera, ipak bio poktreban, Niko, međutim, nije pomenuo činjenicu da je na stadionu JNA, od kako postoji (14 godina), bilo zajsta onoliko zledalaca. koliko on može da primi svega dvadesetinu, ili manje, puta. O voliki, a pogotovu Skoro dvostruko veći stadion, najmanje je ekonomična investicija koja se uopšte da zamisliti i aloženi novac ni teoretski se ne može aikad da vrafi (prihod bezmalo ode na održavanje). Takvi objekti zvrjJe pražai u najboljem slučaju oko 220 dana godišnje, a i ono malo dana kađ se ko:iste poluprazni su. Zaista pametno utrošene milijarde! Ali, eto, važno je da rivalni klub ima veći i bolji pražan stađion, nije važno io što Beograd nema sredstava da sebi izgradi, ili nabavi, nebrojeno mnogo drugih neophodnih stvari, I na to sve čovek još pro*ita u jednom delu štampe histerične izlive oduševljenja novim „objektom“ i apele da ga publika, već prilikom ot-

varanja, ispuni. a i Novi stadion neće bili samo spome-

nik nepotkrebnom.-trošenju novca i klu-

Kosta TIMOTIJE re Sedma sila i sedma umetnost

na, Neki movinaYyi demonstrationo su otišli. „Tada je ponovo uzeo Tiječ sam direktor „Avale“ Dražević, koji je izjavio da loše pisanje o „Avali“ potječe odatle što su Kritičari potplaćemi. „I ja sam potplaćipDao kritičare“ — izjavio je Dražević — „ali mi se to kasnije ogadđilo. Otada počinju mapadi ma „Avalu“. Na pitanje movinaYya koga je to Dražević potplaćipao, om, mije htio odgovoriti.“

Saračevićevu, verziju događaja u celini je preštampao zagrebački „Telegram“, insistirajući u propratnom Yedakcijskom, komentaru na tome da je pulski imcidemt doveo u pitanje moralne kualitete naših filmskih Kkritičava: „Socijalistička štampa ne može svoje stupce otvayati kYitičarima za koje se makar samo suovnja da su. — korumpirani! Ona takve svoje suradmike mora odlučno obramiti od kleveta ili sebe isto tako odlučno očistiti od, njih.“

Danas, čitavih mesec dana otkako je semzacija prodrla u javmost, još moc zmamo koga je Dražević potplaćivao. Niko sc još mije javio da prizna, ili tuži 2a, klevetu. Neko je, međutim, mo?ao biti objekat potplaćivanja, jer je Dražević jaomo prizmao delo potplaćivanja.

Treba li ma tome da ostane, da se stvar zataška, ili je već vreme da neka instanca ulivrdi i presudi ko je koga Mupovao, pošto i zašto?

Za fJimske kKknritičave madležni su sudovi časti Saveza movinava Jugoslavije i republičkih movinarskih Wdyuženja, Valjda ima neki sud madležanm iza filmske direktore.

Auto da ić

"de Weć reč 6 5Ud\L...

80 okliju od. „Avaline“ ajehe, vama vyedmo veliki publicitet u #“askolikoj našoj štampi dobilo je suđenje filmu „Grad“. 'O tom filmu niko nije Tekaon "ijednu levu reč (verovatno Zato što zaista lepu, TYeč me zaslužuje), a opšti ton, dopisničkih izveštaja karakterisalo je zadovoljstvo što se najzad jedam loš film našao pred sudom i što ga je sud A e7tadt od, retkih izuzetaka bio je komentar u prošlom broju „Mınjiževnih, novina“, gde je izmesem umesam bprigovor da „3ud mije mesto gde o umetmosti treba raspravljati“. "'alia podsetiti da savezna i republičke komisije zo pragled, filmova postoje upravo za to da odlučuju šta se može a šta me može javno prikazivati, i

Bilo kako bilo, kad se već mije proglasio nenadležnim, Okružni sud u, Sa» rajevu, doneo je po svoi mrilici jedinu moguću presudu: da se film „Grad“ zabrani za javmo prikaziomje — a odbio je zahtev zastupnikr. okružnog jav. mog tužioca da se Jim, uwwišti, tj, spali. ·

Žalosno je (ako je tačno) što su sudski veštaci i sbedoci — 8bi Yeđom, kako se fo kaže, javni i, kulturni radmici u većini podyžali ideju javmog tužioca, SŠtampi, pak, može da služi ma, čast šta što se nijedan list (nijedan, beogradski, a madam, se mi jugoslovemski) mije mašao da pledira za spaljivanje.

Sud je dosudio da se megatio i ko» pija filma ostave ma čuvanje bYodus cemtu, „Sıtjska-filmu“ć veyovatna rukovođem bpYosvećemim, Yezonovamjem. da je svaki fim, dokumewmat, a da je sabyanjemi }ilm, dokumenat ako ni o čemu drugom a ono o shvatanjima onih, koji su ga pravili i o shvatanjima onih koji su ga zabranili. Uništen dokume-= mat može biti samo dokumenat o shuatrp.jima onih koji su ga wništii.

U svakom slučaju, ta odluka sud« skog veća duskvratila nam. je len srednjovekovni spektakl. Kako bi zanimljivpo bilo „posmatrati spaljivanja jedmog filma — mavYavmo javno i Yitu= alno, s pompom i ceremonijom!

To bi, ujedno, mogla biti pogodna osneva. za evuemtualni Kkasmiji predđlon o javmom spaljivanju tvoYaca spas ljenih, filmova.

baštvu, nego i veštini da se oglufi o direktne intencije našeg društva, o na čelne odluke najviših političkih i drtavnih foruma — monument našoj ncprincipijelnosti i samovolji.

BIBLIOTEKA „ORPEJ“

pulej: Zlatni magarac, J. V. Gete:

Izbor po srodmosti, Bdigar Alan

Po: Odabrana dela, Amuleti poezija, „primitivnih waroda“, Natanijel 4dotorni Kuća :5a sedam, zabata, . RObert Luis Stivenson: Doktor Džeki i n. Hajd, Samjuel Balter: Edgim i ponovo u Edgimu, Žerar de Netrval: Oda brana dela, Antologija move memačke lirike, Šarl Bodler: Odabrana, \xNYoža, Antologija, savyemene engleske poezije, N. V,. Gogolj: Pomtastične pripovetke, FP. Dostojevski: Dvojnik, Vasko Popa: Od. zlata jabuka, Džonatam Svift: Priča o buretu, Engleske Yemesomsne tra= gedije, Nemački romantičaYi I, Nemački Yvromantičari II, V. Yokner: Buka i bes, Vasko Popa: Urnebesnik, A, Rembo: Sabroma dela, Moderna, Yuskm boezijo, Pijetro Aretino: Dvorska i dyugda. posla, Savremena, čehoslovačka, poeziia, Oskar Davičo: Generalbas, Vasko Popa:Ponoćmo sumce, Bogđan „Bogdđamović: Zaludmoa mistrija.

„Prihvativši ae izdavanjs majlepših ostvaremja poetske, vizionarske, fantastične i mutopističke literature, biblioteka „Orfej“ odlučila se za izbore i antologije kao najpogodnije obli:e da sažeto predstavi likove. pisaca, obrise epoha i panorame književnih rodova do danas malo poznatih širokoj čitalačkoj publici,“

Izdavač „Nolit“,

Kao u onoji amegdoti o znacima interpunkeije, priločenim sa molbom da se rasporede po potrebi, ovde se pre= pušta čitaocima da epitete iz gormjeg feksta, sa korica jedme knjige biblioteke „Orfej“, po svom ukusu, rasporede na pisce i kmjige.

DRŽ'TE LOPOVA!

oš jedan poznati umetnik boštao Je žrtva klevete, na pravđi boga. Glumca Slobođana Perovića, neposredno posle najvećeg uspeha u karijeri i nagrađe u Puli, jedan službe» nih velikog i skupog dubrovačkog hotela „Excelsior“ optužio je miliciji da na hotelskoj plaži — potkrađa goste! Tako mu se učinilo, kaže. Inače, i Perović je bio žrtva hotelskog lopova, koji rau je ukrao 5.000 dinara. "AJi je mnogo teže to što je bio i žrtva dugotrajmog i mučnog saslušavanja i bretresa, pre nego što je utvrđeno da je, naravno, nevin.

Ovaj „ugledni“ hotel našao je način da se „izvini“ u tome što je dao pođatke dubrovačkom dopisniku „Politike“, U njegovom napisu, uz „izvinjenje“, hotel ipak brani svog službenika i tvr« di da je savocsno vršio dužnost. Osim toga, u napisu se kaže da je Perović bio s&a „dve devojke“ — a to drugačije zvuči od činjenice da je bio sa ženom

·'i njenom bliskom rođakom.

ŠIO se savesmosti službenika OoVOgE hotela tiče, nije mi poznato da su prijavili onog furisku iz jedme strane zemlje, hotelskog gosta, koji je na plaži demonstrativno čitao i povolino komentarisao Meim Kompf. WMora da, siroti, nisu znali šta je ta knjiga i da bi se za njeno unošenje u našu zemlju i demonstriranje s njom moralo otići u zađfoT,

OZBILJNE IGRE

ve su godine Dubrovačke letnje igre doživele nezgodu koja im .se retko događala, Jonako slabiji deo repertoara, dramski, zbog bolesti reditelja odnosno izvođača, znatno je i 'en, Nisu izvedene dve premijere, jedna prigodna (Krležina Agonija) i Jedna od koje je mnogo „čekivano (Dundo Maroje) u Stupičinoj zrežiji). .4mdo Maroje, čije se odsustvo sa reDertora dubrovačkog festivala znnino STENI biće Svakako izveđen iduće sezone, koja je u neku ruku i jubilarna ~— petnaesta po redu.

Ova nezgoda ipak nije mogla da bitno utiče na opšti uspeh i mivo Let” njih igara. Uz sve nedostatke koji se ponekad pojave, one ponovo polvrđuju da su najozbiliniji i najkorisniji naš festival, Njegovo propagandno dejstvo na hiljade inostranih ljubitelja umetnosti — propagandno ı najboljem kulturmom, a uzgred i turističkom smislu — veće je nego svih ostalih naših u” mefničkih priredaba. To je ujedno i prilika za naše ljubitelje, znalce i stručnjake da čuju na okupu najbolje na”

' še snage, a ujedno i veći broj eminent-

nih inosfmanih umetnika. Reč je u pr vom ređu o muzičkim priredbama. Upravo one su ove godine obuhvaktile ! neke zaista izvrsne ansamble (torinski „imfonijski orkestar, rimski festivalski operski ansau.l, „Pro musica“ iz Njujorka. Moskovski Betovenoyv #kvartel, Zagrebačke soliste, i druge,

U svemu, ovaj festival i dalje, i mo”

_ žda sve više — jer se u svetu već afir”

misao — zaslužuje najpuniju moralnu i finansijsku podršku zajednice, Ona od njega ima višestruke koristi,

KNJIŽEVNE NOVINE