Književne novine

MIHAILO LALIC

Svadba

m 38. LJ SM. i

alić je bio jedan od prvih sa-

L vremenih pisaca koji se oslobodio crno-belog slikanja karaktera. Već u prvom njegovom TOmanu Svadba nalazimo i među po~ *ivnim i među negafivnim junacima kompleksnije sagleđavanje karaktera. Glavni pozitivni junak

a & * V-zje-

·Cemerkić je bivši švercer duvana i

kandidat za člana partije kojeg su raskandidovali, ali on se svim SVOjim srcem bori za revoluciju i Uuspeva da se oslobođi ropstva i okupi dvanaest pušaka da se bori protiv okupatora. S druge strane, bivši žandarm Ančić, pomoćnik upravnika strašnog kolašinskog zatvora, divi se komunistima i njihovoj nepokolebljivosti i zbog toga postaje žrtva one iste užasne mašine kojoj ie ranije služio. Ali uprkos tom :omnpleksnijem prilaženi- analizi karaktera, Lalić: ostaje veran izves-

" nom Mklišetiziranom slikanju karak-

tera, Ta klišetiziranost sastoji se u tome što se četnici uglavnom slikaju kao zločinci,' varalice, beđnici, a partizani kao svetli likovi, junaci, istrajni borci. Mali je broj četnika koji su sačuvali nešto idealizma i ne čine ono što čine samo rađi ma=-

„karona, zarađe i šićara ili da bi za-

dovoljili svoje najniže instinkte. Među partizanima se pak kolebljivci

· mogu naći samo među intelektual-

sima [...] ili, eventualno, među zanaftlijamn [...], ali ne među pravim proleterima, radnicima i siromašnim seljacima [...].

Pa ipak, velika T,alićeva galerija likova deluje impozantno [.. JJ Lalić svoje ličnosti slika ne samo pomoću spoljnih oznaka i biografskih podataka, nego. i pomoću dubokih psi-

| M VI id, ODMA JU. O LL Li a a a P-N na MJ a

flo prolieće

z ovog sadržaja i od ove fa-.

bule, kao uostalom i od svake

druge, može da se naprav: 1 dobar i slab roman. TI to od ove, čini mi se, pre slab nego dobar. E sac koga znamo iz Izvidmice, Sva be i Prvog snijega zakoračio je prvi put u tematiku koja nije iz Tevolucije, mada je na samim njenim obalama. Ali je zakoračio krupno 1 žšini mi se da će ovaj roma! ostati datum u Lalićevom· književnom stvaranju kao što je bila i Svadba, a ona je to nesumnjivo bila i OStaje. Razvio se T,alić, obogatio, iZ-

· rafinovao, stekao mekoće i gipkos-

ti, naučio da komponuje, izašao iz švrstih pojedinačnih blokova u krupne, bogate građevine. sve Je,

/

KNJIŽEVNE NOV TN:E

"povodom" pojave

Romani Mihaila Lalića u interpretaciji kritike KRIT IČ ı O LALIĆU

holoških analiza. Jedna od zasluga Lalićevog stvaralaštva u najnovijoj jugoslovenskoj književnosti je svakako i to što je obnovio psihološku analizu.. Eli Finei.j Pr istakao već

1 / Š h Lalićevih knjiga, Izvidnice + Svadbe. Lolićeve ličnosti često ćute dok su sa drugima, a i kad govore škrte su na rečima, ali zato mnogo govore sa sobom i živo, snažno i duboko doživljavaju svoju sudbinu i sudbinu drugih ljudi. U izvanredno teškim situacijama, kada odlučuju o SVOjim i tuđim životima, u stalnim obračunima sa prošlošću, sadđašnjošČu i budućnošću, one proživljavaju ogroman broj sukcesivnih psiholoških stanja koja se snažno odraža=vaju u njihovim dušama: sumnje, strahove, brige, želje, malodušja, tuge, ' kolebanja, ljubavi, prijateljske i porodične obzire, odlučnosti, radosti, bezvoljnosti. Lalić je analizirao sve ono što prati razna stanja svesti u momentima brzih odlučivanja, u magnovenjima pred san, pređ: odluku na munjevitu akciju, pred smrt. Njegove ličnosti, ispačene umorom, gladovanjem, borbom, koriste trenutke mira i spokoja za odmor, smirivanje, stišavanje SsVOjih bolova i zato njegova psihološka analiza ne dolazi u ftrenucima pogodnim za normalnu analizu, nego baš kada izgleda da nema Vvremena za nju. Ali u tim beskrajno kratkim frenucima psihološkog reagovanja njegovih ličnosti izraženo ie, vrlo često, jedno duboko htienje, jedam životni plan, čitava jedna pro= šlost, celokupna sadašnja situacija i težnja ka budućnosti. Psihološki život, Lalićevih junaka sabijen je u kratke, ali duboke i snažne misa-

one i osećaju reflekse [...].

Dragan M. JEREMIĆ, 1963.

starih vrednosti ostalo tu: i ovde cveta crnogorski pejzaž svim svojim lepotama i oporostima i više je sHihija i prisnost i sudbina no dosada; i ovđe Lalićevi likovi ožive u trenu sigurno i neminovno, i ovde Lalićev tekst nameće i zahteva poverenje i ovde mu se predajemo odmah bez otpora i neverice; i ovde je a-

foristična Lalićeva fraza posejana po tekstu da ga zgusne i kristališe;

i ovde je na ovim retkim stranama gde je sećanje odvelo u davne dane epika izgovorila svoje duge, uspravne, čvrste redove snage i siline. Rečju 'ceo najbolji repertoar Lalićevih literarnih osobina je prisutan i u pvoj knjizi, ali su došle nove stečene vrednosti i latentne Lalićeve mogućnosti đo snažnog i bujnog razmaha. Pre svega Lalićeva psihologija je razmakla svoje dosadašnje granice, pokazala se punovredna da čoveka traži i nađe i u pomerenim,

pomućenim i : koji nije mnogo znao ni mario za

Raskid

alić u Raskidu, u kome ima i mora biti pesimističkih osjećanja i raspoloženja, tuče pesimizam doktrinu, jer je i u ovom romanu, kao i u cjelokupnoj prozi, u suštini optimist, samo taj optimizam nije nigdje nasilno ubačem, nije nalijepljen kao etiketa, nego izvire iz srca, iz misaona razvitka i zreline, iz konačnog obračuna s vremenom i Zlom, iz pune dijalektičke sređenosti i shvaćanja odnosa života i smrti, u kome jedno od drugog živi u neposrednoj borbi poricanja, ističući pri tome čovjeka u prvi pplan [.,..]. Od optimizma živi i neizbježno sumorni Raskid, u čijoj se atmosfe-~

ri svo Zlo diglo na čovjeka da mu.

ime izbriše i zeleno listanje prekine, da ostane gola oprljena litica, kamen bez čovjeka i ruke njegove, a čovjek se opire Zlu jer zna da nije sav u sebi i samo sam sa sObom, pa je zato neuništiv, rasut je kao dim u drugima, misli na njih, na plamičak istaknut ispred sebe koji postoji iako ga zubato zlo gasi. Može to biti i varka, ali mora da postoji. „A čim postoji, tu je optimizam. U takvom sagledavanju mora se shvaćati Niko Doselić u svom traganju za Minjom Zatarićem, taj divni, pumi čovjek, sav od života i zato sav od muka i raspinjanja ns svom početnom putu, otrgnut, od zemlje i drugova, ođ borbe i juriša, a nerazlučno s mjima i s varkom koja se zove Minja Zatarić, s fim svojim izvorom nade u kome je op-

Leleiska. gora

elejska gora je borba jednog čo-

veka protiv svega što ga okru-

žuje: braće, ljudi i prirode. I jedno i drugo ima svoja sredstva i svoju nasilničku metodu za slamanje ličnosti junaka ove knjige, Lada Tajovića, A sredstvo kojim se on brani, klasično je: to je mimikrija: prividno izjednačavanje sa stvarima oko sebe. Njegov drug, Niiko Sajkov,. hteo, je da-se suprotstavi listim okolnostimadrugačije: bteo je (da kroz močvaru brutalnosti i zla pronese svoju ličnost a da nijedna mrlja ne uprlja belo platno njene moralne čistote, Niko Sajkov je podlegao, a Lado Tajović je iz njegovog primera izvukao pouku. Ta pouka i krvna veza sa hajdučkim precima „pripremile su Tajovićevu odbranu: lukavsitvo i svest da moralna čistota ne pripada datom mestu i datom vremenu. Jedan Tajović, onaj koji bi propao, simbolično je odbačen zajedno sa starim Dprnjama koje su služile umesto odeće; drugi Tajovićč, onaj koji će opstafi, u novom, otetom odelu, polazi u borbu [...].

Pravu snagu i pravu dubinu ove knjige treba tražiti u razrađama neiscrpnih stamja straha, samoće, otuđenosti glavnog junaka. Njegova samoća je bolest, i ta bolest bukti pred nama plamenom #&#Đčije senke pretvaraju čitavu prirođu, šumu i zemlju Lelejske gore, u žive progonitelje, u sistem hajke na čijem je čelu selo sa svojim paklom besa i mržnje. Kada se strah smiruje, kada stvari oko njega povrate dostojanstvo mirnog i pasivnog svedoka, kada on, u ime potrebe za prisnošću, krene ka njima, odnos je obrmnut. Od njega beže svi, beži sve. „Bježe djeca i gušteri“. I jedno i drugo stanje dobrim delom su privid, varljivi odblesak žarišta samoće, ali i jedno i drugo su njegove istinske projekcije, damari ličnosti koji u opštoj izopačenmosti nameću sliku sopstvene izopačenosti [...],

Petar DŽADŽIĆ, 1958.

raspoloženjima, pisac

· snije 'ispoljila' [...].

fimizam. Pričajući o Niku MDoseliću i Vuju Dremkoviću, Lalić priča o različitim plamičcima koji se postavljaju ispred sebe. Doselić je davno užegao i ugledao svoj plamičak, nosi ga neprestano i taj plamičak nosi

njega. Drenković pali svoj plami- .

čak u prvom nenadanom susretu s djevojkom, Grkinjom, „pretvarajući

taj susret prolazni u svoj i njen.

stalni izvor nade u danima nevre-

mena i pogibije. g Jesu li to i u jednom i u dru-

som slučaju tanke niti varke za ko-

je se hvata ruka čovjeka? Ako je i varka, rođena je iz optimizma Koji je u Raskidu prisutan. Od njegove prisutnosti struji Med i mlijeko. Stavljajući na prvoj strani Raskida Lukrecijev moto da je pakao na Zemlji, i sačuvavši dah pakla u Grabulji i u Travi pod kamemom, T.alić mije mogao ni kao pjesnik, ni kao mislilac da zaboravi drugi dio istine koja. se rađa iz one prve, da je suprotnost uz suprofnost i da su jedna u drugoj, da uz pakao koji postoji na Zemlji, i raj o kome se sanja i koji se želi samo je na Zemlji, a taj ie „raj“ pisac dao u poglavlju Med i mlijeko otvarajući mu realnost u otkrivanju samopožrtvovanja, u borbi protiv Zla, u savladavanju straha i sebičnosti, u nesebičnom Žžrtvovanju, čak i u odbijanju priznanja. Od pravog OĐD= timizma razvedrava se iznad tamne Lelejske gore, razvedrava se tučeni čovjek, iz fame izranjaju osunčemi visovi. uspravlja se čovjek I...l.

Božo MILAČIĆ. 1961.

vo freće, popravljeno i do-

punjeno izdanje Lelejske gore

rezultat je kompleksnog i svestranog NLalićevog stvaralaštva i artističkog sazrevanja. Ne samo u osobenoj, oporoj slici sveta, prožetoj savremenim duhom i semzibilitetom: sada se Lalić pokazuje i kao umetnik osetljivog, utančanog nerva, kao skrupulozni artist koji osmatra i osluškuje trepet i zvuk svake rečeni~

ce, modulaciju svake fraze, prostiranje i fumkciju svake slike koja donosi fragment života. Romanopisac je sada vizionar i pesnik, stvaralsc elementarne snage i brižljivi umetnik koji tu snagu organimuje i zbija da bi se što 'Đotpunije i e{ika-

U divljoj pustoši imaginarne Lelejske gore Tajović je osuđen da izmišlja čoveka i da ga uništava da me bi sam bio uništen, I on to doista i čini: iako slobodan, autonoman, oseća da sam sebi nije dovoljan, da bez sveta nema postojanja i da bez druga i prijatelja „nema pravog oslonca i on fraži i nalazi druga, kao što iraži neprijatelja i ne uzmiče pred njim. Pri svemu fome slika ljudske sudbine u romanu Mihaila Lalića nije ni ulepšana, veštački heroizovana, ni oDcrnjena: ona je surova u svojoj nedvosmislenosfi, nedvosmislena u istinitosti, istinita u dostojanstvemosti i ozbiljnosti. Šta čeka dete koje se rodi u podnožju Lelejske gore, u nevreme, i kakav je uopšte put čovekov posle rođenja? „Prvo ima da se plaši i da plače — ođ pasa noći, a od ljudi danju i noću. 1 od gladi, i od trnja, od nepravdđe, sažaljemja, poniženja — plakaće tako dok se navikne da se brani i napada i da zamke zaobilazi i da drugima zamke postavlja. Poslije će mu biti lakše. Od drveća će naučiti da sioji pravo, od kamenja da se drži čvrsto, samo od sebe će doći ostalo. Ako ga sve izda i progna — u samoći će naći neba da se utješi gledajući ga“. Ali to još nije sve: vrednost Lelejske aore upravo je u tome što je sa poefskom strašću pokazala takvog čoveka kako prihvata borbu kad jc njegova ljudska suština ugrožena. čoveka dovoljno ranjivog i trošnog. ali i kadrog đa ne ustukne pred sumornim licem „sudbine i mnmjenim brutalnim razlozima.

Miloš I. BANDIĆ, 1963.

mute čist tekst, ali se već oseća kao nanos

neželjen i nepotreban.

treće pogiavlje

nijanse odjednom je izgradio čitave skale varijabiliteta jednog osećanja; pisac kome je naša kratkovida dogmatska kritika tako rado pridavala atribute devetnaestog veka izveo je svoj stil na prostrano poprište male, sitne psihologije, ne zadržavajući se, doduše, ni dugo ni značajno na njemu, ali ostavljajući i tu tragove svojih bogatih darovitosti i mogućnosti. Bacio je svog čoveka u neke razmere kosmičke i geološke i gledao tu „jednu slamku među vihoro'e“ čas iz krupnog plana sub specie aeternitatis, čas sasvim blizu, mreblizu ispod kože i vena. Folklor koji kod Lalića niranije nije bio DpOvršinski ni obredan. ovde je sveden do mere stvarnih, pravih kvaliteta, a sociologija, slaba strana i naklonost naših romahopisaca (i ne samo naših) pojavljuje se još uvek da za-

Tamo gde smo nekađa kod Lalića imali oaze gustih i opojnih redova, sada su se razvrežile čitave Dprosrane livade sa čudnom stilizacijom koju svi crnogorski pripoveđači nekako kao automatski imaju, a koja je' kod Lalića postala nosivost stila i sadržime. Šiknula je iz Lalića jedna retorika koju kod njega kao mo~

gućnost odavno slutim, ali koja je”

tek u ovoj knjizi potekla širokim tokom, nesputana, određena za daleka putovanja. [..] Nešto iskonsko, korenito ima u njegovom kazivanju, to je Crna Gota progovorila svojim mudđrostima i svojim vekovnim talentom pripoveđača a tu scemama u kojima ništa nije spektakl, a sve je boja i miris i reč, · prava i u Dravo vreme [...].

' Borislab MIHAJLOVIĆ, - 1953.

|

ilaika

ačeni u svet iz koga mema iz-

laza, u kome se kao jedino

spasenje nameće „odluka: ostati u vremenu ili ostati u prostoru, gonjeni pomamnim besom, nesrećom i mračnim, praiskonskim zlom, koje se uvek vraća da čoveka islruša i pokoleba, junaci Hajke doživljavaju univerzalnu ljudsku situaciju nespokojstva, odbrane i grčevite strasti za srećom, sumcem i slobodom. U divljem svetu u kome" su se našli, u kome je čovek „znak. da je hajka blizu“, nema ruke koja se može prihvatiti, nema reči koja bi ih okrepila, ni susreta koji bi ih osnažio. Sve ih mimoilazi, sve prolazi pored njih; niko i ništa ih ne dostiže, sem smrti koja se primiče stoglava i meumilna. Oni se osipaju, ginu iznenadno, gase se; u njima je rastajanje, strah i umiranje, ponegde prkos. Dan jeisumce :e, ali ie mrak, sablasma, mrtnička svetlost, tuđa, leđena, puna zlobe, noć užasa, noć smrti, noć zla, noć u kojoj nestaje nade, snage, verovanja. Igra mesečinastog sumca u daljini, iznad gonjenika, pojačava sablasnu igru njihovih senki, feranih silom i gustinom zla koje traje, živi, ne menja se i uvek iznova dolazi nalazeći „zaobilazne puteve da se vrati i ovlada ljudima“. Vreme apsurda i nečoveštva, hajka je iskušenje koje nagoni na odluku, kataklizma u kojoj se modstiču i provaljuju i dobro i zlo, poremećena, kobna stvamost koja iznosi na površinu pritajene nagone i sklonosti, skrivene lepote i rusobe. Hajka ljude izvlači i isteruje iz skrovišta i pribežišta u kojima se čuvaju glave i neguju iluzije. Ona nameće probleme moralne egzistencije Čč su u ljudim Ć | bliski, maday” ponekad, časovima opuštenosti i zavaravanja lažnom srećom sna, prigušeni i pomereni u drugi plan. Rat i hajka simbolizuju ljudsku nesreću; to su čvorovi zla koji se ne mogu rešiti drukčije nego oštrim sečivom odlučne potvrde ljudskosti, vrhom „najsuštastvenije istine ' ljudskog bića, podeljenog i caspetog između krvi i savesti, Življenja i života, trenufka i večnosti. Problemi čovekove moralne i biološke egzistencije predstavljaju s=rBiku Lalićevih interesovanja i pre5kupacija. Raspoređeni, u Hajci, prostranim bogatstvom svoje izukrštanosti i kompleksnosti, oni ovo delo Mihaila Lalića čine jednom od najsadržajnijih knjiga maše knji ževnosti, knjigom gustom i rečitom iz koje izrasta čovek, opor, razgoljenh i velik u svojoj jednostavnost: sonjen zlom i suočen sa smrću, određen da na belezi odluke i razrešenja, na strašnom mestu, pred čelom smrti, reši svoju sudbi i Dofvrđi praistinu SVOgE bića i Ga bo stojanja [...]. OS INO „. Kađa je, na kraju Majke, odre šio sve čvorove i sve zglobove vratio na njihova mesta, Mihailo T,alić je ostavio čoveka da se i dalje odupire zlu. Ostavio ga da kao ukleti duh traje i živi u pomerenom paklenom svetu ljudskoga zla; tai Šovek, možda je to Lado Tajović ranjav, izmučen, zdvojan, sam i prkogsan, što kao Ahasfer luta bo gol, dalje, kroz noć i šumu zala i iskušenja. Predrag PALAVRSTRA. 1560,

isao aspuak:ad:azuauanSunu Ninu au aenOnaune nanesene u aaa TT. Tee e VA aa o a a ii a Mia iN IA Ca.

PIVO KARAMATIJEVIĆ: DRUGOVI ~

kove, probleme koji. ek prisuini i Uvek

2:

ia Oe ala az

“als, Nie,

ay ei a IA

_ ja