Književne novine

Fi

OM E VO KC O | OSKAR DAVICĆO

· delovanja na emocionalni

| nim ·magomilanim | materijalo

| KRITIĆAR NA SCENI

VEĆ DANAS reč Bli Pincija nije samo izraz emocije i impresionističke misli nego i trajniji simbol istina o našem pozorišnom iskustvu. U tom pogledu treća kmjiga njegovih pozorišnih kritika, sabranih pod zajedničkim naslovom Više i manje od života, dopu– njuje izvore činjenica i zaključaka o jugoslovenskom savremenom teatru, odnosno njegovim simtezama 1 MWkretanjima, a ujedno otkriva pravu prirodu duha i talenta ovog izuzetnog kritičarskog pera. i - )

Jer, ako je,u našem posleratnom kontinuitetu išta prismo vezano za pozorišni život, onda je to sigurno kritika Fli Fincija. Slobodno se može tvrditi da niko drugi nije imao toliko snaga i strpljenja da pređe kroz mmogobrojna pozorišna iskušemja, zablude, krize pa i prividne uspehe da, pri svemu tome, ne izgubi prisebnost i sasvim određene kriterijume. Zbog „toga ova knjiga predstavlja kompakinu celinu lišemu svake i najmanje meodređenosti. Fimcijeva izoštrena posmatramja, amalize i zaključci približuju kritiku onom stepemu istinitosti kada se neminovno pri-

· hvata ne samo kao uverenje šireg zna-

čaja već i kao objektivizirana slika pozorišnog razvitka.

Međutim, zanimljivo je da Fincijeva

kritika označava ne samo izvormo is-

kustvo mego i nastavak naše tradicije, -pa- se u toj povezanosti razvija i

menja upravo onako kako to čini i šamo pozorište. Zato on nije nametljivi teoretičar, i vizionar, mada njegov talent i sposobnost tako nešto nikad saSVIm ne isključuju kada je u pitanju kontakt sa scenom. Pred nama je nepristrasni sudija, diskretan i neprimetan u gledalištu, i na sceni, koji sa znanjem, iskustvom. i intuicijom neobično lako i spremo razlučuje pojavnu stranu svake predstave da bi u analizi njenih elementarnih vrednosti mogao pronaći određenja suštine i kvalitete od čije snage i infenziteta zavisi i njeno mesto u sezoni i pozorišnom „životu uopšte.

Mada je ovakav metod jedino moguć i egzistentanm, pa čak i mužam s obzinom za mivo našeg pozorišta, on nailazi na olpor kod nekih drugih ocemjivača koji, Sledeći svoj zanos za moderno po svaku ocenu, vide u tome i izvesnu konzervativnost sudova Eli Fincija, Zabravo, njemu se zamera što još uvek literarni tekst pretpostavlja · drugim vrednostima i što više ne insistira ma totalitetu scenskog doživljaja, Ili, još tačnije — da nedovoljno afirmiše pckušaje da se u tom „izrazu prostorm“ pronađe omai osobeni jezik, u kome se scemski dinamizam i dramski intenzitet neće svesti na reč kao njegovu racionalnu osmovu.

Oni koji tako misle ne polaze od realmosti našeg pozorišnog iskustva, ko-

je je još uvek suviše vezano za tradiciju i takozvani „narodni teatar“. Isto tako, može se reći da takvi Mkritičari ne poznaju dovoljno Eli Pincija, koji upravo u ovakvim teatarskim okvirima vidi i uzroke zbog kojih jugoslovenski pozorišni izraz preživljava permanmentnu krizu i ne nalazi u sebi samom dovoljno vitalnosti i mnage da dyrazbije svoje šablonske okvire.

Eli Finci kao arbitar naših teatarskih dostignuća suviše dobre pomaje domaće scenske mehanizme da bi bio iluzionista. Za njega egzibicionizam nije sam po sebi dovoljan da bi scemski izraz postao istinski savremen i moderan. On mora da počiva ha dobrom fekstu, a posebno domaćem, jer to je osnova bez koje se neminovno odlazi u verbalnu bravuroznost protiv koje se Tinci beskompromisno i uporno bori. On fraži da predstava svoju ubedljivost crpe iz onog dubljeg umetničkog sagledavanja života. U tom đpogledu Finci se zalaže za fakturu predstave u kojoj će, polazeći od literanog teksta, sve sadržajne komponente u #širem značaju — kao, na primer: likovi, ideje, odnosi unufar scene, svetlo, kostim i šumovi biti dovedeni pojedinačno do savršenstva i apsolumne funikcionalnsti, a istovremeno i povezani u jedinstvenu sintezu scenskog izraza.

Insistiranja na domaćoj drami nisu slučajna. Pinci u njenoj afirmaciji vidi

Eli:Pimci:. „VIŠE T MANJE OD ŽIVO-

TA“, IH, „Prosveta“, Beograd, 1963. i macionalnu izdiferenciranost jugo-

slovenske savremene scene. Po njemu isticanje sadržajnih vredmosti teksta i

predstave, na kojima se zasniva i ubed-~ ·

ljivost izraza, odnosno izvlačenje osnovnih vrednosti i njihovo odmeravsnje u vremenskom komniinuitetu kako bi se došlo do trajnijih karakteristika realnosti, čini pozorište i te kako alttivnom umetničkom formom.

Finci u svom kritičarskom opusu nije samo izvršio klasifikaciju pozorišnog repertoara, dao pouzdanu ocemu pojedinih rediteljskih ostvarenja i glumačkih kreacija, već je, a to je možda i najvažnije — određio mesto teatru u širim relacijama naše kulture.

Samo površno prilaženje ovoj vrednoj i izuzetno značajnoj Kkmjizi može nameflnuti utisak da Finci nema dovoljno istančano osećanje za modermu interpretaciju scenskog izraza. Naprotiv, iz njegovih kritika mogućno je načimiti i istoriju pokušaja da se naš

2

teatarski izraz učini modernim, ali i istovremeno nacionalnim i umetnički avangardnim.

U tom pogledu, mada se ponekad poneseni svojim impresijama i ne složimo u pojedinostima sa njegovim ocena– ma, Finciju treba verovati jer je njegov talenaitt i moć uopštavanja u tome što on nijednu vrednost ne posmatra izolovamo već u progresu nastajamja i izvornih svetlosti. Petar VOLK

MOĆ

MERA PORZIJE jeste snaga, kvalitet i intemzitet delovanja ma jedinstvo duhovno-điziološkog bića čovekovog, jeste stepen očovečenosti tog i misaoni potencijal. Ovaj upropašćeni kvalifikativ čini se dovoljnim. Na osnovu njega može se, relativno tačno, DOvući aramica između poezije i nepoezije, može se poezija odrediti kao velika ili minorna, opšteljudska ili ezoterično muska, potrebna ili nepotrebna. Kritičarev pristup poeziji ide s manjim ili većim odstupamjem tom lnijom. On prvo razlikuje, odvaja poetično od mepoetičnog, a zatim

. određuje kvalitete poetičnog, smi-

žao njegove poruke, dubinu spoznaje, način otkrivanja istine i sredstva uvođenja u lepotu. Kmjiga, međutim, koja sttiktno dopusti ovakav pristup u SVOJE sadržine, nije do'kraja oformljena, heteTogena je. Nedorečenošću ili nepotrebm ona skriva i ie, zbog toga, potrebna još jedna, ! pesnikova, revizija i reorganizacija. Takva knjiga je i ova Davičova najJnoVija zbinka pesama. |

guši iskazane vrednosti. Njoj ne

Jedna od njenih vrednosti je Ste pokušaj 'objedinjavanja poetskih ne-

strukturalno-formalnih vrednosti ne davne evropske umetničke prošlosti. Davičo se koristi iskustvima imažiž-

| ma, simultanizma, nadrealizma i futu-

Trizma. Izgleda, danas. da je novi

modernu poeziju mogućno jedino ; O taj način stvarati, tj. ne dopustiti da tekovine ovi, u suštini korisnih, pešhičkih fiežnji ostanu okovane U teoTijskim telstovima, nejspitane i neaktivirane, S krajhjom lakoćom DaVi-

spaja, odjednom, šakala, pilulu, 1mTuls budućnosti i izlizane oči. Mnoge hjegove slike sveže su, kao li prvim

KNJIŽEVNE NOVINE

· nih suprotnosti (jedno

počecima imažizma, wastavljenc od glomaznih, ali savitljivih reči, od odnmosa njihovih površina i dubina (na primer: „Nek zaostane brvno mosoroga s nogama izgubljenim u mulju“ ili „Električni lav istrčao iz prekidača“ ili „Vitak kao metla od palme” itd.). Kod Daviča „tišina vari čičkovce zvezda preostalih na perju ptica“; Čo-

vek može biti „bezvodni kraj kroz ču-.

do podzemnih fokova“, godine mogu biti „sažete u stablo“, mladići mogu da se „uspužu uz Svoj vraf“ ili. da

ruci“

„Sklizmu niz iščupane kose u (kao kod Šagala); živa bića umiru probušena „rogom umutrašnje sunčanice“. Takvim načinom, manje-više, sloke. nc sinteze Davičo je uspeo da ostvari, u našim prilikama, dovoljno vredne poetske domete. Ima pesama

_ koje teško podležu kritici ili određe-

nju. One su moćnije i od pesnika i od kritičara.

Do relativno ftačnih spoznaja dolazi Davičo. U vremenu oštrih egzistencijalpored drugog bivstbvuju — „na bilu predatoma životinjska farma života“ i civilizaftorsko, mašinizirano bogaćenje ličnosti fotosintezom i atomom) — postoji put u beznađe i postoji put u nadu. Prvi se okružuje atmosferom ogorčenja, drugi atmosferom borbenosti i nepoveremja u sve dosad iskušano, potvrđeno i definisano. Drugi put podrazumeva maksimum svesti, volje i humanosti. Drugi put je teži. Drugi put voli Davičo, dođuše previše naglašeno i egzalftirano. Tamo gde sluša svoju elementarmu senzibilmost iđentifikacije sa

- svim sadržinama i oblicima kretanja,

svoju senzibilnost vrednovanja | uUniverzuma ličnom, nezavisnom vi voljom nalaženja smisla iza raspadanja kojim nas đaruju rođenje i smrt, tamo gde sluša svoju senzualnost, svoje čulnoerotične uzlete do ženskog shvačenog kao vnfoglavice života, kao svetog iscrpljenja svetih stvaralačkih snaga ili

shvaćenog kao simbola „sve-moći i svud-moći postojanja, kao simbola 'tajne postanja i skončanja — tamo

i š ij i nas u SsVODavičo piše poeziju, uvodi nč ja istraživanja, često grčevita, često

preopterećena upornošću, Ova Knjiga je, takoreći cela, poetska vizija Afrike i Latinske Amerih pređela i, naravno, mne

tični; 201 ke, OBodih, Ti predeli zaprepašćuju, obasjavaju zapretane prostore potis-

mutih ali opojnih predavanja životu,

aktom miremja i ovaploćenjem spo-

kojstva.

To je zemlja obećana mudrosti i savezu čoveka i životinje, čoveka i stihije, obećana dostojanstvenom · Prihvatanju nesalomljive moći smrti. zaista, drukčije su Afriku videli, re-

ODGOVORNOST STIHA

cimo, naš Rastko Petović i Francuz Pilip Supo. Oni je nisu tražili van sebe. Davičo je dovoljno dijalektičar: ne podređuje Afriku ćuđima najuže i najpovršnije subjektivnosti. Iznad svojih pesničkih treperenja našao je za trope prihvatljiv izraz tuge i nađe. Šume su poste i sfrasne, reke nepomične kao da porađaju wunivezum, zveri nezlo-

bive. Davičo 'aže:

„Tamo svaka moć ima matericu, s u dva ulaza

za, kobre u kamdžama pauka bež mreže.

Svaka mrlja sumca na zemlji tamo krv je u potrazi za još jednom, krivicom.“ Ovo je pokušaj (nešto bojažljiv) kompleksnog „ofrovenja izvesne apsoluTine i rajne i, u krajnjoj liniji, plemenite „zabrinutosti, Divlje i rušilačko još nmije negacijom oslobođeno iz čoveka. Opasan je čovek, i „dalje, „perverznim nagonom traženja sveopraštajuće ikrivice. Prostomi njegovih civilizacija, kao i prostori njegovih divljina, žude, i dalje, pauka ·|„nevenovanja u sopstvene snage i kobru spremnosti da se nihilistički obezvredi „napor stvaralačkih epoha. Ali Davičov lirski junak poseđuje neokrnjenu snagu i bodro osećanje životnih vrednosti. On je, takođe, često uzaluđan svojim naporom da domaši nemogućno i nepostojeće i, u isti mah, zanimljiv svojom istraj-

s

nošcu:

„Nad sfemim, ogledalima ipak. penju se tz merđevime što Yastu ipak. senke dvomožaca rešemih da ugasc | zvezde

nijednog otvoremog meba.“

Ugasiti zvezde izVesnog · „„nijednog otvorenog neba“! Ne znači li to Dpoistovetiti sebe s uzaludnošću i ne znači li RAM ob uzaludnost? Ovo „nijedno” neće biti „nijedno“, jer je u temelje za njegovo osvajanje ugrađena vera u nemogućnost njegovog ne=postojanja. Čovek može sve i čovek može malo, jer je preopterećen strašću trajanja i žudnjom života, Čovek će moći mnogo kad se oslobodi straha pred lavirintima prirode i pred katakombama svoje duše, neprirodno suprotstavljene prirodi.

Iza, pesme mora stajati doživljaj. To je pravilo koje ne trpi izuzetak. Iza sve spekulativno-spiritualne „gradnje mora stajati telo, određeno felo, njegova čula, komunjlkativan sistem viđenja, slušanja. „mirisanja, „pipamja, kušanja, telo sa svojom činjeničkom,

Oskar Davičo: „SNIMCI“, Nolit, Beograd, 1963.

prisufnošću. Iz te priproizlazi, neposredno ili posredno, proces posmatranja i, u daljoj konsekvenci, proces mišljenja. Pesma, na taj način, biva, u suštimi, duhovno' ozakonjenje telesnog angažovanja. Nema li doživljaja iza nje — ona nema šta da osmisli i ozakoni, ona podleže besmislenosti, udara u

fizičkom sutmostii

prazno, zvuči nepotrebno, poručuje ne-

stvarno. Davičo to zna. Ali mu se, zanetom stihovanjem kad je nestalo živog dodira s doživljajem, dogodilo da obelodani niz pnoizvoljnih formi. Te forme ni po čemu nisu pesme. To nizanje reči ni po čemu nije poezija. Kapriciozna igrarija, lako izvodljiva, ali nedopustiva, jer pesnika dovodi u situaciju da se „neđokučivo igra s nedokučivim”, tj. da pustoši sebe i svet oko sebe:

„Ti si ac, on, je ac ja — čekalac.

Bradu bYijte u hodu suncu čučnnilom

na zahodu...

Ima više izrazito slabih „pesama, nakinđurenih ovakvim besmislenosti-

ma. U njima je Davičo forsirao verbalizam, zloupotrebio slobodu izraza, zaobišao stvaralačko bdenje nad ivorevinom, Nemanje inspiracije povuklo je za sobom nemanje osećanja celine, smisla, misli i organizacije. Nemanje inspiracije uslovilo je i mnoge sadržinske promašaje i lažnosti. Sirovi podaci erotske žudnje ostavlieni mu često takvi kakvi su, čak su bučjinjeni ružnim zbog nepostojanja prolaza do čulnog ili duhovnog, ili preko čulnog do duhovnog, nadrastanja. A pesma „Novine van pejzaža“ apsolutno je nepotrebna. Već i zato što se otela Daviču — konformisti: ona prcporučuje odavno irivhjalan postupak — bekstvo od civilizacije (gde su seks i samoubistva) u divljinu (gde su nosorozi i trske).

Dalji pesnikov neophodan rad nad ovom knjigom mora poći od osnovnog zahteva eliminisanja 'stvaralačkog konformizma i artističkog oportumizma, Pesnik ne sme dozvoliti da, na primer, uporedo traju štih istinskog poimanja. „Mrak se diže — uspravan stub čađi od kolevke do tišine“ i ovakvo besprimerno smešno natezanje: „Mi smo mesec kad utakne prekidač. TI kađ ga vrlo bled izvuče.“

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

GUSTAV KRKLEC

STO FPIGRAMA — BP

Gustav Krklec: „IZABRANI EKPIGRAMI“, „Zora“, Zagreb, 1963.

OVAJ USAMLJENIČKI pokušaj da še savlada novinska Kratkovečnost i kratkozvučnost epigrama predstavlja, s obzirom na potcenjivanje sa kojim se ovaj literarni oblik najčešće susreće, ne samo iznenađenje nego i čitav mali književni i izdavački podvig. Ne ulazeći ovde u fraženje krivca za zlu sudbinu što već duže vremena prati epigram, koji tako reći odsustvuje iz poezije i bivstvuje (ili može biti bolje: planduje) u mimijim predelima žurnalistike, daleko od Wknjiževnih i poetskih vefromef{ina, odmah nn početku moramo naglasiti da jedna ođ osmovnih intencija Gustava Krkleca, ispoljena u najvećem delu OVOg izbora, ieste da epigramu povrati njegovu klasimu stamenost i izražajnu moč.

Kao prolog za knjigu poslužio je epigram „U stilu poslovice“:

„Zıno po zrmo — pogača.

Dlaka po dlaka — ep.

Kamem po kamen — palača.

Sto epigrama — ep."

Pesnik, prihvatimo li bar uslovno njegov moto kao program na kome je sazdana ova zbirka, najvećim delom ispunjava svoj zadatak. Ovaj izbor zaista možemo posmatrati kao svojevrsnu, mozaično konstruisanu poemu ili ep o našim svakodnevnim događanjima, o ljudima i njihovom karakteru, o ljudskim odnosima posmatranim sa specifičnom vedrinom, ali istovremeno i sa autentičnom gorčinom satiričara. Naročito je poklonjena pažnja nekim pojavama u svetu književnosti i umetnosti, koji je autoru bio blizak. Ali Krklec se tim nije zadđovljio; u njegovim epigramima nalazimo i odraz pcjava koje upravo u naše vreme doživljavaju Kkulminaciju (motomanija), ili sma svedoci njihovog suštinskor peobrabražaja (ljubav). Dovoljno je pogledati epigram „Pod balkonom“:

“ (Romeo udiše) — Julijo, čeka te Romeo! (Julija, tiše) — 4 imaš li Alfa — Romeo?"

koji nas uyerava ne samo u aktuelnost i prisustvo dnevne temperature u epigramima, već i u majstorstvo pesnika koji je banalan i ne odveć atraktivan motiv · virtuozno komponovao i uobličio sa osećanjem mere. Posebnu boju ovoj kratkoj celini daju statički stihovi (prvi i treći), kao priprema za dinamičke (drugi i četvrti), stvarajući potrebnu atmosferu i kontekst u kome poenta potpunije dolazi do izražaja.

ı Ciklus „Telegrafske basne“ pokazuje pesnikovo interesovanje i za ovaj stari književni rod, koji u poslednje vreme sve češće kroz simbiozu sa humorom dobija noviju, življu intonaciju. U ovom ciklusu autor se više približava opštim femama i kroz zvučne stihove svoje epigramatike donosi neke uvek žive i trajne istine. Pesnika zanima i mogućnost delovanja epigrama, basnce i književnosti uopšte: e

„Čita jagnje Ezopove basne,

pa. se divi: muđre su i krasne.

Tek jedno je pri tom, grdna muha, što ne mogu da poprave '— vuka...“

Nastavak na 4. strani

3