Književne novine

Harper

MAGAJIZINE

| SLAVOUJ I MODERNI PESNIK

U AVGUSTOVSKOM BROJU ovog američkog časopisa O1dos

| Haksli, nezadovoljan dosadaš-

njim „tumačenjima „problema naučne i književne kulture (od

” T. H. Hakslija i Metiu Arnol-

u cseju „Jedini način da

da do Snoua, Livisa, Openhajmera i Trilinga) pokušava sc napiše moderna pesma o slavuju“ da apstrakcije i genera-

« lizacije, u kojima su se njego-

vi prethodnici Kretali, prencse na pojedine primere i konktretne slučajeve. „Sva naša is-

· Mkustva strogo su privatna, ali

izvesna iskustva manje su privatna od drugih“. Ovim rečima Haksli počinje svoje izlaganje. Posmatrana u sklopu ove činjenice nauka predstavlja pokušaj proučavanja, sređivanja i saopštavanja onog manje privatnog dela ljudskog iskustva. Manje sistematski, i književnost se bavi istim tim „manje privatnim“ iskustvima, ali njen glavni predmet je kompleksni sklop odnosa između privatnih osećanja i objektivne realnosti. U dobroj literaturi nepreciznosti svakodnevnog govora ustupaju mesto tananijim i | prođornijim oblicima izražavanja. Zadatak sa kojim se suočava svaki iole ozbiliniji pisac glasi: „Dati čistiji smisao Yečima plemena“, I naučnik, poput književnika, smatra da je nužno pročistiti reči svoga plemena, „ali čistota naučnog jezika nije isto što čistota književnog jezika“. Naučnik, pročišćeno i pojednostavljeno, želi da saopšti jednu stvar s najvećom „mogućnom „jasnošću, Književnik umetnik ima drugi cilj. Ljudski život živi se secmultano na mnogo nivoa i ima mnoštvo značenja. KnjiŽževnost pokušava da saopšti više različitih činjenica istovremeno. Pisac, suočen s činienicom da mi živimo u veku nauke i veku privatnog iskustva (kakva je uostalom svaka epoha) mora da reši dva zadatka: 1. da piše što bolje može 2. da nauči nešto, pa makar i Dovršno i iscepkano, o mceto-

~ dima 'i rezultatima mauke. To

_ ju ovog časopisa,

,

znanje treba povezati 5 privatnim doživljajem i u tom amalgamu nužno je posmatrati novu vrstu literarne građe.

Nastavljajući svoju tezu Hak sli primećuje: Čovekova nehumanost prema čoveku uvek je bila osuđivana. Ali etičke i filosofske implikacije modcrne nauke polaze od stanovišta dđa ljudska nehumanost prema prirodi zaslužuje gotovo isto tako strogu osuđu kao ljudska nehumanost prema čoveku. Ne samo đa je duboko zlo i duboko glupo postupati sa Žživotinjama kao đa su stvari, nego je isto tako zlo i glupo postupati sa stvarima kao da su ob:čne stvari.

„Nauka ponekad građi nove mostove-između svetova razgo-

IZLOG ČASODISA ~”

vara i iskustva koji su dosad posmatrani kao odvojeni i heterogeni. Ali nauka, isto tako, ruši stare mostove i otvara bezdane između svetova koji su. tradđicionalno, bili povezani“, kaže MHaksli. Pokušavajuči da primeni ovo mišljenje na poeziji, Haksli se vraća jed noj od najomiljenijih tema engleske poezije slavuju. Kakav treba da buđe odnos modernog pesnika prema slavuju? Najpre se mora primetiti, kaže Haksli, đa je zasipanje engleskih živica hemijskim preparatima koji uništavaju korov dovelo do gotovo potpunog istrebljenja gusenica, pa su i slavuji, koji se tim gusenicama hrane, postali retkost u zemlji kojoi se nekad upotrebljavali kao široko primenljiva poetska građa. Na taj način se uništava biološka csnova po-

etskih osećanja i poetskog

izraza. „Hemijsko zaprašiva~ mje nije jeđini doprinos mo-

demc nauke problemu sla-

vuja. Zahvaljujući naučnicima koji se bave pticama mi danas mnogo više neogo što smo znali u prošlosti. Besmrtna ptica, istina je, još uvek peva tamo gde ima guscnica — ali o čemu peva?

Pokazalo se, između ostalog, đa Filomela nije Filomela nego njen mužjak. A pesma slavuja-mužjaka ne izražava bol, ni strast, ni ekstazu; on samo drugim slavujima saopštava da je obeležio svoju teritoriju i da je spreman da je brani pro tiv svih uljeza. O čemu peva noću? O strasti prema mesecu, o bođlerovskoj ljubavi prema tišini? Ne. On noću peva svaka četiri sata zato što ima takav sistem varenja da mora svaka četiri sata uzimati hranu. Između „obroka“, između gusenica, on upozorava svoje rivale da sć ne približavaju onom što je njegovo. Kad se jaja izlegu i teritorijalni patriotizam postane nepotreban, žljezđdana promena u telu slavuja privodi kraju njegovu pesmu. Večni bol i strast, nepovredljivi glas, izliv ekstaze ustupaju mesto ćutanju, narušenom jedimo povremenim gru bim graktanjem.

Književniku XX veka ovi no vi podaci o jednoj ođ večnih poetskih tema moraju postati novo stvaralačko gradivo. Prelaziti preko njega, ne viđeti ga, predstavlja čin književnog kukavičluka. Reči plemena mo raju se pročistiti u mnogosmisaoni jezik, sposoban da izrazi simultano istinu o slavujima kakvi postoje u svetu gusenica, endokrinih žljezda i teritorjalnog vlasništva, i istinu o ljuđskim bićima koja slušaju slavujevu pesmu, To je čudnovato kompleksna istina o ljudskim bićima koja o ptici mogu misliti u čisto ornitološkim terminima, ali istovreme-– no znaju biti savlađani čarobnom lepotom njene tužne himne. (D.)

THL{O)]B} Jp}[ MI VD)

SOCIJALISTICKI REALIZAM I MODERNIZAM

POLAZEĆI od činjenice da je književnost XX veka oblast gde se suđaraju i bore dve bitne koncepcije umetnosti i čoveka — socijalistički realizam i buržoaski modđernizam — M. Kuznjecov u širem kritičkom „osvrtu podđ gornjim naslovom, u avgustovskom bro obrazlažući već poznatim argumentima svoj stav pokazuje bezizlaz u koji je zapao mođernizam (zapravo razno-razni pomodni umetnički pravci na Zapadu) i ukazuje na perspektive budućeg. razvoja „socijalističkog realizma.

Za potkrepljivanje svojih teza Kuznjecov uzima primere iz stvaralaštva Andreja Bjelog, Borisa Piljnjaka, Zamjatina,

Natali Sarot, Alena Rob-Gri-"

jea i Mišela Bitora, s jedne strane, i — Maksima Gorkog, Serafimovića, Furmanova, Pa dejeva, Šolohova, Leonova i · Fomenka, 5 druge. Modernizam, kaže Kuznjecov, nema „tačno i široko formulisan program“, „On je ag| resivan i glasan, ali smušen, protivrečan, nedosledan; uočljivo je u njemu samo jedno — negiranje stvarnosti, razuma, zakonomernosti, realizma, trađicije u umetnosti“. Proizišao iz teških Kriza buržoaske

8

epohe, iz osećanja efemernosti sveta i Života, iz siromaštva buržoaskih iđeala, iz unakaženjay svih ljudskih Vrednosti, koje je karakteristično za poslednje periode buržoaske vladavine — modernizam, sasvim prirođno, mora manifestovati „odsustvo shvatanja toka istorijskog procesa“, mora maniTestovati „gubitak „istorijskih perspektiva“. Jednu jedinu viziju neguje mođernizam — Viziju „užasa pređ haosom“, užasa pred ćorsokakom buržoaske civilizacije. „Mi smo nezaštićeni pred meiskazivim mrakom“ — rekao je, na početku ovog veka, Mereškovski. Posle šezđeset godina to isto ponavljaju francuski predstavnici anti-romana: „Pokorna po miremost s nemogućnošću spoznaje!“ Ovo freba da predđstavlja njihov idejni stav.

Sasvim su drukčiji zahtevi i

ostvarenja socijalističkog realizma, kaže Kuznjecov. Ti zahtevi otvaraju moćne puteve slobodnog i borbenog stvaralaštva. Socijalistički realizam. zahteva: 1) U monumentalnim formama ovaploćenje lika revolucionarnog naroda, revolucionarnih stremljenja. 2) „Ne samo održavanje, već i osmišljenje veličanstvenog istorijskog preloma“, preloma rađanja komunizma. 3) Oblikovanje „pozitivnog junaka savremenosti, junaka za narod i iz narođa, junaka đemokratije...“ 4) Traženje novih umetničkih Tormi, „adekvatnih revoluciji“, formi koje će „aktivirati milione srdaca“. (D. S. I,

znamo o slavuju

laman

O FILOSOFIJI, PIRKRASU I KAFEI

OSML BROJ čehoslovačkog Književnog časopisa „Plamen“ objavliuje zanimljiv interviju s poznatim francuskim {filosofom Rožeom Garodijem, članom političkog biroa CK Komunističke partije Francuske, koji je učestvovao na međunarodnoj konferenciji posvećenoj Tirancu Mafki. U svom intervjuu Garodi je odgovorio kako gleđa na . neke aktuelne probleme filošofije i umetnosti. Govoreći o borbi protiv „kulta ličnosti“ u filozofiji, Garo-

di je izjavio da smatra kako je glavna njena

slabost bila

odvajanje teorije od prakse. Primere za đijalektičku metodu Staljin je u svojoj brošuri crpeo iz XIX veka i pokušao da da definitivan kođek5s zakona dijalektike, što samo po sebi nije dijalektičko i što ima mnogo veze sa predmarsističkim materijalizmom XVIII veka, dok je Ždanovljeva koncepcija realizma polazila s dog matskog stanovišta, koje gleda na umetnost i umetničko stvavaranje s gledišta i Kkriterijuma već gotovih dela. Došlo jc do mehanističke deformacije odnosa baze i nadgradnje. Isto tako je karakterističan nihilistički odnos i nepoverenje prema MHegelu, kao i shvatanje da posle Hegela u buržoaskoj filosofiji ne postoji ništa više vređno. Garodi, medutim, ističe potrebu izdvajanja racionalnog jezgra iz idcalističkih mistifikacija, citira-– jući pritom kibernetiku i psihoanalizu kao i Bašlarovu dijalektiku saznanja.

U umetnosti mođemih vVre=

mena od najvećeg uticaja bili su, po mišljenju Rožea Garodija, Sezan i Pikaso, čiji se značaj može porediti sa Zznačajem | „najvećih renesansnih majstora. Na Pikasa Garodi gleda ·kompleksno i to od njegovih “Avinjonskih gospođica“ do danas. To je, za Garodija, najveći prevrat u slikarstvu od doba renesanse, jer Pikaso polazi od principa da naša vizija sveta nije vizija samo oka i mnepokretnog tela. Pikasov značaj Garođi vidi kao novu etapu realizma jer nas je om oslobođio konvencija koje smo smatrali za prirodne, jer nas je đoveo do alttivne koncepcije

ćila da shvatimo i druge neevropske umetnosti. Za Pikasa umetnička stvarnost nije sa mo odraz stvarnosti koja postoji vam nas, gotova i nepokretna, već ona sadrži i naše težnje, nađe i mitove. On je oslobođio realizam od onoga što Je u njemu još ostalo nafuralistično. To je dinamično slikarstvo koje se suprotstavlja satiričnom i koje ofvara puteve i tako beskonačno širi slikarstvo, umetnost uopšte i realizam posebno. Govoreći o utiscima koje je poneo sa konferencije posvećene Kafki Goarodi je izjavio da poštuje napore da se Kafka jnterpertira marksistički i

JOŠ JEDNOM O GADI

IZUZETNO VREDNOJ i zanimljivoi Mknjiževnoj ličnosti Karla Emilija Gade, ovogodišnjeg dobitnika međunarvodne nagrade za književnost, posvećčeni su u ovom broju napisi nekolicine značajnih Vropskih pisaca, publicista i prevodilaca. MNajinformativniji je mapis Hansa Magnusa Encensbergera koji u uvodu HEOvori uopšte o velikim piscima našeg stoleća koji su. dugo bili ganemareni. Krivicu što se među takve pisce može ubrojati i sedđdamđesetogodđišnji Gadđa on pripisuje, jednim delom, i italijanskim lNritičarima: oni su proglasili Gađu „italijanskim specijalitetom“, a njegovo delo neprevodđivim. Brojni prevodi romana „Ta gadđna zbrka u ulici Merulana“ (između osta*lih i naš) dokazali su suprotno. Inače ovaj Gađin roman, kao i onaj „najnoviji“ za koji je Gađa i dobio veliku nagradu — „Poznanje bola““ — pronašli su izdavači u nekim sada već sasvim retkim pred_ da se podvrgnu Kritici majrazličitija falsifikovanja. Isto tako učesnici konferencije nisu pristupili Kafki isključivo 5Ociološki i istorijski, kao muzejskoj vrednosti, već su postavljali pitanje: šta nam Kafka govori danas i po čemu je njegovo delo živo? Kafka se bori protiv otuđenosti i njegovo delo je, stoga, aktuelno va kapitalistički svet ali je, takođe, aktuelno i za socijalistički, jer je socijalizam početak borbe protiv otuđenosti;

dok ne buđe bilo izgrađeno ko munističko društvo, postojaće koreni raznih (5. RJ)

i u socijalizmu oblika otuđenosti.,

u čitanje... Njena je osobina jedna konačna nedovršenost. Momad koji nam se predstavlja je jedna stvar potpuno dovršena, ali se predstavlja kao jedan komad, kao jedna stvar namerno slomljena, kao ljudsko telo lišeno glave ili ruku. Taj deo koji nedostaje, koji je otkinut, koji možemo samo zamisliti, u kome se produžuju skoro protiv naše volje linije koje su već date i koji tako osvaja realni svet, dobija jednu izuzetnu važnost i značaj. To je jeđan način izražavanja koji je posle Rođena mnogo upotrebljavan u skulpturi, ali ovo je prvi put da je nalazimo primenjenu u romanu, a to je besumnje jedno otkriće“, Pjer Paolo Pazolini kroz stilsku analizu jednog Gadinog odlomka pokazuje šta mu se naročito sviđa kod Gade. Jedna proza u kojoj se tonovi i stilovi smenjuju bez ikakvog upozorenja i prelaza, jedan „pastiš“ ali „pastiš“ prema kome se njegov autor ironično odnosi, jedna fina komika i sposobnost da se nađu komični elementi u ozbiljnim stvarima, i onaj elemenat Gadine tematike koji Pazolini objašnjava jednom njegovom reče-

ap —_-- 'S ————

ratnim Mnjiževnim časopisima. Jezik, izraz, Đesumnje je najpgnačajniji elemenat njegove literature, ali važan je i njegov stav: „Govoreći o svome svetu, Gadđa, građanski konzervativac, sam razara sve ono u sto veruje, iz čega je ponikao, što mu je najđraže“. Mišel Bitor đonosi najzanimljivija opažanja o Gadđinom stilu: „Neobičnost Gadđinog jezika je samo majpovršniji vid mjegove neobičnosti. Njegova tematika je isto fako izuzetna i sve fascinaninija što se više ulazi

ije— e nicom: „Ogni oltraggio e }la

morte“, svaka uvređa. je smrt, kao smrt. Naš prevodđilac Drago Ivanišević, u jednom pismu italijanskom „prijatelju koji

mu je poslao ovu Gadđinu knji gu, „Kad neko pronađe put kroz gustiš, kad pronađe bar jeđan odđ ključeva Gadinog „Bola“ (jer ih „Bol“, kao i „Uliks“ ili „Fineganovo bdenekoliko), shvatiće da se radi o jednoj

piše:

nje“ ima, osećam,

realnosti koja nam je omogu-

Kuliurna saradnia izmedu Milana i Mijeke

Na incijativu mnekolicine mlađih knjiFevnika iz Rijeke u poslednje vreme došlo je do veoma intenzivne saradnje između naših i italijanskih pisaca na Kknjiževnom i kulturnom polju. Jedan od majnovijih i najznačajnijih rezultata te saradnje pređstavlja razmena esejističkih i drugih Književnih rađova saradnika „Riječke revije“ i milanskog časopisa „Diogene“, U znak ove saradnje italijanski časopis posvetio je polovinu svojih stranica u avgBustovskom broju raznim aspektima jugoslovenske Kknjiževnosti i kulture. :

wu esejima, čiji su autori Vinko Antić, Neđeljko Fabrio i Đakomo Skoti, obrađena je tema jtalijansko-jugoslovenske kulturne razmene, prikazan je razvoj posleratne hrvatske „dramske · književnosti i Srpske proze, kao i slovenačke i makeđonske poezije., U prevođu Đakoma Skotija predstavljeni su po jednom ili dve pesme sledeći savremeni hrvatski pesnici: Dragutin Tadijamović, Dobriša Cesarić, Gustav Krklec, Miroslav Slavko Mađer, Milivoi Slaviček, Josip Pupačić, Vesna Parun, Zlatko Tomičić, Vlado Gotovac, Vesna Krmpotić, Nedeljko Fabrio i Kazimir Urem. Objavljena je i jedna pripovetka Viktora Jurkovića.

Istovremeno je „MHiječka revija“ u dvobroju za avgust-septembar posvetila izvestan broj stranica italijanskoj kuturi i književnosti (istorija i kultura, savremena proza, posleratna poezija, drugi neorealizam u kinematografiji, pozorište, slikarstvo), ObDjavljajući eseje italijanskih pisaca Đanluiđija Falabrina, Serđa Kekonija, Renata Uzilja, Điđi Kunarija, Domenika Astenga, Anđela Kastelija, kao i ciklus pesama Adrijann Gvemija u prepevu Neđeljka Fabrija.

„Riječka revija“ je ranije objavila malu panoramu italijanske poezije, pa je na ošnovu te incijative napuljski časopis „Nostro tempo“, jedan od majremomiranijih MnjižeVnih časopisa wu taliji, objavio u sedmom ovogodišnjem broju malu panoramu djugoslovenske poezije — pesme Iva Andrića, OSskara Daviča, Slavka Mihalića, Miroslava S. Mađera i Vesne Krmpotić —koje je preveo Đakomo Skoti.

infernamoj lucidnosti“. (T. K.) Ptarı nE pR:aUL 7D PRBN e JER On EIAGURar ini ZORO RAJ

LORENS OLIVIJE O BRITANSROM NARODNOM POZORIŠTU

„Biće to međunarodno pozorište u pravom 'Smislu reči“, rekao je ser KLorens Olivije, otkrivajući ciljeve novoosnovanog Narodnog pozorišta, „sa dopustivom pretežnošću rađova nacionalnih autora u reportoaru. Mi ćemo pokušati da prikažemo spektar svetske drame i da vremenom razvijemo najbolji ansambi na svetu“.

Prva predstava biće „Hamlet“. Premijera će se održati 22. oktobra u privremenom domu Narodnog pozorišta, u Old Viku. Univwverzalni karakter politike Narodnog pozorišta očigledan je na osnovu prvih seđam drama koje će se izvoditi: prikazaće se dve Šekspirove drame, jedna Ibzenova, i jedna Maksa Friša („Andora“), koja će se tom prilikom prvi put izvođiti u Velikoj Britaniji. Od Sofokla će se izvođiti „Filoktet“ Docnije će ansambl prvi put izvesti u Britaniji „Pozorišni komad“ od Semjuela Beketa. Od Ibzena će se izvoditi „Majstorgrađiteli“, Kenet Tajnen, literarni direktor mnovog pozorišta, đao je sleđeću izjavu: „Postoje čitava područja i periodi evropske rame koji nisu dobili svoju ocenu od britanske publike zbog slabih prevođa, Zelimo da melioriramo ova izgubljena pođručia pod uslovom da dobijemo odgovarajućeg prevođioca za odgovarajući pozorišni Rkomađ u svakom datom slučaju“. \

ZANIMLJIV FENOMEN ZEMVČNA GRBJA

Mada je poznati romansijer Zejn Grej, autor mnogobrojnih romana sa Divljeg Zapađa, umro 1939. godine, ovih dana je izišla njegova nova Nnjiga, osamđeset šesta po redu. Grej je, naime, nakom svoje smrti ostavio toliko završenih romana da je svake gođine, izuzev 1962, objavljivano po jedno njegovo novo delo. Kod izđavača, u specijamom sefu, ostalo je još samo jedno neobjavljeno delo, koje će biti štampano tokom sleđeće godine.

Wređnost Grejovih Knjiga objavljenih ma teritoriji SAM izmosi-36,753.990 dolara.

Karel KOSIK

Groteskni svet

OBOJICA SU rođeni iste godine | U istom gradu, proveli u Pragu veći deo života, svoja U svetu Droslayvljena dela pisali u vreme prvog „svetskog rata i, sa Ta– likom od jedne godine, umrli početkom dvadesetih BO ina. Naravno, to je površno i slučajno tvrđenje, koje kae kakvo još mnogo ne govori O odnosu Hašeka i Kafke. –

Ali problem možemo da obrnemo: kakva je „to bila sredina koja je dala tako različite pojave kao što su Hašek i Kafka? Kakav je Kafkin Prag i kakav je Hašekov Prag? Obojica su proslavili svoj rodni grad. Njihovo delo je vezano za Prag i Prag Je u njihovom delu na određen način predstavljen. Švejkova _„odiseja. pod Dpočasnom pratnjom dvojice vojnika sa bajonetima“ iz hradčanskog zatvora ide Nerudinom ulicom na Maloj strani, pa preko Karlovog mosta do Karlina. To Je zanimljiva grupa trojice ljudi — dvojice stražara koji, između sebe, vode vinovnika. A sukrotnim pravcem, Karlovim mostom gore na Strahov, putuje druga trojka, trojka iz Kafkinog Procesa, gde dva stražara odvodc „vjnovnika“, prokuristu Jozefa K. prema strahovskom kamenolomu da bi mu, tamo, jedan od njih „zabio nož u srce“. Obe trojke idu istim mestima, ali ne mogu da se sretnu. Švejk je bio pušten iz zatvora — kao što je običaj — rano i prešao je pomenutu ulicu sa svojim sprovodnicima pre podne, dok su Jozefa K, vodila dva čoveka u cilindrima „na svetJosti mesečine“, :

Pretpostavimo da se te trojke sretnu. Prođu jedna pored druge ravnođušno, jer je Jozef K. obuzet posmahranjem fizionomija i manira svojih ftajamstvenih sprovodnika, a Švejk je potpuno zauzet razgovorom sa stražarima. Pa ipak je mogućno, da trojke pri susretu pogledaju jedna drugu. Taj pogled je viđenje, koje ne prepoznaje. Ljudi se vide, ali ne znaju ko su. Ko su?

Za Jozefa K. Hašekova trojka prilično je komična, i samo komična, bez dubljeg izmenađujućeg značaja, njenim otkrićem se otvara svet groteske, a slično Jozefu Mvejku izgleda Kafkina trojka kao komična pojava, u njoj je prikrivena stvarna, groteskno tragična sudbina Jozefa K. Obojica vide samo spoljašnost onog drugog i zato su ravnodušni.

To je prvi mogućni susret Hašeka i Kafke, koji dodiruje spoljašnu stranu. Od autora, ipak, možemo prići drugoj površini: delu. Da li je uopšte mogućno upoređivati ili dovoditi u vezu Hašekovo i Kafkino delo? Na prvi pogled izgleda da takva veza ne postoji, jer se Kafka čita zato da bi se interpretirao, dok se Hašek čita zato da bi se ljudi smejali [..]. Zapadna interpretacija upotrebila je za tumačenje Kafkinog dela najrazličitije metode od psihoamalize, strukturalne amalize, sociološkog i amtropološkog ispitivanja, fraženja eoloških, religioznih i filosofskih momenata, do razmatranja njegove veze sa idejnim svetom jevrejstva, hrišćanstva, Kirkegora, Dostojevskog, fo znači više ili manje iscrpla celu skalu interpretacionih mogućnosti. „Nasuprot tome izgleda da kod Hašeka imamo jedinstven „kalauz koji otvara njegovo delo, a taj je kod nas proslavljeni „princip narodnosti”. Ali „princip narodnosti” nc otvara Hašekovo delo, već daleko pre zatvara pristup k njemu, jer nam uopšte ne pruža meogućmost da shvatimo mjegovi problematiku.

Kakav je smisao Hašekovog dela? Postoji li u Hašekovom delu problematika vremena, komike, tragičnosti, groteskmosti?

; I ko je Švejk?

KO NIJE ŠVEJE

ŠVEJK JE SLUGA feldkurata Kaca i, docnije, natporučnika Lukaša. Gospodar izdaje maredbe a sluga ih sprovodi. Gospodar je namera a sluga njena realizacija. A pošto je naredba opšta i dobija odgovarajuće oblike pre realizacije, može se okrenuti protiv gospodara; pri ostvaremju naredbe pojavilo se toliko nepredviđenih okolnosti, da gospodar više ne prepoznaje Svoju nameru u sluginmom sprovođenju |...

Švejk je sluga ali nije budala. Iako se povremeno ponaša kao luda, luda postaje budala samo ako svojom ludošću služi vladarima. Tamo gde Švejk govori bezobrazluke i lude istine, nije sluga i njegov sused nije gospodar, već faktor. Poručnik Dub — faktor — ne razume šalu i ne ume da se smeje; njegovo jedino častoljublje je prinuditi Švejka na plač. Faktor se kreće u sferi svetog, meprikosnovenog, čuvanog. Smeh mu je krajnje podozriv. Ko se smeje, smeje se njem u. Peđant je i misli da se sve odnosi na njega. Hoće sve da nadzire i da sve ima pod svojom kontrolom. Ljudima dozvoljava ono čemu se smeju smejati i što smeju gleđati [...].

, Švejk nije u službi faktor. Njegov odnos prema poručniku Dubu „nije zasnovan na ličnoj zavisnosti, već je određen složenom hijerarhijom pravnih propisa. Švejka od poručnika deli zamršenost vojne potčinjenosti koja faktoru onemogućuje dđa se sa Švejkom ophodi kao sa slugom. Švejk i faktor su dva razna sveta Koji se ne podnose. Švejk. samim svojim postojanjem i fizičkim prisustvom provocira faktora, jer ne gleda kuda ima 3a gleda, jer ne stoji kako ima da stoji, jer ne govori šta ima da govori. Švejk ne učestvuje u igri, neće da' napreduje i pravi karijeru, i zato ne izdržava pravila igre. Zato što ne igra, narušava igru, ne zna čak ni to: da je protiv svoje volje opasam i podozriv.

; Takav je Švejk u svakom odnosu prema svom suparniku, a ko je njegov stvarni pariner? Da li je sluga u odnosu prema gospodaru, da li je budala u odnosu prema vladaru, da li je luda u odnosu prema falctoru? Ili je moderni Sančo Pamsa, tj. sluga bez gospodara? •

GROTESKNI SVET

. U ZATVORU divizijskog suda priča Švejk drugovima „Ne smete izgubiti nadu, kako je rekao yceciganin Janaček iz Plzenja kada su mu 1879. godine, zbog dvostrukog razbojničkog ubistva, stavljali omču na vrat. I to je pogodio, jer kada su ga odveli u poslednjem trenutku nisu ga mogli obesiti zbog rođendana gospodara

„cara... Tako su ga obesili tek drugog dama, posle rođen-

dana, a momak je imao još takvu sreću da je trećeg dana posle toga bio pomilovam' i trebalo je da se obnovi njegov proces, pošto je sve ukazivalo na to da je fo upravo uradio drugi Janaček. Tako su ga morali iskopati iz zatvorskog groblja i rehabilitovati na plzenjskom katoličkom groblju, a zatim se ispostavilo da je evangelik pa su ga prevezli na evangeličko groblje a zatim...“ Taj odlomak, koji nije slučajan ni usamljen, izaziva u čitaocu „pomešana“ osećanja: pobuđuje na smeh i, istovremeno, izaziva drhtavicu. Deluje komično i — mučno, Izaziva osećanja kojih se čovek kloni. Neće đa ga registruje, ne pridaje im važnost ili ga bagateliše kao izuzetak i nepažnju. Čitalac hoće da se zabavlja i zato ne dozvoljava da mu smeta ekscentričnost ili nepažišivost autorovog kazivanja. U tom sitnom slučaju ne deluju mučno i tuđe sama smrt ili samo pogubljenje, već i besmislenost smrti i apsurdnosit pogubljenja. Pred čim čovek beži, čemu se uklanja, šta hoće sa sebe da strese — nije tuga, smrt, poslednje stvari čoveka, već apsurdnost. U apsurdnom se ne može orijentisati, gubi se sigurnost, ne nalazi se obrazloženje. Ali ispričani događaj utiče istovremeno i drugačije, suprotno, izaziva takođe smeh i veselost. A osećanje smešnog, veselosti, nestašluka sasvim je elementarno. Čovek se smeši i smeje itzmvem aha, iznenada njegov smeh prelazi, koči se u

KONGAJEŽ.EV:N:E; N:OV/ENSE