Književne novine

Broj 208 Beograd 18. X 1963.

Nova serija Cena 30 din.

Poodom, 18. Ženevskih. War era Ir Orne ra arr ape rerne api pea e iransirze

međunarodnih «susreta CCira amra re mz ruza rare JI GE ryayczmnuzmEOM

BDIJAL

eko je, pre neki dan, pred televizijskom kamerom zapitao: „Da li vam ne izgleda, bar na prvi pogled, malo čudna i neobična tema: Dijalog ili nasilje? — povodom koje su vođeni razgovori i diskusije na ·ovogođišnjim „Susretima u Ženevi?“ Odmah se može reći da zaista „samo na prvi pogled“ ova tema: Dijalog · jli nasilje? izgleda „čudna i mneobična“. Međutim, ako je meko dovoljno "upoznat sa duhom i zađatkom koji su sebi postavibhi organizatori Ženevskih međunarodnih susreta, i sko se ne za"boravi na opštu političku situaciju ·danas u svetu, i ako se ne ispusti iz vida presudna uloga koju predstavija politički imperativ rezimiran u dilemi: „aktivna miroljubiva koegzistencija ili hidrogenska katastrofa, onda ova tema u Ženevi nameće se kao neizbežna, i postaje neophodno da se o njoj raspravlja.

Pre svega, „Ženevski međunarodni susreti osnovani su 1946. godine, tako reći sutradan po završešku drugog svetskog rata sa zadatkom da u razjedinjenoj i okrvavljenoj Evropi, bar na infelektualnom. planu, vaspostave Drvi dijalog između dojuče zaraćenih i još uvek neprijateljski ustremlienih Evropljana jednih protiv drugih. To je i bio smisao teme prvogs sastanka: evropski duh. Time su oni hteli da pod„sete da, uprkos svemu, postoji duh evropskog zajedništva i da diskretno ukažu na taj jedini uslov za dalji život Evrope i celog sveta u miru koji se prjpĐremao. I, naravno, izbegavajući da čeprkaju po još živim ranama Evrope, oni su izabrali jednu filosofsku temu, samo prividno apstraktnu a, u stvari, temu Koja je ležala đuboko u samim temeljima iz kojih je imala da se rođi nova, preporođena Hvropa. Šta je drugo mogla da učini intelektualna Ženeva. koja ne raspolaže snagom oružja već samo snagom duha, slobođarske trađicije, koju ukratko oličava ime Žan-Žak Ruso.

I stvarno, svi. protekli. Ženevski međunarodni susreti u toku ovih osamna–est godina i bili su svakog septembra neprekidni dijalog koji se suprotstavliao nastavku nasilin koje ie za sobom ostavio drugi svetski rat. Čak i u periođu „hladnog rata” oni su pokušavali da održe dijalog između „hladno“ istre| mljenih protivnika.

Ovogođišnja tema u Ženevi, prema tome, samo je stavila tačku i na te osnovne i neprekidđne teme Septembarskih susreta u Ženevi. A zatim, ako se „pažljivije analizira. ova dilema, dijalog, ili nasilje, nije ništa drugo već ma vlanu ljudskih ođnosa, kao što smo rekli, prevedem politički imperativ _današnjice: koegzistencija ili uništenje svib.

Ž

DO SADA je istorija bila isprepletana, dramatična igra između dijaloga i, nasilja, u kome je dijalog u stvari uvek 'bio priviđan, a nasilie suštinsko. Više, prema ftome, nasilje nego dijal-g. Jer se i borba protivu nasilja, tiranije, privilegija, borba za slobodu i bolji ljud·'Ski život, morala da služi nasiljem. A, evo, odsad. za nas i buduću istoriju narođa i čovečanstva, usled strahovitih bojnih oruđa kojima neke nacije raspolažu, upotreba nasilja postaje kataStrofalna i uništavajuća za sve, za anđele i za zle volšebnike. Odsad i borba za slobođu i borba za bolii život ako istorija ima nekog smisla, onda je taj smisao to — pored sve svoje nem1lnovne opravdanosti izgleda” da će morati da usvoji nova pravila igre, i đa na ta pravila igre prisili i svoje protivnike: da nasilje izbace kao neizbežnu međuigru u dijalogu koji ima da se nastavi između raznolikosti interesa i pobuda. između različitih grupa koje čine kon'kretnu sadržinu čovečanstva i fkivo za istorjju. ) · Radi se, naime, da se ustanove novi uslovi· dijaloga. Dijalog neće moći više da pribegava nasilju, nasilju kao ishodu, čak ni onda kada nastupe nesporazumi i suprofstavljanja. Reč je, prema tome, o novim uslovima i ljudskim Od nosima. Treba uspostaviti dijalog koji će poštovati raznolikost ljudi a ipak sadržavati izvesnu opštevažeću obaveznu prisilu da se izvrše zaključci do kolih' je dijalog došao. |

O tim uslovima dijaloga,.o. svim va rijantama i mogućnostima, u stvari, bilo je reči ove godine u Ženevi. O filosofskim postavkama dijaloga, o dru-

enim i političkim uslovima koji treba da doprinesu da se u novostvorenoj đržavnopravnoj situaciji sveta sa koeg> zistencijom, miroljubivom i aktivnom. izbegnu i izbrišu svi tragovi koje su

sila i nasilje dosad usposfavljali među ljudima i nacijama. 3

_ DA BISE preciznije postavila pitanja ı osvetlili, neposredni problemi koje no-

„Va situacija danas pokreće, neophodno Je pre svega stvoriti novu duhovnu klimu, novu infelektualnu atmosferu: razbiti nepoverenje, osloboditi straha sagjiovornike, raskraviti podozrive, ofkloniti predrasude. Samo tako će se otkloniti opasna pseudopitahja i odstraniti pseudoproblemi loji često zamračuju vidik.

Niko, možda, nije bio pogvaniji za to i pogodniji od Ženevskih međunarodnih susreta. Oni su oduvek i težili mnogo više tome da stvore duhovnu klimu za razgovore i suočavanje mišljenja intelektualaca iz najrazličitijih krajeva sveta i najraznovrsnijih opredeljenja, a ne da pripremaju izjave i rezolucije. Ne raspolažući koercitivnom moći, „organizatori „Susreta nisu se nikad truđili đa nametnu svojoj mišljenja, već da osiguraju otvorenu i slobodnu diskusiju. Samo tako oni su smaftrali da se mogu zaista pokrenuti stvar ni problemi, da se naslute istinska “Tešenia, da se raščiste intelektualni i duhovni putevi i puteljci, i time omoguće da se sporazumi kasnije uspostavljaju na realnim punktovima. ;

Ako bi neko upitao koji bi se zajiednički imenitelj mogao izvući iz đesetodnevnih diskusija ovog septembra u Ženevi, gde je palo izvanredno mnogo razumnih reči, i pored niza dosadnih i nepofrebnih, suvih knjiških brbijarija — stvar uobičajena na mnogim sličnim sastancima — onda bi to bio zaključak: istinski dijalog: može se vOditi samo između ravnopravnih sabesednika, a ne između Daviđa i Golijata, kako je upravo jedan' Afrikanac to duhovito pbrimetio. Pa. čak i u slu-

čaju „Mead bi svaki David pobeđio ~

svoga Golijata, i to uvek, uvek i uvek.

Onda bi istorija isto toliko i još vrlo

dugo 'imala da krvari.

Iz: tog osnovnog uslova proističe neophodnost uzajamnog poštovanja bitnih raznolikosti „sabesednika kao di njihovih principa na kojima se zasniva njihova misao i njihovo življenje. Tek fako mogu da budu uzeti u rasmatranje i sami principi i njihovog zajedničkog: mođus venđi-a.

vi-

I još jedan zakliučak bi se mogao

izvući: stvarni se dijalog među ljudima neizbežno razgranjava u dijaloge. U bezbroj, u sijasebk dijaloga.

Dušan MATIĆ”

G ILI VASILJE?

isti mah, osvetljava, produbljuje, shvata ali i komplikuje i nijansira i, ponekad, zamračuje.

To se naročito ovoga puta videlo u·

Ženevi.

Dijalog je najpre započet izszmeđu vernika različihih religija. Uglavnom između katolika i protestanata povodom „ekumenskog kongresa“ i „mirenja crkava“. U to je veliki rabin Ženeve podigao glas u ime svoje vere, i zafražio mesta u ekumenskom ~7pmpokretu za svoje vernike, a poznati sociolog Gurvič, profesor na Sorboni, inače poreklom Rus, uzgred je, iako laik, podsetio da postoji i pravoslavlje. Razgovor između vernika i ateista diskretno je bio zaobiđen, osim što je pastor Klopenburg, veliki pobornik eku-

menskog pokreta, gotovo u ~ poslednjem trenutku podsetio na teškoću

mirenja crkava koju predstavlja dog-

ma papine „nepogrešivosti“. Zatim je dijalog započet između liberala i

marksista. na planu filosofskom i sociološkom. A onda, neizbežna pratilja danas svih dijaloga, razgovor između predstavnika „bivših „Kolonijalista i predstavnika novooslobođenih zemalja ATrike. Razgovor stidljiv, dobronameran, uporan, konsekventan i pun novih, složenih i teško razmrsivih pitanja. I, najzad, razgovor, dijalog, bi(Nastavak na 7. strani)

|D DANA —Ar(Z

„Ne želim stanovati u novogradnji...“

U „SLOBODNOJ DALMACIJI“ od 9. oktobra objavljen je sledeći tekst: „Pomoću sredstava od oko 17 milijuna dinara neđavno je u Zagvozđu sazidana nova zgrada sa osam sfanova od kojih je pet dodijeljeno {ivornici „„Biokovka”. Kojeg li samo veselja među stanarima! Poslije višegodišnjeg čekanja tvorničkim stručnjacima i majstorima pošlo je za rukom da se napokon uđobno smjeste.

Priređivale su se pijanke i čašćenja. Podizale su se čaše u zrak, a sve na račun novog stana. Ugodno raspoloženje trajalo je sve dok nisu prispjeli računi o stanarini. U njima piše da mjesečno korištenje stama iznosi 7.080 dinara. Djelovalo je to kao hladan tuš. Čim su primili rješenja, stanari su jedam za drugim požurili u tvornicu da protestiraju. Tamo su im rekli da oni nemaju ništa s tim, već Općina u Imotskom. Otada stanari novogradnje u

traženje

Kroz njih se složenost ljudskog življenja, u

LIKOVNE PRILOGE U OVOM BROJU IZRADIO LAZAR VOZAREVIĆ

DA SE

U opom, broju „Mmnjiževme novine“ zaključuju amketu o mastavi Kknjiževnosti i mateYnjeg jezika u gimnaziji. Ređakcija se zahvaljuje Ssayadmnicima koji su se odazvali mjenom, poziou, uverema da će mjihovi odgovori podstaći nadležne da uzmi u Yazmatranje primedbe koje 5u, i ovom bpYilikom, tom, programu stavljenme, |

Boško NOVAKOVIĆ

NEOPHODNOST REPIZIJE

d pisaca izostavljenih u sadašnjem programu nastave književnosti u srednjim školama mogao bi se napraviti nov program, pandan i takmac postojećem ne po nekoj dosetki no po sumi vrednosfi, po zaslugama i veličini njegovih nosilaca. Ipak, i taj novi program patio bi od iste bolesti kao i sadašnji: nedostajao bi mu onaj drugi deo. | Nije bilo davno kad nas je produvao hlađan vetar neverice: bilo je to na proslavi Laze Kostića u” Somboru, proslavi pogodnoj i pogođenoj, ložnoj i dostižnoj, a neverica je do·lazila od glasa ~ da se slavljenikovo ime i delo ne nalaze u školskom programu. Mislili smo i verovali đa je to u što se teško veruje — ta omaška, ta mreška, taj propust — ipak ispravljeno (i u red dovedeno, a sad se vidi da je | pukotina 'još otvorena i'da ni korak

/

| raz

NADLEŽNI

Ankela D OSIMVE \njilevnosli dalje nismo učinili, Zašto? Kad ćemo ga učiniti?

Neophodnost revizije programa jasna je svakome ko ima bilo kakve veze sa školom i nastavom književnosti u njoj. Neophodnost je to i nužnost koje su proizišle iz celovitog, nezausta-

vljivog, plodotvornog kretanja duhov-

· nog stvaralaštva u svima oblastima i u svima vidovima. Otuda ni program ne može stojati duže vremena na nekoj zatvorenoj međi, ne vodeći računa o onome što tu među «natkriljuje i prelazi. Meni se čini da opet, još jednom, nastaje potreba, nameće se potreba i zadatak da raspravljamo o osnovnim elementima programa: šta je on, čemu freba da služi, koji su mu ciljevi, koja sredstva? Ako treba da u razvojnom kontinuitetu književnosti pokaže bar glavna imena i de-

| la koja nose pečat epohe i koja daju pečat eposi, bez kojih nema valjanog obeležja almosfere jednog „vremena, kako onda opravdati jedan program

koji je bez Jovana Skerlića, ili bez. Crnjanskog, ili.

Disa, ili bez Miloša ~ | - bez Iva Vojnovića, ili bez mnogih sa-

\

IPAK SETE

vremenih pisaca, nezaobilaznih, po svome značaju? ,A ipak takvi programi postoje, po njima se rađi i gradi, po njima se saznaje i sudi.

Puna objektivnost sagledanja OVOgE pitanja uključuje tu i đđdograničenost vremena i nemogućnost da se obuhvati sve što zaslužuje. Tu je stvaran problem, ali odatle i freba poći. Naša književnost se proširila i usložila, pa je i sastavljanje programa posao složeniji i odgovorniji. Ali on nije nesavladiv. Postoje literature znafno bogatije od naše a programi su im i prikladniji i uspešniji. U čemu je stvar? U podređivanju programa precizno odmerenim ciljevima, u saglašavanju njegovog izbora onome što je živa stvarnost tokova i vrednosne lestvice jedne literature,

Krajnje je vreme da i mi od toga. |

pođemo

Miodrag BOGIĆEVIĆ

PROBLEM JE. MNOGO ŠIRI

\ eć i letimičan pregled programa nastave književnosti u gimnaziji pokazuje zaista neshvatljive

praznine, U vašoj anketi već je spo-

menut niz značajnih imena koja, prema sastavljačima tog programa, učenici ne treba da znaju (a među njima

i Laza Kostić, Dis, Crnjanski, Ignja-

tović, Skerlić, Vojnović, Veselinović,

(Nastavak na 10. strani)

Zagvozdu ne miruju. Odlaze u Imotski,pišu žalbe i negoduju. Ne mogu da shva

te kako može stanarina biti dvostfru-

ko veća u Zagvozdu nego je, na pri. mjer, u većini novogradnja u Splitu,

Netko je pokušao to objasniti pri-

mjenom novih propisa | prema kojima

je vijek trajanja njihove zgrade odre-

đen na 40, a ne na 80 godina kao šta

je ranije bio slučaj.

Ali to nije umirilo stanare, Oni zaposleni u „Biokovki” traže od tvornice da im nađoknađi razliku ili da im dodijele jeftinije stanove.

— Pa viđite, ljudi, da smo jedva došli do jedne jedine zgrade. Otkud stanovi za izabiranje? — ·dobivaju odgovor u fvorhici.

— Ali mi ne želimo živjeti u novogradnji — i prijete otkazom“.

Dopisnik javlja da postoji obećanjć da će se stanarima ipak nekako Domoći. Kako? i: da li je ovo jedini %1čaj da se ljudi odriču onoga što im je nužno, da javno izjavljaju da im me treba ono što im je za normalan Život neophodno.

Simptom preko koga se ne sme prelaziti i o kome se, u jeku rasprava oka ekonomske stanarine, mora ozbiljna razmišljati.

* 75 godina T. S. Eliota

JEDAN od najznačajnijih pesnika, esejista i dramatičara našeg vremema, T. S. Eliot, proslavio je 26. septembra 75 godina života. Godišnjica OVOg zna. čajnog pisca, čije je delo bitno uticala na čitavu jednu literarmnu epohu zapadnog književnog sveta, obeležena ja u Engleskoj, između ostalog, izđavanjem i njegovih. sabranih pesama.

T. S. Eliot pripada generaciji pesnika koja je izvršila infuziju jednog toka francuske simbolističke umetnosti u tok anglo-američke poezije prvih dekada XX Ypfstoleća. Njegova poezija, govoreći uopšteno, zauzima mesta pored dela dvojice njegovih značajnih savremenika, Ezre Paunda i „Volasa Stivnza, koji su, takođe, ' rekrejrali francusku simbolističku tehniku sredstvima sopstvenog jezika. Eliotov doprinos u tom procesu je mnogostruk, a važan i po tome što je on uz pomoć njihovog postupka došao do novo i vrednovanja engleskih metafizičkih pesnika, specijalno Džona Dona.

Ljubavna pesma Dž. Alfreda Prufroka, Pusta zemlja, Četiri kvarteta, Smrt u katedrali i druga njegova važna dela u današnjoj perspektivi, „kada su postala sastavni deo literarnog iskustva čitavog jednog dela sveta, izgledaju sasvim drukčije nego onda kad su sa pojavila. Današnjim čitaocima poezije jasno je da se suočavaju s modernom umethošću, fako duboko tradđicionalnom da izgleda i revolucionarna i eg- | zotična. U njima se ogleda čitava duhovna klima jedne epohe. „Ona su | poetska definicija jedne sive duhovna | bolesti [...], pokušaj da se pokaže nemogućnost mnogih ljuđi da realizuju ponoću duhovnog života. Snagom njegovih reči pokazuje se kakva je ta , bolest i na kakve sve načine korumpira i poražava čoveka“. (B.) | \

x

Moravija o sebi i svome delu

U OKTOBARSKOM BROJU časopisca „The London Magazine“ objavljen je intervju Brajena Glenvila s istaknutim italijanskim Kknjiževnikom Albertom Moravijom. Prenosimo, m izvodima, najzanamljivije odloke Mora ~ | vijinih odgovora: i a

„Roman će nadživeti buržoaziju. Na- rativni roman trenutno se nalazi u stanju krize koja se ne može razdvajati | od krize „karaktera“, Danas, međutim, nije više mogućno pisati romane SO j „društvu”; ljudi nisu zanteresovani.. | VI

Postoje dve vrste romana. Postojđi roman „esej”, koji izražava jednu ideju, A "a osim toga postoji i roman čistog slika- ! nja. Moj poslednji roman, La Noa (bestseler; ovđe je prodat u 80.000 primeraka za fri meseca) jeste roman~ (Nastavak na 2, strani) ·