Književne novine

7

PAS AM

— >. NM,

~.

7

ONAJ ra A a a a 4 |H,

(Nastavak iz prošlog broja) bsen je svom. svojom nordijskom strašću moralistički pisac. Svaka

njegova drama mnošena je nekom moralnom dvojbom iz koje raste „radnja“ i „junaci”. Pogrešan je sud da bi društveni tentar publici nametnuo neku tezu ili ideju. Sam Ibzen je nckoliko puta mijenjao kraj Nore, a konačna verzija je ona koja je organski izlavila iz tragičnog klimaksa. Autor i djelo rastu zajedno; i tko olpočetka vidi sve, napisat će nešto doduše iransparentno, ali bez onog zgusnukoB, mučnog, nikad „neriješenog protivrječja koje je suština drame. Uostalom, umovi, koji znaju sva rjesenja, treba da objavljuju traktate. Stari ibsen se nikad nije vinuo do astralnih jasnoća, i tamo gdje je bio najmu'niji, iskazujući se još samo u vrlo ma-

' glovitim simbolima, najdalje je OOni~

kao. Šio on otkriva, kao u „Sablastima“, svima je gotovo poznato; i kad mati progovara, tišina sc ispunja jezom, nc od tako dugo prešućenih stvari, već od onog uzarhtialog, dramaftskog alta koji će sve brižno odnjegovane maske staviti u vatenu Kkušnju. Kako rijetko se danas interpretira da je najjeziviji trenutak kad se stane otkrivati, i kako taj akt izaziva „sudbinu“, osvetu optuženog društva. Ako i Tbsen ne vidi izlaze i s Norom odlazi nw nerazgovijetnu noć, njegova je drawnska riječ razbila šuinju ledenih bregova, i po tome još i aanas tako živo odjekuje.

U „Sablastima“, kao i u „Graditelju Solnessu“, potencirani su naturalistički elementi, što inače probija EYOZ građansku literaturu tog doba; Oswald je upropašten očevim sifilisom, gvaditelj pati od vrtoglavice. „Premda su takvi momenti mogli biti transponirani i u simbolizam, oni su dali snažan poticaj naturalističkoi drami koja sve više osvaja scenu. Skiđanje maske, raskrinkavanje lakirane ličnosti postaje književna manira na prijelazu u naše stoljeće; ispod skinute kože pokauju se divljački instinkti, nasljedna opterećenja i infantilne traume. Zola svojem glavnom filozofskom romanu daje naslov „Čovjek zvjer“, Strindbergova „Oca“ tjera u ludnicu iskonsko ženslo neprijateljstvo, O' Neilova „Elektra“ ubit će mate” i preuzeti njenu ličnost, -u „tipičnoj dlustraciji Bdipova kompleksa, Dok je Ibsenovo otkrivanje polazilo od moralne pobune, naturalizam guši taj iskonmski dramski impuls, i samo raskrinkavanje, koo i sukobi, nošeno je sve više generičkim ili traumatskim motivima. Građanska ličnost biva ogoljena, bez priziva na „svetu porotu, i što još stoji pred na-–

·'ma u mlazu reflektora Spemglerova je

zvjer, Freudov neurotik ili hereditar= ni zločinac. Tako se lična krivnja DOmalo gubi, i vehementna ibsenska Optužba svršava u bespomoćnom autoseciranju i očaju. '

bj prođoru naturalizma provejavaju dvije različite tendence, raspad građanskog društva i nagli uspon znano-

· sti, TI jedno i drugo vodilo je do etič-

kog ravnođušja, ukoliko nije bilo odgovoreno socijalističkom revolucijom. Imperijalističke ekspanzije, koje provaljuju iz opće krize kapitalizma, đubre agresivne mitove, u sve žešćem suRobu s racionalnim Yješenjima. Kao

. Što ideologija pada u biološku misti-

ku, tako i građanska drama biva iskremufta u komadić džumgle. „Darwinova borba za opstanak pa Freudova psihoanaliza, ponajviše krivo shvaćene, poslužile su u tom nasrtaju ma slobodu ličnosti i moralnu odgovornost.

Dok se jedna struja naturalizma okrenula prema etičkoj indiferentnosti pa i apologetici imperijalizma (a tako će i do danas teći), druga će se struja stopiti sa socijalističkim pokretom, što toliko i ne iznenađuje s ob= zinpom na prvobitnu društvenu pobu>

nu i afinitet prema naučnom mišlje-

nju. Društvena je revolucija od Marxa i Engelsa utemeljena na naučnoj analizi i prognozi. Ako je korijenje buržoaske ideologije premještano u biologiju, dijalektički će materijalizam istaći prioritet historijskih zakona, sa svom složenom ekomomskom bazom. No i pored te fundametalne opreme nešto će biti zajedničko uvjerenje da prirodna ili društvena evolucija određuje čov jeka pa je prema tome i glavna funkcija literature, kao i znanosti, da te objektivne zakone shvati i tako objasni ljudske postupke. Zacijelo, dobra su umjetnička djela uvijek prerasla takve deklarativne okvire, i oznaka „nauralizma“ nije često sasvim adekvatna i ovdje služi samo kao orijentacija u Ssloženoj književnoj historiji, Lijevi naturalizam izmiješao je zoološke nagone, porodične nasljednosti ili psihoanalitičke komplekse s klasnim ugnjetavanjem i bijedom, i to animalnosocijalno klupko potezalo je na svojim Toncima ljudske marionete. I onda, kad je naturalistička ljevjca bila najrevolucionarnija, nedostajalo joj ie, punog zanosa, koji izvire iz slobode Tičnosti, i nije čudo da je velik broi autora, nakon sviju političkih razočaranja, padao u isti prašumski mrak i

BILJA ZaUMJETNOST Ivan

očaj u kojem je svršio i građamski pravac (Miller, Willrams).

Socijalistički realizam između dva svjetska rata otresao se bioloških dominanata, u iskrenom nastojanju da'u-– mjetničko djelo sjedini sa socijaiističkkom revolucijom. Maksim Gorki se odlučuje na svoj veliki ciklus da bi prikazao ljude u rastu i slomu ruskog kapitalizma. I on i njegovi sljedbenici polazili su od ispravne teze da se račvitak sviju onih individualnih fizionomija može objasniti samo s tla carske Rusije. Roger Martin du Gard formira svoju porodicu '"hibault kvoz sve sukobe, ideje i strasti prijerainih decenija, u jedinstvenoj autemtičnoj cjelini, Glavni Martinov junak pogiba, u Dporazu ličnih jluzija pređ globalnom stvarnošću; Mati Gorkoga, kad i pada, nngovjestit će trijumf proletarijata. U svim tim slučajevima javlja se nadindividualna, društvena snaga kao jemstvo konačne pobjede ili krivac konačnog sloma. Dok romantički junak može da prkosi cijelom svijetu, i dok TIbsenov „Neprijatelj društva“ na kraju zaključuje „najjači je tko stoji sam“, realizam će, i građanski i proleterski, podništaviti usamljeniku. pobunu, u čvvestom uvjerenju da postoje opći određeni tokovi svijeta. :

Je li Gorki mogao slutiti da će Oktvobarska revolucija biti uprskana Staljinovom samovoljom? Bilo bi krivo optužiti socijalistički realizam da je utro put strašnoj diktaturi. „No, neosporno je da je potčinjavanje slobode ličnosti nekoj apsolutnoj objektivnoj zakonitosti moralo tupjeti ličnu odgovornost i mo'„ ni apel. Kađ pjesnik gubi pouzdan,č da njegovo pero piše novu stranicu svijeta, što može još iskazati osim svojeg očaja i izgubljenosti? Svaki noman, pjesma ili drama vizija je svijeta za kojim čeznemo ili pred kojim se užasavamo. Da je od toliko dobrih pisaca ostalo iz Staljinove strahovlade tako malo umjetničkih djela, dovoljno govori kako se ne može stvarati pod diktatom odozgo, pa bilo to i iskrena vjera u historijski zakon. Pjesnik mora stati na pijedestal tvorca, proklamitora, viziomara;, iko u toj imperatorskoj vatri ne gagori njegovo nadahmuće, ništa istinski movo neće izaći.

Tistetika naivnog realizma polazila je od stanovišta klasične nauke o determiniranom svijetu koji se sve tčj:nije odražava u našoj misli, i te estetske teorije nadživjele su i pad klasičnog postamenta. Zbilja ni u fizici nije nešto tako jednostavno što se može opisati na jednoznačan način; što opažamo u jednom eksperimentu samo je rez kroz sklop mogućnosti. Jasna slika Newtonove stvarnosti ili Liaplaceova genija beskrajno se zakomplicirala, a iz tih zamršenih spletova više se ne

može izvući čovjek kao „apstraktni motritelj. Pošto se znamost #ratila

iskonskom jedinstvu čovjeka i svijeta, s novim afirmacijama čovjekove Blobode, čemu da se još umjeinost ugurava u tijesni Prokrustov krevet? Realistički pravac je duboko raskopao ličnu razgrananost u društvu, no tamo gdje je, kao 1 pproletkultnim, nnaturalističkim ekstremima, izbrisao dijalektičku ličnost, s njenim slobodama i povezanostima, nobovao je zastarjelim naučnim klišejima ili ideologijama.

Mašta je kreativni element u znanosti i umjetnosti. Mi umijemo da riječima izrazimo događaje, predmete ili strukture, manje ili više vjerno, što znači da će takav opis biti uglavnom isti za ljude iste epohe i naobrazbe, No pored te „tačne“ reprodukcije (koje i te koliko zavisi od sviju naših funkcija), mi možemo i da zamijenjujemo izvjesne atribute, povećavamo ili umanjuiemo proporcije, umjesto jednih stvaYi umećemo druge u relacije, oduzimamo ili pridajemo nove elemente, ukratko, da mijenjamo, kombiniramo i iz mišljamo. Te „iskrivljene“ operacije organski se nadgrađuju na „tačna“ opsivanja; fantazija je ukorijenjena u samom našem mišljenju koje nije nikad golo preslikavanje vanjskih stvari nego daje uvijek našu najprisniju vezu sa svijetom, sa svim našim „afektivnim reakcijama. Prema tome, što se nama danas čini alkuratni opis, može se poznijem pokoljenju učiniti fantastičnomi pričom, kao što mi stara egipatska ili babilonska kazivanja uvrštamo u mitsku poeziju, protiv čega bi se stari oštro bunili. Zacijelo, egzaktne su nauke razvile kriterije, eksperiment i račun, koji se dižu do univerzalne valjanosti, no sva otkrića i zdanje predočaba duboko su uronjeni u čitavu životnu cijelinu. Dok se misao Dprirodoslovca više orijentira prema rekonstrukciji procesa i struktura oko nas, umjetnik je prvenstveno zaokupljen sa samim sobom u ovom svijetu, s ličnim, ljudskim doživljajem. Bilo bi prejednostavno reći da umjetnikova mašta uzima pored misli i emociju; uistinu, misao se i ne može otcijepiti od čuvstava: ne iskazujemo li patnie i rađosti riječima: Da naučno istraživanje nije. vršeno emocijama. ne smije nas naVesti nn simplicistički zakliučak o dualizmu u umjetnosti: razlika između ta

/

· štom? Što nam ona „daje“?

SUPEK

dva stvaranja leži ponajprije u = protnim onijentacijama. i POpidvanja događaja, stanja ili predmeta dominiSO i, u umjetnosti jednim osobitim 'aspoloženjem, simbolom ili vizijom. Kad Kafka u „Procesu“ crta Beave periferijske , kućerine, tad su ti vrlo akuratni opisi obojeni posebnom autorovom nelagodom u iščekivanju neshvatljiva suda, i ta somnambulistička mučnina bez shvaćanja uzroka natopit će sve inače realisiičke detalje noma– na. Gledajući Van Goghove gavrame preko pustoši, polako nas obuzima pogrebna sumomost, i bez sumnje d» stari simbol smrti mnogo doprinosi crmom ugođaju. Na jednoj razigramoj mondenskoj slici Dufy je zamijemio boje lišća, mora, neba i ljudi, a ta permu-– tacija, neviđena u stvarnosti, pojačala je kamevalski vrtlog. Kad Cervantes slika slavne vjebrenjače, slici je primiješao Don Quixotovo priviđenje, i ruke diva konačno će oboriti pustolovnog viteza. Najblještaviji dijalog: u Molierovu „Škrcu“ dolazi od zabune što starac misli na svoju kutiju s novcem ·

še wplivisan strujanjima u euvremenim žzložbama, i njegovi kontakti 8 realnošću složeniji su i posredniji, a često i višekratno prelomljeni. Ni na{ekstravagantnija pjesma ne može se napisati bez nekih riječi, a sve su riječi toliko prežvakane u dnevnom govoru.

od slonove kosti u oblacima je obmama koja iščezava pri prvoj pomno] a8-

. malizi. Očito da je tu problem zabašu-

ren. Nitko ne može iole ozbiljno OSporiti da su umjetnička djela potekla iz života 4, što wiše, da predstavljaju osobito intenzivne doživljaje. Pitanje je da li umjetnost može da mijenja stvarnost, i kako,

Što to goni našu maštu, od ranog djetinjstva đo staračke nemoći, na čudna zdanja? Kad bismo odgovorili nezadovoljstvo sa zbiljom, čežnja za nečim ljepšim, priprema za neki pothvat, bile bi to tek poluistme. Fantastična su priviđenja koja mogu najjače razbuktati naša mezadovoljstva, čežnje ili nakane. Beethovenove Ssonate odišu neutaženim žudnjama, no nije li se sama Appassionata digla do najstrasnije slasti? Poslije takvih trenuflaka čimi nam se svaki dodir sa zbiljom šupaljimlak. Na sreću, iskonska se priroda, nikad ne da potisnuti, i bolni tonovi, u kojima taj zanos Jenjava, zov su za realnošću. Čovjekova riječ je otpočetka bila signal za neku zajedničku akciju; misao je, kad i polazi od određene situacije, uperena prema naprijed, a isto je tako i fantazija, samo što ona ne traži brzo, identično i polpuno ostvarenje. Fantastične vizije premašuju ono što može biti i što će se jedino u određenom trenutku ostvariti. No, nije li to jalova igra? Pali bismo na Hegelov odgovor kad bi ono što se ostvaruje bilo i jedino moguće, apsolutno nužno. Međutim, takva determini-

K osturi odjeveni u lišće sumraka w trošnu plavet moći Na terasama Stare Plamine posyće grubi mjesec. Moru su izrasle bodlje ma dlanovima. Ono dodiruje Zidovbe skupocjemnmih crkava I moli sa iščezlim, pojcima Čujem, daleka zvona istoka uhvaćena U zlatvu paprat slavemske azbuke. 'Pčelinjaci još stoje metakmuti, U dvorištima gdje dogorijevaju opeke I klikćući svlače se glorusi ·

Poslije slane kiše

NESEBAR Vrijeme crmo stablo nemoj mas mapustiti Prije mego što ptica zapjeva ispod pepela. Neseba?: Poluotok opasan, pješčanim iglicomo. Kula

Koja se maslonila Ma pogašemi vinograd,

To prašnjavo more me

stišava se laje

Na svoju obalu wmotamu wu, vjetar

Kao wplašen, jedrenjak

Što podsjeća ma davno Prohujali topot

VESNA PARUN

*

Z adrijemao š pogrbljen wu svojim, Yibayskim, ornjama, Taj gradić pripezan, uz obalu

Školjka puna trave tu dyvenoj Kkućici zime

Njegova je Jomtazijo, zaposlema morem: domju i noću, Slušaju smeđi činari wvijek isti šum,

Tu su se gromovi skamemnik i napraviš uvale U koje su visoke amjfore

Prosule žuti pijesak.

Mrtva žala široke lipade od pogašenog kreča

Zanustavljaju Jurišanje Sutijepih drakona Crnomoyskih,

Poštenih da se maslađuju na praznim, stepeništima oseke Pticama i raslinjem Ovog blijedog i malo zbunjenog

Nearomatičnog juga,

Dođite »vijezde da vidite more Koje je tremutak zaboravilo sebe

I urezalo grad, Kao melodiju,

Na Yasklimamnom, podnožju

Stare haje

a aaa aaa 0 —_— —-

n mladić na njegovu kćer, li, u zapisima Dostojevskog iz mrtvog, doma ne otvara li nam se panorama čitave Rusije? Umjetnička je fantazija neisorpna: već sama permutacija atributa i stvari vodi nas u neizmjernost, a to je tek najprimitivnija funkcija. Dok matematik može da strogo luči različite operacije kao permutacije, adicije, proporcije, integracije, obična to ljudska mašta sjedinjuje u jedinstvene po= sbupke, a tako jedinstven je i umjetnički akt.

Fantazija je ukorijenjena u akuratnu, efikasnu misao ili predodžbu svalkidašnjeg života, Ona nas u znanosti VOdi do olkrića novih pojava ili zakona. No, što je s umjetničkom maUmjetnik može da uskrati odgovor. On nuprosto ne može drukčije da proživi. 1 onda, ne obogaćuju li umjetnička djela svijet? Što bi Paris bio bez svojih galerija, biblioteka, teatra? Krčma i bordel, ako ne i nešto gore, Tamo se bohema i skuplja, uskliknut će utilitaristi; mi smo angažirani da unapređujemo stvarnost; a kakve veze ima s time umjetnost?

Ponajprije, vlastiti svjetovi koje gradi umjetnička fantazija stoje u nzžjintimnijem „pgrodbinstvu sa svakidašnjom zbiljom. Doduše, deformacije, premještaji i dopunjenja mogu biti takvi da se više zbiljski izvor ne prepoznaje; no to ne znači da bi bez tih izvora bila djela mašte uopče moguća. Ako je renesansni slikar obično pred sobom gledao model, modernist je vi-

ranost ne vlada; čovjek odlučuje da=> lji hod svijeta, a u praznini pred nama grade fantastične vizije hodnike. Zacijelo, čovjek ne stoji pred snježnom bjelinom; iza nas leže vjekovna zdamja, konstrukoije, planovi. Te inercije starih kretanja guraju nas u nekim smjerovima, i tu se baš podiže silina ljudske misli i slobode da te tokove možemo da skrenemo i uputimo se u nepoznaio, vođeni svojim vidicima. Ako su danas u ovim globalnim usponima i prijetnjama i odlučni naučni pogledi, umjetnost mam daje pun kucaj našeg vremena i budućnosti, sa svim stravama, patnjama, usjeklinama, nađama i mogućnostima. Da će umjetnička djela pretrajati stoljeća i tisućljeća, samo svjeđoči kako u dubinama suvremenih, alkutnih napetosti plamte vjekovni sukobi, začeti otkako su ljudi počeli da „stvaraju i udružuju se, ki

U najvećem umjetničkom djelu srednjeg vijeka, u „Božanskoj komediji“, stravično je kroz nebesku sudnicu ocrtan fadašnji svijet. Sve što se na zemlji zbilo sagledđdano je u moralnoj projekciji. Čuđesna ljepota te goleme poeme upravo je razapeta između zemlje i neba, između. stvarnosti i svoda pobožne mašte, u svom šarolikom ruhu. U Danteovu kosmosu obnovlje= na je ona sugestivna snaga koja je vjekovima djelovala kroz religiju na vjernike, kao mitski poetiziran moralni imperativ. Što je crkva petrificirala u skolastički sistem dogmi, „pjesnik vraćn u metaforu, i tim samim to tako visoko nebo postaje ljudsko, Kad uđe-

::

suprotno opomeni na se u čitav pakleni kako treba da i druga PotprinO Jela, „Dan

„Komedija” o riva On= Ma? Gaopalni apel umjetnosti. Umjetnikova mašta ne raspršuje se u kaleidoskopu figura već se skuplja u konture

i iše ili manJe POSTE er jama. moralni Dpotica. o je dublji e povremenih običaja, vjerovanja ili zapovijedi; izvor mu Je kao i samoj mažti, u materinjoj brizi, svoj ljudskoj orijentiranosti prema nuprijed, u prvom pitanju što da se ra di. U tom širokom smislu, moral i ne znači posluh onoga što vlada nego onoga što dolazi. Projicirajući iz svih živofnih klica nove svjetove, umjetnost pali svete žrtvenike,

I stari Sofoklo je to znao. Grčka tragedija vratila je skeptičnom građa ninu motnalnu dvojbu koja je utrnula u kamenim hramovima. Prodor nauč. noP mišljenja i pučke pravde odmaknuo je božanski Partenon. Na padinama Akropole pojavile su se filosofske škole i teatar. Ako je nova drama i preuzela štošta od vjerskih mistenija i obređa, ona je, kao i filosofija, bitno suprotstavljena staroj religiji, po Onom jskonskom plamenu da se sve iznova pretopi, u sukobu ljudske riječi, Prosvijećenom Atenjaninu postaje teatar što je prije bio hram, mjesto gdje će uzavreti zamrzle struje osjećanja u suprotstavljaju ličnosti · imperatorskom redu, svetinjama ili sudbini.

Kad se danas poslije dva i po ti, sućljeća toliko govori O krizi kazališta tad je to prije svega moralna kriza. Jer suvremena 7umjetnost ispoljila je bogatstvo fantazije, rafiniranost ukusa, dubinu osjećanja, oštroumnost. Pa ipak, pored svega toga, ta nas umjetnost rijetko zanosi. Negdje je šupljina. Mašta više nema onih čvrstih težišta i rasipa se kao na apstraktističkim platnima ı ekshibiciju boja, tonova, linija, Bez sumnje, suvremena civilizaci= ja, tako rastrgana, mehanizirana, otuđena, navinuta i bučna, udarila je pečat umjetničkim djelima, no, pored toga vene tu i usahlo moralno Kkorijenje. Kad su pale izvorne težnje, što da još zadrži fantaziju uz stvarnost i stvori suvislu cjelinu, izazov zbilji? Sve se raspršuje, biva” nerazumljivo, ekspandirano u prazninu. Hir će postati glavni motiv i dokaz genijalnosti. Što je još autentično umjetničko, tko to zna? Tskonski kriterij je pretušem i go tovo izgubljen — apel na čovjeka u njegovoj stvarnosti. Velika umjetnička djela nosila su uvijek viziju jednog svijeta, poruku svojem vremenu. TBishil je ovjekovječio svoje još mitom nadahnuto društvo. Shakespearov genij je još jedanput obnovio grandioznu Yenesansu sa svjetionicima mnoVoOg vijeka, Ibsenova grobarska lopata prevrnut će one začahurene građanske miRkrokosmose; svuda nespokojan poriv da se otkrije i iznova sagrađi ova proturječna, despotska zbilja. Pojava antiteatra poslije drugog svjetskog Tata eksperimentalno dokazuje što ostaje od kazališta kad osuši prvi izvor. Što da se još na sceni dogođi ako nema zašto? U Beckettovu „Svršetku igre“ lica čavrljaju nakon svršetka atomskog rata, prepuštena umiranju, a da nitko ne zaželi preporod ili postavi Dpitamje krivnje. Treba da se doigra ovaj apsurd. U „Stolicama” Jonesca dvoje staraca govori društvancu kojeg nema, a kađ se konačno javlja dugo očekivani govornik, čuje se samo ·nesuvisli niz konsonanata; čovjek je beznadno usamljen, smisla nema. Porekavši isKkonski motiv, antiteatar je izgubio dijalog, radnju, klimaks, kraj, i Dprilimo je svejedno što režiserove škare iz višeglasnog monologa izrežu, razvoja ionako nema, ostaje tek ekshibicija, ponekad rafinirana, otužne egzistencije. Sličan proces raspađa i umrtvenja odigrao se i u drugim umjefnostima. Poplava nečitljivih romana i neshvatljivih „packarija . naš dovoljno uvjerava.

Svako vrijeme ima svoje strijele budućem, slutnje uzvišenog, težnje te, ma boljem i ljepšem, u univerzalnoj humanosti; u njihovu otkrivanju i razvitku do neslućenoga leži i lični smisao. Mistični vijekovi ekstrahirali su iskonsku tendđencu u božanske svrhe, a talko misfificirano moralno osjećanje izvrgnulo se u posluh Đipetrificiranoj vjeri. Izgubivši metafizičke iluzije, exteolozi su pali u filozofiju besmisla, a po staljinsioj logici nedavnih decenija našli su se u #đKierkegaarđove i Heideggerove egzistencijaliste i bivši matehijalisti. Ta nova ontologija apsur= đa, ateistički bastarđ svete metafizike, raširila se poslijeratnom literaiurom (Camus, Sartre), koja je ostala na periferiji globalnog kataklizma, bež shvaćanja temeljnih konflikata, Sigurno, pješnicima prošlih „vremena bilo je lakše kađ su prolazili sa svojim narodom kroz bijedu, ropstvo i barikade. Žarišta suvremenih vulkana ne leže više toliko u ličnom iskustvu, i potrebna je mmogo veća maobrazba, i napor mašte da se zagrabi do dna i sijevne u vizijama novog svijeta. Razmrvljenost suvremene kuture na same specijaliste, kobni raskol iz» među znamosti i umjetnosti, političko ravnođušje i nemoć — sve fo današ guši onai moralni apel po koiem i poetske strofe, tragična priviđenja ill oslikana platna bila kroz vjekove lučonoše čovječanstva. Ova zemlja, puna disparatnih težnji, ideoloških sablasti i eksploziva, rasprsnut će se za jedne pomrčine ako ne budemo uspjeli da je prekrije lug humanosti. A tu se umjetnički pubolici bore s Čč/jibulevarskom džunslom, oklopima moralne alergije i gorim od svega, samoubilačkom apa= tijom!

KNIZŽEVNHE NOVIND