Književne novine
U } ;
Tngeborg Bahman
'moman „Limeni dobošć
A. ANDERŠ
i _kKU) »(5Ei
„EŠKO DA SE DANAS ; pročitati ljanje, članak ili makar samo recenzija, o novijoj zapadnonemačkoj literaturi a da u njima me bude DOmenuta „Grupa četrdesetsedmaša“
\ može iole ozbiljnije razmiš~
- (Grupa 47) čiji glas je za deceniju i po
obišao svetsku štampu. Veoma interesantan i informativan članak o „Grupi 47“ „bjavio je, iz pera Lasla Ilješa (HUćs M,aszlĆ), mađarski časopis za Svetski literaturu „Nagyvilag“, u drugom nvogodišnjem broju.
- Isborija „nastajanja ove grupe Ppočinje neposredno u posleratnim godimama, kada se država rascepila na dva dela, a politički i kulturni život ovih: delova se razvijao na osnovama Moje se divergenino razlikuju. Jedna grupa intelektualaca, koja se vratila iz rata, mislila je da iz svega što se dogodilo treba izvući pouku i da toku događaja treba dati sasvim movi pravac. Zahtevali su demokratsku držav nu formu, želeli su da uspostave SOcijalističke ekonomske osnove i odbili su princip „kolektivne odgovornosti“, a od svoje države hteli su da stvore most između Istoka i Zapada u „jedđinstvenoj Evropi“. Oko nosilaca tih ideja Hansa Vemera Rihtera (Hans Wermer Richter) i Alfreda Anderša (Alfred Andersch) grupisali su se istomišljenici, a njihov orgam bio je čaaopis „Der Ruf“, Taj poziv ili krik, Rkako su svoj časopis kystili, naišao je na ofklik. Priduružilo im se više tek pokrenutih listova, a među njima najmnačajniji „Frankfurter Hefte“, list Valtera Dirksa (Walter Dirk), najradi%alniji i najleviji hrišćansko-socijalistički organ.
Časopis. „Der Ruf“, koji su uređivali ljudi još iz mladosti poznati kao pristalice komunističkih ideja, zabranjen je posle 16. broja zato što je isuviše određemo pitao: da li su krivci za strahote u drugom Svetskom ratu Dpravedno kažnjeni? Posle Ovog počela je da se razvija delatnost intelektualaca sabranih u labavom skupu, Tegrutovanih iz generacije koja je za vreme rata imala, 90 godina. Na savetovanju autora izdavačke kuće Stahiberg, jula 1947, H. V. Rihter primio se da uredi Trvi broj novog glasila „Skorpion“. Ali Worektura se nije „dopala vlastima. "ako se u kući IIze Šnajder — Lendjel (IHse Schneider — T,engyel) septemĐra 1947. skupila grupa onih koji su želeli dđa sarađuju i osnovala jedan „časopis“ đosad nepoznate forme: tokom tri dana čitali su odlomke iz SVOjih dela, a prisutni su izrekli 11mipTOVvizovanu, ali temeljnu kritiku o Onome što su čuli. H. G. Brener (H: G. Brenner) je one koji su se skupili na ovoj sednici nazvao „Gayuppe 47%“, a mj-
Ko nije slutio da će celo poglavlje nemačke literature biti vcžano žza to ime. 7 |
Tok sednica grupe veoma je zanimljiv. Kandidat čita svoje delo, a kad završi za reč se javljaju kritičari, odlični predstavnici ove gsramc literature: Valter Helerer (Walter Holeren), vValte” Jens, Joahim Kajzer (Joachim Kaiser), Hans Majer (Meyer), Marcel Rajh-Ranicki (Reich-Ranicki). Razumljiva je, dakle, uzvujanost, ali i težnja mladih talentovanih počeinika da budu odmereni u siasnoj vatri Dristrasnosti prema stvari literature. Prve nagrade grupe .dobili su Ginter Ajh (Ginter Bich), liričar i pisac radio-drame, Hajnrih Bel (Heinrich Be1D, IIze Ajhinger (IIse Aichinger) i (Bachman). Tad je wa vrata grupe pokucala i generacija
- vođenih dvadesetih godina, kojima je
rat bio prvi i grozan doživljaj, pa i generacija onih mnogo mlađih. Paul Šalik (Sehallick), Hajnc fon Kramer (Heinz von Ctramet?), Martin „Valzer (Walser), koji je dobio nagradu 1955. i Ginter Gras (Ginter Grass) 1958. za (Blechtromel) imena. Najmlađi deo predstavljaju Hans
bila su nova pristalica grupe Magnus
vonijamin ie nagrađen HoMotrričn i Johanes Đobrowski) iz
lanđanin Adrian Đobrovski (Johannes
NDR. Nagrade imaju visoku moralnu
sadržinu, pa je razumljivo što se zastupnici izdavača tmude da pribave pravo izdavanja dela novopojavljenog falenta.
Pisci Gyupe 47 uporno govore O nečovečnosti fašizma ı o tome da se ubice i palikuće još i danas šunjaju među mirnim građanima. Sasvim je Yazum=
8
H. V. RIHTER
A IDE 476?
TEncensberger (Enzensberge?), · Peter Rimkorf (Rimkorf), Rolf Hohut '(Hochhuth) i Uve Jonson, Ove grupe. Jednom
ljivo, otud, što je ubyzo počeo rafalski napad protiv četrdesetsedmaša. Progovorile su književne rubrike konzervativnih listova i časopisa, ekstremni pisci i, vrlo brzo, crkva. Napadani su sa estetičkih, političkih, socijalnih stanovišta pa im je čak pripisivano da Su se združili radi pribavljanja materijalmih koristi, Čak je napisan i roman O njima, da bi moralno i politički bili oklevetani. Crkvi su maročito smetali napredni katolici u ređovima „Grupe 47“: Hajnrih Bel, koji je osuđivao i prošlost i sadašnjost Nemačke u „Pi-. smu, jednom mlađom katoliku“, i Karl Ameri (Carl Amery), napredni katolički pulblicista. Hor protiv grupe naročito je ojačao otkako je drama „Za“ stupnik“ (Der Stellvertreter) Rolfa Hohuta, koja govori o odgovornosti pape Pija XII, požnjela buram uspeh. Imteresanina je i afera koja je izbila OkO publikacije pod naslovom „Bilans“, koju je uredio H. V. Rihter, a u kojoj su 36 nemačkih naučnika, pisaca, umetni\a (mmogi od njih. članovi „su grupe) izložili svoje nezadovoljstvo razvojem zapadnonemačkih prilika, Minisiri su ih napadali zbog „neodgovornog, pražnog intelektualizma“, „provokacije preobučene u lažno odelo kritike“, a i zato što su „prekinuli sa soliđarmošću koja ih vezuje za društvo i državu“. Docnije su se pojavili bivši i sadašmji generali, mnogi među mjima bo zlu pomenuti m delima četrdesetsedmaša, pa i ministri. |
Vrlo je Harakterističan ovaj koncentrisani napad na jednu tako labavo povezanu „grupu pisaca, za koju je
TNGBBORG BAHMAN
opšte poznato da je sastavljena od najodličnijih sbvaralaca. zapadnonemačkog literarnog života. Ovi pisci, iako zastupaju najraznovrsnije mijanse građanske misli, slažu se u tome da doslovce tumače ustav građamske demokratije, dosledno se bore za poštovanje ljudskih prava slobode i čistotu demokratskih ideja. „Za mene je angažovanost preduslov — izjavio je Hajnrih Bel — tako reći polaganje temelja, a ono što zatim. na ovaj temelj nazidam to smatram umetnošću“, Volfgang Kepen (Wolfgang 'Koepen) koji nije člam grupe, ali je s njom u tesnim idejnim vezama, istog je mišljenja: „Svi mi živimo zajedno & politikom, njeni smo, objekti, a možda i žrtve.Stvar ide do koi... Kako bi pisac mogao da imitira moja i ko freba, alko ne pisac, da igra ulogu „Kasandre u našem „dmušivu? Ovakvi stavovi Su, po SVvOj prilici, razlog što mnogi od članova grupe megiraju pravac novi roman, koji je toliko snažan u francuskoj literaturi. Angažovanost pisaca „Grupe 47“ ne ogleda se samo u izjavama: rane pripovetke i kratki romani Hainriha Bea, „Te, šnje slobode“ (Die Kirpschem der Freiheit) Alfreda Anderša, roman. „Potu-
čeni“ (Die Geschlangen) H. V. Bihtera
itd. bave se opisivaniem zlodela faši-
zma i ahalizom dejstva koja deformišu
čovekovu svest i njegov duševni Život.
Sa snaženjem revanšističkih mnastojanja dobija u intemzitetu i uzbuđenje četrdesetsedmaša. Kod Volfganga Kepena i Hajnriha Bela kritika postaje sve određenija. Kepenovo delo „Staklena bašta“ (rreibhaus, 1951) je oštra kritika summjive čistoće bonskog paržamenta. a „Smrt u Rimu“ (Tod in Rom, 1954) je, kako Rajh-Ranicki primećuje, provokativno istupanje profiv neofašizma. Mladi junak iz romana „Fngelbert TBiajneke“ (Hnmgelber Reinecke) ođ Paula Šalika (Schallik), kad počne da predaje u školi iz koje su mu nacisti sVOievraemeno odvukli oca, dolazi do iskustva: stari duh i sad još Živi... „Upit“ (Anfrage) Hristijana Gsjslera (Christiam Goeissler) je optužnica protiv očeva zbog čijih dela i naslednici padaju na blainjavo tle. Dela sa veoma sličnom
, Nastavak: ma 12, Btrani
ljudi ı godine
SKORO U SVAKOM SVOM anonimnom članku u njemačkim listovima Vuk odmah na početku ističe da želi ispraviti, dobuniti ili opovrći nečije pisanje ili objašnje= nje o dotičnom predmetu. On hoće da svaki put ima neki konkretan bovođ zbog kojeg se javlja svojim člankom. Po tome njegovi članci većinom dobivaju polemički karakter. Vukove su polemike za ono doba bile naročite vrste. On redovito direktno ili in-
·direkino citira polemičara, pa tek onda iz'taže, idući često i u detalje koji za stranog
čitaoca nemaju mnaročitog interesa, kako je bilo i što se dogodilo u vezi &š pitanjem o kojem se raspravlja, Tek poneki put on se zadovoljava konstatacijom đa je neki autor nešto nedovoljno jasno, nepravilno ili neistinito izložio, pa tađa počinje sam da to izlaže po svojem, Skoro uvijek povod mu je nečije pisanje ili neka s tendencijom lansirana vijest.
Pred svoj polazak iz Beča u Srbiju, da bi prisustvovao s ženom vjenčanju kćeri Vilhelmine (Mine) s profesorom Vukomanovićem a nakon što je bila uglavnom okončana njegova novinska kompanija u korist bosanske raje (u vezi sa boravkom deputacije te raje u Beču), on je napisao jedan kratak članak o stanju u Sribiji, koje je još tada bilo za-
· brinjavajuće. Bvropske su se novine opširno
bavile tim pitanjem, a neki &u listovi donosili me samo vijesti, nego i čitave članke. mada još nije bilo jasno kako će se prilike razvijati, ali je svakome bilo jasno da se radi o moćnoj opoziciji koja želi da svrgne s prestola Aleksandra Karađoredđvića i da povrati protjerane knezove Obrenoviće, Miloša i Mihaila, jer se prethodno stajalo na stanovištu da za kneza Srbije može doći samo kandiđat iz jedne od te dvije porodice, kojima su pripadali dotađanji srpski kneževi. Imajući od prije namjeru da otputuje iz Beča u Beograd, gdje je knez Aleksanda» još bio na vlasti, Vuk je oprezno postupio sa svojim člankom: on ga je đatirao u Beogradu 16. aprila, poslao ga „redakciji, pa se tek onda spremao da pođe iz Beča u Srbiju (3. maja 1950), gdje se Mina vjenčala 18. maja. Članak je objavljen 24. aprila 1858. u augsburškom. dnevniku „Al1Igemeine Zeltung“ (broj 114, str. 1810). Nije se, dakle, moglo posumnjati đa mu je Vuk autor! Međutim, onaj ko je pažljivo čitao vukove anonimne članke u ovom njemačkom listu (mi smo ih nekoliko već prepoznali i djelimično objavili u našoj periodičnoj štampi od 1962. do sada), tome meće tre-
bati nikakvog upoređenja misli i rečenica iz
ovoga kratkog napisa i iz nekog drugog potpisanog Vukovog članka. Zapravo ovaj na pis stoji između dva ciklusa Vukovih članaka o Obrenovićima i u neku ruku pređstavlja most između njih. Prvi ciklus tih članaka izlazi ovih dana, a drugi će uskoro izići ma drugom mjestu. Stoga mi mećčemo ovdje ponavljati tamo izrečene argumente o Vuko= vom znutorstvu ovoga članka O prilikama Srbiji u posljednjoj gođini vladavine kneza Aleksandra Karađorđevića. Pažljiv čitalac 5 me mnogo fantazije prepoznati će u ovome TWIirratkom i jednostavnom tekstu sva obilježja vukova stila, načina mišljenja i logičnog zaključivania koja &u došla do izražaja i u drugim mjegovim člancima na njemačkom jeziku.
Objavljujući ovaj članak mi žetimo da te on, u prvom ređu, u nauci verificira kao Vukov. Ne mislimo da time znatno povećavamo njegov opus, ali smo svakako uvjereni da njim Uunosimo barem jednu Wmijansu više u njegov političko-publjcistički i propagandni rad, koji je još jako malo poznat jer nisu otkriveni ne samo svi nego ni mnogi njegovi politički članci, Na koncu danas je dragocena Svaka, pa i majmanja, dđosađ nepoznata savremeha Vukova bilješka ili vijest o njemu, pa neće biti na odmet da se objavi i ovaj njegov anonimni „članak iž 1858. godine, koji Ljubomir Stojanović u Vukovoj bibliografiji mije zabilježio. Te godine je, međutim, Vuk bio vrlo aktivan kao publicista i novinar. U ovoj njegovoj jubilarnoj godini mi objavljuiemo nekoliko do sada nepoznatih njegovih političkih članaka,
WMiože se reći Ja Vuk nije propuštao ni jedan važniji događaj koji bi se ticao srpskog naroda a da povođom njega nije iznosio svoje mišljenje i poglede, te pobijao suprotne tenđencije i informacije. Međutim, boraveći u Beču, on je morao voditi računa o jednoj oltolnosti koja je uticala na taj njegov (mahonı politički) rad. Naime, kad je Austrija o nekom društveno-političkom pitanju imala mišljenje koje je dolazilo u sukob 5 \vukovim, on je tada morao ćutati ili, izbjegavajući precizno izjašnjavanje, baviti se Više iznošenjem etnografske građe ili opisiva=> njem pojedinih lica, pokušavati da ipak ne•
| NEPOZNAT ČLANAK VUKA KARADŽIĆA
0 POLOŽAJU SRBIJE 1858.
GODINE
kako proturi bar djelimično svoje mišljenje o dotičnom događaju. Na takvo njegovo držanje imale su presudnog uticaja 1 objektivne okolnosti. List u kome je on gotovo stalno sarađivao, „Aligemeine zZeitung“, bio je materijalno zavisan od Austrije, jer od nje dobivao neku vrstu gubvencije najmanje do 1857. a možda i dalje. Osim toga, on je u pogledu austrijske vanjske politike zžastupao pangermanske težnje. Samo kad bi se dogodila srećna koincidencija, kao Što je bio slučaj 19853, da se poklapaju austrijski pogledi s Vukovim mišljenjem, njemu bi širom bila otvorena vrata augusburškog lista. I u ovom članku opaža se da je Vuk bio dovoljno oprezan što, svakako, nije bež značenja za ocjenu razlike između austrijskog i njegovog gleđanja na događaje MW srbiji, jer ne treba gubiti iz viđa da je austrijski konzul u Beograđu bio glavni 8avjetnik kneza Aleksandra.
Mi ovdje donosimo u cjelosti Vuhkov članak u prevodu 5 njemačkog jezika.
STANJE SRBIJE
Beograd, 16. aprila. — Najnoviji politički preokret u Srbiji sa &vojim uzvrocima nije, koliko znamo, nigdje bio pravilno osvijetljen. Tzvještači raznih časopisa, za koje se može smatrati da su imali tačniji uvid u odmose, djelimično zbog osobnog položaja a djelimično zbog drugih poteškoća, koje se sada ne mogu spominjati, nisu mogli poći pravim putem u svojim izvještajima ier bi inače došle ma vidjelo mnoge stvari koje bi mogle dovesti đo neugodnih osobnih sukoba, pa čak i do progona, čiju dalekosežnost, smatraju i oni najborbeniji da je uputno izbjeći. s druge strane teško je izbjeći rad i propuste naturaliziranih diplomata, ko ji u političkom životu Srbije igraju značajnu ulogu, jer su oni učenici četiristogodišnje turske diplomatske šicole, pa su u tome premašili svoje učitelje te začudo oštro vide svaki prikriveni izraz lica, na koji-istovremeno reaguju na isti način. Stoga za sada nigdje nije moguće sa punom sigurnošću shvatiti stvarno stanje stvari, a samo očigledne činjenice sa specijalnim poznavamjem ličnosti, koje ih provode, mogu pružiti samo vjerovatan putokaz. Mi ćemo se potruditi da taj putokaz nađemo prema svome shvatanju, pa se nadamo da će događaji bliže buđućnosti potvrđiti naše ovdje iznešeno stanovište. ak eed
Od godine 1842. knez 'Aleksanday, nekađanji ađutamt kneza Mihajla, drži uzde vlasti u svojim rukama i od tada porodica Nenadović, iz koje potiče kmije ginja, starala se da se učvrsti i OsiguTa. Ona je smatrala da se to može po=stići na taj način što je javne pristaše Obrenovića nemilosrdno progohila i nastojala uništiti. Međutim, to nije bila Taka zadaća, jer se po raznim znakovima moglo lako zaključiti da je gotovo čitava zemlja bila za Obrenowviće, pa su se Čak i oni koji su najprije stajali na suprotnom stanovištu, brzo priključili većini. Oni koji su najviše doprinijeli sSvrgavanju Obrenovića u nadi da će dobiti jednog slabog vladara, bili su neugodno iznenneđni kada su Nenadovići s pomoću isprva neprimijetnog nepotizma postepeno koncentrirali svu vlast u svojim rukama. Tu nije bilo ministarstva, kolegijuma, višeg suda ili policijske ustanove, u kojima ne bi bio namješten poneki član te porodice, a oni su vrlo brzo i napredovali. Već na= kon nekoliko godina oni su zaiposjeli glavne položaje i službe, tako da je bila prevaga na kneževoj strani. Tada su polagano bivši kneževi prijatelji, koji su mu pomogli da postane knez, bili kao nepotrebni ljudi potisnuti i iz njihovih ruku je izbijena svaka, pa i najmanja vlast. U unutrašnjosti zemlje je tenorizam zastrašujućim nadzorom ugušivao u samom začetku svaku zavjeru. Izvama je izgledalo kao da narod promatra Svaku stvar koja se ticala vlasti kao da Se njega ne tiče i kao da se smatrao sretnim što se ta stvar nije napadala. Sad se konačno mislilo da se može slijediti samovladalačke pohote, pa se najprije počelo sa dezorganizovanjem zemaljskog senata, koji je ponekad bivao neugodan. Doveli su u senat neke ljude, koji su bili poznati kao vjerne pristalice, da bi od njih stvorili opoziciju koja bi djelovala neutralizirajuće. Ali je ipak
Wnı: –––: ZE e –– IT –>– – T"T LI —“—“—
Danica PLAVŠIĆ ~—
Milošu Crnjanskom
ošuta witih rebYo, 2vezda MW kosi K sma.
Pitaš li E
zašto cvataše tako mirisne zvezdč
i mlađe voćke u, telima našim;
ali u, telima našim, mlađim, rumenim! na Yukamo mašim,
a, očima našim; ali u, zlatnim, očima mašim! : zašto cvataše tako mirisme zvezde i mlađe voćke..!
Ruda. je hteo, šta je swe bolovo
pred belim, zenama, moći pitaš za mesečare. pitaš Ii zašto smo smehom zrnil, dam kud, ode, pitaš li , Mladosti zlatan, pepeo Tazvejan! I belo svimo krilo sete kuđ. primu, kud, banu i kuda slete; pitaš li još zašto coataše tako mirisme z2vezde i mlad Sri) a e voćke,
% '
{jorgoban...
bilo čudnovato Što svaki od tih novih senatora, čim bi osjetio tvrđo tle poš nogama, u 'syom nOVOm. dostojanstva eo bi „duvati u isti rog“ sa gVATir, senatorima pa je svim svojim naga ma radio protiv izvjesnih stremi!ljenja.
'Često puta se pokušavalo zavarati se-
nat i od njega izvući ovo ili On0, kao na primjer pojačanje vojne sile i slino, ali je to senat učiivo odbijao, U zaslijeplienošti se tako daleko išlo da se radilo na svrgavanju senata, ali bi stara gospoda uvijek nanjušila nečist, pa je uvijek bila na čeku, potajno težeći stalno za tim da svrgne kneza i porodicu Nenadović. Uticajni prijatelji su pokušavali da podrže kneza.u njegovim nastojanjima i pri lome se nije ni najmanje prikrivalo očekiva-– nje da taj dosadni senat jednog dana prestane postojati. A u senatu se opet počelo raditi na tome da se svrgne kneza, Nekima se činilo opasnim da se to javmo radi, legalnim putem, a smatramo da je bilo moguće da se u njihovim usijanim glavama pojave čak i zločinačke misli. Mi doduše sumnjamo da se zaista mislilo na umorsštvo kneza, u prvom redu sve dotle dok se ne mogu pružiti pravi dokazi za to, ier svi istražni i procesni spisi, koji o tome postoje, potiču iz mutnih izvora, moguće čak i od iznuđenih priznanja Sve se to radilo tajanstveno i bilo je sve i suviše brzo završeno. Gotovo svako u Srbiji dijelio je te sumnje. Zatvaranje pojeđinih senatora, njihove osude i — da upotrebimo jedan vrlo blag izraz — nečovječno postupa nje je svestrano poznato i vijesti koje su se o tome širile, jedva da su pretjerane. Nakon povratka Osman–beja, koji je otpuštene zativorenike iz Gurgusovca doveo u Niš, saznaje se: zatvor nije imao nikakve svjetlosti, zatvorska vrata su bila samo danju za trenutak otvorena, zatvorenika su pitali da li je živ, a tada su mu ubacivali po jednu zdjelicu vođe i po komadić hljeba u nečistoću, koja se nije izbacivala, Kad su zatvorenici izašli iz zatvora više nisu ličili na ljudska bića. Sa poderanim zatvorskim odijelima, koja su bila na njima sagnjila, tijelo im je bilo pokriveno, „Skorbutom „i ranama od teških lanaca, pa su mogli samo UZ, pažljivu njegu. polako vraćati svojerastrojene tjelesne i duševne „snage. Jedan od njih može samo na štakama hodati. Jedno kratko pismo jednog od ovih mnesretnika pokazuje tragove žeatokog drhtanja, tako da su se mogla jedva dešifrovati slova u fom pismu.
Dok te osobe, koje se ovdje općeni to naziva mučenicima (mutschenici), čame u zatvorima, ipak se nije smatralo potrebnim prignječiti semat ni makon iznuđene ostavke šesštorice senatora. Usljed samovoljnog namještanja drugih osoba na mejsto ovih senatora, koji su dali ostavke, smatra= lo se da je već upola postignut cilj, jer se takav senat već smatrao poljuljanim, Ali međutim razvijale su se stvari u Carigradu — gdje su se plašili skoTOg ustanka u Srbiji, koji bi mogao ra> spiriti tinjajući žar sadašnjeg nezado- ” voljstva u Bosni i u Bugarskoj u sjajam plamem ustanka — nepovoljno DO srpsku vladu. Tamo su se također bojali na turskoj strani, ako bi pojedinosti o stanju u Srbiji postale previše poznate, da bi moglo doći do poziva jedme evropske komisije u Srbiju, koja bi, pri tačnijem uvidu, mogla otkriti masu Sramnih stvari. Divan je odredio jednog spretnog diplomatu u osobi Etem-paše u svrhu revizije senafskog procesa u Srbiji. Njegov čvrsti naslup prisilio je kneza da pomiluje zatvore” nike u Gurgusovcu dok su ljudi iz opo” zicije u senatu htjeli prisiliti kneza da abdicira. Različiti, silniji slučajevi pOkazivali su, međutim, da narod pomišlja na postavljanje jednog Obrenovića, no da to neće biti moguće bez na” silnih scena ie da niko drugi — iz viših razloga — nego jedan iz dva vlada“ juča doma me može sjesti na vladalačku stolicu, pa su se stoga opozicioneri složili da zadrže sadanjeg kneza, ali da njemu i porodici Nenadovića istrgnu svaku vlast iz ruku što im je, blagodareći strahu od svrgavanja, potpuno U” sbjelo. Vođe opozicije imali su sada u zde u rukama pa će biti teško da se zloupotrebljava kneževska vlast, jer je novi predsjednik senata Vučić, ministar unutrašnjih djela Garašanin i ministar pravde i prosvjete Crnobatac, a fo su ljudi, koji čvrstočom i energijom mogu pružiti otpor svakoj političko] stranci kad bi zemlji mogla postati 0” pasna. |
* #
1, zaista, Vukova su se predviđanja obistinila; uskoro su nastupili krupni događaji u zemlji: sazvana je Sveto” andrejska narodna skupština, a hneč Aleksandar je zatražio azil kod Turaka u Beogradskoj tvrđavi. Povratak Obre“ novića se približavao...
Ljubica, RLANČIO
KNJIŽEVNE NOVINE