Književne novine

Ljerka ŠIFLER · ·.

ada smo sami pjesmo Ležimo spokojni grane mam, me vjeruju

Koliko će da traje ta nježnost? Između dvije tišime me poznaju me maslačci koje

smo voljeli.

Kao da je sa snova pobjeglo mešto malo sreće pa sada pjeva kroz tužaljku, vodenih, struja.

Hitljku II | Dd{n0Šm

predjele na staklu

Sada smo sami bjesmo U dane će se produžavati zvona Hoće li boljeti ruke ili romena za mepostojećim, već dok se budu dani smanjivali i kraćali u ovoj ulici u, kojoj na onom, prozoru iza zavjesa sjedi jedno dijete i bespo-

moćno slika

Znam: Ponekad će grad da ustalasa priča uz neke

pakosne slutnje.

A Dafne luta poljima ovoga grada

kao ruža tišime cvjeta kroz pustimju

Moj smijeh sada pomaže posljednjima da odu nekako

zbunjeno

To se obnavlja ljeto s tobom i vjetar nas me dira. Dolazim da ti saopćim, kako grad ponekad ustalasa

priča

i snovi kako ponekad zasvijetle kao ptice.

Radosti ranjene djevojčice tvoje mi kose obećavaju kiše. A nočas se prisjećam, kako nas svijet više neše moći

da vara

da ostajemo pobjedmici.

Djevojčice, noćas smo moja pjesma i ja tiha voda sa tvojih izvora.

4 ne vjeruju mam grane.

Nježmosti, biljka si žaspala.

Mjesto gdje te nalazim otvoreno je za prilaz kao žrtvenik, Pjesmo, ne tražimo prenoćišta

Kraj crnog obeliska moć mas Dbrestiže

i miriše tvoje tijelo kao zrela kupina.

Djevojčice, pjesmo,

Sve Je to uzavrela, zamosma, tišina koja me upozorava. Iment, vam, mosim, u svakom, dijelu sebe. ' Odnosim, as u moć s kojom se zatvaram wu staklo čiste

svjetlosti

u slike predjela i čuvam vas u zraku koji se buni.

O MIŠKU KRANJECU

ve jeseni navršava se Četvrt StO~

ljeća otkako je Miško Kranjec

prisnije prisutan u krugu čitala. ca srpskohrvatskog jezičnog područja. Svojom knjigom mahom opsežnije novelistike, koja se pod naslovom „Pripovetke“ potkraj 1989. godine pojavila u plavim „koricama redovnog Kola Srpske književne zadruge, dotle van granica, Slovenije ako teći nepoznat pripovjedač, ubrzo je stekao simpatije čitalaca. a

Prisnost, pripovijedanja, češto livsii ponesena, pisca koji je predstavljao sasvim novo ime slovenačke književnosti (uz Prežihova Voranca najznačajnije u desetljeću pred drugi Svetski rat) smjesta je uočana i od. književne ”Weitike, ne samo u Beogradu, veči u Zagrebu, Sarajevu, Novom 'Sadu. led je bio probijen, Kraniec je našao novu publiku, veći broji čitalaca. Krug ea koji mu je ostao vjeran sve do današnjeg dana. Za ovih dvadeset godina riječ Miška Kranjeca sve je sustavnijoe prodirala na Ssrpskohrvatsko jezično područje, pa je do danas prevedenc desetak njegovih knjiga. Time je Kranjec postao Jugoslavenski pisac,

Ali vratimo se tekućim zbivanjima oko Ovog plodnog pripovjedača! Ptije nešto više od mjesec dana Miško iranjec postade Prešernovim laureatom.,

· Nagradu je primio za roman „Mladost v. močvirju“ (Mladost u močvaci), "Treba, usput, istaći da Kranjec spada u ved onih pripovjedača što mogu paralelno pisati više zamašnih tekstova, Njega je, naime, u posljednjih pet godina prvenstveno okupirala izuzetno zamašna materija oko tetrtalogije o #16= venačkoj nacionalnoj i socijalnoj revoluciji. U ovom slučaju radi se naime, o Galeko najopšežnijem romanesknom tekstu u svim jugoslavenskim književ nostima, o romanu sa zajedničkim naslovom „Za svetlimi obzorji“ (Iza svijetlih zrenik&) koji je objavljen tek do polovine i o kojem će biti riječi kasnije, U međuvremenu Kranjec je u toku januara 1963. godine, a sa 1962, na k0Yicama Mnjig&, objavio “dva Oopše/na tomana („Vrabci na dvorišču“, 469 str., „Mlađost v močvirju“, 608 str.,, dol je napisao romanm u dva dijela „Bdeči gardist“ (Crveni gardist) koji će u toku ove gođine izići u izdaniu Pomurske založbe u Murskoi Soboti.

Do drugog Svjetskog rata Kranjec ja za svoje novele. pripovijesti i roma ne crpao građu gotovo isključivo iz švog todnog Prekomutja. Poslije rata, naprotiv, među njegovim dijelima nalazimo briličan broj Onih što tematski nisu vezana za uže područje prekomurske bokyvajine i čovjeka, Treba ustanoviti da su, što je i sasvim shvatljivo, one prekomurske teme. zahvatene iz sjećanja, iz Kranjčeva djetinjstva i mlađosti. obrađene mnogo životnijć, date daleko uvjevlivije. ma valia naj viši umjetnički domet Miška Kranjeca iražiti u pel-šest mahom predrainih novela, i u dva ili tri romana iz prekomuzskog kruga, s kojim je Pripovjeđač hajintimnije, „gotovo pubčano povezan,

U sklopu gornjeg zakliučka ne treba se čuditi što od dva gotovo u isto vrijeme objiavljena romana („Vrabci na dvorišču“, „Mlađost v močvitju“) prvi, sa izrazito savremenom. temom, znači kao dostignuće potouni neustjeh, dok je drugi ledno od Kraničevih naj+oljih djela. Đa ie opravđano nagrađen naivišom slovemačkovm književnom napradom. U „Mlađosfiš » močvari“ Kranjec se ponovo vratiy. svom Prekomur–

KNJIŽEVNB NOVINE \

Ju, onim elementarnim doživljajima svog djetinjstva i rane mladosti koji su, u stvari, ođ njega i stvorili piscaumjetnika. Velika Polana, rodno selo Miškovo, sa svom bijedom ·i siromaštvom, samo je pars pro toto, konikretna „močvara“ predstavlja zapravo Sve „močvare“ svijeta, ne samo cijelo Pr?komurje. U suštini radi se o autobioIgrafskom tekstu, vrlo značajnom za postanak i razvitak Kranjeca književnika, hoću reći: značajnom za pravi:no shvatanje literarnog itinerera. Miška Kranjeca. Istina, on je u brojnim svojim djelima prikazivao intimni svijet svoga zavičaja. Ali ovim svojim opsežnim romanom on je taj Svijet i sebe u njemu prikazao u fotalu, mogu reći i definitivno, izuzetnom harmonijom umjetničkih sredstava, elememtanom snaFom, kompleksno i kompletno, pa me nije nima]o začuđila Kranjčeva nećavna izjava da je iserpao ptekomursku tematiku i da joj se više neće iviraćati. | .

Posljednji odjek Prekomucja biće dvotomni roman stvari historijski roman o Prekomuru, u kojem će Kranjec prikazati rćvolucionarni pokret među prekomurskim bezemljašima: potbkraj prvog svjet skog rata, kad je u neposrednoj blizini Velike Polane, u Črensovcima, učitelji Tkalec, pod uplivom mađarske revolte pod Belom Kunom, a kao odjek velike Oktobarske revolucije, proglasio Prekomurje boljševičkom republikom, Narod Prekomurja, ođuvijek željan zemlje koju je morao obrađivati za mađarske veleposjednike i grofove, a đa je sam nije imao, nije je mi ovog puta, sproveđenom |„agrarmnom Tefotmom poslije prvog. rata, dobio u dovoljnoj mjeri, dok su sam revolucionarnmi pokret zatrli najprije predstavmici mađarske, a zatim i jugoslavenske buržoazije.

Nedavno, u januaru, navršilo še dvadeset godina od čuvema pohoda „XIV divizije slovenačkih partizana iz Bele Wrajine preko hrvatskog teritorija Žum betalk — Pokupje — Turopolje— Mosšla vina — Kalnik — Ivančica —8utla) u Štajersku. Razdoblje slovenačkih parti zanskih borbi od ljeta 1942. godine, 8 opširom pozađinom nacionalne i s5Oolijalne revolucije u Slovenaca, Miško Mranjec ima namjeru da u svoj širini prikaže u izuzetnoj panorami tetralogije „Iza svijetlih zrenika“ do kraja rata, do pobjede. Prvi Gio OVOg YOmana, u dvije knjige, na 1168 stranica, pod naslovom „Nad hišo se ne kadi več“ (Iznad kuće se više ne javlja dim) M(ranjec je objavio u proljeće 1960. godine. Prije nekoliko tjedna pojavio

-se drugi dio tetralogije, na 1510 stra-

nića, pod naslovom „Bele so vse poti“ (Bijeli su svi putevi). Treći i četvvti dio izaći će u roku ođ tri Hodine, Već Drva polovina romana broji golovo 27100 stranica, pa će tetralogija u cijelosti predstavliati daleko najopsežniji beletristički tekst u jugošlavenskim književnostima. j

Na kraju treba da pomenem da se potkraj prošle godine bojavila u knji?i i zamašna stuđija o Mišku Ktanjct, čiji je autor France Zađravec. U sštvari Yađi se o doktorskoj discertaciji imenovanog. Djelo je dođuše zaključemo, ali treba napomenuti da, usprkos svojoj obimmosti (preko 300 stranica), »nhvaćča samo rani period stvaralaštva MO Kranjca zaključno do 1935. godine. „Crveni gardist“, M.

K ao i toliko puta ranije, navnalih i prošlog leta u gra-

dić B na našem severnom primomju. Tako sam uživalac pune lične penzije arhivskog činovnika, ja sada, posle 35 godina rukovođenja redom među fasciklama sutemrenskih Tirostora, uživam u slobodnom prostoru: svakog jula, brodom, uspinjem se od. četrđesetdrugog pa škoro do čefrdesetšestog uporednika severne latitude, od Ulcinja do,BRijeke, i — snimam lepote, zanimljivosti, osobenosti, kraja. I na kožnoj futroli i na sjajnom aluminijumu mog foto-aparata vidljivi su inicijali Ge-Ka (Gavrilo Kuželj zovem se ja), pa je i na nenametfljivom javnom pronošenju fih slova zasnovano moje umutarnje žadovoljstvo, jež su moji. snimci preneli u dubinu kopna, među oštre zimske mrazeve mog brdovitog zavičaja, mnoge pejzaže s palmama i limunovi-

ma, bele barke iz mirnih pristaništa, starinske zvonike i.

gizdave natodne nošnje, sve izlagano u Domu kulture mog mesta, pod tim potpisom. No lane sam propustio da na filmu svoje kamere uhvatim ovo što ću ispričati, te zalio sada nezadovoljno kunjam. Za verodostojnost podataka jamčim čašću i inicijalima.

Sa lokalnog brodića iskrcao sam pred podme i obreo, za tihi čas, na glavnom trgu. Ogromni star platan u sredini. Desno poveći kameni bazen, sa mnoštvom šumnih slavina tekuće vode u njemu i veselim žagorom žena, koje, dovikujući se i šaleći se, peru rublje. Svud unaokolo mnoštvo vratnica na tipično primorskim. butigama mešovitom robom, firme brijačnice, apoteke, mesne zadruge i čitaonice, uzani otfvori uličica, ribarske mreže, razastrte po dugim položenim motkama, dozivanja i međusobna zadirlkivanja trgovaca, zanatlija i nezaposlenih dosetlljivaca. ,A levo, u treperavoj igri bezbrojnih komadića senki, koje po suncem obasjanom tlu bacaju hiljade listova sa gorostasa — negdašnje bure. Paočanice i znatno istrumule drveme· opruge davno su se nasule, ostala je samo sagušena, stvrdnuta, sivkasta zemlja, kojom je krupno vedro daleko pre svog konačnog raspada moralo biti ispumjeno. Taj obli zemljani valjak nagnut je više no toranj u Pizi, a na njemu, iispružen poleđuške, tiho i skoro sramežljivo, a ipak na neki načim živahno zabavlja se, rekao bih igra se, plavooki dečačić kovrdžave lose, mlatara nogama, palaca rukama po znaku i ljupko mi se osmehuje. =

Na udaljenosti sa koje gledam, sav trg staje u vizir mog apamata. To moram snimiti, kažem, i već sam spreman da škljocnem. No, kako da mili mališan ne sklizne sa strmo nagnutog valjka? Zagledam bolje i viđim: usred njegovih grudi zabijen je debeli drveni kolac. Nagli udarac ili spori a postojani pritisak morao je biti snažan, silovit, golem, kada je žućkasta i čista majica ma dečalkovom telu način'la kružno udubljenje svuđa okolo ivica koca, čija glatka oblina sada ponosibo sija „na bujnom „podnevnom Suncu. Nigde ni traga razaranja, ni kapi krvi, nikakve nečistoće mi crvenila na žutoj vunici, koja je, zajedno sa oštricom koca, probila

—_Ze/ĆO „KNJIŽEVNIH NOVINA"

VELIKA

X* pi i 7] ES

rešetki iskaljivali na suncu dobri i nezlobivi bes svog zdravlja, nerazrušivi humor svoje lokalne istorije, bulteći optimizam svoje mediteranske vitalnosti i neporemećenu

normalu svojih ljudskih iskustava. Svalki pojedinačno do-

čekao me je diskretnim izbegavanjem, učtivim neobraća= njem pažnje na moja uzrujana ukazivanja prstom u pracu davno raspadnutog bureta. Oni su, zacelo, tu pred svojim kućama, u svom mestu, bili pozvaniji od mene, slučajno zalutale letnje pridošlice, da prosuđuju i Ppioce-

njuju, kako se treba držati i ponašati u jednom poretku, ·

u jednom rasporedu nadležnosti i ljudskih sudbina, u jednom ustaljenom redu stvari, čije su uzajamne Veze, uslovnosti i stanja do svih sitnica, njima bile i jasne. Očevidno je, u tim irenucima jedne iznenadno islcrsle slike ljudske stvarnosti, ja, tu zatečeni, bio sam sasvimi zaboravio da svaki grad ima bar jednu stolicu-naslonjaču na. velikim točkovima i da u tom udobnom prestolu zavaljen oduzeti i paralizovani građanin ili građanka biva izveden baš u lepim podnevnim časovima leinjeg dama u šetniju. Vozača i bolnika tada sugrađani lepo pozdravljaju, konvoj tragedije koja je postala kronična dostojnmstveno prolazi trčom i ulicama i samo su nerazumna mala deca oni subjekti koji zazjavaju, zagledaju i bulje, onako kako se još i dan-danas, uprkos' tolikim novinskim vestima o braistvu i jedinstvu svih naroda sveta, neki do blesavosti primitivni naši sugrađani okreću za Azljatima i Afrikancima. U prvi mah obuzet očajanjem zbog ponašanja ljudi gradića B prema slučaju koji nisam uspeo fotografisati, počeo sam se uskoro postepeno stišavati, pomalo i postiđen zbog jzuzefnosšti svog aspekta na stvar. Ipak, moram priznati đa se nisam sasvim smirio: dete je bilo probodeno, prikovano kocem proburažemo. Jedno dete — he Ahilova peta, jedno dete — ne prkosni mitski Prometej, jedno nevimo, malo dette!.., raslosti situaciji na trgu, izvesno dvojstvo, jedam smešni, minijatumi, smrtni Janus, sa foto-aparatom prvojklasmo izbrušenog sočiva o vratu i sinjim teretom malograđamske savesti i samarićčamske solidarnosti sa probodenima — u duši, Ja, Gavrilo Kuželj, i sam pasionirani skupljač fotografski snimljenih lepot& svoje zemlje, u iznenadmom susretu sa sudbinom dečaka, umeo sam u ovim trenucima

da sagledam jedino unikat, živu varijantu udesa desetina · hiljada buba iz zbirke pasioniramog skupljača tvrđokvri-

laca, na daleko čuvenog Rene Oberutna. · No, prvi šok je prošao, vreme čini svoje i ja se stanem prilagođavati. Usporim korake. Nešto čeprkam, znalački,

oko koluta i zavrtanja sprave u svojim uzdrhtalim, hladno ·

oznojenim šakama, Tako, prividno miran, tra-la-la-la še-

tač, stignem, sasvim ležerno, do prve pobočne ulice, na koju

izlazi remesamsni sklad sunca i svakidašnjeg malog meteža sa ovog srećnog irga. Zaokremem u taj prolaz, podražavajjući, koliko god umem, nonšalanino krivudanje bez~

i brižnog turiste, a onda, čim sam uzeo novi pravac, prema odsjaju

uličice, — besomučno potrčim. Nađem se pred širom otvorenim vratima obalsnog bifea. Rapavi, kre-

grudnu kost i ušla u toplo saće La ODO glasovi ljudi ai pluća, a povrh svega, ono milo, : s! ašama u snažnim „rukama blago, Tjublea detinjsko smešenje. PRO 10 . sručuju na CORE Gospodo, braćo, drugovi i dru- avo teme. Ne mogu više izdržati garice ia 'sam pasionirani foto-a- OV Ć to prisilno uzdržavanje, ćutanje, | Pavle STEFAN ı fingiranje spokojstva. Pritrčavam

mater, to stoji, ali, u času opažanja ovog prizora, ja se nisam „mogao oteti potrebi i nužđi za analizom i rekonstrukcijom istorijata događaja koji je — to zaista ne znam kađa i kako — morao izazvati situaciju koju posmatramo ja i moj precizni Cajsov objektiv. · Vrisnuh, ciknuh, povikah iž'sveš Slasa „upomoć! “ Pritrčim česmi, veseloj grupi vrednih domaćica, mašući kao izbezumiljem, rukama i svojom glupom Mutijom, i pokazujući dečaka, prikovanog na buretu, Bodre. i dobro raspoložene žene nastavile su da posluijjuu sa svojim mokrim rubljem,. Smerne, čestite i patrijarhalno sramežljive, nisu ni pogledale uzbuđenog stranca nepriličnog ponašanja. Kao da su sve, mlade i stare, bujne i već pogurene, udate i udovice, zmale i bolje razumevale ustaljenu i mitu ravnotežu svog gradića, uračunavajući u nju i prizor od kojeg

sam se prepao, stanje stvari koje nije u taj čas nastalo, .

sliku koja se nije tog dana uobličila, situaciju na trgu na njihovom trgu — koja je ko zna od kada stekla svoju normalizaciju i trajnost, u Koju sam jedino ja, Gavrilo

Kuželj iz nudničkog kraja Srbije, neupućen i neobaveštem,.

nepripremiljem i neprilagođen, iznenadno banuo.

Potrčim onda u susret vedrim i sočnim glasovima muškaraca koji su, zadovoljno raskoračeni pred svojim radnjicama, mudro i navnodušno čučeći kraj Rkonopčanih

„.“ čete; šta učiniti odmah, brzo... 1. pljusnuti. ti OM Nijeđan me nije odgurnuo, nilko udario, čak ni uvredio.

' vencijom,

ı nakresanim ljudeskatama, drmusam ih za okovraftnike, vićem na sav glas: „Ljudi, prijatelji, braćo, drugovi... famo, na trgu dečak... proboden kocem... zar pralje

primećuju... doduše, zaista nema krvi... ali, šta vi ka-

Svaki se samo spretno izmigoljio iz mog pomahnštalog zagrljaja. U vrtlogu svoje razvezane želje za hitnom interpadao sam s jednog ramena na drugo, s lađamskog vrata na poreznički okovratnik, tumarajući od Škiljavih očiju do Širom otvorenih. Jedan glas je, čini mi se, ipak rekao: „Ma što ćeš, pustite ga, stranac je, piju i oni, a uhvatila ga naša ostrvska loza“. Neko je dodao: „Je, je, baš tako“, skidajući delikatno moje ruke sa svojih ramena. U dnu krčme jedam čupavi i razrokf starac, sav u bujnom šarenilu raznobojnih zakrpa na umašćenoj odeći, klima mi glavom i daje prstom znak da mu priđem. Krenem k njemu,

mu ludi Mate· sve rastumačiti!“

I zaista, starac mi se poverljivo naginje uhu i skoro šapatom: „Ma, što vam je gosparu! Nijesmo mi djeca, Pošten je ovo wvijet! Razumije se da znademo, svi znadđdemo i učinjeno je sve što se može, što freba. Odmah, kada se to. desilo, javljeno je telefonski u centar. Sada sve o njima

ovisi. Jer, recimo, kada bi se po rani diralo, šve bi po-. pucalo, nanavska stvar. Dijete mora biti mirmo, i svuđ okolo

njega mir, obično stanje, sve do liječnika, kirurga, A i on je spremam, i gumene rukavice je već navukao, sve je

tamo u bolnici pripremljeno kako valja. Ma kako, vi učen

čovjek naizgled a niti pojma nemate da naša industrija izgrađuje velike dizalice, one što premještaju čitavu kuću s jednog mjesta na dmugo. U ovom slučaju, vidjeli ste valjada i sami, treba prenijeti dječaka zajedno s buretom,

i plafanom, i česmom; čitav trg valja prenijeti u celini, i'

to bez drmmlusanja, na kirurški stol, I dizalica je, kažu, krenula, na pubu je, Tako je odonud javljeno, I sad nam valja samo čekati, Možete provjeriti i, he budite lud, dragi gosparu!“

Zbunjen i zabezeknut istrčim u dvorište krčme, prilegnem, prostrem se na fle, prislonim uho na betonsku ploču, odmah kraj zahoda, I zbilja, čuje se: na velikoj . autostradi tulnji, ravnomermo, ujednačeno, kao kad džinovsiki tenikovi nastupaju. No ovo je tenk milosrđa. To je velika

dizalica, jedina efikasna pomoć, Osluškujem, ne dišući, i.

čujem: ona dolazi, dolazi...

poznate .

Očevidno, bio sam, u tim ftrenucima svoje nedo-

mora na suprotnom kraju kratke '

ne primećuju, ili se • » prave da ne '

ona će odjednom pokuljati, tbryeli (Gec

kao dalekom svetioniku u noćnoj buri, Za” mnom prasak đobronamernog, nezlobivog smeha: „E, sad će .

Zdravko BUJIĆ

iznad. Vodičeva

mam, sad, jake my} mad} čelom, seva, _ Kroz srce i smeh mi kruži, Možda to vetar daljmama peva U bolesnoj Yuži \

Tone POTOKAR Iznad, Vodičeva.

Možda to miluje zaljubljena senka Zaklano svitanje wu bolegloj travi. 4P dal li ću ja bez metka RBoniti okom, jedan, suton, blavi Iznad, Vodičeva.

Da li ću grob pod svojim, svecem

' v iskopati TI cvetati u jauku memoga svitanja. Pre mo što ću varkom osmeh mac?tati U mirisu belog baštinskoga cramja Iznad Vođičeva.

Znam, u vir sutona dan, će đa vene I smeh sunca teći će u moć.

O kako bih želeo tu moć

Da pevam majžad, kad sve umre

: i snene, . Iznad, Vodđičeva,

Znam da će boli bolovoti reka I java će bela u sam, đa krvari ADP da li ću Ja be» metka ~

Roaniti okom jedan. suton, plavi Iznad, Vodđičeva. e -

Jauka sad u mome grlu nema.

U nebu ključa: neko će da me sate. Možda to jutrom kao Wkose žena Listaju vatre Iznad Vodičeva.