Književne novine

—— — –– —

|

ı

Godina XVI

Nova serija Broj 222 Beograd 1. V 1964.

Cena 30 d

KNJI

— –— –_-— UI IST ZA KNJIŽEVNOST UMETNOST ı

DRUŠTVENA PITANJA.

- e *

VIDA

E. MARKOVIĆ »B | O | E ČOV E K. • i.

anas kada pnroslavljamo četiristo-

godišnjicu Šelkspinovog rođenja

izgleda mam još očiglednije da je ono glavno šlo je on dao i što će davati dokle god žive njegova Wdela, a ona daju život njemu — kao što kaže u svojim sonebima — činjenica što je bio i ostao čovek. Zagrlio čoveka u njegovoj najvećoj veličini, primio ga i razumeo u majdubljem padu. Čoveka je cenio iznad svega. Kao najveću pohvalu svcme ocu Hamlet kaže: „Bio

.je čovek uzmi ga onakvog kakav jeste.“

.Šekspir pripada svim vekovima, nama, kao i renesansi, romantizmu kao i vik-

. torijanstvu, zbog toga što je bio dete

svog doba, integralno pripadao sviome vremenu u svim njegovim manifestacijama, kako izuzetno produhovljemim i poletnim, tako i sesvim ovozemaljskim. Njegovo doba bilo je i hamletovski prefinjeno, i falstafovsiki ovozemaljsko, i pučki grubo i sirovo. Proučavajući ovog dž.na, koji pripada i osmom;jlionoskom. Londđomu, i Njujorku, Parizu i Moskvi, Beogradu i Varšavi, svim mestima gde ga oživljuju i gde su ga vekovima oživljavali · „mjegovi glumci, ne smemo zalboraviti da on danas pripada nama zbog toga što je pripadao svome vremenu i čoveku svoga doba, pa bio on renesamsni ulični skitnica, ili amimalni falstafovski pijanica, dli svirepa velika kraljica Elizabeta, ili briljantam, nmeuravnotežem KEseks, ili mali zanatlija iz Sitratforda. Veliki pesnik, koji je besmmtnosi pođario svojim pesmama, nije shvaiao svoja dramska dela kao književna ostvarenja, već kao tekst za pozormicu. Šekspir živi! i govori sa pozornice. On govori i o sebi i za sebe, i u ime čovečanstva svog doba i svih vremena. Međutim, ljudska radoznalost traži i tražiće podatke o njemu da bi ovu herojsku ličmost spustila na zemlju. A podaci se, kao irom'jom mwudbine, otimaju pružajući šekspirologu mogučniosit, samo da ga smesti u vremenu i DOstoru i đa ga omda izjednači sa mijegovim, vremenom. Doslovno izjednači, jer je ovako emsžna omgtljiva ličmost, bačena mu Vvrilog renesmmnsnoz Lomdonia, njegovog majivećeg iusocma za vreme kraljice Elizabete, morala reagovali na njega. Suptilni prijemnik "OVE duše morao je da stvari beleži i odražava. Zato šekspirolog u njegovom delu maMazi one podatke koje mikakve knjige, ma ni milične, nisu mogle da pruže. U Stratfordu, malom ljupkom mestu mpolioprivredne Emgleske, u matičnim Kmnjigoma cloji da je 26. aprila 1564. krštem Viljem wim Džoma Šekspira. Pošto su se tada deca krštavala neposredno posle rođemja, 23, april uzima se kao datum Šelispirovog rođenja. Pored ovog podaflka postoje još svega tri autemtičma sa istog izvora, Ostali su svi indirektni. Ljudskoj mašti ostaje da ma osnovu pomena Šekspira u Londonu, vezujući ga za njegova dela, događaje d ljude čija imena se sa dosta sigurmosti vezuju za mjega, dočara živofne pođafke o ovom tajamstvemom čoveku, koji je svoje srce i dušu tako medđvormisileno ofvarao u svome ielu. Život se promenio, svet je drukčiji nego tog proleća 1564. godine, ali polja oko Stratforda, elizabetanska kuća oju posetioci i hodočasnici obilaze ne bi li nešto više videli i osetili o Šekspiru, stoje kao ranije. Ako ponesemo dosta mašte sa sobom u Stratford i, ako smo doživeli Šekspirove komade, i time i mjihovog autora, onda može pred mama oživeti Stratforđ toga vremena. U mračnim prostorijama kuće u kojoj je. rođem možemo zamisliti grubi život, toga doba, dečaka koga je vukla priroda oko Slmatforda, koji je kao sin u- ' glednog oca, trgovca, docnije i predsednika opštine, 'šao jedno vreme u gramatičku školu, koji mora da je izmalena pokazivao izuzetnu maštu, lutao poljima i šumama olkoline — jer šta je drugo moglo nađahnuti arkadijske scene mjegovih dela, intimna opštenja sa prirodom njegovih pesničkih izliva bilo u dramama, pesmama ili sonetima. Zašto je napustio školu, zašto i kako je njegov otac jedno vreme pao u nem!lost, i materijalno stradao, ne zna Ge. Sve su samo nagađanja. Duhovna hrana koju je dobio u rodnom mestu izbija iz lika i dela odraslog Šekspira, materijalni podaci izostaju, ali đa li su potrebni? | Sledeći podatak u matičnim kmjigama Stratforđa. glasi: 1582, novembra 27. I 28 Uvođenja u delovodnik vusteTskog epishopa Moja se tiču ženidbe Viljema Šekspira sa „Amom Hatvedj (Hathway) iz Stratforda, žemom osam godina starijom od njega. ) Posle toga dolaze još dva podatka:' 1583, maja 26. Suzama, kći Viljema Šekenma, krštena u Stratfordu.

1585. februara 2. Hamnet i Džuđita,·

bliznaci Viljema Šekspira, Kkrštemi u Stratforđu. "To je sve. Sleđeći podaci ma koje

nejlazimo. potiču iz 1592—1594; vidimo

ga, kako kaže Dover Vilson (Dover Wilson), jedan od vodećih engleskih šelkispirologa, „već na vrhuncu slave i blagostanja; kao glavmog glumca u glavnoj pozorišnoj družini „Engleske, kao člama mnajbl"istavijih dvomsiih krugova, kao pesnika čije se mpulikacije traže više megoli. publikacıje ijednog njegovog savrememilka, i kao. dramskog pisca takve priznate snage da je jedan

|| .

od najpoznatijih dramatičara njegovih dama bio pobuđenm da savetuje svoj:m drugovima dramskim spisateljima da se mahmnu pokušaja takmičenja s mjim“,

Šta se desilo. u međuvremenu? Kada je Šekspir napustio Stratford i šta ga je na fo navelo? Ima različitih nepotvrđenih podataka o tome da je kao zvernokmadica ma imamju jednog plemića iz okoline Stratfornda monao da pobegne da ga ne bi' uhvatili i kazni. Ne zna se kada je otišao u L,omdom, ali je očigledno da je sjajnom uspehu i izuzefmom položaju u pozorišnom wsve-

AJVOR BRAUN

orikširski pesnik koji je onako pro- -

slavio onog rimskog raspusnika i

čulnmu „kćer starog Nila“ vodio je svoj život štedljivo i oprezno, Novac je zaradio kao glumac-deoničar u poslovima svoje družine. Kao mali glumac ili kao dramski pisac nikada ne bi mogao da kupi gazdinsku kuću u Stratfondu na Evonu u trideset četvrtoj godini i da polom postojano stiče zemlju oko nje.

U to vreme pisanje drama nije donosilo novac; za autorska prava komada u pet činova plaćalo se nekih pe do osam fumiti, bez docnije naknađe za svako izvođenje. Ali vodeći glumci koji su posedovali ili uzimali pod zakup pozorište i postavljali komade mogli su imati uspeha i imali su ga.

Pogrešno je misliti o mjima kao o laktomislemoj, rasipničkoj, razuzdanoj rullji, kakvi su bili neki pisci. Rad glumaca na reperfoaru, neprestano nalaženje i postavljanje novih komadđa, obučavanje mladih glumaca, učenje dugih uloga pa njihovo probanje i izvođenje, značili su dane i noći stvarno napornog argatovamja. A Šekspir je takođe pisao prosečno dva duga komada godišnje, On nije imao vremena da bude belkrija.

Čuvene noći u „Sireni“, redovnom sastajalištu, nesummijivo \nad Mwčazima suvarka, morali su b:ti samo povremeno oikkrepljenje. Većina Šekspirovih drugara imali su velike porodice i bili domaćini. Hem'ng i Kondel koji sl salkupili i ured:li njegove drame ”· posle njepove smrti. bili su crkveni tufori.

Govori se da on nikad nije pisao drame i da je služio kao maska nekom.

VILJEM SŠEKSPIR'(Gravira· Martina 'Drošauta iz 1623.)

tu 1592. godine morao prethoditi duži

period bouavica u Londonu.

Postoje podaci da je on, privučen muađijom pozom:šta, proikkrčio put do bako istakmutog mesta u njemu — glumca, autora komada, reditelja i, naposiletku, sopstvenika jedne od majuglednijih trupa i jedmog od majvećih pozorišta — Globa, 1594. godine — počevšn ao mladić koji je pridržavao konje velikih posetilaca. Docnije se probio do pozor~-

nice ao glumac u sporednim ulogama, pa onda, kada je pozorišni zamat bio tako wnosam da nije bilo dovoljno komada, počeo da prepravlja i doteruje postojeće tekstove, i to\prvo istorijskih komada, hromika. Ponavljam, sve su to nepotvrđema odmosno nedovoljnio potvrđena nagađanja. Na jgonlkmetnji podatak: nadlazimo ek 1592. godine, u takozvanom. mjiževnom ##estamemtu Roberta Grina (Robert Greene), „dramskog pisca i raskalašnika, majplodmijeg od univerzitetskih duhova, koji su· oko 1585. osvojili lomdomsku pozornicu i o-

visolko · obnazovanom. intelektualcu - ili plemiću.. Kao razlog navodi se da mi-

· kad nije pohađao univerzitet i da nije

mogao toliko . znati, Ali i veliki pisci potonjih vremena takođe su često bili

slabo obrazovani. Čarls Dikemnms prezi-

rao je i ono malo školovanja što je dobio. Kao i Bernar Šo. Samoobrazovanje bistrog mladića može liiti. majbolja škola. wi MINE

Šelspir je pohađao srednju školu i imao je oštro oko i uho. Dobar novinar može brzo ući u,srce predmeta ili situacije služeći se svojim darom opažanja ili slušajući tuđe priče. Šekspirova družina igrala je na putovanjima po pokrajini, u londonskim. pozoništima i često po nalogu na dvoru ili u plemić-= kim, kućama. ~

On je imao bogatu mogućnost da viđi život ma mmogo razina i njegov London bio je pun putnika povrainika,

'vojnika i mornara, Znamo da je imao

plemenikog zaštitnika tako da je imao pristupa i u palatu sa bibliotekom i u krčmu. sa bučnim momcima 'i kćerima radosti. Pokušaj da se od evonskog Vilija oduzme slava zato što mije bio m Oksfordu i zato što mu je otac bio palanački trgovac rukavicama i Mhožnom: robom snobovsia je besmislica, Sreća je za pozorište što u to vreme uz obale Mlita nije bilo redđovne novinarske profesije, Da.je postojalo

· takvo zaposlenje za momke sa oclom,

rukom i perom, Šekspir,možda . nikad ne bi morao da izbori put do pozorišta, koja su tada bila jedime radionice

Povođom + četiristogodišnjice Šekspirovog

_ rođenja ·

snovali elizabetamsku dramu“, TU testameniu, kome je dao naslov Groš pa-

meti Do cemu, milion kajanja, cbiavljenom u septembru 1592. godine, Grin -

poziva Marloa, Pila i mekog „mlađog Juvenala“ Naša da se manu pozorišta:

„Jer dima edna soc ka. vrema, mulepšama našim perjem, Što sa Svojim srcem Tigra, umotamim u kožu glumca, zamišlja da je kadra, bombasitičnim izrazima. ispunjavajuĆi stihove, da se izjednači s majboljima od vas; i pošto je pravi Johamnes Factotum, zamišlja da ije jedini binotresac u zemlji...“

Dakle, 1592. godine već je priznat kao pozorišni čovek. Kuga prekida pozor:šnu delaimost, ali mrilike mu sve do kraja XVI veka izlaze u wulret, Svi suparnici ili umiru, li mapuštaju mpozormicu — Lili (Lily), Grm, Kid (Kyd) Lodž (Lodge), Marlo (Marlowe). Ni godime kuge mu ne škode, jer je mašao polkrovitelja lorda Sautemptona, pa te godine koristi za književno stvaranje, kojim tiče ugled kmjiževnika, Aprila 1593. godine objavljuje poemu „Venema i Adonis“ (Venus and, Adomis) koja doživljuje sedam. izdamja u periođu ·od 1593. do 1602. Zatim „Otmicu Lulrecije“ (The. Rape of Lucrece), po MKojima je sve do 1602. bolje poznat nego po komadima. Sonete mceza da je napisao između aprila 1593. i septembra 1596. godime.

Mada se iz sveg što je do sada izloženo vid: da odredivanje timžmih datuma Šekspirovih dela ne može biti sasvim pouzdano, ipalk se po nekim spoljnjim dokazima, a još više po unuirašmirim, tomu, maspoloženju u Rscomadu, veštini pisanja, jeziku, i tako dalje, mogao utvrditi nedosled ikoljim je Šekspir stvarao svoja dela. Rani. period, koji- neki određuju od 1590. do 1504, neki do 1600, uwuWljučujući i wrednji, obuhvataju pored mračnih istorijskih komada i mnajvedrije i mnajbezbrižn:je stvaralaštvo, Među komadima Henri VI, Ričard. III, koji su istorijski, KMomedija »abluđa, Tit Andđronik, Ukroćena goropad, Dva džemtimenma, iz Verone, najviše se ističe Romćo i Đulijefa. Samo raspevami renesams mogao je da stvori takvi himnu ljUbavi, Samo opšti polet čoveka oslobođemog okova srednjeg veka, duhovno „emamcipovanog od religije, Kkrute sredn'jevekovme društvene „astmukture i wholasticizma, mogao je da podstakne takve “uzlete mašte. Iz dela izbija izuzetno vedro raspoloženje koje je dolazilo od „društvenme wialbilnosti vezane sa meograničenim mogućnostima koje je ona pružila pojedimcu.“

U taj sunčani periođ spadaju i Sam letnje moći, Mletački trgovac, ' Julije Cezar, Henri IV, sa besmrinim PFalstaTom. Pisac se razvija, imteresovamje ga vodi od situacija ka ikarakteru, Moji

. Nastavak na 8. strani

u svojoj sredini

za čoveka sa darom za pisanje. I kalcav bi reponter on posao!

O životu čoveka kome se 1964. godine liče širom celog sveta mema mnogo podataka, ali mi znamo daleko više o njegovom domu, njegovom kretanju i njegovom. novcu nego što je slučaj sa drugim piscima mjegovog vremena. Očigledno je da je om mogao da vidi svačije gledište, kao što li mora veliki dramsikki pisac i slikar ličnosti, i mogao se služiti svakim svojim osećanjem, čas „na vrhuncu srećnih časova“, čas užasnut pohotljivošću, sunmovošću i pokvarenošću u dvorcima jedmalko kao i na ulici, Uz ovu urođenu mudrost išlo je izuzelno ma/jstonstvo reči.

Nije bio tašt i pomagao je da se dotemaju. drame mamjih kolega, čak i onda kad je bio slavan. Nijegovi mulkopisi bili su vlasništvo družine i nikad o njima nije vodio računa, Da je Heminga i

Kondela odmela kuga, mi mne „bismo |

o 18 drama, uključujući neke majveće, |

Poput većine neodoljivih ličnosti bio je pun protivrečja, silno strastam a ipak užasnut pustošenjima slrasti i mjemim neumerenim. mzadovoljavanjem, pažljiv u novčanim stvarima, nebrižljiv u čuvanju svoga dela. Nikad nije snevao đa piše za večnost i, da je mogao predočiti sebi kakvo će mu je svef, ati, niko ne bi bio više iznenađen Vilijenia Šekspira, Mogao bi pomisliti, ne manje iznenađem, i mogućno, sa snažnim osećanjem gubitka, na sav 'onaj

. novac koji je zaradio za druge, : (Preveo D. P.)

BEBI O O O a a INJ

NASTAVLJA SR l NA 2. STRANI

DANA ~

Obećanja devetog Pozorja

DA LI BI od devetog Pozorja, koje će u prvim majskim danima privući u Novi Sad pozorišne umetnike iz republičkih centara, trebalo nešto movo očekivati? Tim pre što slična pitanja već poodavno lebde nad ovom toliko negovanom. festivalskom institucijom.

Iako zamišljen kao nacionalna pDozorišna institucija — {estival postepeno postaje konzervativan, Od toga ga ne mogu izbaviti ni mnogobrojne verbalne deklaracije, razne tribine i komemorativne svečanosti u čast naših starijih i mlađih velikana. Jer, u rukama pozorišnih umetnika i uviđavnih ličnosti, njegov zadatak se mahom iscrpljuje u pružanju satisfakcije onome što se događa u pozorišnom životu pet velikih cemtara. Zbog toga novosadkice nagrade nisu uvek merilo istinskih vredmosti a kriterijumi postaju mepouzdani jer su opterećeni raznim wobzirima, ključevima i elementima koje nije uvek moguće mi formalno usaglasiti sa estetikom teatra. Već i površan osvrt na protekle susrete upozorava na: či njenicu da izvestan broj predstava i pojedinih kreacija ovenčanih žzlatnim plaketama, vencima i novčanim nagradama me znači niti je značid mišta posebno novo i dragoceno u Keomtinuitetu OVOg pozorišnog razvitka. ,

Festival kakav je Pozorje mpostaje sve manje zanimljiv i potreban. Verovatno je zabo u javnosti njegov ovogodišnji program bio podvrgmut ozbiljnoj analizi i tako je utvrđeno da Botovo polovina predstava, koje će se izvesti u okviru zvaničnog programa, ne može da izdrži ozbiljniji kriterijum. Zašto se onda prikazuju i šta treba da pokažu?

· Konačno — Pozorje bi moralo da jasno i nedvosmisleno odgovorni na pitanja: Gde se danas naezimo u našem pozorišnom razvitku? Na kakvim pozicijama počiva savremena drama? Šta

· je zaista savrememo i modermo u našem

pozorišnom životu? Do Mojeg stepena Se scema osobodila rediteljske površnosti, romantičmih improvizacija i glumačkog neznanja? U kojoj meri se možemo wslonibi na stavove žirija, bez obzira na svu zvučnost imena njegovih. članova? Da li tekući repertoari omogućavaju da se svake godine izabere desetak vrhumskih „predstava? Šta je svrha Pozorja?

U odgovorima ma ova pitanja trebalo bi videti i mjegova obećanja jer Pozorje ne može biti tako olako žrtvovano našem «pozorišnom woportunizmu. . P. VV. Q

Rad i stimulacija rada

„NAJVEĆI JE NEPRIJATELJ cijeni čovjekova rada nepomznavanje tog rada. Nikada novčana sredstva primljena: za rad nisu pravi ekvivalent postignutom. rezultatu. Idealnog rješenja ovdje mema. Idealno rješenje sastoji se u tome da se proizvođaču plati onoliko koliko se najviše može, u znak priznanja za njegov trud, u zna stimulacije za nje-' govu buduću djelatnost. Kod nas se če=sto puta provodi nepopularna praksa odmjeravanja koliko je. čovjek svojim. radom privredio (u doslovnom, vulgarnom smislu golog novčanog iznosa), To je krivi pristup. Pitanje se može postaviti i: koliko je zavrijedio. I baš na temelju takvog odmjeravanja (koliko je proizvođač zavrijedio, a koliko je dobio) možemo povesti diskusiju o pitanjima cijene čovjekove djelatnosti, Uostal

smo puta teoretizirali o unapređenju djelatnosti radnog čovjeka, praktički rezultati bili su nepovoljni.

Uzmimo za primjer stimulaciju rada pojedinih kultumih radmika koji „privređuju pisanjem“. Ako jedan publicist ili novinar ili muzičar svojim. radom (potcrtavamo: svojim dugogodišnjim. kontinuiranim radom, u majvećem naponu svoje Snage i svoga stvaralaštva). ostvari u jednoj godini čisti prihod od 8,2838.000, on je morao zaraditi u toj istoj godini sumu od 5,475.000 (& za tu · sumu, pretpostavimo, morao je mapisati a) 200 velikih članaka, š& 10.000 bruto po članku b) 4 origiralne opsežne knjige a 500,000 autorskih honorara bruto po knjizi c) 4 opsežne knjige prijevoda š 200.000 din. bruto honorara po Knjizi d) nagradu za svoj rad 300.000 i e) ostalo 375.000) Razlika od 2,237.000 bjt će mu oduzeta na račun progresivnog i ostalog oporezovanja i do sada se nije vodilo računa (uz pretpostavku kvalitete i pro duktivnosti) da je taj čovjek za taj rad utrošio godine radnog vremena i rad=