Književne novine

tema dan

Da li samo VENI, VIDI. ViCI?

SIGURNO JE da nikome me treba dokazivati da je osnovni zadatak štampe da objektivno, brzo i potpuno obaveštava javnost o događajima za koje se smatra da su dovoljno ·'snačajni da bi o mima javnost bila obaveštena. Mi imamo mnogo TYazloga da tvrdimo da maša štampa, u osnovi, taj zadatak valjano izvršava.

Ima, međutim, slučajeva kad poma-.

lo samoljubivo prenebreganamo to osnovno nmovinarsko pravilo š od nepotpune informacije pravimo, i mesvesno možda, dezinformaciju.

Nedavno gostovamje Jugoslovemskog dramskog pozorišta u Parizu ponovo je podstaklo meke razgovore koji se u, kulturnim, krugovima vode me tako retko za vreme i posle gostovanja maših wmetnika ili umetničkih trupa u inostramstvu. Dok je Jugoslovemsko dramsko pozorište prikazipalo Ćosićeva „Otkrića“ i Nušićevu, „Ožalošćemu, porodicu“ u Parizu, u okviru ovogodišnjeg Dprograma Pozorišta macija, čitali smo izveštaje maših stalnih i specijalnih dopisnika o uspesima maših umetnika i radđovali se pohvalnim i izrazito pozitivnim, kritikama objavljenim, u istaknutim, francuskim. „listovima. Novinari koji se otputovali u Pariz sa ansamblom Jugoslovenskog dramskog pozorišta nisu štedeli reči opisujući, reklo bi se, jednođušno imtoniranu dobrodošliću s kojom su ram cuski kritičari pozdravili naše umetmike. Međutim, nije trebalo da prođe mnogo bremema pa da se vidi da svi framcuski značajniji listovi misu bili baš tako jednodušni u, sbojim pohvalama kao što su mam to predstavili naši movinari. Pročitali smo tekstove kritičara. koji nisu bili pre#iše blagonakloni, čije pero nije milovalo, čije mišljenje, mada ve borasno megativno, ipak odudara ođ onoga što nam, je prezemtiramo kao mišljenje francuske, ili tačnije Yečemo, pariske pozorišne kritike o dvema predstavama našeg istakmutog pozorišta. Mi, razume se, imamo pravo da se s tim mišljenjem me složimo; možemo čak da verujemo da se iza negativne kritike krije izvesna temdenciozna zlonamernmost, ali smatramo da oni čiji je poziv da mas

\obaveštavajw treba da me prećutkuju ono što meće goditi našoj nacionalnoj taštini, a, Što, nesumnjivo, postoji kao mišljenje i preko čega me smemo da prelazimo. Sigurno je da niko pametan me bi smatrao da je maš uspeh, i. bored nekoliko manje ili više megativnih kritika, manji; mi ga međutim, prećutkujući ta mišljenja, skrivajući od, naše javnosti nekolike reakcije koje nam, mogu biti meprijatne, samš umanjujemo. . Možda ovo gostovanje Jugoslovemskog dramskog pozorišta u Parizu ni:je najsrećniji povod da se o ovoj DOjavi povede Yazgovor; međutim mnogi slični drastičniji slučajevi iz bliže ili dalje prošlosti, koji nisu, bili komentarisani, bodstakli Su mas. da i ovaj najnoviji slučaj svYrstamo me đu primere nepotpunog injormisanja, koje prerasta u dezinformaciju. · Oni koji meguju takav. način, mepotpunog informisanja ipak treba

da imaju ma umu da mi me živimo preko sveta i da do mas veoma brzo

dopiru podaci o onome što 5u oni u svom, selektivnom, metodu, injormi-

sanja propustili da mam pruže. ·

| de}iisy4 Pc)

a a 9. 7 a

10 SUB

Nastavak sa 9. strane

saca, bar onih što ih nazivamo Mklasicima; drugim riječima izdavanje nji-

hovih cjelokupnih djela, kritički redigiranih i propraćenih solidnim naučnim aparatom. ,

To je, svakako, neizbježni dug koji duguju novija pokoljenja kulturnih pregalaca, onima koji su prije njih stvarali kulturne vrijednosti, i koji su im. svojim radovima omogućili, da na stave izgradnju zgrade, koju mi danas dalje gradimo, a koju će iza nas mastaviti mlađi.

Ono što je nekada za takve pothvate bio nepromostiv jaz, materijalna sredstva, to danas zaista nije u pitanju, pa ma tko jzvrtao stvarne činjenice. Tu je zajednica koja daje i kapom i šakom, pa čak i tamo gdje za to nema stvar– nog opravdanja. Duboko sam uvjerem da su u pitanju samo ljudi, koji će znati pravilno uočiti probleme koje donosi vrijeme, koji će znati organizirati njihovo izvođenje i za to naći saradnike (kojih ima); koji će po svojim prirodnim predispozicijama znati zasukati rukave i, što se kaže, „leći na posao“.

Promatrano u općejugoslavemskim razmjerima, taj problem se rješava na zaista veoma solidam način i nitko tko se silom me pravi gslup, gluh i slijep, ne može reći da tu nije zaista učinjeno veoma mnogo, ali isto tako i nitko tko poštuje činjenice, neće moći ne priznati, da se taj posao u pojedinim republikama ne razvija paralelno, pod jednakim elanom i jednakim tempom.

Dok je negdje učinjeno već veoma mnogo, drugdje je stanje. upravo žalosno. Dok su se u drugim republikama našli takvi ljudi, dok druge bratske republike, u prvom ređu Slovenija i Srbi= Ja, Svoj udio u tom planou u opčejugoslavenskoj kulturi, veoma solidno rješavaju — naša republika — Hrvatska, tu' je više nego žalosno zakazala, pružajući ne samo zlonamjernim elementima odličan materijal za šŠovinističku propagandu, nego i iskreno zabrinjavajući ome koji mjisle „najdobronamernije u okvirima općejugoslovenskih koncepcija.

Ali, bolje da vidimo što o tome govore gole činjenice — puke brojke: Počnimo sa susjednom „ nam republikom Slovenijom. Tu je „Državna založba“, odmah po Oslobođenju, napravila detaljno prostudi- ; rani plan, da u 120 (kasnije povišeno na 150) jedinstveno i reprezentativno „opremljenih knjiga, u redakcijama najpozvanijih slovenskih stručnjaka, izda zbrana dela, slovemskih, pesnikov in pisateljep. Od god 1946, kad je izišla prva knjiga te kolekcije, do danas su Slovenci izdali 72 (sedam deset i dvije) knjige od prosječno' 500 (pet stotina) strana i na taj način ostva rili upravo, možemo reći, polovinu svoga zaista embicioznog plana; da čitavu svoju književnost, bar novijih vremena, sagledaju u jedinstvenim kritički rTedigiranim kompletnim djelima svojih najznačajnijih pisaca.

Na temelju onog što je do sada OSstvarzeno mora se priznati da su to zaista monumentalna, prvorazredno oprem ijena (u polukožnatom tvrdom „povezu), a što je najvažnije, prvorazredno kritički redigirana izdanja sabranih djela, s imponirajućim naučnim aparatima, bilješkama, komentarima, uporednim tekstovima, dokumentima, bibliografijama i odlično sastavljenim monografskim studijama O pojedinim piscima. Slovenci su, radeći upormo, do sada na taj način. „apsolvimali“ (ili alo hoćete „likvidirali“) slijedeće svoje kla sike:

Simon Gregorčić —-— u knjige; Josip Jurčić — u 9 knjiga; Janez Kersnik — u 5 knjiga; Dragotim Kete u 2 Wannjige (3. u pripremi), Srećko Kosovel — u 1 knjizi, Froen Levstik — u 9 Knjiga; Josip. Murn — u 2 knjige;

Josip Stritar — u 10 knjiga; Ivan Tav-.

čar — u 8 knjiga; Janez Trdina — U 12 kmjiga; Janez Mencinger — u 3 knjige; Prežihov Voranc — do sada 1 knjiga (a ove godine izlaze još II, Vi VI knjiga); Anton Aškerc — do sada 2 knjige, a 3. u pripremi, Oton Župančić — 3 knjige, a 4. u štampi, Anton Linhart — 1 knjiga, 2 u pripremi. Mnoge od ovih serija, ili pojedinih knjiga, već su rasprodame, a ostali značajni slo venačiki pisci (na pr. Ivan Canikar, TLojze Krajger, Prance Prešern) 'jesu na redu da budu „Ikvidirani“. I tako će kroz neku godinu Slovenci moći s ponosom pokazati na ostvareni posao i s punim pravom reći, da su u zgradi općejugoslavenske kulture, kao svoj doprinos, uzidali impozantnu seriju od 150 momunentalnih knjiga, prvorazredno Oopremljenih i solidno maučno uređeni

Želeći da u okviru svojih mogućnosti doprinese nego” kratke priče redakcija „Književnih novina“ raspisuje njem jona publika „najčešće traži djec

vanju

KONKURS

1. Pravo učešća na konkursu jć neograničeno.

2. Pripovetke do deset strana otkucanih na mašini s proredom, na srpskohrvatskom jeziku, adresu: „Književne novine“, Beograd, Francuska 7 — Za konkurs, najkasnije do 1. jula ove godine.

3. Rukopise treba slati u tri primerka i potpisati ih šifrom. Po objavljivanju rezultata konkursa autorstvo nagrađenih i otkupljenih priča dokazaće se četvrtom, kopijom, potpisanom punim imenom i sa adresom u esnika.

4. Žiri u sastavu Petar Džadžić, Predrag Palavestra i Dušan Puvačić nagradiće tri pripovetke:

I NAGRADA II NAGRADA TIHI NAGRADA

Redakcija će pored toga, na predlog žirija, otkupiti izvestan broj pripovedaka koje će biti objavljene u „Književnim novi-

nama“,

5. Rezultati konkursa biće objavljeni u „Književnim novinama“, najkasnije do 7. avgusta 1964. godine.

edna NEKA GOVORE

Rankovića — u 2» knjige; Sime Matavulja —:'u 8 knjiga; Borisava Stankovića — u 2 knjige; Laze Lazarevića u 1 knjizi; Vojislava Ilića — u 2 knjige; Petra Kočića — u 2 knjige; Milovana Glišića — u 2 knjige.

U pripremi su sabrane djela u 32 monumentalne knjige, povodom stogodišnjice smrti Vuka St. Karadžića, Jovaha Skerlića u 14 Knjiga, Đovodbim. njegove pedesetogodišnjice smrti, te Radoja Domanović — sve u izdanju Prosvete.

Pored toga, Matica srpska u Novom Sadu izdaje sabrana djela Veljka Petrovića (od 8 predviđenih izašlo već 6 knjiga) i Isidore Sekulić (od 12 predviđenih, izašlo 6 knjiga). Nolit sprema sabrana djela Rastka Petrovića... itd:

Kad bih se potruđio, siguran sam da bih našao još podosta loga i u Sloveniji i u Srbiji, ali — neka bude dosta i OVO.

Nasuprot toj tako bogatoj žetvi samo u.te dvije bratske republike, u kojima se našlo ljudi koji su i uočili tu potrebu, i mogli i znali da taj neodgodivi posao š&vrše, stanje u tom pogledu, kod nas u Hrvatskoj — pravo rečeno — upravo je zabrinjavajuće.

Ne samo da mi od Oslobođenja do danas“ (apstrahirajući "Tri knjige Draı Bženovićeve, još iz god. 1947/8, kao i heuspjelo izdanje A.B. Šimića u četiri knjige), nismo dobili sebrana djela niti jednog starijeg hrvatskog Dpisća, nego čak ni onih maših književnika, koji su se čitavi žrtvovali u Narodnooslobodilačkoj borbi; čak ni od Cesarca, ni Gorana, ni Miškine, ni Nazora.

Od dvadeset planiranih knjiga Iz abranih ·djela Augusta Cesarca, kroz proteklih sedamnaest godina (od 1946) izišlo je 11 (jedanaest) knjiga, i to tako nevješto i žalosno redigiranih, bez ikakvcig naučnog aparata, da je nedavno donesen zaključak, prigodom pro slave njegove sedamedesetogodišnjice rođenja, da se sva ta djela moraju pono vno izdati, solidno redigirana i propra= ćena s neophodnim naučnim aparatom.

Isto smo tako trebali dobiti i Izabrana djela Ivana Gorana Kovačića u 8 Kmjiga, a dobili smo između 1946. i 1949. sedam knjiga; osma nikako da se pojavi ni kroz proteklih 14 godina. La

· Od Vladimira Nazora dobili smo 15 knjiga, a potom je sa smrću autora i.ta

“mogu. sjetiti, sve što možemo na tom

Strižić. On rađi u amtikvarijatu Matice Zagrebu, i u jednom ma hrvatske M (u Vjesniku, od 5.11.1964), iznil +, a la Šenoe, Kumičića, Domjanića, Njego< ša, Matoša i Ujevića“ — 8. antikvarijat je, kao „laboratorij Za ispitivanje“ tog pitanja, svakako najidealnija prilika, „Pu ljudi traže zaista ono što ih interesira, a ne što im mnude naši izdavači, Ono što je za nas na ovom mjestu još veoma značajno, to je da Strižić svjedoči da publika ne traži toliko pojedinačna, koliko baš sabraana djela pojedinih omiljenih pisaca. |

Logičkim zaključivanjem to potvrđuje i činjenica — kako nam to svjedoče katalozi i prospekti slovenačkih i srp» skih izdavaca — da šu. sabrana djela pojedinih slovenskih i srpskih, klasika, kompletna ili pojedinačne knji ge, već rasprodane — i sad se spremaju nova izdanja. Rasprodana su na pr. sabrana Njegoševa djela u devet knjiga, i sad se sprema drugo dopunjeno i popravljeno izdanje te edicije.

S kojeg god aspekta prišli postavljenom problemu, nemoguće je megirati da interes za sabrana djela hrvatskih klasika. postoji isto tako, kao što postoji i za srpske ili slovenačke klasike. Komet. cijalni moment, dakle, moramo odbaciti već — a priori. U čemu je, onda, problem?

Ostaje kao jedino realno, kao jedini odgovor koji je moguće braniti, da kod mas u Hrvatskoj problem mora ležati u ljudima. A zar je moguće i pretpostaviti, da.u Zagrebu i Hrvatskoj nema ljudi, koji bi to pitanje kao urednici, mogli rješavati isto onako wuspješno, kao što ga rješavaju ljudi iz Ljubljane ili Beograda? j

Nije, dakle, problem, ni u pomanjkanju interesa na knjižarskom tržištu, ni u ljudima koji bi se mogli prihvatiti uređivanja sabranih djela pojedinih hrvatskih klasika — nego je problem u činjenici đa među zagrebačkim izdavačima nema ljudi koji bi uviđali potrebu tog posla, koji bi znali taj posao postaviti kao društveni zadatak i osigurati sve uslove za njegovu realizaciju, imali dovoljno uvjerenja o njegovoj kulturnoj „potrebi, te elana i energije da se bore i da istraju do nejgovog planskog izvođenja — kao što ih ima u Ljubljani i u Beograđu. Tu je problem i o tome treba <azgovarati. Treba poći od te uočene činjenice.

treba poslati na

identičnom

..

Dragan M. Jeremić,

100.000 dinara 10.000 dinara” 40.000 dinara

Problem je, svakako, preozbiljan, a

strani. On je svakako jedan od onih problema za koje je drug Bakarić rekao. da ih treba „operirati“, i to — ne „tupim nožem, nego oštrim“. +)

Zašto je to kod nas, u našoj SR Hrvatskoj tako? O tome bi se moglo pisati „veonia bio odličan materijal za jednu sintetičku studiju o nama samima, kakvi smo. Ali, možda to na ovom mještu, zaparavo i nije toliko potrebno, jer su to sve stvari koje ipak „lebde.u zraku“ i za one koji hoće da ih vide i čuju, i nisu baš tako nepozhate. Za one, pak, koji se silom „prave i slijepi i gluhi“, trebalo bi pisati veoma mmogo, citirati, navoditi brojke i kommparirati da ih se prisili da priznaju da su činjenice či njenice — a za to na ovom mjestu, u okviru ovog članka, zaista nema mogućmosti. Poznajem — na žalost — i predobro čitavo to pitanje, čitav kompleks tih pitanja o Muiojima govorim, i mogu reći sasvim direktno da je to sve ma kraju krajeva, u poslednjoj konsekvenci, ipak rezultat najordinarnijeg javašluka i beskrajnih kompromisa s tim javašlucima, koji se zacario u našoj hrvatskoj književnoj republici već tolike godine. MN J

_Uvjeren sam da ćemo.se „najviše približiti istini, samoj srži problema, ako na ovom mjestu uvažimo ono što je u jednoj drugoj zgodi — na savjetovanju u CKSK Hrvatske — rekao, također drug Bakarić (prema Borbi, od 1.II. OV. god.) govoreći o privredi? „Ima li smo čitav niz uglavmom indirekinih pokazatelja, da se u našoj Republici · mnoge grane privrede nalaze negdje prema vrhu ljestvice javašluka, da smo bili dosta zapustili privređu i da nam Se stezanje tog javašluka odvijalo pri“ lično sporo. Zato smo mislili da bi i to također trebalo pretiresti“, %

Ja garantiram drugu Bakariću — i to javno i pismeno — da je taj javašluk u kulturnom životu naše Republike, neuporedivo izrazitiji, dimenzioniraniji i — što je najtragičnije — djelo vorniji, nego što je u privredi I tu bi ga, i te kako, trebalo pretrešsti. Ali, po prirodi same stvari — jer se

KYležina sabrana djela su od Oslobođenja već tri puta započinjana — ' nadajmo se, da će ovaj zadnji pothvat biti sretno priveden kraju. U toku je izdavanje sabranih djela Augusta Šenoe (unazad godinu dana) i od 12 planiranih knjiga, objavljeno je već šest. Taj pothvat 'Će vjerojatno: biti 'sretno priveden. kzaju„.i fo,.će, kad.bude gotova čitava ta eđićija, biti Svakako' najpozitivnija stavka u ovoj tužnoj bilanci.

Pripremaju se i sabrana djela Tina Ujevića — ali od toga još nismo vidjeli ništa; s obzirom na ruke u kojima se taj posao nalazi, vjerujem da će biti realiziran i to dobro.

Najavljena su i sabrans (ili samo izabrana) djela Petra Šegedina, kod Otokara „Keršovanija, koji bi na taj način bio prvi hrvatski pisac srednje gemeracije, koji dobija svoja sabrana (odnosno) izabrana djela. .

Od starijih hrvatskih pisaca, i to u redakciji, koja ni malo ne zaostaje za onom slovenačkih pisaca, dobili smo kroz proteklih deset godina samo dvije knjige A. G. Matoša (jednu još 1953, a drugu 1955). Isto tako su i od Polić Mamova izdane samo. dvije knjige (a bilo ih je planirano četiri).

I to je, koliko se u ovom momentu

kontu Kknjižiti, kao svoj. doprinos općejugoslavenskoj kulturi — nasuprot postignutim rezultatima u bratskim republikama Sloveniji i Srbiji — 5 kroz proteklih osamnaest godina.

Još jednom, da bismo izbjegli svaki nesporazum, naglašavam da ovdje govo rim samo o sabranim djelima i kritičkim izdanjima, a ni u kom slučaju o izabranim, prilagođenim uglavnom za školske: potrebe. ,

Da, govoreći o klasicima hrvatske književnosti i njihovim sabranim (ili bar izabranim) djelima, i nchotice zaboravih da spomenem, da smo od sabramih djela slavne Marije Jurić Zagorke, dobili prve četiri omašne 'knji ge — njenu čuvenu i već poslovičmu Gričku vještiou,nw~- a taj doprinos u jednoj ovakvoj bilanci svakako ne smije ostati nepodvučen, „i to mazročito podvučen — ako ništa drugo, bar kao kuriozum, S uspjehom sličnog karaktera ne može se — sasvim sigurno pohvaliti niti jedna druga republika.

Zapitajmo se zašto je to kod nas.u Hrvatskoj tako? Govoreći s dovoljno

mnogo i to bi zaista

poznavanja same stvari, mogu javno us~-

radi o kulturi — realni efekat od tak-

sabranih djela svojih klasika. I zaista kolekcija ubrzo nemoćno izdahnula. Sina onome što su do sada učinili, moO- gurno je da je ostalo još mnogo Nazožemo im samo čestitati. zrovih radova, koje bi trebalo sakupiti

U Srbiji se tog posla prihvatilo isto u knjige; možda čak još jedanput totako renomirano izdavačko poduzeće liko koliko je izdano u onih 15 knjiga. Prosveta, koje je po sličnim ptincipi- S Mihovilom Pavlekom WMiškinom, ma, i grafički dosta skromnije, do sada još je žalosniji slučaj. Od njegovih djeostvarilo sabrana djela sprskih klasika la je poslije rata izdana samo jedna od slijeđećih pisaca: OI | jedina knjiga (Trakavica) ioš 1945,ito |. Petra Petrovića Njegoša — u 9 knji- žalosno okrnjena, bez ikakvih. komentaga; Dositeja Obradovića — u 3 knjige; ra, nevješto i krajnje nekritički 'redigiIve Čipika — u 4 knjige; Svetolika „rana — uostalom, kao i Cesarčeva djela.

By Direktor 4 odgovorni urednik: Tanasije Mlađenović,

KNJIŽEVNE, NOVINE

trijević. Redakcioni odbor: Miloš II. Bandić, Božidar

vić-Sip, Kosta Timotijević i Petar VOIK, .

twredđnik: Predrag Palavestra. mehničko-umetnička oprema: Dragomir Diml-

Dragoljub S. Ignjatović, Dragan Kolundžija, velimir Lukić, Slavko Mihalić, Bogđan A. Popović, (sekretar ređakcije), Pređrag Protić, Dušan Puvačić, Izet Sarajlić, Pavle Stelanović, Dragoslav Stojano-

Vog pretresanja mogli bi očekivati 58” mo onda, ako bi se ono vršilo javno, i uz učešće što većeg broja diskutanata. U takvoj diskusiji trebali bi sudjelovati. Svi oni koji bi želeli nešto reći, a mno” ge bi trebalo i prisiliti da progovore,i to po liniji funkcije koju vrše ili koju su vršili. M

tvrditi, da ni kod nas, kao ni u drugim republikama, materijalna baza nije u pitanju. Isto tako bi bilo apsurdno prepostaviti, da je u Hrvatskoj manji interes kod čitalačke publike za naše klasike, nego što je to u Sloveniji ili u Srbiji, za njihove, bilo bi apsurdno. Uostalom, nasuprot takvoj čisto teoretskoj — ponavljam, apsurdnoj pretpostavci, može se staviti svjedočan-

stvo, koje je nedavno iznio javno prof. · Zvonimir, KULUNDŽIĆ,

List izlazi svakog đrugog petka. Pojedini broj 30 đ. Godišnja pretplata 600 d., polugodišnjia 300 d, za inostranstvo dvostruko ·

• List izdaje Novinsko-izdavačko preduzeće „Rnjiževne Beograd, Francuska 7. kući račun 101-1012 1-208.

Božović, novine“ redakcija Wrancuskha 7. Tel 626-020, Te”

WBtampa „GLAS“, Beograd, Vlajkovićeva 8.

“or

Meet