Književne novine

.

LA

Film kao umetnosi

NARODNA KNJIGA, BEOGRAD, 104, PREVEO DUBAN BTOJANOVIĆ

DUG PUT ove neobične knjige do Kknjižarskih izloga ndjbolje simboliše položaj filmske publicistike u našem izdavačkom svetu: beogradskoj „Narođnoj Knjizi“ trebalo je tri gođine odricanja, rizika i napora dok nam je konačno omogućeno đa se upoznamo sa jednom od najpotpunijih estetika nemog filma. ·

Otkuđ toliko interesovanje za delo Ruđoilfa Arnhajma „Film Kao. u metnost“? — Ona zađire u suštinu umetničkog „jintenziteta „vizuelnog doživ'jaja filmske slike. Zbog toga vraćanje estetičkim „Kkođeksima ne» mog filma ne iscrpljuje se samo u rađoznalosti, već iznađ svega u po» trebi đa još potpunije sageđamo kre tanja zvučnog {ilma i njegove mo> g8Bućnosti u nastojanju da postane čista i autohtona umetnost.

Osnovu Arnhajmovih razmatranja čini uverenje da je pokretna slika baza kojoj treba sve pođređiti. Time se dolazi do zaključka da umetnička izražajnost filma proizlazi iz razlike koja nastaje između onog što percipiramo iz stvarnosti i doživlja» ja koji se u nama buđi posredstvom pokretne slike,

Otuđ se sva teorijska razmatranja, i uopštavanja svođe ovđe na estetiče ko dejstvo pokretne slike, njen unu> tarnji ritam, smisao, kompoziciju i mesto u fi!mu kao celinu, Ali, u toj strasnoj zaokupljenosti nemim filmom Arnhajm je nužno postao isključiv, uporno đokazujući đa je ovaj fenomen izraz jedne posebne estetike i umetnosti.

Ostajući veran svojim principima Avnhaim ne može da prihvati zvuk kao bogaćenje pokretne slike, Najme, on uvođenje zvuka u filmsku sliku karakteriše kao smanjenje, a ne ukiđanje razmimoilaženja između slike koju đobijamo pomoću Kkamere i onog Što ljudsko oko registruje u realnosti. Kako je to bit celokupne estetike nemog filma, iz tog proizlazi đa zvučni film nije umetnost i da tek treba đa potpvrđi svoje estetičke vrednosti. A šta drugo očekivati od Arnhajma koji je sa mo nastojao, đa primeti ko!ko zvuč» ni film narušava zakone leđne definitivne estetike.

Međutim, osnovno je đa Arnhajm mije u fi!mu viđeo istovremeno i u metnost vremena — a to je upravo

faktor Koji stalno oplemenjuje pokretnu sliku novim „izrazom i smislom. Zapravo — film je sve teže zadržati u okvirima jedne uske estetike i njegov najnoviji razvitak upućuje na potrebu da se ispitaju uticaji raznih estetika u sintezi Kkoja ne prestaje da iznenađuje novim oblicima plastičnog izraza.

Razilaženja sa „izvesnim Arnhajmovim teorijskim stavovima ne umanjuju značaj njegovog dela: ono obiluje izvanredno preciznim analizama i vređdnovanjima svih elememenata na kojima počiva estetika nemog filma, Posebno su zanimljiva razmatranjia o odnosima filma i stvarnosti, strukturi i kretanjima umutar filma i proračanstva o televiziji. Knjiga je snabđevena veoma iscrpnom stuđijom (predgovorom) Via dimira Petrića, koja svojim objaš. njenjima i estetičkim „komentarima. u mnogome olakšava, pristup Arnhajmovim tezama i rezultatima njegovih komplekanih annliya, Uz to treba istaći odličan prevođ Dušama Stojanovića. (P. VW.)

ıgeo000000000000000000600000000000000000000O00 Oe

profesori

Treba li đakle pretpostaviti da su ova dva speva he samo napisana u dve različite epohe, nego i na dva različita, mesta? Profesor Denis Pejdđž nalazi toliko značajnu razliku između njihovih rečnika da je, po njemu, nemogućno da buđu zasnovana, u jednoj istoj oblasti. „Ilijada“ je mogla biti Rkomponovana u Atlici, 4 „Odiseja“ u Joniji ili na, Siciliji (kako sugeriše Robert. Grejvs). Ova teza je odlučno napadnuta. Kritičari izjavljuju da jeđan spev Koji obrađuje borbu na kopnu mora da se posluži rečnikom različitim od rečnika speva, koji, u suštini, prikazuje moreplovstvo. Bilo kako bilo, ipak je teško misliti da su ova dva remek-dela nastala na istom tlu. Homer „Odiseje“ kao đa jc svojim očima posmatrao izvesne pređele i izvesne ljudske aktivnosti koje je pesnik „Ilijade“ mogao samo imaginativno da zamišlja.

Oni čitaoci Homera koji su i sami pisci i čitaoci koji su vojnici ođbaocnju teoriju o jedđnam, autoru... Samijuel. Batler - i. Robert Grejvs viđe u „Odiseji“ žensku ruku.koja pripoveda antički zaplet junačkih zbivanja. Džon Kuper Pouvis tvrđi đa spevovi imaju „različite izvore i autore“ i da između njih postoji „istorijska provalija od tri ili četiri veka“. T. E. Lorens označava pesnika „Odiseje“ kao „velikog čitaoca“ „Tlijađe“, „lišenog: Kritičkog duha“ i pretpostavlia đa faj pesnik nije imao potrebe za, većim Wwnražnjavaniem ratne veštine. Izgleđa, da ovde imamo posla sa apsolutno protftivrečnim ipfelektualnim kvalitetima.

Uzmimo u obzir sliku koju nam daje „Ilijada“ kad je gledamo kroz „Odiseju“. Ona postaje izuzetno složena. Mi ioj se najviše približavamo u VIII Pevanju gde pesnik Demodđok, pored Ulisa, koji se krije, peva o propasti Prijamovih kula. To je u svetskoj kmijiievnosti jedan ođ najlepših primera razdvajanja, centra interesovanja, On podseća na poslednju scenu „Don Žuana“ kađ se ođieđnom „uzdiže „ariia, „Figarove ženidbe“, Za slušaoce slepog bardđa svađe Abhila i Aramemnona, bivaju izbrisane. One su tihi oreol legende. Za Ulisa, na protiv, te svađe su nepodnošliva stvarmost, On se ogrće purpurnim plaštom i plače, Ova sitna” cija ima dva smisla, jer je istovremeno vw en» terijeru i u eksterijeru sage o Troji. Slušajući pevanje o svojim sopstvenim podvizima, Wlis zna đa je već ušao u carstvo legenđarnih mrtvih. Ali on je fakođe i živ čovek koji želi da se vrati na Iftaku. On priziva frojanski rat kao fragično sećanje i istovremeno želi da ga zaboravi. To je raskrsna fačka. Postoji u „Odisei" izvesna kritika arhaičnih vrednosti „Jlijađe“, učinjena u svetlosti novih snaga i nove intuicije.

Ta, kritika biva tragično eksplicitna u toku kratkog dijaloga između Ulisa i Ahilove duše:

w...A blaženstvom tebi

Slična niti je bila nit biće čovjeka ikad, Jer u životu đok bješe,ko boga čašćasmo tebe Svi mi Argejci, a sada mogućan ovdje si E vlastelj Među mrivacima li, ni mrtav se me BIOe užit“. ovako prihvati riječ: „Nemoj, Ođiseju dični, što umrijeh tješiti di mene; Jer bih volio biti i težak i služiti drugom, Koji svojega nema imutka, te ođ mala živi,

Nego P mrivacima vladat, sa zemlje kojijeb nesta!“

Tako mu rečem, a on mi /

Ahil opijen slavom, u „Jlijadi“ nije nikada izgovorio takve reči, čak ni u smrti. Dolazi mu,

dođuše, katkad đa polone u nasiupu melanho-

lije, da se usprotivi kobnoj neizbežnosti svoje pogibije. Ali on se nikada ne diže protiv savršenstva herojskog iđeala. Da je to učinio Troja bi upoznala mir. Izjavljujući đa više voli još jedam život, ma i kao rob nekog bednika, nego da buđe car besmrinih mrtvaca, Ahil dovođi u pitanje sam smisao „Ilijađe“.

Mađa je ovo shvatljivo, izgleđa ipak nevcrovatno đa je jeđan isti pesnik,mogao da iskaže dve tako različite koncepcije života, U celokupnoj svelskoi književnosti ja nisam u poznao ni jedan primer autora koji je napisao

KNJIŽEVNE NOVINE

Preveo D. S. i IGNJA4TOPIĆC

dva remek-dela koja se posmatraju s takvom mešavinom poštovanja i ironije. A ipak, često, to je isti glas koji usaglašeno zvoni kroz različitu tehniku i koncepciju sveta. Neke lepote „Ilijađe“ najpotpunije i najpunije su vidljive ı ogledalu „Odiseje“. Kada Ahil jađikuje nad Patroklom, — on biva upoređen s ocem koji oplakuje smrt tek oženjenog sina, Ulis se služi poređenjem upravo suprotnim da izrazi Svoju radost kad viđi zemiju posle razbijanja svog splava. On je napravio aluziju na dva poređenja kad je Penelopa prepoznala skitnicu. Dva, speva su povezana, supfilnim ali čvrstim nitima. Kako možemo da pomirimo smisao kontrasta sa smislom jedinstva? Specijalisti nam ne daju ubedljiv odgovor. Uzimam slobodu da suKOOSOJE jedan koji ne podržava njihov autorifet. Verujem da je Homer koga mi poznajemo. pesnik koji je stvorio oblike koji su nastavili da buđu glavni obrasci zapadne imaginacije, bio kompilator~ „Ilijađe“ i autor „Odiseje“. On je prikupio i doveo u ređ fragmente ratničke rapSođije mikenske tradicije. Poseđovao je i genijalnost:daihsgruniše::oko dramatičnje-i sjiedinjavašuće" temć “Ahilovog: gneva, On" je obrađivao drevme materijale i firadicionalne foiklorne legenđe sa đubokim poštovanjem. Koiji put, loše je razumevao njihov jezik i tehničke ddetalie, kojima su ove drevne legende bile stvarne. Ali on se bio odlučio više da sačuva ono što je bilo tamno, nego da mu povrati siai, Bio je ose“liiv za strogu simetriju, karakterističnwm za, arhničnu naraciiu, i hteo je da posmatra živof čvrstim i plamenim pogledom borbe, Kratkoj infenzivnoj usmenoj poeziji, on je dao novu Sjrinu i mogućnosti pismenog kavivanjia. Rompilator „MHiade“ bio jie, kao ljudi koji su niome započeli sage'o Petoknjižiu, genijalni Rkompilator: ali zlato i bronza nalaze se već u stanju topljienia i stapanja.

Mislim da je svoj zađatak morao da dovrši u doba svoje majbolje snage. „Ilijađa“ je neu> mifnost mlađosti. Ali u koliko se njegovo iskustvo i njegov senzibiliteh bogatio, Homer je nužno morao da otkrije svc što nije dovršio u svojoj koncepciji sveta, izraženoj u „Ilijadi“. To se može lako shvatiti: bio je neumoran i pažljiv putnik koji obilazi svet. „On je plovio preko falasa i posmatrao mora“ — kaže 7, H. T,orens. Meni se posebno čini da se on sprijateljio sa bogatom civilizacijom orijentalnog bazena Sređozemlja. U „Ilijadi“ sve što pripada, Orijentu, poseđuje strogost drevnih legendi. To je fradđicionalna građa „obnovljena trgovinom bronzanog „doba. Orijent „Odiseje“” mođerniji je, neposrednije ostvaren.

Na izmaku Žživof# mogućno je da sec ovaj veliki putnik još jednom okrenuo svetu „Ilijade“ da bi upoređio koncepciju ljudske sudbine u njoj sa svojom sopstvenom, s' onom koju je stekao na osnovu ličnog iskustva. Iz ovog upoređivanja i fanane ravnoteže poštovanja i Kkritike — nastala, je „Odiseja“. Zadivljujuće imteligentno Homer za protagoniste bira one ličnosti trojianskog speva koje su najbliže „mođernom“

· duhu. Već u „Ilijadi“ Ulis predstavlja prelaz od

herojske jednostavnosti ka skeptičnom i nervoznom dđuhu, nenoverljivom . pred svakim u beđenjem. Kao i Ulis, sam Homer napušta proste i rudimentarno osobene vrednosti Ahilovog sveta. Komponu.ijući „„Odiseiu“, on „posmatra „Iliyađu“ kao tako dalekm od svega što je sad postala njegova duša. Posmatra je s nostal gijom i skeptićnim osmehom. |

Ova Homerova slika slaže se bar s malim

"brojem činienjca koje znamo. „Ođiseja“ je mla-

đa od „Iliiađe“. Ali ne mnogo, po mom mišlienju. Prvi spev živi intenzivno u drugom. Što . se tiče liuđske sudbine, oba donose različite sudove. Ali dve tehnike vrlo bliske jedna drugoi, iskorišćene su u oba speva. Iza svake od'njih nalazi se daleko i bogato mikensko nasleđe. U „Iliiađi“ je fo nasleđe očiyledno. U „Odiseji“, na profiv, blista prvi zrak sokratovske buđuć?osti. Most koji povezuje Troiu s Itakom jeste možda, život jeđnog\ kompilatora i jednog neupoređivomg pesnika. '

·'Bez sumnie, nikad nećemo saznati istinu. Ali, „Tlijađa“ i „Odiseja“ iraiu kao jedna meosvojiva realnosti, Y mada mnostoie mnoge Mkniige u kojima su liuđi wredjli svoj život, ja sc pitam đa Ili nam i jedna ođ nijiih pomaže više ođ bnmerskih smevova, đa, izdržimo teškoće naše sudbine smrinih.

i

— —

ROBERT PEN. VOREN

tea

Pećina

OTOKAR KERŠOVANI, RIJEKA, 1963; PREVEO: OMER „LARKOMICA

ZAJEDNO 5 ostalim romansijerima, koji su se pojavili poslednjih gođina — mogli bismo pomenuti, na pri> mer, Kepouta („Harfa frave“), Fili pa Rota s romanom „Opuštenosti“, Selinđžera, Karsona Mekalerza („Srce je usamljemi lovac“, „Balađe tužne kafane“), Elisna, etc. — Robert P. Voren je jeđan od onih pisaca starije generacije koji i đanas vrše mali uticaj na opšte strujanje u savremenom američkom romanu. Do bitnik že Pulicerove nagrađe za ro» man „Svi kraljevi ljuđi“, 1959, stiče ponovo istoimenu nagrađu za Poe» ziju. Njegov roman „Pećina“ smatra se vređnim u svakom slučaju, jeđnim ođ onih dela koja u Americi ulaze u red takozvane kreativne književnosti. Voren polaže težište u svojim romanima na samu moguć» nost pronalaženja izvesnog mođusa kojim bi se, s jednog ođređenog intelektualnog gledišta, moglo manipulisati samim femama.

(U ovom romanu Voren uspeva da nizom ponekađ pomalo grubih slika. da jeđan određeni komentar o živo» tu i čovekovoj ličnosti, o njegovim pokušajima đa osigura neki položaj u društvu i odnos prema drugom čo veku, ne prezajućini ođ izopačenih, primitivnih ili, pak, jeftinih poteza koji upravo osiromašuju njega samog. Na momente llmjiga pređočava suviše brutalne elemente, iako Voren uspeva đa nas uključi u do» gađaje, kao saigrače s njegovim li• kovima. Ovi, đa tako kažemo, sek• som opterečeni efekti ponekad umanjuju enu ppoetsku vređnost, onaj fluid poezije koji prati Vorenov& dela. Vorenova odlika leži u tome što se on ne prilagođava čitaocu; on je suviše hladno prisutan da bi se na površini mogla pronaći ona duboka MHarđijevska „kap“ koja se krije ispođ nje — iz koje posređstvom stvarnih i opornih činjenica izrasta kompozicija života, Vorenove rečenice, osim toga, deluju kao fragmenti neke đaljne i opsežnije misli i, upravo ovđe, pisac đostiže svoju snagu i celovitost samog prezentiranja. Citati Vorenovo đelo wu originalu predštavlja izvestan napor ali, istovremeno, i uživanje. Međutim, čitajući roman u prevodu znači osetiti jedino taj napor. Neophodno je, ipak,

PIERRE BOULLE

U NIZU ROMANA koje je poslednjih gođina napisao Pjer Bul, sasvim. je izvesno da radnja i zanimljiv zaplet imaju važno mesto u njima. Ta ko je i sa ovim posleđnjim romanom „Planeta majmuna“, koji spada u da» nas vrlo omiljenu kategoriju naučne fantastike, s tim Sto je ovde u pitanju više fantastika a manje „nauka. Međutim, što se fantastike tiče, ona je ovog puta prvorazredna, jer prikri va. i finu alegoriju,

deđam mlađi par ma bračnom bputo vanju u prostor nalazi bocu koja pro leće kraj njihovog brođa; putnici ie hvataju i u njoj nalaze đugu poruku, kao Što to već 1 biva svim Wklasičnim bocama ovog tipa. Sađržaj, poruke je i sadržaj ovog romana. Irelevantnost bračnog para u prosto«vu je više nego slučajna, ali Bul to tako i želi. Važna je poruka, a u njoj stoje zapisani doživljaji jednog pustolova. i istraživača daleke galaksije,

zapravo planete u toj galaksiji, ma

kojoj stanovnici „idu goli i divlji, premđa. je civi!izacija na njoj uglavmom slična onoj na Zemlji. Upravlja-

či na planeti Sorora su nekakvi viso-.

ko razvijeni majmuni (ima ih četiri), jer za razliku od ostalih nose ođela, i to vrlo lepa. Istraživač postaje plem u Jovu organizovanom od strane ari• stokratskih ali intelektualno zaostalih gorila; u tom lovu poginulo je mnogo ljuđi, a njihova tela su po bedđnički stavliena pređ noge Ženskih Borila, đa se njima dive i da ih fotografi s'ikaju. Junak romana je nekako pošteđen gorke suđbine, jer je nekolicini ljuđi poklonjen život kako bi poslužili za naučna ispitivanja. On vrlo metođično opisuje život u kavezima i uzima na sebe da svojim 7arobljivačima prenese suštinu svoje

:d 'neprevedene Ir50 M

da se i u ovako MhWratkom prikazu kaže nekoliko reči o jednom izrazito promašenom prevođu. Ovakav jezik, pored svih rogobatnih i užasno 10» kalnih izraza koje hismo na kraju krajeva mogli zanemariti, nema sVoje opravdanje u samim rečeničnim strukturama. Poslužio sam se ovde samo jeđnim „primerom „đuzetim iz mog opsežnijeg ogleda u kojem će biti govora „isključivo o prevodu ovog teksta, gde se jasno može UO čiti šta znači pokušaji da se eksperimentiše s prevodom pod parolom nekakve slobođe u prevodu (ili nemnanja): str. 265: tekst glasi: „and he was staring up into her face“ i ovaj „her“ kao obični „determinative“ (ili, modifier“) postaje nekakav indirektni objekt U našem prevodu: „on zurio njoj pravo u lice“, Mislim đa je ovome svaki komentar suviBan jer i ovaj objekt nije tu u pravom smislu svoje funkcije; ili rečenice kao što je ova: „Dokučiti nije mogao šta mu je“, iako u engleskom ide sasvim normalan i apSsolutno ođređem Yed reči: „He couldn't figure out what it was" — 4 ovako bi izgleđala rečenica po „na šem“ prevođu: Kigure out he couldn'f, what it was“. Imamo na umu da u datom kontekstu nlje reč o emfazi. Zaista ne. O čemu je onda reć? O čemu! Jer ipak, po mom mišljenju, ako tražimo jedan priklađan i nađasve naš muzikalan, lep jezik, onda ga moramo osloboditi ovakvih mne priličnih inovacija. (M. 5,)

La planete des singes

plenienitosti kao bića, Doveđem do granice patnji u koje ga svojom op Skurantskom peđanterijom guraju orangutani, njega ipak od mučnog Kraja spasava njegova dobro pozna» vwanje Pavlovljeve teorije (iako je go dina, 2500. ili tu negde!, kao i magonska simpatija koju prema njemu oseća jeđna gospodstvena ženka šimpanze, inače naučnik u tome svetu.

Pjer Bul, na već tradicionalni ma» čin satiričara, uzima, životinjsko dru Mtvo kao analogiju kojom će sc na«• smejati ljudskom društvu. Junak ro» mana Meru, kada se konačno izvuče iz SVOg kaveza i prestane da balavi, uočava da jie planeta Sorora podelje

na na tri klase: gorile, orangutane i šimpanze, Gorile su nasledna wlada•

· Handrijska cesta

NAPRIJED, ZAGREB „1904; VBO IVAN ČABERICA

PRES

ONO ŠTO pri analizi romansijer= skog postupka Klodđa Simona prvo pa da u oči jeste njegova čisto formalna strana; pisac je naime, ostvario jeđan apsolutno netrađicionalan na čin prezentiranja događaja, stavivši ih u drugi plan, upotrebivši ih kao nužno zlo, uslov meprijatan ali neminovan za postojanje romana. Jer, do gađaji su za njega samo prilika da ma razvojnu liniju njihovog toka, liniju koja treba da učvrsti koheziju

dela, đođirnom vezom sličnom onoj”

pri đođiru dve nervne ćelije u ljuđskom organizmu, nzdđoveže račvaste niti asocijacija koje svojim pretvaranjem u vizuelno plastične projekcije (čije su boje često veoma žive, jer pojeđine slike iz prošlosti i same žive ođ boja) predstavljaju osnovni pi ščev cilj.

Pisac „Flandrijske ceste“ teži da eruptivnim jedđinstvom raznih svojih oslikanih reminiscencija postigne celovitost de!a, ali ie pitanje koliko je fakav način uobličavanja pogođan za prozu uopšte, a posebno koliko u to me uspeva Klod Simon. Jer, u kontrastu poetski sažetih, snažno izražemih i nimalo izbleđelih impresija iz prošlosti i suptilmih analiza u kojima se dospeva do najelementarnijih đeta lja na koje se opet nađovezuju nove asocijacije i nove projekcije, boje, đah iz đubina poma!o tajanstvene pi Sščeve svesti i podsvesti, uvek osećamo upečatljivu izražajnost detalja ali ne i punu koherentnost celine.

Jer, u „Flandrijskoj cesti“ sinapse piščevih asocijacija odviše drečavo Btrče, čita'ac se o njih na svakom Ko Yaku spotiče gubeći kontinualnost utisaka, biva razmesen mnogobrojnin slikama, i mada nam je jasno da je Simon mamerno i „torkvemadistički surovo u svojoj iskrenosti zgulio koŽu i pokazao nam golo tkivo svoje memorije — đa bi nam đozvolio ana lizu njene anatomije, ali i da bi nas uvukao u lavirint njenih račvastih puteva, i naterao đa lutamo po njima điveći im se, jer to zaista zaslu“ Žžuju — mi ne možemo steći potpun utisak o njegovom delu kao celini. der, „Flandriiska cesta“ nije harmonična simfonija koja osvaja sveukupnošću svoga đejstva, već njena vrednost Ježi u briljantnosti delova Koji međutim, daju impresiju heterogeno=sti. Simon se, uostalom očituje preva« shodno kao pesnik, ne samo svojini. poetskim izrazom, već i time što đelo apsotutno podređuiec svojoj ekspresiil i njenom oslobađanju. „Čitalac svuda oseća piščev. đah koji ga ođvaifa ođ neminovne linije događaja, i baca ga od jedne đo drugc asocijacije. Izgubivši tako vezu 8a celinom, Uživaiući u detaljima, bez mogućnosti da lako s'eđi g'avnu arteriiu, čitalac se neizostavno otuđuie „od đela, o» stavši privržen samo piscu.

Sve ovo ne može umaniiti vređnost RKloda Simona kao stvaraoca, već samo postavlia pitanje njegovog đela kao celovite prozne tvorevine. (V. 7.)

NNV NO NV TJ Ns

PIŠU: PETAR VOLE, MARIO SUB" RO, VLASTIMIR PETKOVIC I A“ LERSANDAR V. STEFANOVIĆ

VANA VV NM NU

JUKLLIARD, PARIS, 19643,

juća Rkasta, simpanze su stvaralačkd inteligencija, a orangutani birokratski sloj koji koči sav mogući progres i piše sve udžbenike za stanovnike Sorore,

KHrvavi sportovi majmuna, u Kojima proganjaju ljuđske stanovnike planete, kao i eksperimenti Koji se vrše služe, u stvari, Pjeru Bulu da raspravi neke svoje moralističke pre okupacije. Pisac, na primer, vrlo oz biljno pokušava da opiše nivo dru> štvene aktivnosti na kome ljudska Sposobnost da saoseća sa bližnjima bi va svedena na nulu. On to čini, kao što smo rekli, koristeći se alegorijom koju sprovođi sa svim pismenim ume njem i sa svom neumitnošću francuske logike. Izvršilac kazni — dželat — koji truje svoje žrtve pre nego što im zvanično odseče glave, biva optlužen za uhistvo, a njegovim suđi jama ubistva koja je počinio na O» vaj način posebno su revoltirajuča jer 5u počinjena — kako se njima či ni — bez ikakvog motiva. Majmuni, sa izuzetkom dva ili tri šimpanza, ne mogu nikako da shvate da ima bilo čega lošeg u tretiranju ljuđi kao Životinja. Itd., itd.

Mana ovog romana je u fome Što čitalac može vrlo često da unapred sagleđa šta će se đesiti, ali ne može Se reći da nas svojim štivom Bul ne zabavlja i privlači. Njegov poslednji roman „Planeta majmuna“ možda ne će biti nikakav proboj u svet naučnc fantastike, ali će sato svakako ostati svež primer prijatnog pretvaranja ro manesknog tkiva u zabavnu alegoriju, Glavna osobina Bulova je da nije đosađan, a kađa uz to imamo i mogućnost da primenimo Hmjiževme klauzule za neka otvaranja, tim" bolje. (A,

m ALA sila

Ca SA pi uha O aj Oda S.

vw“

F-gupukaj = — _ NY

SU Lay =j-4,—