Književne novine

sećamo

se mena kada smo odlazili ha meki

i a nostalgijoni vrefilm kao na pravo hodočašće vremena kada smo taj događaj priželjkivali preko cele nedelje. Pogledajmo šta je televizija u tome izmenila! a

Između dva gledanja filma se Živi, Ako razgrnemo zavesu mehaničke navike zbog koje nam se čini da odlazi mo na filmove, oikzićemo · činjenicu, da mi tamo idemo u momentima kada nam se maš Život čini sivim i monotonim, kada pouzdano znamo da pred našim satima ne stoje hikava čuda.

„Film, to je životna injekcija, izvesni koncentrisani sok vitalnosti koji primamo s vremena na vreme, da bi svoj život učinili uzbudljivim, da bi ga pokrenuli sa mrtve tačke na kojoj se često nađe. Postayite sebi sasvim obično pitanje: Ulazite li u bioskopsku salu i onda kada imate izgleda da provedete izuzetno uzbudljivo veče na nekom drugom mestu? Ne poznajem mnogo ljudi koji bi sopstveni žestok život zamenili mirnim sedenjem pred kvadratom osvetljenog plaina. Oni koji to ipak čine mogu se podeliti na dve vrste; na osobe koje se plaše jakih uzbuđenja što im ih muđi životna situacija u kojoj su prisiljeni da učestvuju, i druge kojima je film, ma neki način posao. Uživanje ovih prvih na fTilmu, liči na scene iz nekog kriminalnog filma u kome Belmondo utrčava u kino dvoranu da bi pred policijom koje ga goni zametnuo trag. No, on će ipak jedmoga časa, jednoga dana morati da izađe mapolje pred ulaz, on će morati da bude uhvaćen, jer je potražio šklonište i zaštitu u predelima sna, koji nikoga ne mogu zakloniti od progonitelja. Šta dobijamo za ta dva sata?

Neko drugi za nas pronađe korake i reči koje nam najbolje odgovaraju. Neko drugi nam pokaže da nismo sami na svetu, da nevolje u kojima se nalazimo postoje od njegovog postanka i da su rešive ili nerešive, svejedno, ali da su svojina svih ljudi, Tako nas film leči od usamljenosti. Neko drugi nam ispriča naš Život. Rezimira ga i uputi jednim mogućim pravcem. Neko drugi nas provede kroz predele i opasnosti, poput Boga Sna iz Amdersena koji prohosi dečake iznad krovova Kopenhagena, bez težine i u letu.

Kade se čarolija završi izlazimo, i sutradan nam je prijatnije u sopstvenoj koži, Ako znamo da izvučemo zaključke, nerešivi prizori za nas više ne predstavljaju zagonetke.

Ukoliko nismo toliko pametni da ih dešifrujemo ipak osećamo da smo se malčice promenili, ako ništa drugo počinjemo shvatati lepotu, naših koraka, popravimo kosu na način na. koji je to činio glavni glumac, ili sasvim. iznena= da u našoj kuhinji prepoznamo čudnovato lepu scenu sinoćnjeg filma.

Jednom rečju, film nas je magnao ma akciju, ovaj put prenesenu u naš život. Akcija je kod svakoga različita, što zaviši od stepena uzrasta, obrazovanja, porekla i mnoštva drugih stvari iz domena sociologije i psihologije. Uglavnom, neko vreme mi Živimo trošeći zalihe koje nam je poklonio filmski pripovedač, a kada se one, iscrpu, postaje nam iznenađa dosadno i tađa se obično kaže: „Olkađa misam bio u nekom bioskopu!“ Odlazimo tamo ponovo i tu je krug prijateljstva sa fil mom nanovo zatvoren. Kontakt između filma i gledaoca odvija Se u pravilnim ciklusima punjenja i pražnjenja. Na ovom mestu sklapanja kruga, dolazimo do televizije. “i

Mnoštvo ljudi živi u prepodnevima koja ispunjavaju dosadni poslovi. Oni te poslove obavljaju ma način na koji gimnazisti pišu meki izuzetno dosađan pismeni zadatak iz latinskog jezika. Veliki deo vitalnosti čoveku preostaje za popodnevne časove, određene za emolivna pražnjenja, za Život u jed„nom drukčijem supstanciranijem . obliku. Čovek koji je pola dana proveo u radu, od popodneva očekuje avanturu, jer rađ što ga je obavljao u mnogo slučajeva nije apsorbovao njegovi potpunu ličnost, već samo jeđan njen deo. Razumljivo je da će hmjigovođe posle skidanja sivih odela u pola tri, poptit

MOMO KAPOR: VARIJACIJE NA TEMU „SEKSPIR NAS SAVREMENIK“

KNJIŽ-UV i pi OM PNI:

N \

Voltera Mitija, očekivati metamorfoze u Kristifora Kolumba, u Žana Pola Belmondoa ili u nekog, ža koga se pouzdano zna da ima dane ispunjene avanturama i uzbuđenjima. Ako takva ličnost poseduje televizor, ona će po dolasku 'kući okrenuti dugme i slike će istoga časa stići u njegovu sobu.

Postoji mnogo poriva da se okrene to dugme.

Jedan od njih glasi: „Umoran sam i mrzi me đa iziđem na ulicu u švoj život. Neka život dođe u moju sobu; usput ću moći i da leškarim! Možda će mi televizor danas pokloniti nešto izuzetno? Nešto, što treba neizostavno videti. Ko zna? Da čekamo!“

Tako počinje da se odvija sivobeli kaleidoskop prizora. On teče kao neprekidna kavalkada koja na momente ubrzava i usporava ritam, menja sadržaje i područja, nešto što teče, što blago teče kao šapat koji mspavljuje. To su prizori od kojih je nemoguće pobeći u drugu šobu, jer meprestano mame, neprestano obećavaju... Između odlaska u kinematograf i okretanja dugmeta u svojoj sopstvenoj sobi, postoji bitna razlika. Ona. se sastoji u tome Što se između gledanja dva filma odvija naš sopstveni životni film, dok između dva televizijska gledanja ne postoji nikakva pauza u kojoj bismo upotrebili znanja i emocije stečene kroz kontakte sa malim ekranom. Ne postoji predah u kome bismo ispitali ono Što je televizija oplodila u mama. Postoji samo jedmo beskonačno gledanje, koje ne ostavlja mogućnosti đa se utisci sre de, da se učini konačni obračun između onoga što smo “Videli i onoga što hoćemo.

Pratimo putovanja koja nikađa nećemo obaviti, vidimo lica koja nikada ne ćemo upoznati, dobijamo veštačku zame nu za pravi život, koji ne živimo. Nala zžimo se ma najboljem putu za „nezadovoljno pustinjaštvo među zidovima naših soba“ kako kaže Ruđolf Arnhajm. Varamo se ako svakodnevno gleđanje felevizijskih programa smatramo samo intermecom ı mašem danu. Alko svalkoga dana pred televizorom provedemo

|%%7 ||

171}

lkcas==c-agi_—YA O | J7, M | 7

({ Cd -- _-CO="-

KAOAJA-CSAT |} UI || |

O Ta FACI MN

S | (a |SU Ne ||bytSi

DMIJAr.,

?

dva do tri sata, mi za to vreme stvarno živimo. Svalka stvar se u životu plaća. Ova se plaća Sštvaranjem jaza između mas „Moji gledamo u ekran i onih koji imaju tu sreću da nemaju televizore, već su prisiljeni đa do guše budu upetljani u istinske događaje. Danas, kada već imamo ž?eleviziju na pristojnom mivou, moramo pređ nju postaviti zadatak da svoje emisije Uusmei u duhu alttivizacije naših uspava– nih čula. Taj zadatak sastoji se u tome što ona treba da pronađe takve reči i takve slike, takve poruke, posle

kojih ćemo poželeti da i sami zakoračimo u stvari koje nam je pokazala. Ona mora iz događaja izvući takve umetničke vrednosti i istine, Moje će oplemeniti golu informativnu stranu pojava. Ona nas svakoga dana mora terati i nagoniti da živimo, da se opredeljujemo, da prestanemo biti samo

ravnodđušni goli posmatrači sa glađu u očima i ničim u srcu.

Njem najveći zadatak leži u tome da mas nmauči kako da je napustimo i stamemo pređ najčudniji ekran života.

i najpotpuniji, Momo KAPOR

. rio je čehoslovački

ČAROBAN MAČAK ~

Premijera filma „Jednog dana, jedan mačak“

Film je čuđesno i opasno oružje ka da se nalazi u rukama nekog slobodnog duha koji uz to ima i senzibilitet pesnika, dubinu mislioca i verv satiričara. Tada on obuzme i ponese kao nijedan drugi umetnički izraz, filmskim stilom koji je odraz umetnikovog osećanja sveta i njegove filmske i opšte kulture,

Takvim filmskim jezikom progovosineasta Vojteh Jasni u svojoj filozofskoj bajci o čarobnom mačku, priči jedimstvene inspiracije i stvaralačke mašte koja je svojim likovima otvorila prostore u magiju čiste filmske poezije. Posle de Sikinog „Čuđa u Milanu“ i „Nule iz vladanja“ Žana Vigoa, Jasni je svojim delom dao izuzetan pečat žanru filmske bajke, proširio njen dijapazon i pokazao nam #fioliko se sadržajno može obogatiti njena poruka. U priči izuzetne neposrednosti i šarma, Jasni se pridružio onima koji ispituju moralni lik mođemog čoveka ali na originalan način i kroz specifičan odnos prema satiri. Lepršava igrarija je samo formalna osobenost ovog filma nastalog kao u bezazlemoj mašti dečjeg pesnika, dok je njegov smisao daleko kompleksniji jer mam otkriva ne ke mahne ljuđske prirođe. Zato ova a= legorija, pomalo pomerena iz realnosti, postaje najotvoreniji i najekstrem niji oblik kritike, ali ne one mrzovoljne i skeptične koja je nepovratno izgubila veru u čoveka, već humane kritike koja pre svega veruje u čoveka i voli ga.

Optimizam i humanost Jasnog naslućujemo već u ekspoziciji filma, kada njegova kamera iz gornjeg rakursa pogleda malu varošicu i upozna nas sa njenim žiteljima kroz priču dobroćudnmog pana Olive, đa bi nas zatim povela u nestašni razred učitelja Roberta, u čisti svet naivmogp detinjstva gde će isti Oliva započeti priču o mačku sa naočarima da bi razigrao maštu malih crtača...

Ali sada se bajka i stvarnost počinju mešati stvarajući jedinstveno mpoetsko tkanje, jer takav čudesni mačak stvar no stiže u varošicu sa trupom cirku= skih artista i kada mu rapezistkimja Dijana &kine naočare i njegov sanjiv pogled oboji pojedine gledaoce predstave, tada će se njegova čarobna moć razotkrivanja suština pomalo osvetiti i protagonistima „bredstave i mjemu, jer su je svi dgrali u šsvelu Mkonvenci'Jja, l1abilnih' moralnih" Romi '1"'tešlcih individualnih prisila. Kada ljubičasto obojeni lićemeri i lažovi, žuti nevernici ali i grimizmo obojeni zaljubljenici postanu od gledalaca glumci u Vrtlogu jedne hipnotičke pantomime nastale pred čudesnim pogledom mačka, nastaće i panika među žiteljima male varošice i strah koji će isprazniti njene trgove i ulice,

„Večni problemi“ koje je Jashi uhvatio u žižu svog interesovanja samo su doprinos jedmoj teškoj i neobhodmoj borbi kojom čovek kreće do svoje bolje suštine, u koju mas Jasni primorava da verujemo. Obrađa ovih problema ga nije povukla u izvođenje pesimističkih „simteza u #pomodđnom

DIJALOG O DIJALOGU ine samo

za mene enigma. Još! TI ako sam

napisao četiri scenarija. One odbačene, nesnimljene manuskripte — ne računam, mada su mi itekako koristili u traganju za filmskim izrazom,

Reditelj: Dijalog nije enigma samo za tebe.

Pisac: Je li to uteha za mene?

Reditelj: Ni za tebe, a ni za, naš film. Svi mi, kojima je film ne samo profesija već i pasija, strast, pitamo se još od prvenca „Slavice“, umorili smo se pitajući sebe i druge: u čemu je tajna filmskog dijaloga? kad ćemo je i mi otkriti? gde še to krije pravi pravcati domaći majstor za dijalog?

Pisac: I ja sam se umorio od istraživanja. U trenucima krize nisam sumnjao samo u sebe, već i u druge, i pitao sam se: jesmo li mi uopšte filmski talentovana nacija? Kako to da za sedamnaest godina kontinuirane {filmske proizvodnje nismo domašili bar jedan od svetskih filmskih vrhova, bar omaj najniži? Nismo, kao recimo Poljaci, prodrli u švet. Nismo još postigli ni profesionalni mivo.

Reditelj: Da mismo postali ime u svetu velikog filma — slažem 8e 8 tobom; tek je Bulajić uspeo da skrene pažnju na nas. Ali da nismo postali profesionalci i rutineri... pogrešna je tvrdhja. Na žalost, uglavnom smo YuPar I to je ono što nas danas najviše koči,

Pisac: A otkud ham onđa slabi filmovi? ! ”.

Reditelj: I sam znaš da odgovor nije prost. Jednom mi se učini da je razlog u našoj prepotenciji...

Pisac: Prepotenciji?

Reditelj: Da, Zar nije prepotenino očekivati da od desetak filmova, to je naš godišnji prosek, realizujemo po jedan za Svaki svetski festival, dakle i

pe Priznajem, filmiski dijalog je

za Kan, i za Veneciju, i za „Moskvu, odnosno Karlove Vari, i za Berlin... iopšte, nije li prepotencija zahtevati od svakog drugog filma da bude izuzetan? Pisac: Izgleda... ti si u pravu.

Ređitelj: Možđa i nisam. Jer, ponekadđ bih rekao da je krivac i maša već poslovična sklonošt ka krajnostima. Recimo, kao reakcija na politiku „velikih“ filmova kojima ćemo da zasenimo svet, — došla je ona druga: budimo skromni, pravimo prosečne filmove i budimo presrećni ukoliko stvarmo budu prosečni, ostavimo se velike umetnosti i velikih amlicija, polako, film po film, para na paru, pisac na pisca, reditelj na reditelja, pa, jednom, đobićemo i mi naš veliki film. Polako ali sigurno,

Pisac: Da da... i bo je tačno. Pa onda polemika: je li film industrija ili umetnost, ili, što bi rekao Rene Kler, i jedno i drugo, a ja bih dodao — ali ne jedno protiv drugog! 7

Reditelj: A upravo se događa ovo: 8 jednog na drugog!

Pisac: Kako to? Je li posredi samo igra rečima?

Reditelj: Ne. Zar ne vidiš da Kultura prebacuje film u Mrilo Industrije, a ova ga Vraća nazad — Kulturi. Ping= pong.

Pisac: Ali sad baš treba sve to da se već jednom korenito reši,

Reditelj: Nadajmo se. Znaš i ti da zasad niko nije pronašao onaj pravi „ključ“ za egzistenciju domaćeg filma.

Pisac: Da, đa... Ali, „ne Pbevajmo tužne pesme“ — da parafraziram naslov poznatog filma. Vratimo se radije našoj temi. Počeli 8šmo o dijalogu.

Reditelj: Gledajući strane filmove palo mi je na um: u našem filmu izgovori se u stvari samo jedna četvrtina od dijaloga izrečenog u stranom filmu. Tačno onoliko koliko ima reči u pre=

vodu koji čitamo ispod aslike, u titlu koji je, znamo, samo esencija originala.

Pisac: Verovatno, Ali nisi li me baš ti učio: Tilm je prevashodno slika. Govorio si mi: tempo filma ne trpi duži razgovor, pogotovo monolog. Nisi li ti kasapio, moj dijalog?

Reditelj: Jesam. Bila je to u stvari reakcija na „snimljeno pozorište“, a još više ha rđav dijalog koji je trebalo, to jest, od koga se trebalo spasavati.

Pisac: Rđav dijalog?!

Reditelj: Nisam hteo da te uvređim, ali ti i sam znaš da još nisi napisao uistinu filmski i uistinu dobar dijalog. Ni ti, a ni drugi,

Pisac: Nisam. Ili: mismo. A. vi redi_telji? Šta je s vama? Tvrdi se da se od dobrog teksta može napraviti i rđav i dobar film, A. od slabog manuskripta samo slab film. Rekao bih, bez zlobe, da rediteljima za neuspeh nisu uvek bili krivi samo tekstovi!

Reditelj: Ima isline u tome što si sad rekao. Ako nije bilo scenarija sa u celini dobrim dijalogom, bilo je sa odličnim dijalogom u pojeđinim sekvencama... Pisac:... pa ibak te sekvence nisu bile odlično režirane,

Reditelj: Hvala na dopuni rečenice.

Pisac: Ostavi se ironije. Nego, kako da izbegnemo, ubuduće, da nam publika prišije ocenu 4 la „ćutiš k'o So'fka“?

Reditelj: Razlikujemo „ćutljiv“ film od nemuštog. Ja sam ti ranije rekao da je slika najvažnija. I to važi još, va= žiće, valjda, dok bude filma. Međutim, dijalog ostaje bitan deo. Pogotovo tra= dicionalnog igranog filma. Naš zemlja

. Slavko Vorkapić je u svojim teoret-

skim radovima, objavljenim u Americi, istakao tezu: film filmu, to jest, tvrdio je da Je došlo do ekstenzije te= atra, da je pozorište poičinilo film i da se treba vratiti na polazne pozicije, da

filmskom ruhu zapadnih reditelja, već ga je inspirisala da. kroz svojstven odnos prema satiri progovori o našoj nemoći da sami o sebi sudimo i preispituiemo svoj moralni lik.

Njegova kamera postala je okmo ko je gleda u oslobađajući svet poezije, gde se međusobno prožimaju fikcija i “Stvarnost u ritmovima “čas širokim, čas ubrzanim, čas isprepletenim, u prividno dečjoj igri koja će kroz svoju pažljivo stepenovanu formu otkri- ti svoju dublju filozofsku i etičku pozadinu, Pedanti će možda kritikovati nejedinstven stilski postupak u delu jer se često humorni elementi mešaju sa čisto satiričkim „pa ne razaznajemo nezlobiv smešak od satiričke optužbe, ali analiza na tom planu neće biti toliko bitna zbog toga što u ovom filmu zajedno postoje dva svela, jedan fiktivni i jedan realni, koji takođe mešaju svoje tonove obrazujući melodijsku liniju izuzelmog emocionalnog raspona i simboličke vrednosti.

U kompoziciji likova primetna je namera autora da svako lice postane nosilac jedne životne ili etičke konstante, bilo da je reč o pozitivnim ili negativnim likovima (koji su, osta= lom, bez prelaza crmo-belo kontrastirani i podeljeni na dva tabora).

Čist kinestetički utisak upotpunjuje i odlična fehnika filma sa slikovnom plastikom sinemaskopa i kolora i izvrsnim trik-pnosedeom koji je, verovatno, rezultat ranijeg rediteljevog ra da na animiranom filmu | „Dopašće nam se takođe i izvrsno smenjivanje opštih i polu-opštih planova koji su uvek opravđano upotrebljavani, bez traga formmalističkog egzibicioniranja, zatim „zadahtani trk jedne panoramske vožnje kada poslužitelj no= seći u rukama punjenu rodu pokušava đa dočara direktoru iluziju njenog leta, kao i fini likovni štimung jedme praskozorice u kojoj se naslućuju obrisi dvoje zaljubljenih. Padaju u oči izvrsni totali travnatih brežuljaka kao lavirinata iz kojih iskrsavaju naizmenično Robert i Dijana u kontrastu crveno-zeleno, zatim krupni planovi Totogeničnih dečjih lica koje je TrTeditelj. zao da iskoristi. Treba, takođe, podvući da je korišćenje nekolikih mu zičkih lajt-motiva imalo svog učešća

u simboličkoj nadgradnii.priče, ali bi . -

ovalkkva analiza prevazišia okvire OVOg recenzentskog osvrta, pa bi još jedna pohvala komplikovanoj tehničkoj o= bradi filma bila dovoljno iskupljenje za recenzenta.

Otvorenost i izuzetno umefničko poštenje dali su temi ovog filma, na izgled toliko banalnoj, izuzetnu širinu i dubinu ljudskosti. Zato nam je stvaralački put Vojteha Jasnog tako blizak, a njegova poruka: „Bilo ili nije bilo, nije važno, ali je bolje da više ne bude“ — poruka svakom čoveku koji iđe ususret svojoj humanijoj suštini i boljoj budućnosti.

Bogdan RALAPATOVIĆ

o njemu

treba rehabilitovati estetiku nemog filma, li nikako negacijom tona, već, naprotiv, zvuku valja dati pravu ulogu, dati mu funkciju asistente, Na žalost Vorkapić nije znao, nije umeo da svoje shvatanje „filmičnog filma“ (oslobođenog teatra) demonstrira u praksi, Čak je svoj jedini igrani film, „Han ka“, režirao oveštalim holivudskim metodom (i time nas sve razočarao). Znači, ako prihvatimo da igrani {ilm ne može bez svog teatarskog dela, onda se nikako ne možemo odreći dijaloga.

Pišać: Ali kakav nam dijalog treba?

Reditel): Lako je to reći. Teško ga je napisati. Čini mi se da se u nas piše direktan dijalog. Nema ypoteksta. Nema infleksija, Nema reči koje daju atmosferu, boju, ton. Mislim da 6mo s formalne strane napredovali. Dijalog ne „Šlajfuje“, to jest, mne zaustavlja radhju, bolje reći, ritam filma. Ali je Šktt, usiljen, Nekad je knjiški, a pone= kad više „privatan“ govor nego umetnički oubličen. Da se razumemo, ja ne plediram za takozvane „dijalogiste“, ne tražim „majBtora“. Mislim da je za nas problem dijaloga pre svega kreativan, a nikako samo stvar veštine 'Preba dijaloški mislili. Od početka, A ne naknadno, kad je priča gotova, izvlačiti replike, Tako se može u standardnim filmovima. Po receptu, po klišeu. Ali u ambicioznim delima —' ne, Jer, floskule formalno veštog dijaloga ne mogu Se sakriti. Nikakvom veštinom. Ali se, međutim, nevešt dijalog, makako misaon i emotivan, ne može „Svariti“ ako nije „govorljiv“ i spretan,

Pisac: Da, to su sve već banalne istine, Ali ponavljajući ih skoro sedam0 godina izgleda nismo ništa na uči :

Ređitelj: Onda, najbolje je da zava šimo ovaj naš dijalog, (

Ljubomir RADIČEVIĆ

7