Književne novine

mali ekran

FRI

MOJ || | 4.0 i al|| MosacoaiOı | |

ISTORIJA PRIBLIŽAVANJA

d kako su nas sopstvene di

izgnale iz detinjstva, a epbbcipno

pokušavamo da mu se vratimo. Da ponovo pronađemo neki zaboravljeni ulaz, neki zvuk, neki sumrak,

Najlepšu istoriju približavanja prošlosti predstavlja slučaj penzionisanog sudije Čarlija Kola iz „Harfe trave“ koji se dugo vremena dopisivao sa noepoznatom' devojčicom iz Aljaske, Slao joj je svoje fotografije iz doba dečaštva i nežna pisma, pomoću kojih se kao lopov uvlačio u daleke, zabranjene svetove dečijih igara.

Profesionalni umetnici nisu toliko pošteni kao ovaj ostareli sudija; svoja pisma nepoznatim devojčicama sa Aljaske oni pretvaraju u knjige i “tako uspevaju da se dopisuju sa mmogim malim stvorenjima na svefu.

U Bergmanovim · „„Divljim jagodama“ sedamdesetogodišnji Sjestrem, „uspeo je, skriven pod stepeništem letnjikovca, da prisustvuje svečanom ručku iz svoje dvanaeste god:ne. Tonio Kre~< ger, zalutavši u rodni grad posle mmogo godina, susreće oživela lica porodič-

\rala delin

nog albuma na nekoj hotelskoj igranci, u potpuno istoj situaciji u kojoj ih je nekada ostavio.

Svi ovi događaji završavaju se Dponovnim proterivanjem u smrt ili starost — oni su samo čudesni trenuci u pauzama pulovanja između dva posla.

To neprestano vraćanje čovekovo u raj iz koga je izbačem, u koji mu više nema povratka sem u snovima, predstavlja najbolniju i „pnajuzaludnilju avanturu koja se može preduzeti.

Ipak, jednom karikaturisti ta avantura polazi za rukom. To je Henri Kečem, koji decenijama zabranjuje svom vragolanu Denisu da odraste, iako je njegov model već odavno mpunoletam građanin.

Da bi se pisalo, slikalo ili snimalo za decu, postoji jedan jedini uslov: mora se biti dete.

MASKRIRANJE

. NB isti način na koji mačke u pokreta. nečije ruke razlikuju prijatelja od Onoga ko im želi zlo, deca prepoznaju prerušavanje odraslih u decu.

Nisam još sreo dete koje je obožavalo izvrsne bajke Oskara Vajida, ili „Malog princa“ Antoana Sent Egziperija. Pa remek dela literature za decu namenjena su odraslim; njihova forma samo je plašt u kome se skriva želja starosti da zakorači u čiste vrtove detinjstva. Nasuprot tome, čitavo delo Žila Verna je obiman esej o čudu koje uspeva da jednog starca pretvori u dete. Crtač „Plaš Gordoma“, pisac „Olivera Tvista“ ili režiser „Bele grive“ u pravom su smislu te reči dečaci koji nikada i nisu ostarili. „Jedinu zrelost kod njih predstavlja poznavanje zanata umetničkog izražavanja, koga su savladali da bi mogli govoriti svojim vršnjacima, deci. Naime, oni ne glume decu — oni su to stvarno!

Posle izvesnog vremena, zahvaljujući nauci o dečijoj psihi, umetnici su naučili da se sasvim vešto pretvaraju. Za uspeh je dovoljno ako se od stvari maprave živa bića, ako se od avanture napravi poetska avantura.

Kako se to radi? | i

Časovnik postaje živa osoba koja zadocnjava, sladoled umire istopivši se, slon skuplja marke, sumrak jede tramvaje, lopta beži u svet i pošalje razbojnik — na/ovaj način svaka stvar pod kapom nebeskom postaje poezija kojoj se odrasli dive i tapšu govoreći: „Ova deca su toliko slatka! Puna Su poezije! Divite se deco sladoledu koji se topi i umire!“

U međuvremenu deca čitaju oštre stripove o Džoniju Hazardu i ponašaju se prema piscima i režiserima koji rade za njih, kao ono dete koje ispravlja

tepanije svoje 'tetke, jer zna da se Latko kaže Ratko. | Preuzevši mehanički „Andersemov

način pretvaranja mrtvih stvari u žive, umefinici za decu nisu bili u stanju da' preuzmu i njegovu veru da je to stvarno tako. Rodio se nesporazum, koji još uvek traje i koji će trajati Sve dotle dok sama mišljati bajke za sebe.

TAJANSTVENA OTKRIĆA

Grupa naših dečaka i devojčica of. Putovala je sa televizijskim BBima{e” ljem u Italiju, i tako je ostvarena u desno lepa emisija.

Dok kamers u laganom Pe prelazi .licem Italije, deca-putnic} s taju odlomke svojih dnevnika. Pre njihovim očima olvara se jedan nePOznat svef, oni pokušavaju da 5č i đu u njemu, sa znanjima iz udžbeni ei i bedekera. Nekada je to bajka, neka da zadivljen uzvik, nekada esej O PWi tovanju. Kamera na najjednostavn!]! mogući način prati njihove susrete sa

Ttalijom, dozvoljavajući ponekad da 5eć /

kretanju

KNJIŽEVNE NOVINE

deca ne počnu iz-.

4 Vladimir V. PREDIĆ

BONACA

7 aboravbimo na svetlost

Koja nas iscrpljuje Priđimo tami Od koje ne očekujemo wmišta Jedino asplođeni smrću, Sačuvaćemo zYmo ljubavi Za svetlost koja mas je pobedila Za istinu kojoj nismo dorasli Za nesreću koja mas je izbavila Od nas samih

Dubrovnik, avgusta 1964.

našali ili postane setna. Kada jedan dečak priča o Koloseumu i hrišćanima koje su pojeli lavovi, na ekranu se pojavljuju pospane mačke, Dok kamera putuje raskošno osvetljenim ulicama Rima, kroz reklame barova i nečujne automobile, „devojčica govori o cipeli koja je nažuljala.

„Rim je znatno veći grad od Smedereva!“ zaključuje mali Marko Polo.

„Kupili smo „žvake“ za čitavu ulicu!“

Pred nedostižnim luksuzom Via Veneto, jedan dečiji glas:

„Kažu da u ovoj kafani jedna limu= nada košta hiljadu petstotina lira! Kakva li je to limunada? Nije valjda od zlata!“

Sladoleđ za tu decu nije zaslađeni poelski rekvizit, već zadovoljstvo koje se plaća. Umesto da od njega naprave literaturu, oni ga jednostavno pojedu i kažu:

„A sladoled im je stvarmo fantastičan! Dželato famozo!!!· |

Te male hodočasnike više zanima smena straže pred italijanskim parlamentom nego Mikelanđelo i Garibaldi. Sa nekolika lira u džepovima kratkih pantalona, oni prolaze kroz bogato osvetljenu letnju „igračku — Italiju. Pogled kamere poistovećuje se sa njihovim zadivljenim i skeptičnim pogledima i kađa im se svet učini isuviše veliki za njihov ulkus, jedna devojčica kaže da želi da se vrati svojoj mami, jer ona najlepše na svetu kuva!

Iza svega ostaje gorak ukus na dmu grla — igračka je bila isuviše malo kod ove dece, i u časovima u kojim pozdravljaju: „Arivederči Italija“, dok noć prekriva njihovo putovanje. oni napuštaju svoje najlepše dane, od kojih će im ostati samo tanušne sveske dnevnika i omofti žvakaćih guma.

„Putovanje u Italiju“, emisija beogradskog studija, omogućila nam je da za pola sata ponovo pronađemo ftajanstvena vrata detinjstva.

Tsključio sam sa svoga televizora na čas zvuk i gledao samo slike Italije. Čarolija je izgubila vrednost jer je emisija postala vešt montažni spektakl, okvir jedne reportaže, Vratio sam ponovo zvuk i čudo se nastavilo: jedan mališan ispod ogromnog bronzanog konjanika i brda mermera, sićušan kao muva, hrabro'je rekao, da je u Italiji, nekako sve isuviše veli-

ko, za razliku od njegovog grada“, Momo KAPOR,

TAJANSTVENIH OTKRIĆA

/Č8Q „KNJIŽEVNIH NOVINA”"_

ete MOLITVA ZA PTICE

RUGA POLOVINA POSLEDNJEG MJBSBCA te jeseni poče, u neku ruku, neobično za ove ljude koji a obodom jezera u to doba godine žive u letnjim košuljama, dok brdske vidike već uveliko davi snijeg. Ali, eto, i njima se ponekad dogodi da ih zbuni ćud prirode neočekivanim zaokretima, u kojima je možda i njih same stvorila, iako se poslije čitavoga njihova života, igra i njima kao da ih ne poznaje i ne priznaje za svoje. Osamnaestoga dana floga ratnoga novembra poslije zalaska sunca — onda kada treba da se počne smrkavati — suton na zapadu planu, u iznenadnom požaru i sagore na zaslepljujućoj svjetlosti. Narod iskraj jezera zinu put toga prizora, ali, prije no što mu je uspjelo i glasno đa se začudi, još jača svjetlost preli se od Cetinža preko Belvedera naniže ka jezeru i zasjeni čeljad ispred kuće i u čunovima na vodi, gdje su zapinjali mreže ukljevama. Od jezera okrenu uz Zetu munjevito a polako, kao da iz neodređenih zapadnih daljina nžiome upravlja džinovski reflektor, po planu. Nad Podgoricom stade, ugasi se i smiri da prenoći kao neka od onih kaznenih ekspedicija koje su sigurne u svoj uspjeh i da im niko ne može pobžeći. Idućega dana, razblažena i neuočljiva, prešla je preko Vjetarnika i pojavila se u punoj snazi nad Lijevom Rijekom u isti čas kao prethodne večeri na zapadu. Ovdje se najednom izgubila, nastao je mrak, ali su je sa strane vidjeli, gdje liže kao ispred plamena put Koma već pokrivenog snjjegom, možda i partizanima, ali sigurno zasjedama. koje ih čekaju. Na zapadu je lebdio mlad mjesec, srebrn u za=

gasito~ crvenoj praznini, kao u pustoši koju napravi oganj.

„ SŠutan dovede patrolu u busiju na pravcu kretanja grupe koja je kao privjenčana za jezero, pa se ne odvaja od njega koliko god je tjeraju.

I ove večeri svaki je na svome poslu: i na nebu i na zemlji.

Danas se može naći zapisano da je „te noći obratio na sebe pažnju veliki meteor što je, naletievši odjednom iznad naših glava, zasijao neobičnom svjetlošću i tada se rasprskao kao raketa na zvjezdice, na čestice sive, svijetlo=crvene i zelene bože. Na minut poslije iščezavanja ove zasljepljujuće svjetlosti čula se strašna eksplozija čiji se tutanj povijao ka Skadru. Zatim je padala prava · kiša zvijezda, raspadajući se na razne strane i ostavljajući iza sebe duge svijetle repove“,

Sjutradan se doznalo da se gore radilo o nečemu nebeskome, a dolje da se Šutanova zasjeda vratila praznih šaka, pa je narodu lakmulo. Jedino mu je bilo pomalo krivo što se našao meteor koji ih je nekako kao obmanuo, prevario. Meteori i gromovi ovuda su kao kod kuće: iznad ovoga okamenjenoga mora i razlivenoga jezera gone se i sudaraju nedokučive nebeske sile očekivano i obično, po domači, kao što se ispod njih u mirno vrijeme burokaju bikovi ili biju ovnovi, a u ratno — zna se već kako je i šta je.

A obalama poređ samoga jezera kao da se te noći ništa nije dešavalo: od ranoga jutra i dalje listaju, po drugi put, kupina i divlji šipak kao pod toplim zvonom čudesnoga vještačkoga sunca. U krugu, daljinom, bijele se snjegovi, duva sjeverac — nadolazi planinska zima, a odovuda joj zapinju poglede ivicama vrhova kao predstraže kote treba da je dočekaju i vrate. U pitomini oko

jezera i u čamcima po njemu bijele se košulje i nadimaju '

od hladnoga vjetra. — TI ovuda će zec fražitfi majku ove zime! — vrte

ljudi glavom, ježeći se od.planina zadimljenih snijegom i zastrašeni pojavom meteora, jer niko još ne vjeruje da

je to stvar nebeska samo,

Već oko podna promijeni se i tuda, kraj jezera. Otežaše vazduh i ljudi. Sve što je imalo da se desi, desi se odjednom i da niko nije vidio kako. Šutan se trže iza sna kome se bio predao poslije noćne zasjede i skoči hitro kao da se sjetio nečega što je valjalo da je učinio i ranije:

— 'Ajd mo da gledamo tice, kako će, da slijeću po ovome čudu! — zamahnu iza ramena ofečalim, ogrtačem i ogrnu ga pošto je prekoračio prag. Pred kućom zanijeme: dana više nije bilo. Vidik smućen, zamršen, zata=mnjen i zadimljen.

Daleko na istoku, iz guste vijavice, pomalja se kratko i povremeno zamazan bjelinom visoki vrh Koma, opominjući da še tu, neprolazan i nepreletiv, radi toga da ne dozvoli pticama u južne, toplije krajeve. Svake godine u svoje vrijeme ulete u proloku između Koma i Prokletija zbijena jata usmjerena na ćudljive vode jezera i zamućene rijeke. I svake godine kao da' su zakasnile — u nevrijeme. A ove, izgleda, ni sada ne bi krenule da ih nije digao onaj meteor, ili zlo koje on, evo već, vuče za sobom.

'Viju se, još daleko, u pramenovima snježne magle, poput

crnih sijenki, onamo i onako kako ih nosi i zanosi vjetar u vijavici, čupajući im iz kljunova i raznoseći nebom. iznemoglo graktanje. Ni nebeskim stazama kao da nema slobodnoga puta. Ni ptice ukletim nebom nad izraćenim, iskrvavljenim' gudurama ne mogu prelijetati od podmu-– Rklog strujanja i vitlanja, koja su tuda uvijek trovala i nikad mirila i bratimila. . Mače se, mute, lome, zanose i padaju, zayijene u snježno inje, vjetar i iskidane sopstvene kliktaje, graktaje i jeku, tužnu poput plača djece. Lete, a ne lete, ka jezeru gdje treba da se spuste i odmore na razlivenim vodama, još toplim od ljeta i duge jeseni. Sreli ih opaki suprotni vjetrovi koji obično sretaju na svakom pulu, i kad ne duvažju, i one koji gamižu bez krila po zemlji. Ubijene

“tako tim silama koje im ~

se suprotstavjalju, ptice padaju žive oborene. A dolje, u podnožju Koma, po njegovim kosama, stranama i prevojima, umiru na snijegu. Od snijega do jezera, gdje je kopno, čovjek je čovjek: čovjek je strvinar i tu i svuda gdje pada ne ko bez snage i bez nade da će je ikad više dobiti. Hvataju oborene, popadale ptice. Odavde, sa jezera, to se ne vidi, kao odozgo što ptice vide... pa grakću na one koji ih dolje čekaju kao ubice, kao proždrljivci. Zbog toga se viju u snježnoj mećavi tražeći spasa u pomahnitalom nebu i u putevima koje bi ono trebalo da im ot vori, Izdržljivija jata probiju vjetrove i vijavice te popadaju iscrpljena na jezero, posipajući ga ispred sebe sitnim kliktajem, kao kap ljicama ulja, da im se smiri, Jedne se nikad vi

še neće dići, jer ginu”

' lju, nauprav! Pusti

čim dodirnu meku površinu vođe; neke žive još samo toliko dok se ne najedu, a tada im mala srca otkažu, stanu i prestanu da žive; neke, pijane od smrti, pohvataju lovci i njihovim mršavim tijelima napune čČunove, jer ratna glad „jede sve. One prisebnije padaju oko ribarskih kućica i zaylače se u njih da se stople ba i gladne. A psi, naučeni na takav lov u ovo doba godine, dolaze krijući, vukući se trbuhom po kamenu. Tih dana pasa nema oko

kuća, kao što ih ni ovoga dana i predvečerja nema. Tih'

dana i ove večeri i psi jedu ptičijšeča mesa i mlijeka.

I nebom i bo zemlji ptice leleču i pijuču. Viju se zB=-.

slijepljene pahuljama snijega što im se lijepe na kljun i maglom koja ih sreta u oči. Zbijaju se jedna uz đrugu, napuštajući redove i postroje, i gužvaju u zbrci i klupčadima kojima se igra stihija iznad Koma kojega nesta= je, kažu, s vrha, ali sporo. Njega jedu odozgo naniže vručine, žege, mrazevi, vjetrovi i ko zna koja, kakva i kolika prokletstva F shage koje ljudi ne mogu ni vidjeti ni izmje= riti. Ko zna koje će ptice dočekati da ga ne bude tu gdje ovima danas smeta. U suznim ptičijim očima on je sada pod bijelim pokrovom i gotovo kao poravnat sa nižim od sebe — sa zemljom, bez snage i veličine. Ili se samo pticama tako čini kad vide da nestaje i njihovih visina i jure naniže da se izravnaju i postanu niže i ništavnije od svega što je na zemlji nisko i ništavno. Uzvitlano nebo ih ugiba i ljulja na svojim talasima sa kojih u daljini vide jezero i niegove vode razlivene put Zete kao da ih je poslao neko njima u susret. Čini im se da i sa tolike da= ljine vide ribu kojom će se nahraniti odmah, čim padnu; još u letu će bućnuti u vodu, zgrabiti plijen pa sjednuti na falas; progutavši ulov i trepćući od nevjerice da su zaista već tu, da su se spasile. Zaglavinjaju kao pijane. Podvišžaju glavu pod krila, pa zasrljaju, kao omađijane, naniže.

A Šutan pred kućom skamenjen od čuda, ječi i okreće se oko sebe kao da bi nešto htio, a ne zna ni šta bi, ni kako bi,

— Ajde ti, Jove, kako se ono pomaže ovijema jadni~

jema, 'ticama kad su u nevolji, ti znaš! — moli majku, zastalu na prvom iskoraku preko praga, sa rukama prekrštenim na pojasu od straha.

— Što im ja onakvima mogu? Ja ih i ne vidim, već samo čujem pisku, i to daleko: ono ne pijuču one, nego vjetar donosi.

— Što god znaš, čini! Bar nešto, a i drugi će, kad ono vide, pa dako im pomognete. ·

— Pomozi, gospođe bože, meni grešnoj i oprosti meni bespametnoj! — krsti se baba, idući naprijed kao da će. u ptice. Poslije zastade, nadnese dlan nad nesigurne oči, da provjeri je li još nevolja na pticama put Koma. Da počnem! Bože pomozi, meni i pticama onijema nebeskijema, milosti i slave tvoje radi! — prekrsti se još jed= nom, podižući kao kapu krpu s glave, i poče da ponavlja čas kao molitv, čas kao savjet, čas kao naređenje, čas kao ljutnju, čas kao prijekor. — Nauprav prvi ždralju, nauprav... Nauprav prvi ždralju, jadan ne bio nikad, iz= vodi vojsku. Nauprav prvi... vidi li ga ko? :

— Ne, još niko, — odgovara Šutan.

— 'Oće 'oće... Nauprav prvi ždralju.. nauprav prvi ždralju... Ono ih je smeo ona; prokleti zduhač Kara-Mahmud, dabogđa mu zemlja kosti izbacila, nekrsti poganj!

— sjeća se Jove Kara-Mahmuda, vezira skadarskoga, iz. .

priča i predanja, po kojima je, i živ dok je bio, živio s vje-

'rovima tajno, dok se ne desi nešto što ga rasrdi, pa za,

mefne borbu ne božeći se da će ga neko otkriti kao zduhača. On je, u mutnim jesenjim noćima, kad se nebom iznad jezera gone i tuku nevidljive snage, ostavljao tijelo u Skadru, a duh mu išao u vjetrove koji te snage skupljaju pa dovode tu, nad jezero, da ih posvade. Tu su se skupljali zduhači iz Turske, Albanije, male Crne Gore, Miletaka i odakle sve ne, te se otimali o rod, mlijeko, mlađe momke i djevojke, o svako dobro. Zduhač KaraMahmud bio je strašan na tim megdanima. Branio je jezero od svih stranih zduhača i stvarnih ljudi, i otimao rod od prekomorskih zduhača za svoje domaće prijatelje. Za vrijeme tih borbi nebo je bilo stravično poprište, kao ovo sad iznad Koma, i Jove misli da je u stanju da nešto tako zamuti samo on, pogani Kara-Mahmud, koji sada može da bude pakosniji i opakiji, jer je vrijeme njegovo prošlo i hoće da se sveti Crnogorcima i njihovoj sirotinji, pa ni pticama njihovima ne da mirno da prelijeću. Zemlja mu kosti izbacila! — Nauprav Prvi ždralju, bog njima pute smutio! — dodade kivna nesreći koja ođavno gazi oko jezera, po zemlji, u ljudskim čizmama, — Nema 'Turčina bez poturčenjaka! — izduši, znajući samo ona šta še time htjela da kaže, i zašto, — Nauprav prvi ždra'tice da lete kud su krenule, KaraMahmude, crm ti obraz sa svom braćom poturčenjacima, — naglasi ono poturčenjacima, — od drugoga nas brani, a ne od onih jadnica što umira leteći nebom... Je li ih propustio, vidite li?

— Ne, ne! i;

— I neće pas, bojim se! Nauprav prvi ždralju... Kuku nama grdnijema, nije ono bez nečega i za narod... Izvodi vojsku, prvi ždralju... U bradu se onome duhaču, pogan=

~ štini pasjoj..,

Razgovara stara Jove s bogom, s Kara-Mahmudom, sa samom sobom — ko zna s kim ona sve ne razgovara — kao u transu. Gleđn u | i?nad njega i u Šutana, da vidi u šta on gleda. Nju ne gleda niko u oči, a vidio bi kako su joj izigrale, pa preskaču s Koma na jezero, s jezera na nebo, s neba na Šutana, sa Šutana na kuću, a s kuće na mala vrata u suvomeđi naslonjenoj na zid kućni, M.

— Izvodi, vojsku, što čekaš! — kao ljuti se Jove na ždralia predvodnika, a gleda u fa vrata, koja vode kroz obor u konobu, i sva se trese od nestrpljenja. Pogled joj postaje sve mrkiji i oštriji, strašan, kao u vještice pogledivao ga je Šutan krijući jedno vrijeme ali više ne smije, nego je samo sluša kako u nekom bunilu, kao kad duhove prizivaju, govori, ponavlja ono što je u početku govorila.

' — I ona je zduhač, — šapuće Šutan samome sebi, ništa manji nego Kara-Mahmud.

Nešto ga kao strah bije od nje.

— Nakanili se već jednom, prvi ždralju, 'ajde, izlazi s vojskom, ne čekaj noć đa izginete svi! — nastavlja Jove ljutito i sa više prijekora, i sve više izgleda da se svojim mislima udaljuše od ptica, kako i sljeduie onima koji

znaju da razgovaraju sa zmijama, zduhačima, ždralje=

vima. Trans je sve očiglednije zahvata, pa je vide kako se okreće oko sebe i vitla rukama, pokazujući put brda iznad kuće i mašući praznom rukom kao kadionicom.

— Tako, brate! Tako i nikako drukčije! — laknu joj odjednom. — Nauprav prvi ždralju... Naprijed, sokolovi!

Šutan se okrenu đa vidi čemu se to Jove obradova, kađ on ne vidi nikakvog boljitka kod ptica. Iža njenoga. mršavoga stasa u crnini, pretrčavali su, jedan po jedan, oni koje je on noćas čekao sa talizjanskom 7asjedom. | __— Nauprav prvi ždralju, nauprev, — obvijedila Jove molitvu za spas ptica. — Vidite li, meni se čini da će se spasiti? i

'— Hoće ovoga puta, ali drugi put neće, pn kril imaju — odgovori Šutan, IRAN E pa: SST (da

: 7

(4

–