Književne novine

POEZIJA

Žarko ĐUROVIĆ

Vratimo se moru

„Svemoć, Svetlosti tek me sad' napušta. Govoz stvai pesmu nadjačavua Sluhom, dotičem, vazgolićeno sYce mora Na plećke oboaram, poslednji krik zvezde Ko nema očiju pre će prežaliti smYt Ko nema očiju me mora s mosta Da provodi časove u gledanju O zgrčena šubpljino prostora TovaYu golemih briga wumotamih, ww kamenu | v hroniku Ptice žive u luzi mebeskih bogomolja Strela meseca nasumce dolazi da nadgleda\da li i bdim Malo made nikome ne smeta Možda neki Josil treba dovesti ma. presto ] tajanstva Ptice lete iz slobode u slobodu I gde god lete potok prozračnih svečanosti ostavljaju za sobom Nema makaznijeg cveta od kvvi Gubimo vreme brže od disanja.

2.

S% se predeli završavaju wu zenici Snazni vremenu prave prolaz za pesmu, Duž sećanja semke su obuzete mišlju o moru Vetrovi uramljuju mesreću po wglovima wsanva, Vetrovi Yazvlače budnu noć i gnušaju se lakomosti voda Na raport me možemo izići jer miko mije dao izjavu O večnosti Trn u oku osećaju i slepi . Moru se udvaraju trajni odjeci mitologija, Trista milja pod njim i mad njim, isto toliko S mo?yem zajedno Amin šapat bodyvhtava Umesto sunca izgrejali su mladići O more dvostruka ptico iste pesme Dostojno kriješ u medrima odbegle zime Koje su noćas ličile ma bes obmowutog verenika O more sa toplim vizijuma letnjih uzglavlja, Lebdiš nad svojim imenom I s nebom azmenjuješ usklike.

4

F Tatimo se moru tom, Wuoduw, u, besmVU, Dogoreva dam umesto nežnog bogleda

Vratimo se moYu kao licu samoće

Ono je bačemo w glas gluva svetla

Lovimo mu talase i slušamo molitvu

Padamo wičice pred skutom, vekova

Naš sam, zalud, žoaće hramu duhu

Naš san, se smerno uvlači u stvari

Natkriljuje nas mastrešnica mesečime

Buduće vreme obnavlja mam se u snu,

Mi ćemo od, poljubaca poludeti

Had. se dve Tuže sklope pod obrvama,

Poslednji otkucaj bila zapevaće ćutanje mo?a.

Duško TRIFUNOVIĆ

"

Suveren ad budem indao svoju državu,

K inaću konačno svoju pravdu i suoje pravosuđe. Imaćču Svoju vojsku

svoje Jabrike maoružamja kupce i preprodavce imacu SVOJ hOVGC

imati svoj ključ.

Imaću svoju suprugu njenu Ijubav

svoju kašiku,

svoju čašu

svoj otrob u čaši revolver pod jaštukom svoju čašu

i stral. za marod suvoj.

Imaću svoje pesnike: vesele za tužne dame a tužne za vesele,

Kad budem imao svoju dYžavu, imaću svoja vukovanja smaćču svoja Klumovanja inaću svoga JotogYafa · Tnaću Svoga biograja inmaću SsVoju smrt i žalost macionalnu.

Tragične ptice

Q- veče ima nešto TGORO D?YOfiD Srca moga: što se mrak više steže to se Srce tiše steže

Jedan — Jjedam reklo bi se ova) mrak i sYce moje.

Aii nije sve loliko jedmostavno: pogledajte ove guske ispod mosta; te guske strašno greše

te iragične ljudske ptice

stvašno greše |

što me odu

kad tiaju takvu šansu

takvu vodu —

strašno greše.

Ovaj mrak ništa na zna o mom tajnom upinjanju. da dokučim:

što ja lebdim iznad njih kad once Đnaju Krila

a imaju faltou šansu takvu vodi

takvu moć.

| __JUGOSLOVENSKI | CRTANI PILM DANAS

STA SE. DESAVA danas s jugosiovenskim crtanim. filmom? — to Je pitanje koje ostaje aktueino i posle martovskog festivala, na kome smo vadeli osam novih crtanih filmova domaćih autora: „I videl sem daljine meglene i kalne“ Zlatka Boureka, „Vau=vau“ i „Neman i vi“ Borisa Kolana, „Posjet iz svemira“ Zlaika Grgića, „Artista“ i „Vođu“ Branka Ranitovića,. „Meftamorfozu“.. Aleksandra Marksa i Vladimira Jutriše i „Bila jednom jedna tačka“ Mladena Pejakovića.

Sta se to, u stvari, dogodilo?

Jedna plodna etapa uspešnih eksperimenata i zrelih ostvarenja „zagrebalčke škole“, koja je svoje najviše domete postigia u stvaralaštvu Mimice i Vukotića, sada je završena: na ređu je, očigledno, nova ncizvesna avantura, u kojoj će biti stavljena na probu neka nova imena, obogaćena ali i opterećena iskustvima i dometima svojih proslavijenih prethodnika. Na ovom bputu, bekstvo od tradicije i traženje Vviastitog izraza, postaju zaloga uspeha tih autora na koje trenutno računa domaći crtani film. A upravo na bekstvu od tradicija crtanog filma formiralo se svojevremeno i stvaralaštvo Mimice i Vukotića: jer, stojeći između primamljivih. iskustava jednog Volta Diznija (koji Je khopirani pokret iz prirode stilizovano preneo na jezik svoje animacije) i jednog Normana Mak Larena (koji je u vedrim ritmičko-vizuelnim animiranim arabeskama pronašao izvorište svog neobičnog humora) Vukotić i Mimica odlučili su da, ipak, krenu svojim vlastitim putevima, ne znajući tačno šta hoće, ali znajući sasvim dobro šta neće od crtanog filma — nisu hteli da budu jalovi epigoni. Ti putevi su ih doveli do dijametralno različitih koncepcija o crtanom filmu, ali koncepcija izraslih na podudarnome tlu. Po Vukotiću, crtani film je animirana: karikatura, dok je DO Mimici animirana grafika — ali, ono: što im. je zajedničko, daleko je, bitnije: toje potreba: da' se kroz samu animaciju izrazi psih ol1ogija određenih | odnosno određenih stanja (Mimica). Taj TOD LM način na koji, su disali \njinovi nutrašnjim pšihološkim V wepereći u svom sopstvenom ritmu, učinio Je njihovo stvaralaštvo jedinstvenim i. originalnim. Zato, su

epigonski pokušaji braće ,Nojgeba-

uer, svedeni ma nevino kopiranje diznijevskih „sili-simfoničnih“ sadr-.,

likova. (Vukotić),

crteži, pokrenuti u motivima,

/

CRTANI PILM = KARIKATURA JLI GRAFIKA?

ra

žaja, brzo uvenuli i ustupili mesto , pravoj umefnosti crtanog filma...

Dok je Mukotić dostigao svoj kre ativni vrhunac u.rasponu od „Kon“

– sasvim u pozadini scene i zbivanja,,

cerka za mašinsku pušku“, pa preko” „Osvetnika“ (u kome je demonstri- ·

rao, zajsta, visoko poznavanje klasičnog muetaforičnog filmskog jezika), do. „Pikola“ i. „Surogata“, Uusmezravajući na: kraju ovog majzreli-

| misli do gotovo.apsurdnog nevjero= , 'vanja u neke opće naučno i relstive:,

jeg svog ciklusa interesovanje ka igranom filmu („igra“ — kao skladna ritmička kombinacija animiranih dečijih crteža i spontanih dečijih reakcija) — Mimica je „Malom Rkronikom“, Snimljenom posle remek-dela „Inspektor se vratio kući“, priveo kraju i skamenio u reljefnom kolažu svoj ciklus filmova o ljudskoj usamljenosti, ·iscrpivši

ga i tematski i u formalno=-ekspre< ·

sivnom «izrazu, pa sad i on svoja estetička shvatanja nastavlja da proverava u domenu igranog filma („Ženidba gospodina Marcipana“ — kao primena tehnike animacije na živu ljudsku figuru, i „Prometej s otoka Viševice“ — kao pokušaj grafičke stilizacije kadra!). Zanimljivo je da su i Vukotićevi i Mimičini ciklusi tekli uporedo, dakle, da su u uzžajamnom proftivstavljanju prona-

lazili povoda za srećnu kreativnu ravnotežu.

A kojim to putevima nastavljaju da idu oni autori, koji su danas ostali iza njih?

Naravno, najlakše je uočiti cpigonstvo (koje sada nije okrenuto Dizniju, kao što je bio slučaj kod braće Nojgebauer, nego prvenstveno našim vlaštitim:“ninulim dometima!); Branko Ranitovići!na; primer, koji u svom „A ttistu“ kopita tehniku kolaža Jana Lenice, u „Vođi“, se očigledno povodi za nekim rešenjima iz Vukotićeve „Igre“, dok se Boris Kolar inspiriše temom „Pikola“ da bi snimio „Vau-vau“, mada svoj film i sadržinski i likovno modilikuje. Tu su, zatim, i raznorodni neuspesi: bilo u domenu nastavljanja trađicije novinske karikature, koja je prethodila pojavi crtanog

TOVA

filma kod nas (pamfletski gruba i satirički neoplemenjena „Metamorfoza“ A. Marksa i.,V. Jutiriše), bilo u oblasti apstraktno-grafičkih sadržaja (neinventivna i neduhovita „Bila jednom jedna tačka“ Mladena Pejakovića),.., Ali, imamo već i neka. interesantnija ostvarenja: vedar dečiji film „Posjet iz,svemita“ Zlatka Grgića, u kome ima i topline i duha, Kolarov film „Neman i vić koji govoyi o bolesti tuberkuloze i zaštiti od nje, a naročito originalno i hrabro Kkoncipirano delo Zlatka Boureka „I widel sem daljine meglene i kalne“, snimljeno Po stihovima iz Krležine „Balade o Petrici Kerempuhu“. a i,

. Izvesna žanrovska raznovrsnost, makar i u embrionu, zasad je oči-

0 gledna: od dečijeg filma, koji je od

ranih Vukotičevih pokušaja bio zapostavljen („Čarobni zvuci“, „Abrakadabyra“ ili „Kauboj Džimi“), preko namenškog filma („Nceman i vi“), 8ve do nastojanja da se na jezik crianog filma prenesu neke vrednosti domaće literature (Mimičini „Tifusari“ snimljeni su po pocmi Jura Kaštelana, Ranitovićev „Vođa“ po istoimenoj Domanovićevoj priči, a Bourekov film je snažna ekspresiyna franspozicija „Krležine krvave

; kmetijske balade, ispevane u nizu

stihova različite metričke strukjurt, što je uslovilo i prividno heterogen vizuelni sklop ovog dela). Dodajmo tome i ftemperamenine pokušaje mlade Divne Jovanović u Beogradu („Rok“ i „Rondo“), kao i prošlogodišnju seriju zanimljivih Kratkih filmova („Bez naslova“, „Peti“, pa ćemo se uveriti da se s našim crtanim filmom i danas nešto dešava, da njegovi stvaralački tokovi nisu presušili čak ni u trenucima odsustvovanja Mimice i Vukotića, mada još nisu prerasli ni u snažne sbvaralačke bujice. ,

Šta je u tome, zasad nedovoljno izdiferenciranom kontekstu, posebno interesanino? |

Izgleda, u ovome trenutku tra-

· ženja novog izraza, najzanimljivija

je sve češća orijentacija autora naših crtanih filmova ka domaćoj literaturi: jer, dok su Vukotić i Mimica, „zasnivali svoje filmove na nekim Uuniverzalno-apstraktnim sšadržajima, van tokova naše nacionalne literarhe Mišli, Meka novija oslvamenja („Tifusari“, „Vođa“, „L videl sem daljine meglene i kalne“) predstavljaju svesne pokušaje da se izVori buduće inspiracije potraže u literarnim sadržajima koji imaju izrazitije naše obeležje. Možda će to, uskoro, poštati i izvori jednog novog stila jugoslovenskog ottanog filma?

Slobodan Novaković

IIIIIIITIRIJIIIIIIITIIIIIIIJ II IJ III III II III III IRI IIIAI III III III IJ IIIIIIIIIAII IRI III III II TIIJ IHT IRI IIII II II III III III III RIHIIIII III HIHIIIIHIIHIIIIIIJN

NLA PISMO

PRIBLIŽAVA se kraj sezone a zagrebačka Rhazališta 'kao da su se tek sada .trgla iz mutvila, jer su u.posljednje vrijeme učestale premijere sa zanimljivijim izborom djela. Osim toga, brojna gostovanja, naročito nastupi dva čehoslovačka teatra, oživjela su naglo ustajalu atmosferu i interes za kazalište.

Od domaćih djela naročitu pažnju i diskusiju izazvala je premijera drame Jovana Hristića· „Savonarola

i njegovi prijatelji“ u Zagrebačkom ,

dramskom kazalištu, pa o hjoj ireba nešto više reći. Poslije drama „Ciste ruke“ i „Orest“, koje su također izvedene u Zagrebu, ova ireća” Hristićeva. drama zatvara krug njegove · relativističke i skeptičke

no objektivne istorijske jstine, A-.

utor. je kao i do sada Svoju tezu.

gradio na historijskoj temi, ali,je

znatno odstupio od. povijeshih či-"njenica i dimenzija vremena. Kon-.. 'tradiktorni lik propovjednika. Sa-

vonarole, mističnog proroka i soci.

'jalnog reformatora, e „društvena ” ! sredina Firence onoga doba služe. samo kao dramaturška podloga za”

-idejnu i metaforičku projekciju ne-

kih. subjektivnih spoznaja i isku-

"stava. našeg vremena. Autor je Sa-

vonarolu blijedo i hejasno zacrtao,

' kao,demoraliziranog i skršenog du-

hovnog- bijednika.. A. Savonarolina istina, oko koje se vrti sukob i filozofska diskusija, ostaje nam potpuno nepoznata. što prebacuje tezu i rad-

mju u 'sferu čiste konstrukcije i

| Pako.ie

umanjuje uvjerljivost iznosenih dilema. Oko takvog lika sapleo je autor filozofski raktat i sofističku diskusiju o čvrstoj idejnoj tački ili vjeri tri oprečna duhovna lika i karaktera tvrdog yracionalistit/kog vjernika Malateste, fanatičnog vjernika Domenika i kolebljivog intelektualca Albertija, dđa bi pokazao ništavost svake vjere u neku ob-

jektivnu istinu i krajnji subjektivi-,

zam svih stavova i procesa u foku historije. Naravno da je takav skep-

fticizam živoino. nceodrživ, iako ima

dosta podloge u hisšsto.ijskim prim-.-

jerima, jer ga ipak pobijaju sama društvena kretanja i dublji smisao

. razvitka čovječanstva. Ali je ipak na tim dilemama .i iđejama naštala sadržajna drama, s dramaturški či

hladnim

Ssyatkı " litetu i rješava

ieka na ovoj relativno čvrstoj, a

"sto razvijenim 'linijma' radnje'i pro-

filima Jlikova,.'s ponešto oporim i ali. jasnim ·i jizražajnim * scenskim. jezikom. Ona ·postavlja i, ostavlja otvorenim probleme, koje, prema švome ukusa, mehta~ , društyenoj. svijesti moče da” “da "ušaglašava, sa, svojom | spoznajom i vizijom sudbine ČOV-

_ ipak stalno pokretnoj, tački svemira. |

Režiser Georgij Paro razvio je pred-"

' slavu isprva nešto, nesigunno, a kas- !

nije · živije- + improesivnije, u hne'kom osjećaino poteninom scenskom realizmu. Na smireno

sioci. ideja a. više ,kao, već fiksirani.

„karakteri u psihološkim lomovima.

i

ye :

stiliziranoj · · sceni od Miše Račića. likovi 'su kon- ' trastno postavljeni, manje' kao no-,

Pero Kvigić kao Savona- | rola donekle bumanizirao taj tek-"

ENJIŽEVNB NOVINE

slovno blijedo zaertani i bijedno puzavi lik poraženog mistika i pokajnika. Racionalni vjernik Malatesta dobio je monumentalnije dimenzije i postao težište predstave, u oštro režanoj odlunosti Drage Krče, tako da se u finalu uzdiže ipak kao neka jasnija historijska vertikala. Od ostalih likova predstavnici puka Firence, donekle stilski nečisto šaržirani, dali su razigranu i živu igru,

koja je očito po stilu i koncepciji.

smišljeno u kontrastu s hjadnim linijama i krutim realizmom samostanske askeze Savonarole i njegovih prijatelja.

Premijera Pirandellova komada „Gospođa Morli“ u Hrvatskom narodnom kazalištu obilježila je na svečan i dirljiv način, s brojnim čestitkama i srdačnim aplauzom, pioslavu 30-godiščnjice glumačkog stvaranja popularne i znaajne zagrebačke umjetnice Ervine Dragman. Iako ovaj Pirandellov komad nije od njegovih boljih i značajnijih djela, nasiovna uloga gospode Mvelinc Morli, svojim izrazitim dvojstvom ličnosti, vrlo je zanimljiva i zahvalna upravo za takav jubilej. Vuvina Dragman mogla je u toj kompleksnoj uloži ponovo da potvrdi snagu SVOE talenta i široki registar glumačke izražajnosti — od prpošne i vedve žensivenosti jedne neusiljene i istinske Bve do hladnog i staloženog dostojanstva ozbiljne žene i majke Line. Režiser Tito Strozzi iražio je u scenskoj postavi toga komada neki „novi realizam“. kako. se. sam izrazio. ali ga nije sasvim našao: ili ga je nejasno razvio. U dopadljivom

0}