Književne novine

EDVA. da je prošao jedan sat od razgovora, kad stiže general. Bio je umoran, malo rasejan. | ;

— Dobro, sve šio se preduzme, dobro je, samo da se ne prolije krv — tako on reče pukovniku kada mu je ovaj ispričao o onome što se zbilo. : + eri ete

Pukovnik je zatim pozvao generala u mesnu gostionicu da se tamo dogovore o lome šta dalje da čine. General je pristao, Ušli su. u gostionicu i zauzeli jedan sto u uglu, General je želeo pre svega da čuje nešto o pukovnikovim namerama i ovaj ga je o tome ukratko obavestio. Najpre, koliko za jedan sat, možda sat i po, treba da pristignu jedinice — desetak vodova u jačini skoro jednog bataljona. One će sobom dovući i teški top, tako je saznao i proverio to kod svoga ađutanfta. Namera je jasna: obkoliće šanac čvrsto, da se ni lasica otuda ne izvuče. Zatim će istaći zahtev da we sve odbeglice bezuslovno predaju. Ukoliko se tim zahtevom ne postigne ono što se njime bude htelo, opaliće prvi hitac iz topa, ali samo tako da tane ne padne ravno u šanac, već kojih desetak metara dalje od njega, dakle u njegovu neposrednu blizinu. Posle ispaljivanja prvog zrna iz topa, ponovo će istaći zahtev da se opkoljeni predaju svi do jednoga. Ako se ni tada ne dogodi da se oni predaju, onda...

Međutim, naišao je jedan od dvojice pukovnikovih zamenika i javio da su jedinice već na pomolu. Nalaze se nekoliko kilometara udaljene od ovog mesta. Trebalo Je kratki izveštaj privesti kraju i pristupiti razgledanju terena. Pukovnik je ustao naglo, dajući time generalu na znanje da je on uglavnom. rekao ono što je imao.

I samo što je pukovnik zavtšio sa svojim izveštajem, kad u gostionicu ulete veći broj vojnika-odbeglica. Oni su došli pravo iz šanca. Došli su na razgovor. Očevici su kasnije pričali da su oni brzim korakom prešli preko brisanog prostora, da su se neki od njih osvrtali i dovikivali onima što su ostali u šancu da im ne pucaju u leđa, da su oni ostali njihova braća i pored ove očigledne izdaje. Dobro, niko im nije pucao u leđa, i tako su oni stigli tamo kuda su naumili, a to znači pravo pred gostionicu. Ubrzo su ušli i unutra, i stajali su pomalo unezvereni, mestrpljivi da progovore,

— Mnogo vas je — rekao im je general, odmerivši ih,

— Da — prihvaftiše oni spremno,

— Samo, ostalo ih je Još ı šancu, vaš dolazak ovamo nije ga potpuno ispraznio.

— Ne, nije. |

— Koliko vas tačno ima, jeste li se prebro= jali? — upita ih pukovnik i priđe bliže.

' — Četrdeset, gospodine pukovniče, toliko odseče zvonko jedan od njih i istupi mapred. On je bio kaplar.

— Dobro, kaplare.

— A koliko ih je još ostalo u šancu — javi se ponovo general. y

— Pa, blizu stotina, možda osamdeset, možda devedeset...

— 'Tako. '

— Mi smo došli da malo razgovaramo, ali ćemo se i predati. To svakako,

— Vas četrdesetorica?

— Jest. i

— Znači li fo da vi sada sa onima što su ostali u šancu nemate nikakve veze?

O. Upravo 10. miron Ti

L OOBDPO OVU dr MEDI i SA TSGOO

TI pukovnik se okrenu ka svom ađdtantu i

svojim zamenicima i naređi im da še donese još vina, da se svaki čovek od svih tu prisutnih ljudi pohudi jednom bocom. Pa je odmah zatim

dodao da u gostionici nema mno8o mesta, pred-”

ložio im je da iziđu napolje, da se smeste kod vrata i tamo počaste. Njega i generala treba da ostave nasamo, ohi treba u četiri oka đa obave vrlo važan razgovor.

Čim se gostionica ispraznila, pukovhik se primakao veoma blizu generalu i zamolio ga za dozvolu da mu izloži nešto što neće biti U neposrednoj vezi sa pobunom o kojoj je do sada bilo reči. Izrazio mu je želju da ga upozha sa svojim planom koji se odnošio na razaranje brane nekoliko kilometara uzvodno na reci Beljavi. Sađa je bio vrlo povoljam trenutak da se o tome razgovara i pukovnik je hteo da ga u potpunosti iskoristi. Ispričao je generalu sve O tome kako je pukim slučajem došao na zamisao rušenja brane i potapahja brojnih ljudi kod protivnika, svih vojnika i oficita, ali isto tako i onih koji nisu bili pod oružjem, ali koji su bili na nepiijateljevoj strani. Na tu zamisao đošao je, međutim, koliko slučajno, toliko i postupno, jer je duže vreme bio zaokupljen mišlju o mogućnosti jednog iznenadnog napada, bolje reći protivnapada protivnika, koji se doduše već odavno povukao u odbnanu, ali koji.bi jednom mogao i da izađe iz tog svog položaja. Ovom prilikom požalio se generalu i na dosta nejasnu odluku Višeg odeljenja da se prekine nastupahje u vreme kada je ono moglo doneti dobrih rezultata, no to je već bila druga priča a on ovog puta nije hteo da se pređugo zadržava na njoj. Tako, razmišljajući O mogućnosti jed-

KNJIŽEVNE. NOVINE

“s L}erovan ka "tera ep i2aV

; Priča »MKomjiževiila

Radomir SMILJANIĆ

nog iznenadnog udara, koji bi im protivnik možda naneo, ili barem pokušao da io učini, polazeći sa Jeve obale Beljave, upravo iz svojih dobro urađenih opkopa, pukovniku je pala na um zamisao sa branom, koju, evo, poverava sada generalu, a preko njega i Višem odeljenju.

General je ovo izlaganje slušao sa velikom pažnjom i lubrzo se složio sa pukovnikom da je zamisao dobra i da je nikako ne treba zancmariti. Ali je dodao da ona u sebi kvije neke opasnosti — što je uostalom bilo i pukovnikovo mišljenje — i da se Stoga za njeno izvođenje moraju preduzeti najdetaljnije pripreme. Isto tako, kada je reč o stanovništvu ovoga kraja kome predstoji strađanje, nije sasvim siguran da li se može i mora tako postupiti, te i o tome treba dobro bromisliti. On je, međutim, uveren da će Više odeljenje prihvatiti tu zamisao. Ovim je razgovor bio završen, ba su obojica bili mišljenja da je vreme da pođu i pogledaju šanac odbeglih vojnika.

Popeli su se na jedno uzvišenje u blizini zaseoka Molo i otuda su dogledima osmatrali prednji deo šanca, naime, pristup k njemu. Isto tako, osmatrali su i zemljište naokolo. Po svemu sudeći, opkoljavanje će se moći sprovesti bez ikakvih naročitih teškoća, to su mogli da zaključe i jedan i drugi. |

Kada su se vratili pred gostionicu, · tamo su već zatekil jedinice koje su upravo prispele. Ljudi su bili umorni, ali i nestrpljivi da stupe u dejstvo, da što pre okončaju taj mulžni posao koji ih je očekivao.

— Zdravo — kazao je pukovnik oficirima, zapovednicima vođova koji su došli da ga izvešte O svom prispeću. Predstavio ih je redom, svakoga ponaošob, generalu,

— Kakvo je raspoloženje ljudi? — pitao ih je odmah general,

— Dobro — odgovorili su mu oliciri.

— Sigurno dobro?

— Da. : — MR, onđa 'bi mogli i da otpočnemo, — Tako je — složio se i pukovnik.

Opkoljavanje šanca izvršeno je u najboljem redu: I dosta brzo. Jedihicama koje su vršile opkoljavanje pripojeno je i onih četvdeset ljudi koji su napustili svoje odbeglištvo i vratili se tamo gđe su i do sada bili.

— Hoćete ip k da Bazi e vodu! — rekoše im

nekiarpodoficirk,azı b

— Hoćemo, hoćemo! — odgovorili su oni spremno. ai - Bilo je negde oko. četiri časa popodne, još

dosta vidljivo i toplo —.kao što je tokom celog

dana bilo toplo — kad odjeknuše dve trube. Nešto pre odjeka truba, bila je igpaljena zelena raketa — znak da je opkoljavanje završeno. "Trube su bozivale sve prisumne, a posebno otie koji su bili u šancu, pobunjenike, đa se sasluša

saopštenje. Ono je odmah zatim i pročitano, pročitao ga je jedan grlati podolicir, koji se pojavio u pratnji dvojice vojnika, Izabrao je mesto tačno. na sređokraći između prednjih linija jedinica koje su završile opkoljavanje, i ivice novojskopanog opkopa. U saopštenju je stajalo da je šanac opkoljen, da je obruč oko njega čvrst, da. su tu prisutna i dva teška topa (i bila su prisutna zaista dva topa, ne jedan kako je pukovnika obavestio njegov ađutant). Dalje se u izveštaju govorilo da je na ovoj strani sve spremno kako bi se otpočelo sa dejstvom, stoga se pozivaju pobunjenici da se predaju, jer to je jedino što mogu da učine pri sadašnjem stanju stvani. Predaja treba da buđe bezuslovna, a čekaće se na nju samo pet minuta. Po isteku tog vremena, oglasiće se topovi. Oni su dobro skriveni i već su napunjeni.

Podoficir koji je pročitao ovu obavest-poru-

ku ostao je još neko vreme na mestu na kome se zatekao, a onda se lagano, praćen dvojicom vojnika, povukao, u svoj vod, jedan od

ILUSTRACIJA. HALILA. TIKVEBM

gidošuh: jedinica, „uč. bez“. „sprdnje u-glasu.i izrazu.ljica., ~ :ie a

gp6pyW BEhai

onih koji je takođe bio namenjen opkoljavanju. 'Pokom sledećih pet minuta iz šanca je došlo još najviše desetak ljudi. I to je bilo sve. Ostali su se zadržali tamo gde su se zatekli i gde su se zarekli da ostanu do kraja, pa ma kakav on bio. . ı A onda su grunuli topovi. I postupak sad nije bio onakav kako ga je. pukovnik bio izložio generalu dok su seaeli u gostionici. Naime, nije se više ostavljalo vremena ni za kakvu ODpomenu, odjednom, mnogi su na ovoj strani bili mišljenja da je već u samoj Obavesti, koju je onako jasno i grlato pročitao podoficir, rečeno dovoljno, i takode ostavljeno dovoljno vremena za razmišljanje onima kojima je ta poruka bila upućena. Zrna iz topova su sad padala pravo u Šanac, famo pravila nered. Gađanje je bilo besprekorno, Čoveku se ćinilo da je neko rukom spuštao u Oopkop sav taj neveseli tovar. Posle nekoliko topovskih plotuna, nastao je predah. Za neko vreme obustavljena je paljba. To je učinjeno najverovatnije zbog toga da se proveri kako je ona do sađa tekla, odnosno da li su sva tanad imala željeni pravac. A to je svako mogao da vidi, da se odmah, na prvi pogled uveri da su pogoci bili izvanredni, Taj prekid u vatri su iskoristili i bobunjenici da malo srede onu pomeinju koja je mastala među njima posle rasprskavanja zrna, Najpre, oni su bili dosta užurbani, to 8e moglo zapaziti razilazili su se i ponovo se okupljali na jednom mestu, nešto su donosili, A. onda se iz šanca pojavilo jedno desetak ljudi, ravnodušni na izgled na mogućnost da se na njih otvori vatra, što bi ih ne malo ugrozilo, ravnodušni, kako se činilo, na sve što bi sad moglo na ovom svetu da se dogodi. Mirno, veoma pogruženo, gologlavi, bez oružja, iznosili su mrtve i ranjene iz šathca i ređali ih ispred sređišnjeg gruđobrana. Ređali su ih najpre tako da se moglo izbrojati koliko ih ima, ali su uskoro morali da se malo štedljivije odnese prema prostoru, pa su tela šlagali jedno preko drugog, tako da su napravili pravi mali brežuljak od ljudi koji više nisu mogli stajati na svojim nogama. Kada su završili taj posao, pobunjenici su se krotko vratili u šanac da tamo očeknu šta će dalje biti, Prisutni su ovaj prizor posmatrali s najvećom pažnjom. Morali su đa ostanu zapanjeni, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog same činjenice da je jedva: nekoliko plotuna iz dva teška topa moglo u šancu da načini onakvu pu::gloš JMkedujkinaz an oralozi8e ići dalje, Cevi topova su opet bile napuhjene, i Oba oruđa se ponovo oglasiše. Posle svakog rasprskavanja zma u opkopu, i posle sada sve češćeg kraćeg predaha — jer i time se mislilo. da se ipak da malo vremena onima da promisle, da konačno shvate šta ih na Kkraju krajeva neminovno Weka — uvek se moglo videti desetak, nekada i manje, nekad bogme i više ljudi kako iznose mrtve i nanjene i nabacuju ih na onaj već postojeći brežuljak. Uskoro se moglo približno proračunati da ih je na toj gomili počivalo negde oko pedesetak, od kojih se najmanje dvadđesetak još trzalo. Ali su se vremenom i fi koji su se još irzali malo pomalo smirivali, Rkrutili se, stapali se neodvojivo i neumitno u onu već posto= jieću i sve više nastuću masu zauvek. nepo= kretnih tela.

— Krvoproliće — reče general.

— Da — složi se pukovnik takođe zamišljen, moglo bi se reći isto iako nezadovoljan prizorom kao i general.

— Samo, nemoguće je sada to prekinuti,

— Ne.

— Mora se ići đalje, onako kako je započeto. — Pa jest.

— Mora, ]

Malo zatim, odjeknulo je još nekoliko plotuna. A onda, primetilo se da niko “više nije iznosio iz šanca mrtve i ranjene. Nastade zatišje od pet ili deset minuta, najduže dakle zatišje od početka ovih završnih događanja. I već kada su jedinice, koje su i dalje čvrsto držale onako dobro načinjeni obruč, nameravale da se pokrenu, da se privuku opkopu, da, zastavši

· Safet BURINA

- Cekanje na | jutarnji zvuk

oćas smo ludeli svš ši pred, žutilom putnika meseca poslednje četvrti sive, fioćas Su, semke sYeb?ne s Yeke što daljine visoke preseca igrale svetle + — žive.

I pljusak pramenja magle · na vidiku, belom se kida ravnicom buta gvozdena, nad, gradom storukim nemir čudme lepote zida fluid ko memirma žend.

I sui smo noćas pomnli, - u Titmu ponoćnog Sata ža samo to uveče, a Yano WjUuITO zoTOm, otvorili spa, smo vrata da u nas uđe žiWot što radošću svitanja, teče.

Čekamo. Stojimo pred, kapijom, dana. Zovemo. jutro i njego zamamljo zvuk, zovemo, a ow polako slazi sa strana, s bregova kamemih

u, čudno obojen luk.

Noćas smo udeli svi

pred, žutilom, meseca, poslednje četvrti sive, noćas su, senke sa reke

što daljine visoke preseca igrale sryebrno-žive. i

malo, očeknu i poslednji put, i onda upadnu u šanac u kome jedva da je još neko mogao biti u životu, pojavi se otuda zastavnik, onaj isti čovek koji je uoči opkoljavanja vodio već jednom kratki i vrlo neuspešni razgovor sa Dpukovnikom, razgovor koji je obavljen na jedva jedan Sat pre no što je u zaseok Molo prispeo general. Sada, pored zastavnika, bili su još i. jedan 'Raplat, i jedam običan vojnik, trubač. Zagtavnik je bio gologlav, glava mu je bila uvezana'u otrgnuti rukav od košulje, ali je Krv posvuda probila kroz taj na brzu ruku načinjeni zavoj. Bluza mu je bila raskopčana i na jednoj siranmi tela svulčena, na. onoj strani gde je bila desna ruka koja je. visila nemoćno, jer je dobio pogođak i u rame. Hodajući, on se levim bokom oslanjao o vojnika koji je isto tako na više mesta krvario. Kaplar je. samo nekim čudom bio još čitav, možda da je imao nekoliko ogrebotina, laku kohtuzžiju, i ništa više, Ali, on se nije mnogo brinuo za zastaynika, njegovo zađuženje, kako izgleda, bilo je da se neprestano oglašava u ime ovog malobrojnog skupa.

— Ne pucafi, ne pucati! tako je on vikao stavljajući ruke na usta i okrećući se na sve četiri strane.

Jedinice su ostale na svojim mestima, Ljudi nemi i nepokretni gledali su mrko u taj novi prizor.

_ Zagstavnik se sa dvojicom preostalih pobunjenika dobatrgao do pukovnika. Ovog puta nije ga pozdravio.

— Pobeđili ste — reče mu.

— Nije to važno — odgovoriše mu i general i pukovnik u jedan glas.

— Važno je, u šancu nema više nikog. Medutim, što se nas irojice tiče, mi ostajemo pri svome,

— Ostajete pri svome?

— Da. Mi nazad ne možemo.

— Onda ćete i stradali.

— Tako je, nastradaćemo.

— Propašćete.

— Dai -|

Ubrzo je bio izdvojen vod ljudi — naređeno im je da ponovo napune puške. Najpre su zastavnika postavili uz jedno drvo, ali on nije mogao dobro da stoji, bio Je prilično iskrvario. Stoga su mu odnekud doneli stolicu, bio je to u stvari Sseljački tronožac. Posadili su ga na njega, alyavi Vojnici su se žalili da neće moći tako da pucaju, odviše je nisko. Nezgodno je za nišanjenje. Samo, pitanje je veliko da li im je baš to' bilo nezgodno, vojnici uvek znaju da se žale,

General, međutim, i on je imao neki svoj prigovor. Obratio se pukovniku malo nesigur= nim. glasom: Žiy

— Covek je ranjen — rekao je samo.

— Tačno je, ali mi drukižije ne možemo.

— Da — morao je i general da se pomiri s tim rečima. } VE

Što se tiče kaplara i vojnika, oni su prošli igto kao i zastavnik, Kaplaru su vezali oči mara» mom, bošto je on to tražio. Vojnici su, prebrinuvši zastavnika, radili sad brže i savesšnije, nekako kao da se ceo vod uneo u čitavu -tu stvar. Tako su događaji kod zaseoka Molo dobili svoj završni pečat. aan

Predveče su se sve jedinice ubputile nazad, u logor. Tamo se već ponešto saznalo o tome šta se desilo tokom dana, pominjan je zaselak čudnog imena, reklo se ponešto i o šancu, na primer.to da je to bio ogroman opkop, takav jedan opkop kakav odavno vojnik nije iskopao. I još se ponešto reklo. Najčešće, međutim, ono što nije zadiralo u suštinu stvari. A onda, kađa su se vratile jedinice koje su tamo učestvovale, već se po logoru vrlo malo pripovedalo. Konačno, više se o tome i nije govorilo, Ražgovaralo se o drugim stvarima i mnogi ljudi su učestvovali u tim razgovorima. |

|I