Književne novine

a.kiCu::e Il na:o's ti

EO Nastavak. sa 1. strane

porter spomenutog studija i do Tuzle i do Tuzlanskog pozorišta koje je, hao što znamo, poznato i kao izdavač donedavna jedinog časopisa za teor:jske probleme pozorišta — „Scena“. I čuli smo da taj časopis, koji su republički forumi dotirali sa samo milion i po dinara, što je kao što znamo daleko od sume potrebne za takav „izdavački poduhvat, a ostali deo je ulagalo samo pozorišt? — n?ma više mogućnosti za štampanje... Scsvim je razumljivo da Tuzlan-

računa da se i dalje bavi ovim itekako prtirebnim, ali i riskaninim poslom, ali nije nimalo razumljivo „da ne postoji niko ko bi shvatio potrebu izdavanim takvog j dnog časopisa koji je, uostalom, svojim kvalitekom u potpunosti potvrđio smisao svog postojanja!

PROTIV TRADICIJE

NEMA SUMNJE: imenima marša-

· la Birjuzova i njegovih drugova, među kojima su se neki borili za slobodu ovih, beogradskih đulica, treba obeležiti puteve kojima teč. život našeg glavnog grada. Odluci foruma koji je o tcme rešavao, principij.lno, odista, ne može ništa da se prigovori.

Ali, mora li to da bude nauštrb tradicij , koju tako malo poštujemo da nam se vrlo lako može dogoditi da ostanemo narod bez tradic:je, mora li to da se dogođi jedino na taj način što će se imena nekih, malobrojnih, ulica za koje se vezuje prošlost Beograda, neumoljivo

· menjati? Mora li, na primer, da se promeni bnš ime Kosmajske ulice koja postoji od 1872, u kojoj su nekad bil smešteni prva državna pošta, Buogradsko narodno bpozorište „Tentar kod Englesk+ kraljice“, prvo diužavno pozorište u kome je prva predstava održana 1868, u ko„joj su živeli mnogi pisci, javni rad-

_nici, novinari f političari srpski, i literaturu ušla?

kcja je, čak, i u Ia li je i o tome forum koji je donosio ove odluke mislio?

N- bi li pemetnije bilo đa je u nekom novoizgrađenom delu grada taj gest pošte i zahvalnosti primenjen (na Karaburmi, na primer, postoje dve Kamčatske ulice!?). Ne bi li lepše i funkcionalnij* bilo da se ulice s imenima tragično prem'nulih heroja nađu u Novom Beogradu

kako bi, na tom mestu, mogle sim-

bolizovati obnovu, večitu mladost grada za koju su, nesumnjivo, i oni zaslužni? „Pametnije, m'slimo, pa metnije bi bilo razmišljati n._go, nepromišljeno, menjati! :

· INSTORIOMANIJA

| ILI IMPROVIZACIJE - O FILMSKOJ

' BESMRTNOSTI

PRIPREME ZA «skromni jubilej našeg dvadesetogodišnjeg posleratnog filmskog razvitka sve više okružuje čudna „almosfera: filmski publicisti, mladi Kritičari, profesori, asistenti režije, distributerski savetnici pa i sami autori, svako na svoj način, pokušava da iska=že nekakav privatni sud o istoriji domaćeg filma. :

Dok jedni improvizuju eseje, d gi pripremaju antologije, a treći traže tribine i način da njihova reč dopre do što šireg kruga ljubitelja filma, U drugačijim prilikama muožđa bi ovakve inicijative valjalo podržati ili stimulisati, ali sada? Kako biti susretljiv kada je

' reč o kampanji i utrkivanju pogotovu što še gotovo niko do sada nije sistematski bavio izučavanjem onog što smo poštigli u oblasti filmske umetnosti. Može li se irnpresionističko „beleškaranje smafrati ozbiljnim “stetičkim analizama? Zar nije pomalo smešno i tužno kada mladići koji nisu videli ni trećinu snimljenih filmova sa-

. mouvereno daju svoje ocene čak i o onima za koje nisu ni čuli!

Ipak, čini se, najvažnije je to što neki .od ovih brzopletih pokušaja unose nespokojistvo među ·sautore, čak i one od kojih u ovom času najviše očekujemo. Jer, kategorički se nastoji da se primene neki demodirani kriterijumi ili uvezene kritičarske sheme, iznalazi na ve-

· Štački način nekakav kontinuitet mođernog filma i slično. Nigde izvome i originalne misli ili estetičkih. normafiva, tako da se veoma lako može dogođiti đa neko utvrdi kako imamo istoričare, kritičare i · orofesore ali đa nemnmo filmova. Ko će Gnda d= buđe besmrtan?

P. V.

i praktične.

DANA |

sko Wrzorište niti može, niti ima

NISKI UDA

4

Božidar BOŽOVIĆ

PONEKAD se sa pojavom koja je, kap bo kab, stalno prisutna dogodi ono klasično da se od bposlednje kapi čaša prelije. Za to, naravno, ne treba kriviti samo poslednju kap, možda nju i ponajmanje. „

Otvorio sam, kao i. svakog dana, pred ručak, „Večernje novosti“ i u ponedeljak, 25. oktobra. I pročitao, pored ostalog, rubriku Tako reći mežbanično. I zgranuo se. Od četiri beleške, citiram tri:

CegMu uobek

PA U OOROROTER: pb. Jamo onurmna CoMGop Ma 7 , taj HMa caMO 0 ayToMO(M. a Ol * aaa ~ EO oBOpr SOON

aro TO CoMGop Ma Naonyixmor omMEKapa Jo> o. KomonBHha, mojM MMa ROMS, a SG BOJIH na mo-

778:

To je iecHuk!

BH MJE BAUI najcnemja MHdpopManja, an rpeoTa je ge 3aGeneMTM.

KrbMmeBHMK IHHevap Tyem Haj6ome je nmmaheHH Ham RM>M;RĆBHMHR Bajbna Y MCTOpHjH. Ha CTpyuIRHM pewepHMa noenHje jenHa peu mnaheHa My je 20.000 nMHapa.

3a xoHopab om 60.000 nwHapa Tynem je mpouMTao T3MO CBOJy necMy „PYKE. JloHocMMO HHTerpajHH TČRKCT OBe mecMe!:

„Pyuo, nyt0, myv(đanu“.

UlkoAa

APUIMJA mnaHcMpa mTanMuy: 3amnvo de MIDH= meBBMK BpamHnRo B. Panwuenuh mnacrao upencemnu Goncepcnor Rmy6a IKpmena nseana? M caMa oromapa: aavo 4AmYo je om cRajMx ROnera ~ KHŽMJREBRMKA HayuWO KaRO CC HeRAMNKGENHO MOPYy 38" naBarH BHCRH ynapuuH.

Nije teško opaziti da ove tri crtice imaju žzajedn čki sadržateli' odnose se na umetnike, I još jedan, do kojeg vređi pokušati da se dođe. Ali da analiziramo smisao ove tri duhovitosti. Da zamislimo, recimo, da ih čita dečak od 14—15 godina, odrastao u provinciji, koji nema gde da nauči više nego što mu sredina pruža, a koji, tek otvarajući oči, posmatra život oko sebe i poku= šava da ga shvati, da se u njemu snađe, da odmeri šta je šta i ko je ko u njemu. I koji već može da logično rasuđuje i zaključuje. '

Prva beleška. Prvi zaključak: podvlači se da je jedan slikar zaslužan, na takav način da se to pomalo dovodi u pitanje. Može li slikar biti toliko zaslužan da se opština o njemu posebno stara? Očigledno ne, jer se ne ističe da osim slikara, koji ima sopstvena kola i sopstveni benzin, postoje i ljudi iz opštine (predsednik, potpredsednici, načelnici) koji osim državnog šofera imaju (i zaista imaju, đa ne bude nesporazuma) pravo da se ko-

. iste i opštinskim kolima |I benzinom,

Drugi zaključak: strašno je kako kod nas umetnici vršljaju: jedan slikar može da isteruje ćef i da ne vozi sam svoja kola. jer, eto. he voli da vozi. Ne kaže se da je tome slikaru dosta godina i da će pre biti da nije u pitanju ćef nego potreba. Pogotovu se ne kaže da je taj slikar jedan od najvećih živih i da bi ga trebalo, kao još jedan broj ljudi iz raznih oblasti umetnosti, nauke i drugih delatnosti, tretirati kao nacionalnu veličinu, a;

Što je najlepše, svemu tome treba dodati da onaj ko pravi ovakve duhovitosti ne ume čak ni

da razlikuje slikara Milana Konjovića od re ditelja Jovana Koniovića.

Druga beleška. Pesnik Petar Gudđelj je „plaćen“ sa 20.000 dinara po jednoj reči. Prvi zaključak: pesnici su dobro plaćeni, preplaćeni. Drugi

zaključak: poezila se, za razliku od sira i krom-

pira. meri samo količinom. a ne i kakvoćom (umesto da je obrmuto) Irelevantno je to što su i najveći pesnici znali da napišu pesmu od iedne strofe. Irelevanino je i to što su navedeni stihovi

Gudeljevi briljantna, meni čak potresno sažeta, kriste!na lirika, Da pišem o tome dalje nije red, jer ni dok sam pisao kritiku, za stihove se nisam smatrao kompetentnim.

Treća beleška. Prvi zaključak: književnik Bran> ko V. Radičević je postao predsednik jednog sportskog (bokserskog) kluba, a to treba smatrati neprihvatljivim i pitati se zašto, i kako to, zaboga, da neko siđe s uma i jednog književnika izabere za predsednika jednog sportskog kluba (kad bi, valjđa, bilo logičnije da je obrnuto). Drugi zaWljučak: od književnika se može naučiti kako se nekažnjeno mogu zadđavati niski udarci. Baš od njih. Ni cd nes, novinara. ni od aootekara, ni od društvenih funkcionera, ni od fudbalera, ni od\iadvokata. Miladi ljut izite radite! Nemojt

di > ' se efle? učili od. taba etaćibo što'su“Nje ne

Andrić, ili Kočić, ili Prešern ili Veljko Petrović ili Vasko Popa, _

Dovoljno je. Dovoljno zato što ove infamije nisu izuzetak (opet, ne mislim da je to privilegija ovog lista ili ove rubrike), nego pravilo, sve češće. Treba se setiti bilo kojeg od bezbroja viceva u raznim našim listovima. nekih ispada u „Ježu“ (koji, uz izvinjenje kolegi iz susedne rubrike, a po mome skromnom mišlienju, u celini ne zlobno ali ipak preterano insistira na šalama i Đeckanjima na račun umetnika i kulturnih radnika), nekih zlurado vođenih anketa i drugih senzacionalističkih poduhvata u večernjoj i takozvanoj pWyrevijalnoj

štampi, svakodnevnih jevtinih, ı gorih nego io,

napisa oko televizije u sličnim listovima, Sve to stvara duhovnu klimu, sve to pomaže da se svest našeg čoveka, i što je naročito važno, naše omladine, formira tako kao da među umetnicima ifreba tražiti dangube, kapriciozne precioze, neopravdano obogaćene mangupe, ljude čije je prevashodno zadovoljstvo i preokupacija pravljenje intriga i bodmetanje drugima. Kao da su, tojest, neki pojedinci među ovim svetom (kao i među drugim) pravilo, a ne izuzetak. 1 kao da je ono što oni rađe u ovom

· društvu sporedno, a ono drugo glavno,

U svemu tome čovek mora da se zapita ko će se boriti za poštovanje vrednosti u ovom svetu koji nas okružuje, svih vrednosti, etičkih kao i materijalnih (vidi izlaganje I. Andrića na otvara= nju Univerziteta u Nišu), ako ne štampa. Jer šta ostaje ako se ona, koja bi morala biti njen deo, ruga sopstvenoj kulturi i izjednači sa (vidi poslednju belešku) — čaršijom? Daleko sam od shva– tanja da kultura u punom smislu te reči, dakle i umetnost, treba da ima u našim praktičnim tegobama materijalne ili druge privilegije, ili da je neprikosnovena. Ali jednu privilegiju bi morala imati: da je svi, a naročito mi, štampa, štitimo od nedđoučenosti, neskrupuloznosti i primitivizma, tojest od nekulture,

Ceterum censeo

Za ljubitelje poslastica citiram (a povodom svog napisa u prošlom broju) dva naslova, po jedan sa prve stranice „Politike“ i „Borbe“: Nadnaslov — Situacija u Indoneziji; glavni naslov — SukaTno: Pokušaj državi. udara — mormalam inc:dent.

Nisam pogrešio: ovo su dva naslova. Tojest, identični u oba lista. Identični i po trapavosti. 1 po naopakom smislu koji kazuju. Nazdravlje.

| ŽIVOT OKO NAS

(0) 7

Ljubiša MANOJLOVIĆ

Ko pogreši aga)

U FABRICI TELEVIZORA „Rudi Čajevec“ u Banjaluci izgleda da su pronašli jedan od pravih načina da više proizvode i više para primaju. Na zborov'ma radnika „usvojeno je načelo: ko pogreši neka greške, brate, ispravlja o svom tirošku. I posle toga u „Rudi Čajevcu“ sa doista manje greši. Banjalučki novinar H. Husedžinović javlja: „Od kako se zna da će kontrola sve neispravne prijemnike vratiti radnicima sa trak» da. ih dovedu u red posle radnog vremena — u štimeraj odlaze samo ispravni televizori.“

Ako je načelo da radnici semi plaćaju svoje greške toliko dobro — a očigledno jeste — zašto ga ne bismo or menili mnr<o šire? Što da od niega imaju koristi samo u Banjaluci, somo u „Ruđi Čajevcu“? Jer svi bismo mi. voleli da više proizvodimo, i đa primamo više para, pa za te pare i više kupujemo.

Sveđoci smo mnogih skupih grešaka.

Mi smo rast naše privrede nazvali burnim, Izraz je tačan, on odgovara stanju stvari. Samo, u buri smo s časa na čas gubili vesla, pa nam je brod plovio i kuda ga ludi vetar povuče. Puno luđih vetrova. Možda zato danas imamo, na primer, i tolike fabrike u koje je ugrađeno mnogo cementa i gvožđa, a malo pameti. To, i slične stvari.

Malo znamo ko je ovakve svoje greške pls= ćao. Onako iz svog džepa, kao u „Ruđi Čajevcu“, Da li je kome pogrešiocu zato obran šljivar ili, za naknađu štete, prodato sve što ima, i stilska trpezarija, 1 gliter, i vila na moru, i šve niegove školske knjige (bukvar, poznavanje 'prirođe, računica za četvrti razred. osnovne škole)? Tli treba, kao društvo, da se naplatimo tako što će nam tvorac krupne greške vraćati dugove kroz nove dane i nove noći svoga cenjenog rađa.

Rađom se sigurno može mnogo ispraviti.

Samo, u onim važnijim i za celo društvo zato skupljim poslovima. možđa nije uvek nužno đa određen čovek provodi u radu dane i noći. Možda je za takvu stvar katkad potreban samo jedan

sat. Ali ne — njegov.

Pitanje higijene

ČESTO SAZNAM da je meko strađao zbog svoje pravedne kritike. Jednostavno, najure ga sa posla. Neka taj nađe drugo mesto, pa neka tamo kritikuje koliko hoće, jer kritika je, kao što znamo, korisna stvar i potrebna za društveni razvitak. i ZaaaS2a IN,

Tako” otpušteni” „Writičari “obično i rade.” "Traže drugo mesto, polome noge tražeći ga. Ali, ako ga najzad nađu, dignu ruke od svoje misije. Ne moraju stalno, imali su toga zadovoljno, neka još ko zablista na svetloj rampi kazivanja društvene

· istine, Oni sami počnu da ćute, Prave se da ne

vide što vide. i Ima, međutim, strplilvih kritičara: koji u sistem socijalističke demokratije veruju mnogo dublje. Takvi se ne predaju olako nego se dalje bo> re. Žale se svim mogućim zvaničnim čuvarima našeg socijalističkog morala i oraniocima socijiali» stičke pravđe. To su tačke koje, po pravilu, i ne zataje. Čovek koji je u svom preduzeću nekoga opravđano kritikovao pa samo zbog toga bio izvuković najzad dobije crno na belo da je bio u pravu. Dobije i još crnje na beljem kojim se moćnicima u niegovom pređuzeću nalaže da čoveka prime natrag. : 15.8 i Tu bi trebalo da bude kraj priče, ali nije. Močnici u preduzeću se malo promuče, pa izmisle hiljadu i jedan razlog za neizvršenje naredbe, uhvate se za ruke, naprave gvozdeni lanac. Alal mu vera ko ga brekine, Ne može ni žalilac na nepravdu. Zaleti se jednom, zaleti drugi put, a lanac se sve više zateže. Pri naletima čovek udari i nekoliko puta glavom o zid. Nište. Posle iđe ponovo čuvarima naše pravđe, priča kako se proveo, pokazuje čvoruge. Oni mu još jednom đaju za pravo. On još jednom uzme da se zaleće na onaj obruč... I još jednom... Tako dok... : Dok čovek koji u neke naše stvari veruje

. dublje i sam ne posustane i počne u njih da ve-

ruje — bpliće. Dohvati se najzad i on bilo kakvog hleba, ako se uopšte dohvati, živi i ćuti u svom plićaku. Jer, i u plićaku se može živeti

Samo, kako čovek u plićaku da se — okupa?

D=w=s načina

DVA CARA nisu volela da slušaju glas narođa., Jedan car je milionima ıjudi začepljivao usta, i to ga je stajalo mnogo napora. i Drugi car je bio car racionalizator. Taj je zapušavao samo — svoje uši.

Onako uzgred

HTEO SAM da mu kažem: — Sramota je to što činiš! Hteo sam, ali me bilo — sramota.

VINJETE BRANKA OMCIKUSA

KNJIŽBVNB NOVINE?”