Književne novine

(MASTAVAK SA 8, STRANE)

otkriva. Otuđ, bol: činjenicu poraza, poraz sam mo sebi — treba preobratiti u da. kao vrednost. Poznati su stihovi:

eee Smrt je tvoja ljubov pri svakome roku, smrt je u tvom iću, i tvojemAL, Điću,

smrt je u tvom dahu, i u tvojem, boku. smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkriču.“

Ovi stihovi ushićuju malodušne i razmažene,jer ·

ih me razumeju, kao ni celog Ujevića. Tačno je: smrt je' svuda i u svemu.ah n avndai sve je ste kretanje i život, proces i oblik. Tako je u svakom procemu i u svakom obliku smrt, proces i oblik — misu smrt. Pešma koja poseduje takvo iskustvo — nasušna je kao hleb. Ili stih: „Zaravstvuj,'o smrti. mojim Vierem'ce!ć“ TOiević, vidimo, voli smrt kao verenicu, iskreno i duboko. Zašto? Zato što smrt menja, On voli svaku 'magu koja je kadra da ne ostavi kako jeste, svaku silu koja primorava živoine oblike da se, vihorno, okrenu oko sebe i budu nešto neočekivano. š

| __. Kada zvijezde ponu, svemir pukne, iu „prasmuće i eter ižgori, OL

va kad i dah svijeta poslednji umukme, 86 ću, iz smrti u, toj prvoj zori.“

„Siči iz smrti“! Ne poznajem jače naglašeni vitalizam, humanije poverenje u t». ništavilo, Kad se tako, siđe — sve mora biti izmenjeno, bilo što bilo — kađ se tako siđe neće biti milosti za utovljene, ravnođušne i slabe, :

Pred nama je, dakle, harmoničan, celovit, široko i sigurno struktujran pesnik. Od uzdaha „do krika traje jedno jedinstveno osećanje ži> vota, jedna nedeljiva predstava sveta, Istovremeno, pred nama je parađoksalno veliki pesmik, Njegov prodor u dubinu tajne postojanja, zbilja dubok, nije, adekvatno, razgranat i složen, Svojstvo Ujevićeve pesničke snage i njegove pesme (kao instrumenta prođora) takvo je: sići duboko, što je mogućno dublje, i bu se zaustaviti, tu ostati, u sleđenom ili vreTom treptanju, odjekivanju, zvukovnom zgušnjavanju jeze.

Opet: zašto je Tin Ujević veliki pesnik?

Zato što nije napisao nijeđan filistarıki stih. Zato što je zabrinut, Nije mu svejedno — ni ko će živeti, ni kako će živeti; ni ko će pevati, ni kako će pevati, Važno mu je i šta će pevati: „iHvalite sunce i njemu budite vjerni“. On, sam, peva:

„Točite, svjetla vrela blagozvučna!?. zoučite, bruci u, zvonkoj ponoći!

da s mene spame ova mora mučno.

i da se gluho okiupam, u, moći.

Joe evo čekam, zoru svoje Nade...“

I sav je tu. Velik i gorostasam, jer Nađu pojima, kao teret kao obavezW ako hoćete kao krsi a hikako kao olakšanje i izlazi ma Čistinu, Doziva: „„.O da se vrati Sveto Nepoznato!” Ali pošto je njegovo vraćanje nemo» gućno i pošto se (to je glavno!) bez njega ne može — treba ga silom pronaći ili stvoriti, što je isto...Kao i Bodler,(o,kome je snishodljivo 'pisao)

Igjević predstavlja niz poziva ..na: putovanje“. | |samo, za razliku od Bodiera (koji podrazume

va ekstazu i opojnost), neš pesnik to Novo i

Nepoznato, koje čeka na kraju puta, razume i

ao gubitak jedne suštine, ovoljudske, đa bi se dobila druga, uspešnija, onoljudska, tj, ljud« ška bes wslova lrnšii naš Sve. tremnfnmo, već mile wijumima, ođređuju i Winje. Niko, bre njema, nije preciznije (pesnički) odđređio smer stvara–

lačkog duha: dokopati se milosrđa tako pro stranog, tako bezktajnog, da svaki (lični) bol u njemu buđe kao. zvezda nad livadama. Izbo> nio je, osvojžo nela iskustva u koja nije preporučljivo sumnjati. „Vidoviti će, kaže, pobijediti mrak i pomrčinu: Vidom.“ Time, iskliučuje uzaludnosti kao stanje i rezultat duhovnih na> stojanja: nešto ipak ostaje. U ime tog „nečeg” — valja voleti kako pesmu, tako, recimo, i dinamo-mašinu. Od-·same kobi Ujević zahteva da bude pravedna: „I patnju dai nam, tek onda sađ smo jaki...“ Pretvara sebe u nežnost i surovost blagog mudraca, biva soteman đa uteši, obrađuie i pomiluje đušu, ali i da je, istovremeno, kad zatreba, (a treba!) — potrese, unesreći, zapali i spali,

Lavirintikom mozga, nerava i čula, pod svetlom njihovih Rkiđanja, došao je do zatvorenih dveri iza kojih je Tajna. On je naslućuje, a mi tek samo slutimo to naslućivanje. Ne znamo, ne možemo dokazati, ali osećamo i verujemo đa je stvaralac pred onim što se naziva radošću sveotkrića, pređ izvorom blaženstva. Pred. ier neće piti s tog izvora i jer će. umesto bležemstva, saopštiti mukui blaženstva. Ali dđdovolino! . |

„... Slutim, uru qadje će strašne tajne gromadom crmcnm, zgnječit moći nesme.ć

Ujević je, đa buđem defjnitivan, veliki pesnik zato što svojim umetničkim bićem, što u svom delu priprema. nezavisno od svega. od svakog oblika i svake energije, snagu nužnih menjanja: što neminovmo oseća da pemičko suočavanje s iajnama“živola sziači' suočavanje sg nehom razormnom i konstrukhftivnom eksplo» zijom. Svaka reč velikog pesniha jeste teme»

'Čenie mođela stvarhosti, preinačenje strukture.

Posle močne pesme moćno pesnika — svet. ne moraiući to da primeti, nije onaj . koji je bio.

Dragoljub S. Ignjatović

tribina tribina tribina tribina tribina tribina tribina tribina tribina tribina tribi

- Ko je traž

(NASTAVAK SA 5, STRANE)

za shematizam socrealističke lakirovke, potvrđen pre svega u njegovim romanima od „Betona 'i evitaca“ naovamo, Dosledna primena strogih kritičkih merila na celokupnu posleratnu književnu produkciju, a posebno na dela nastala za poslednjih deset godina, pokazala bi još potpu„nije neodrživost teze O tobožnjoji pobedi jedne književne grupacije nad shvatanjima i idejama druge, Pokazalo bi se, na primer, da danas neki takozvani borci za slobođu stvaranje, bilo otvoreno bilo prikriveno, rađe protiv nje, i da nesmetan razvoj tvoračke individualnosti pokušavaju da spreče oni koji su svojevremeno, de· klayafivno, nastupali pod'tom zaštavom (O. Da» vičo, M. Ristić); đa neki tobožnji nmošioci stvavalačke misli nesputane dogmom pedagogije i

dnevnih potreba, rade brotiv nje i pišu banalne

i plitke socrealističke romane 5 porukom i nayavoučenijem, mada za sebe prigvajaju monopol stvaralačke progresivnošti, daleko smelije ostva'rene u delima onih koji su, u krajnjoj liniji, stajali izvan sukoba dveju subroifstavljenih grup#&; đe su za iskrenost umetnika u socijalističkorm društvu više učinili Oni za koje se tvrđilo da .su protiv nje. Pokazalo bi se čak i to ho je, kao što reče jedan učesnik u razgovoru u ređakciji : Dela“, prvi uveo đavola u bpošleratnu književ-

KNJIŽEVNE NOVINE

io đavola

nost, mađa, naravno, u rukama toga đavola nije skriven ključ za razumevanje i objektivnu kritičku interpretaciju i ocenu naše posleratne književnosti,

Zato, mislim, đavola ne treba ni tražiti. Da bi se neke, dana8 još uvek nedovoljno raščišene, stvari razjasnile, potrebnije je naći i primenifti najađekvatniji metod kritičke analize i interpretacije samih dela, koja treba ocenjivati isključivo književnim merilima, što su, svaki na svoj način, propustili da učine i Sveta Lukić i Petar Džadžić, kao i neki drugi učesnici u septembarskom razgovoru u redakciji „Dela“, o hojima, ovđe, nije bilo reči. Pozvan da uče»

sivujem u toi diskusiji, ja na ovaj način, i ovim

putem, kazujem ono što bih rekao i tamo, uve ren da će i Lukić i Džadžić, i ne samo oni, ove.reči primiti kao prilog zajedničkom naporu

da. se demistifikuju zagonetke, tajanstva i fe ·

tiši, da se razjasne misterije i legenđe, razobliče obmane, i utvrđe haše velike i male književne laži, i da se, konačno, u punoj svetlosti kritičke analize, nađemo bliže istini o nama samima i mašoj savremenoj književnosti. Tim pre što, ne prihvatajući neka tumačenja, prihvatam princip da su nam potrebnije rasprave hego raspre i da „vetar koji treba da sklania magline sa Mknjiževnog meba, nije isti onaj vetar koji pustoši dobro obrađena polja“,

Predrag Palavestra

nad hrpgm KAN |

Tekst Tina Ujevića „Plač nad, hrpom kamenja“ uzet je iz šesnaeste sveske Ujčvićevih „Sabramih' djela“, u izđamju Nakladnog „zavoda „Znanje“ u Zagrebu. „Književnim, novinama“ ga je poslao glavmi urcdmih: „Sabramih, djela, lo" žavmmihkvj Dragutin Tadijanović i ovom prilikom ·

se prvi put pojavljuje. *

Tin UJEVIĆ

MORAM DA VIDIM hrpe kamenja i vite ku> le, gdje sam se rodio, kraj bogat histonijom, a pogotovo nejasnoćama historije. Putujem tamo na dan Guy PFavhesa. Očekuju me siromaštvo i nemanjstvo, a ja ipak znam kako ću odgovoriti. U pojedinim pojasima može svjetlo biti bogatije, a sama i čista priroda imati izglađenost kulture: što se tiče Ivrope, ja sam u onoj najstarijoj; što se tiče krvi, u najbujnijoj i naj življoj. No znam da ne mogu da se ograničim na prošlost: za me postoji vrijeme i razvoj, .a razvojni tempo vrlo je.spor u ovim malim gra> dićima, koji nemaju ni polja, jedva industrije, obalno porobrođarštvo i oskudan. ribolov, Ja putujem. Sa mnom se voze sVa žalosna iskustva Balkana, određenoga za uništavanje i razbijanje. duha; masa glupana, koji hoće da su drugovi, i od kojih je svaki najveći i ravan svima dru-

gima. Niko ne računa da je osnovana firma

(d.d.) za uništavanje talenta, kulture i duha; ona kod nas radi, ona je svemoćna,

s Itio bih da posjetim jedan čestit hridinjak; jedan vulkan, gejzir ili solfatare. Nema toga; nema ni neizdanih oblika života u nacionalnom parku Kalifornije ili belgijskoga Konga. Neću vidjeti ni ždralove ni čaplje ni rode; ni hipopotama ni rinoceroša; ni sekvoju ni Ašakxu Rozburgh, Susresti ću jednu lMdasičnu oskudnost i jedan romantički pretičak zahtjeva. A znam da će me posvuda susresti mjesna pojedinačnost, kojoj se tegotno boriti sa svjetskim piruetnim i morfološkim uspoređivanjima. Neću naići na biliku [....}, koja dijeli, zaborav, ni na biljku[....], koja mijenja boju puti crncima. Ne, Putujem čak i u dva-tri vjedra vulgarno= sti, koju samo naša divna, pera umiju poetizovati, Putujem u nepoštovanje malograđana, u divnu borniranost pokrajine, u kraj kampanili= zma, borbe Splita sa Šibenikom i Trogirom, opće sprdačine 8 hrabrošću Bračana, i gotovo sveopćenite prevlasti Drniša, Muća i Lećevice. Moj se Vrgorac malo matajio kao da ga i nema; u njemu su možđa najfiniji đuhovi i najčvršći organizmi; đok se okolica Tmotskoga 'kao Krivodol i Medđovdolac ističu usred Splita glasnomi galamom i halabukom. ita

Htio bih opisati more. Mjerila i Mkriterija nema: ono je pusto i.samo, možemo ga mjeriti samo u fjesnacima, zalivima i dragama, pred lukama; opredijeliti po. bojama sunca i dana, u opreci 5 oblacima ·i planinama. More ima nešto silno. dinamičmo:, im”. ra”ornu i kaotčku

snagu, pa i ono. katkada djeluje. sputano, sku~.

čeno, jadno, bez impulsa, More udara pred oči, pređ #dvelivrim. hyjdimiacima, u oštrom

bu s criom planina; . na njemu djeluju grebeni i strmoviti školji, „oluje i. uragani. vatra .Stromboela „j suom”mor San To-

rina. No ovdje ga više puta nema {i ono blijedi, iščezava, zapinje. Toliko sam volio to more: no ipak sam vidio i par ljepših, i strašnijih. Jadransko more mema Svoje fizionomije ni osebujnosti, pa ipak, slutim na njemu neke zanimlive j draze promjeme. Moje mi ipak dolaze kao priča iz djetinjstva iz frapovjesnosti infinitivnoga sna. Dobra su u njemu kupanja; no ono umije biti prliavo, mwapackano i nesnosho, Brda tupine, Ne valjaju ni svi kupači, niti su najdražesnije gaćice. Masline i vinograđi; što može đati drugo ovaj kreposnički i nemoralni Jug, čime može dušu aolrijepiti? Na hrpi gradskoga kamenja,

• katkada oštre i izrazite crte, još najvolim kađa

nikne malo trave, kao u samoj litici, ili. zapjeva mala česma: bolje ne može dati ovaj suhoparni, uskogruđi i oskudni kamen. Moje: oči slabe, ali ja cijenim kulturu oka, Nemam pred zjenicama bogatstvo ni raskoš; neke obične &lihke iz albuma, iz herbariiuma slika, iz mineraloške vbirke djetinjstva. Putujem, a ne nalazim 'pra> vih ofkrića. Više sam Yekao onda, kađa sam imao šesnaest godina, možđa i pomalo prostođušno, ali ne lakovjierno. Znam voljeti zemlju, i ne volim je precjenjivati. U ,Alpama ima ljepših ·krajolika, a i oni naši u, gori, u Za» gsorju, nisu uvijek na odmet niti zaostaju: di. jamanti i briljanti voda tuku ove indđiplite i ultramarine, Napokon, na ovoj vođi. često plutaju resine, narančine kore, sipine lađice, komadi drva i pluta, trule spužve i prezervativi, ima još i izmeta. kao iz gradskoga kanala i kak

ve bolničke lađe. ;

Wult rađa ovđje mije nikakav, s mirisi su mnogobrojni. Tma jedna okolnost za dolce far niente, a hema ni poezije hi. romantike. A sve je zaogrnuto u punoću pokrajinskih slaboća, u kojima se kult mozga ne javlja ni na zadnjemu mjestu, Mislite vi đa ja mrzim vino, smokve. pogled na čemprese i lijepe žene? Ni moj prezreni duh se nikomu ne osvećuje. Ne bi me tako oikresali Talijanci i naši efendije, kad bih smio

· reći nešto gospođi Dalmatincima, da ne zaosta-

jem za domaćima i da nisam predmet za spr> dačinu i zavitlavanje. Daleko smo još od Wvrope: a Sredozemlje bih morao tražiti na

Balearima i u prvoj. možebitnoj Španiji, Ovdje.

je svetinja Portland-cement, a plebejei govore da trustovi plaćaju boslovnim khompanjonima za obustavu rađa u indu-triji. Za mnoge s0m ovdje, jednostavno, bosanski a, a listovi nastoje da u moj ha stolu krčme pisani člančić umetnu sto !li dvjesta „slagarških“ pogrešaka, Opažam' čudna fminma mora vladati u foj tiskavi!

' Preko digića i rasica, a poslije par dobrih godina jave mi se moj školski drug Giovani (Hans) Maver i Bogdan Radica, preko kafanskoga stola u Bellevue, |odan iz Rima, a drugi iz Ženeve, U Belleyue fako čudnn zvuče podnosi i šalice, i za to sjedim kod jeftinoga Kolim~

svwloO-.

batovića gdje hamtira makarovski duh Dunava

Rendlića, „rođeno inače :. Zprornocnina S. u Splitu najskromnijega boema, otkako sam: gp ja 1930. napustio. Ne znam; ovu mi moju odrer đenost većina njih ne prašta, kao da su me čekali s punim kesama i moćnim buđelarima. No u Kolimbatovića sjednu mrka i opaljena lica naših. mornara, pomoraca SVE od Makarske i Omiša. pa do Trogira i Šibčnika. Mali premet: i ti [...,] fesovi čine mi se sumnjivi, u primorskoi jcš tađa bonovi ben je toma "ie

nuta, kao da su kupljeni.ne dalje od Klisa ili

Dicma, . :

Malo izleta: pješačim na PFirule i do Žrnovnice, do Solina i Ruptina, do Klisa, pa čak i do Muća, Autobus sam Uzeo dva. puta do 'Trogira, a autobusa je ovdje puno. Parobrodom posjetio sam Milnu. Željeznicom sam Se vozio do Sinja i do — Zagreba. (U Supetru sam boravio duže 1929—1980. u Krivodolu 1925—%6.) Želim se upoznati sa slastima morske - ribe. U lokalu, gdje jedem, ona je najbolja, najtečnija i najukusnija, pa ipak se ne, častim nl njom ni jastozima, nego jedem mnezahvalni i nekada ozloglašeni bakalay i sanjarim o Vala laru, o siromašnim lovcima bakalara u Nožveškoj ispod Narvika. Svaki mi obrok ?raži barem politre vina, a ja še vina bojim i od njega strahujem, jer mi ono podiže . groznicu. u krvi. Lijegam vrlo rano i po noći ne izlazim nikamo; za. to i ujutro vidim prve osobe, koje izlaze na zrak iz sparnih i zagušljivih soba i domova. Upravo je čudo, koliko me krevet, veže; u sobi nikada i ne napaljujem svjetlo, a opet radim. Radim u mozBu, bolje reči u-sanjarijama, s utvarama. Tzlazim najčešće đa gleđam more. More 8 teškom tromošću, mrtvim prometom, puno još tezejskih jedara i uspomena ma PFedrina Hipolita i bojice konje ima.u njemu neke snage i težine, ali i jiedam. klišej podoban za vježbanje najlakoumnije površrnosti. Samo oni učenjaci o tome nam daju prave bređstave. Moram misliti na Helgoland i btetonsku obalu, na-· klisure Cranpnela, na Pntmos sv. Ivana i Ogigiju, na Safine Leukađe i.Nordsee, pa đalje na Havaje, Otahiti i Uskršnji otok. More diše. Čempresi na grobljima. Kadulja na škripu. Planike mjesto lovora. Borovi, brojni mali borići, gdje sam kao dječak slušao kako vjetar cvili i kiša rominja svojim osobitim glasom, s čudnim melodijama. Jedna simpatička flora, za koiu nemam učenosi enciklomedijinih botaničara da .proučim njene zadruge, njenu biljnu sociologiju,.i da govorim- o. fitopatolbogijW, Magarci, magarice, na kojima „seljaci. ya VRT će („maže“) s Yazličnim laganim. bremenom: Koze, što brste po šikarju. Negdje među vinogradima oglašuie mi se vila Telo. koinu ie =i> gurno očaravala sve stare. piesnike, Marulića, Boktuliju, Kavanjina i najviše Luku Botića, a pored koje su dnevno flanirali plemiči Kavanjini (do kojih je stigao i Gospodnetićev „protestantizam“). Tamo hodim, pješačim i hodočastim, Moru, sada sivom, sada sinjem, mojem izvoru nadahnuća i ocu erotizma; a vilinska vrela, s govorom cvijeća i dđopisima pribranih kitica, ostavljam žezi, prašini i brojnim mazgama. Idem na more, da operem noge, da umijem oči, da se penjem na litice i govorim vjetar, gazeći po koraljima, pljujući na splačine. .

Još se sječem stabala mojega djetinitštva: ko stele, murve i bazge. Vrgorac .s paklinom i paklenim vratima . blista u mojoj uspomeni,. 8 Motokit je slavniji i ponosniji nego Učka, on nad kojim sam gledao visoki i ukleti mjesec zavjetovan vješticama i vilenjacima. Moja je kolijevka bila puna čarolije, mjesečinih vragoilija i čaranja, pređe priča, basna i gatka, i mažštovite zagonetnosti, No sve je to još daleko, & zaprašenu putanju jednog mrtivaca s obale, Ovdje: aloje i na obali neđavno uvezene palme. Woje nisu Wrasile san djetinjstva kađa su sei okađi cvjetnih nedjdja leitili samo mističkom grančicom masline. Nemam jeđan od tih lijepih vriova, u kojima bih mogao na suncu čišati i sanjariti, nego mi oči zatvara qjena u Dioklecijanovom „nebođeru“. Pa ipak, ove moje vibracije i mamere duha misu imali niDioklecijan, ni Gospodnetić, ni don Frane, ni TLulka Botići a boga mi, niti profesori Belag, Barać|i Lozovina. Ovdje ima samo jedna životinja 8 dubokom, strasnom i zagonetnom. psšihom; egipatska sfinga na Peristilu.

Jest, mislim na Dioklecijana i na razne verzije, kojima njega (kao i Julijana) današ tumače i pokazuju, Mislim na pustinjake prije Jerolima, koji se hrane mekušcima i školjkama na kakvom otočiću okolo Šolte. Kadgod mogu, sjetim se biblije i čitam Jeronimove životopise, dokumentiram se, Bogliviu i našim humanistima, prevođim u jasne činjenice Dominisov nacifrani i izvitopereni život. No prof. Manđer (već pokojni) gradsku knjižnicu rijetko i neredovito otvara, a i moje su oči »labe 1 misli rastresxeme. Kod kuće zagledam u pisma Gregoriusa Magnuša biskupima: Solina, Risna i Mitrovice, I znam da mnogo toga u prošlosti treba ispitati, oživjeti i uskrisiti, pravim slovom i živom riječju dočarati. Slutim da ni scripto-

ries historine Auvgustae ob!čnom štiocu pcrehrvaf“ +

ske povijesti no pvažaju dovoljne podatke ni za razgraničenje rimskih pokrajina. J 3