Književne novine

-

LIRIKA U TPRTEVMOJDUJ

Rajner Marija Rilke

|

ia li je potajno dejstvo opake bolesti učinilo da Rilke provede poslednjih pet godina Života u švajcarskom mestašecu Mizo? Da li je taj najStrastveniji puinik među pesnicima, taj najotmeniji skitač bio premoren neprestanim putovanjima koja su ga vođila od Praga do Minhena, od Rusije do Pariza, đo Danske, do Švedske, do Rima, Španije i Egipta? Putovao je i učio. Od Rođena »je naučio da prirodu treba zahvatiti izn u– tra. Otkriće Valerijeve poezije bilo je pravo ofkrovenje. On to nije krio. On se duboko poklonio toj poeziji svojim prevodom „Mdorskog groblja“ i „Pesama“ na nemački. I još više, mnogo više: poklonio se francuskom jeziku: Rilke je učinio napor koji je ostao jedinstven i usamljen. On je hteo da zbriše nemogućnosti koje se isprečuju pređ svima koji žele da upoznaju jednu Književnost, jedmu poeziju mapokon, napisanu jezikom koji, na žalost, nije njihov (za vreme svoje prve posete Rusiji, 1900, Rilke je napisao šest pesama na ruskom; takođe postoje njegovi pokušaji ma talijanskom). Otuđa njegovi prevodi, ne samo Valerija. Otuđa mjegove pesme napisane ma francuskom jeziku, Čudna je sudbina tih pesama. Njihow mastanak je vezan za poslednje pesnikovo utočište-mestašce Mizo. Tu su dovršene „Devinske elegije* i „Soneti Orfeju“. Tu su nastale Rilheove zbirke napisane na “rancuskom, „Voćnjaci“ i „Valezanski Mkatreni“, Njima, Rilke je ozbiljno ugrozio neprikosnovenu slavu velikana francuske reči. U njima, on je dostigao savršenu jednostavnost forme koja je samo potka za najskrivenije misli jednog lucidnog i osetljivog duha. Kako nastana ovih pesama pada u vreme najintenzivnijeg prevođenja Valerijeve poezije, nije teško otkriti jednu maročitu sličnost između ova dva pesnika. Za Rilhea je „voćnjak“ ono što je za Valerija „palma“ — simbol dugotrajnog i nepogrešivog sazrevanja misli koje donosi konačni i najsavršeniji plod pesmu. Ako se i povodio za Valerijem, onda je to činio na jeđan jedinstven način, često i sam se otkrivajući. Nesumnjivo je da je pesma „Ona koja sneva“ nastala posle čitanja, ili čak za vreme prevođenja istoimenog Vajevijevog soneta! Međutim, kako smo nmavikli da u traženju sličnosti izMeđu dva pesnika istovremeno dokazujemo neoriginalnost jednog ođ njih, bolje je onda izostaviti sve paralele, koje bi samo išle na štetu Rilkea, što bi bilo nepravedno i pogrešno. Jer, nemoguće se oteti osećanju, čitajuci Rilkeove francuske pesme, da je on Francuzima dao poštenu lekciju kako se piše poezija i kakve su sve mogućnosti njihovog jezika. Valjda je to razlog što se ni u jednoj antologiji francuske poezije ne srećemo sa Rilkeom. Međutim, na drugoj strani, u Nemačkoj, na te pesme gledalo se isključivo kao na rezultat razvoja jednog dekadđentnog duha. I tako, te pesme ostaju ničije, ostaju čisto pesnikovo blago, koje je, evo, tu, ma dohvat naših ruku, koje se toga blaga nikada neće sasvim. domaći,

Ona koja sneva

ICE žeme, ma tvom, smu. sklopljeno, ko da udiše Šumo?r kakvog nema više i što je ispunja svu.

Zvučnom, telu, koje samja

oma, masladu, mami,

BIS; da bude šapat sami,

eš: ; pod pogledom ćutanja. 8.

M. SRCE će da mi Yaspeva WOĆGS anđele što se sećaju, s tugom.. Izmamljem, tišimom dugom, i skoro moja, jedam se glas

penje i odlučuje

da me vrati se nikad: mežam i Dum oluje,

s čime će naći sklad?

VOČNJAČE srećni sav opružen, da blago ispuniš svome voću htenja nebrojeno,

fi ameš da svoj stoletni magom

poftčiniš mladosti jednog trema.

Kakvo lepo delo, kakav Yed u dubokoj tišini, spletem, w tvoje vijugave grane, da bi se majzad, njihovom, snagom, zamet, izlio u važdđušasti spokoj.

Tvoje opasnosti i moje, 2avr se ne Čime fako bratske, o voćnjače, moj brate dragi? IA isti betay, dolazeći wam, iz daljine,

| primorava nas da budemo i ' strogi i blagi.

|MAM LI još nadanja, imam, li još usbomeme, gledajući te, voćnjače Đum, mira?

O stado obilja, naslađuješ se oko mene + mašlju, tičeš svog pastira. im

Pusti me da kroz tvoje grame gledam, noć koja se primiče sve bliže,

Uređen si: to za mene beše praznik jedam, moj počinak: da li mi om stiže?

Šta ima, tako istinito kao biti pastir? Možda je danas ma, nekoj sta?ži moglo malo mog mira u tvoje jabuke pasti”, Jer, zmaš dobro, ja odlazim...

ri bee ..590.;

TUŽNO JE kad se maše oči sklapaju. Hteli bismo oči otvoreme samo. da vidimo, pri kraju, sbe što mapuštamo.

DR, Strašno je kad naši žablista,ju zubi. 'Trebali bi sada zamos ubazrivi 5a svim, Što se ljubi ı mimo da se žii.

Zlo .je kad se ruka premorema, steže, ri, _ogrubela i škrta! i MN Buke treba da su jednostavno nežne, [ da se digne žrtva!

Preveo: Kolja MIĆEVIĆ

PIŠU: PREDRAG PROTIĆ, TVRTKO KULENOVIĆ, TANASIJE MLADENOVIĆ I VELIMIR, RKULUNDŽIJA

aaa reni amir namami er es or orrr zur _—

PRAXIS

api dado uk uu | Šta je istorija? |

GOTOVO čitav prvi ovogodišnji broj „Praxis“ je posvetio materijal.ma sa ko.čulanske d.skus.je o filozofiji isuoTie i pod prilično provogKatuvnim naslovom „Slo je povi,est?“ preneo izlagan,a trinaestorice učesnika Ovog sim poz.juma. Vladimir lilpović ukazuje u Svojim izlaganjima na jednu unutrašnju protivurečnost koju sadrži dosadašnja istorija filozofie. Od svih filozofskih d.sciplina filozofija istorije do sada :e naj manje obrađivana. Fi.ozofija

. istor.je imanentna je svakom

istorijskom izlaganju i istvaži van,u, čak i suva faktografija pozitivističke istoriografije, po Filipoviću, sadrži „određemu filozofiju istorije samim tim što sadrži jedan određeni odnos prema prošlosti.

Gajo Petrović bavi se odno som između istori,e i prirode i prati ta proučavanja od antičkih vremena na ovamo. On se posebno zadržava na odno su Klasika ma-ksizma prema pDvom problemu i za primer njihovog stava navodi Engel3ovo mišljenje da je zakon konkurencije neka vrsta ·prirodnog zakona. Konstatujući da je osnovni nesporazum ko ji unosi izvesnu konfuziju u sve diskusije u odnosu pritode i istorije, izVesno neadekvatno upotrebljavanje pojma istorija, b:lo da je reč o istoriji Živih bića, društvenih odnosa, prirode ili svemira Petrović smatra da je nužno, tačno raščistiti ono što se pod istorijom podrazumeva. „'Teza da je čovjek više — nego — prirodno biće ne znači da u čovjeku nema ničega što ne bi bilo potčihjeno zagonima mehanike „fizike, kemije i drugim prirodnim zakomima. Alj čovjek je čovjek samo zahvaljujući omim Ssvojim vrednostima kojima tran scendira prirodnost. On je čovjek samo u onoj mjeri u kojoj je slobodno i kreativno

„biće prakse, u KO'Oj je biće

povjesti“. Tek kada se to definiše i ustanovi može se Dpri stupiti određenim proučavanjima, Ivan Kuvačić bavi se pitanjem pristupa istorijskim. zbivanjima i pokušava da razreši dilemu da li pretpostav ka postojanja obiektivnih dru

'štvenih zakona dovođi u Ppi-

tanje tvrdn'u da je čovek tvorac istorije, Po Kuvačiću ta protivurečnost je samo pri vidna i odgovor koji on u tom smislu daje može da bu-

de za nas u priličnoj meri

zađovoljavajući.

Materijali koje je doneo „Praxis“ mogu da budu vrlo finspirativni za diskusiju o čitavom nizu pitanja iz obla= sti filozofije istorije Đrema kome su še i naša filozofska misao i naša istoriografija, nije preterano reći. maćehinski odnosile, (P. P-ć)

RINASCITA

Nauka i društvo

NEDELJNI LIST KPI „Rinascita” i mesećnik „Contemporaneo“ pokrenuli su nedav=no zanimljivu diskusiju o ulo zi nauke u savremenom društvu. „Contemporaneo“ je doneo priloge Marčela Činija, Đulija Kortinija, Marija Spinele i drugih, a „Rinascita“ testove Lučija Lombct 4o Ra diče i Žan-Pjer Vižjea, kao i intervju: sa Edgardom Makorinijem urednikom „genciklopedije nauke i tehnike, Najzanimljiviji je svakako Janak „Nauka, „intelektualci i revolucija“ poznatog francuskog naučnika i komuniste Žan-Pjer Vižjea, Govoreći , o ogromnom naučnom napretku bez preseđana Koji se odigrao u poslednjih dvadeset godina, Vižje bokušava da odgovori na pitanje da li je u vezi s njim na pomolu i jedna nova industrijska revolucija. Njegov~-. odgovor je potvrđan:: nalazimo · se pred fenomenom ~ „neviđereim u istoriji u kome će naučni pro gres. ostvariti autonomnu dinamiku napretka. Prelaz između. stadijuma naučnog olkrića i. stadijuma njegove industrijske aplikacije” postaje sve kraći, sve brže padaju tradicionalne barijere između pojedinih nauka i odgovara-

jučih praktičnih primena, sve su veće infelektualne investicije u proizvodnji, i nauka postaje jedna neposredno pro duktivna snaga koja se u mncigim oblastima industrije integriše sa proizvodnim procesima, pa čak, u pojedinim sektorima, proizvodnja t#teži da postane „tehnološki aneks nauke“. Prirođa naučnog is'traživanihn je promenjena: epoha individualnog rada velik'h ličnosti %oje raspolažu ograničenim informacijama se završava: počinje epoha kolektivnog rada koja se oslanja na ogromna materijalna sredstva i na informaciiu ko ja raste kao eksponencijalna progresija. U vezi s tom svojom moći nauka postaie politička činienica, a intelektualci socijalni sloi od velikog političkog značaja. Otuda i značaj Gramšijeve kategori. zacije Nntelektualaca prema njihovim ·socijalno-politčkim karakteristikama: eklevijasti predstavljaju intelekfiialni proizvod starih režimn. ostale intelektualne profesije O izvod kapitalizma, a mpolitičke radničke partije inteligenciju proletarijata.

Zatim Vižje govori o odnosima između nauke i marksističke filozofije: koncepcije Marksa, KEngelsa i Lenjina predstavljaju tasltid sa ranijim filozof'ja.ma. Prvi put u istoriji Jilozofile osnova i oslonac jedne filozofske ško-

· vremene mu nauke. Nesrećom,

Lenjinov „Marksizam i empiriokriticizam“ bio je poslednjs delo koje je pokušalo da inkorporira savremena naučna otkrića u jedinstvenu sliku sveta. Sa Staljinom je počelo razilaženje nauke i mark sističke filozofije, „Osnovna filozofska operacija toga vremela sastojala se u podizanju na stepen apsolutne istine (dakle nezavisne od svake naučne prakse) izvesnog broja pretpostavki. Bilo je to vreme skolastičkih vežbi na klas'čne „tekstove koje podsećaju na „ponašanje srednjovekovnih monaha. U međuvremenu su u nauci delovali ljudi ne manje važni za listoriju od KorMkrnika, De karta, Galileja i Njutna. Ajnštajn je izmenio sve ra» nije ideje o vasioni, prostoru i vremenu. Plank, Bor i DeBrolji shvatania o materiji. Viner je dođao pojmu kauzalnih zakona nove dimenzije, preludij za jednu novu „kompleksifikaciju“. Zato, ako želimo da povratimo naš idc-

Ološki autoritet,kaže Vižje u

ime marksista, moramo početi od kritike najnižih pozicija. “Marksizam jesto, i mora da ostane filozofija nauke. Neće. se privući trudbenici nauke i tehnike pretlpostavkom da nauka ilustruje marksizam ili mišljenjem da filozofi nemaju nikakvog posla sa naučnim otkrićima: to

le bio je naučni praxis bi samo značilo likvidaciju toga vremena. Marksizam se marksizma. pojavio kao živa sinteza sa- (T. K.) x * Tedniku koji ne želi da ima glavobolju, kritičaru koji ne VIACA želi nikog da naljuti. O uredROMINR: ASIA nicima govori i N. Žianu koji

O savremenoj rumunskoj književnosti

VODEĆI BUKUREŠTANSKI književni časopis „Viaca ro=mineaska“ organizovao je anketu među piscima i Kkritičarima o savremenoj rumunskoj književnosti. Na prvo pitanje odgovori su se odnosili na dela koja su posebno privukla pažnju poslednjih godina. Pažnja je bi-

la. okrenuta prema piscima

starije generacije, ali u daleko većoj meri mladim piscima. Drugo pitanje odnosilo se na nove tendencije koje su se pojavile u tim delima a koje su značajne za razvitak literature. N. Breban, odgo. varajući na ovo pitanje, smatra da „mlada „generacija“, taj se izraz sve češće susreće, opravdava ukazano povere= nje, da se ona odlikuje stvaralačkim „genijem koji se protivi svim klišeima, zatim vitalnošću, bezgraničnom ljubavlju prema umetnosti i organskim vezama sa kulturnom prošlošću Rumunije i savremenom stvarnošću. Pesnik Marćel Breslašu drži da se mladi pesnici odlikuju svojom izrazitom ličnošću i da imaju svoj,lični izraz. Po kritičaru Đorđu Ivaškuu najvažnija je tendencija u prozi i poeziji da se sve više mesta daje „odseku duša“, Lirika je sve više lirika intimne inspiracije. Skoro je nestao Uurođeni talenat koji piše kako mu dođe, već se podrazumeva danas da pisac poseđuje solidnu kulturu. Romansijer i pripovedač N. Žianu smatra da roman nije uspeo da odTrazi savremenu sftvamost na odgovarajući način, a Kritikuje pojavu erotičnih scena u kratkoj prozi. Al. Philippide primećuje da mladi kultivišu i produbljuju svoju indivFdualnost. Kritičar Savin Bratu ceni vraćanje na autentični lirizam koji smatra izrazom cele generacije.

Na treće pitanje, o onome šta ometa razvitak literature Virđil Ardeleanu je odgovorio da piscima smeta površno shvatanje cilja literature. Tako neki dramski pisci zamišljaju da je dovoljno da napadaju neke „savremene“ probleme, da ubace nekoliko ljubavnih scena i da završe mo=ralnom poukom nekog pozifivnog junaka. Komediograf Aurel Paranga kaže da se sa snebivanjem „pristupa suštinskim ftemama a u osnovi je razlog nepoznavanje Žživota i da je vreme da se objavi vrat sitmim uspesima. Euđen Barbu pripisuje Krivicu za šampanje bezvrednih dela izdavaču koji nema ukusa, u-

A

drži da bolje poznaju život nego sami pisci i koji traže prerade završenih rukopisa. Po kritičaru S. Bratu razvitak literature ometa inercija kod pisaca, zatim jurenje za modom i originalnošću po svaku cenu. N. Breban osuđuje kritike koje govore o

delu ne na osnovu vrednosti, već piščeve pripadnosti literarnoj grupi, a takvu kritiku, po N. Brebanu, neguje nedelinik mladih pisaca čeafarul“.

„Lu(V. K.)

Kad kritičari vrše kritiku kritike

POD GORNJIM NASLOVOM Je redakcija „pariskog lista „Ar“, u jednom od svojih poslednjih brojeva, objavila veoma inferesantinu anketu o stanju na području književne kritike i, posebno, kritike u književnim revijama i listovima. Pitanja koja je redakcija uputila kritičarima, tražeći od njih jasan i precizan odgovor, kretala su se u sledećem pravcu: I) U kom vam smislu žumalistička kritika izgleda da je evoluirala od 19. veka do danas? ID) Imajući u vidu uslove u kojima se ona praktikuje, može li kritičar u novinama biti nešto više od običnog hroničara ili svedoka? i, III) Ne dolazi li do sve dubljeg prekida između kritike esejista i one „žurnalista“? Ako dolazi, ne dovodi li to do nemogućmosti da se primene isti metođi u eseju i u novinskor članku?

Na ova pitanja su odsovorili, sem malih „izuzetaka, skoro svi književni kritičari Pariza, a među njima i Rolan Bart, tvorac takozvane „nove kritike“, u stvari eseJjističke kritike, koja je, u poslednje vreme, došla pod oštar udar univerzitetskih kru gova. Po mišljenju Rolana Barta, koji veoma retko obiav ljuje u novinama, prekid između spomenutih dveju vrsta kritika je došao kad su pisci počeli da pišu i proizvo-

de knjige kritika koje nisu prošle kroz relej hron'ke. Aubonomna knjiga kritika,

tvrdi dalje Bart, počinje eselima pisaca kao što su Siaves, Prust, a takođe i Di Bos. Na pitanje da li postoji nekakva razlika između Knjige i člamka, Bart je odgovorio da se još od Malarmea zna da Kmjiga implicira specifičam kreativan stav. „Kritikahronika je normativma — kaže Bart. — Niema je uloga da selekcionira., da izvrši iz= bor. da odeli đobro ođ rđavog istovremeno u svim knjigama koje joj se nude, a ta-

kođe i unutar jedne fie iste injige. Opis koji ova vrsta kritike daje jednom delu teste ono što objašnjava ili zacionalizuje izbor ućčinjem od strane Kritijara. U Knjizi kritika situacija je upravo obrnuta“. R. M. Alberes smatra, međutim, da je u XIX veku svaki kritičar imao pred sobom manje-više homogenu publiku, sa homogenom kulvurom i homogenim ukusom, pa je, prema tome, bio u neku ruku „reprezentani“ izvesne tendencije javnog ukusa. Danas stvar ne Stoji tako, kritika postaje Kkrikika otkrivanja i ıspitivanja umesto da se služi sankcijom kao u devetnaestom veku. On me smatra da ne:zbežno mora da dođe do raskida između naučine neo-kritike i „aktuelne kritike“. Fo njegovom mišljenju razlika između članka koji se piše za novine i članka za ćasopis i jeste upravo u tome što se prvi stvara u TIO> ku od nekoliko časova, u jednom živom i familijarnom stilu, dok se drugi stvara u roku od više meseci i u pedanincmi stilu. Za neo-kritiku duhovito primećuje da su-je otkrili žurnalisti cko 1960. godine, kada su za nju konstatovali da nema tempera– ment novima»vski, nego više nekog her doktora koji se bojažljivo drži po strani. Alen Boske je mišljenja da je Writika XIX vcka htela da bude ioytezijenska, dok je danas Mritičaru moguće da se služi izvesncm vrstom subjek= tivizma. Smatra iakođe da uslovi rada nisu cd velikog znalčaja, da kritičar nema Dofrebe za luksuzom, komforom ili velikim rokovima. Po njemu kritika može da se piše na kolenu, u metrou, stojeći, važno je da uhvali suštinu dela. Misejist u scbi :piŠe za sebe, drži se filozofije

slobodno komun:cira s dalekim čitaocem. Gi Dimir svodi ceo prcblem na pitanje dužine. Šta je Kritičar? pita se on i odmah cdgovara: „Pažljivi čitalac“. Lik Estang ema tra da je do promena u novinskoj književnoj Kritici' posle XIX veka došlo u onoj meri u kojoj su se i same novine pbromen:le, kao i uslavi vada kritičara, pa i sama publika koja, danas. traži da ore svega bude dobro infor-

ı misana.. Mosle rata, kaže on

rlalje, kritičari avangarde su naglo otkrili u velikim dnevnicima publici na prime 'takvog pesnika kao što je MEliar, i to u vreme kada pažnja čitalaca nije išla dalje od Rostana. Matje Gale, opet. tvrdi da je novinski kritičar u stvari skretničar koji Dosmatra kako prolaze vozovi, Esejisti, međutim, rade za večnost. Kleber Edens se DGziva na Bodlera koji je tražio od književne kritike da bude „zanimljiva“ i „poetiČčna“. Po njegovom' mišlienju duboke razlike i nema između članka u novinama i jedne pesme. Kritičar koji nije pisac, po' njemu. nema nikakvog značaja, Rober Kanters smatra da pisati kritiku znači izabirati, a ono što se u njoj promenilo od XIX veka naovamo jesu promene u književnim navikama i u njihovom osvetljavanju. Od kritičara se, osim toga, danas zahteva da raspolaže večom kulturom: od formacije Kklaslično-humanističke a la SentBev danas se prešlo na formaciju inspirisanu razvitkom različitih „humanih „nauka“. Delo treba danas „osvetiti 5 gledišta današnje a ne jučerašnje psihologije, pomoću psihoanalize, amtropologije, 50 ciologije, estetike, itd. Kritika, na kraju krajeva, izgleda da treba.da postane takođe Jedna od „humanih“ nauka. On takođe ne veruje da će doći neizbežno da raskida između dveju vrsta kritika. Naučna kritika, po njegovom mišlienju, pokušava da uđe u laboratoriju knj'ževnog stva ranja i izgleda da ide'prema Jednoj vrsti vrlo visoke tehnike u analizi i naročito u jeziku. Moris Nado, sa svoje strane, tvrdi da je Kritika pretrpela od XIN veka naovamo znane „promene kao.i sve drugo. „Zna se, međutim, kaže on dalje, da je za pisce svoje epohe Sent-Bev bio i kiša i lepo vreme: on hije priznavao ni genij Balzaka, ni Bodlera, ni PFlobera. Damas mi smatramo tog velikog pisca kao rđavog novinskog kritičara“. .T. M.

WNJIŽEVNE NOVINE