Književne novine

KOTTIKA

MEĐU ROMANIMA, objavljenim prošle godine bilo je nekoliko dobrih ostvarenja; njihovi autori su uglavnom mlađi pisci. Donoseći žar i polet mladalačkih uverenja, lirskih i apstraktnih Sstilizacija, oni manje~ -više svi odbacuju realističko pripovedanje i hipermodernu nekomu-– nikativnost. Sa zanatskom spretnošću i sa jasno postavljenim teorijskim ciljevima, oni ušpešno odbacuju provincijski shvaćenu koncepciju modernog romana (koja se bila odomačila kod nekih starijih veoma poznatih pisaca) zasnovanu na pogrešnim i izvitoperenim pretpostavkama. Ali većina mladih i mlađih romansijera više može da nam se dopadne no što.je u stanju da nas oduševi. Njihovim Kknjigama, inače. korektno pisanim, često nedostaje snaga i razigranost imaginacije, intemzitet žŽivota, iskustvo i emocionalnost. Estetizam koji se hrani lektirom. isforsirana i veštačka filozofska univerzalnost, težnia ka biblijskim težnjama i simbolima. verbalistički st“: eto nekoliko negativnih obeležja našeg romana u ovom času.

'1 baš onda kada se pravio bilans protekle gogihe Dojavio se roman „Kiklop“ Ranka Marinkovića. Sa sumnjom smo uzeli Knjigu u ruke: hoće li stari majstor pripovetke, koji je toliko godina ćutao, uspeti da stvori delo dostojno jednog „Anđela“ ili „Zagrljaja“? Ali, strevnje nisu 'dugo trajale. Evo nas, dakle. suočenih- sa romanom izuzetne vrednosti. Kritičar koji po profesionalnoi dužnosti čita sve. ili bar većinu štampanih knjiga, otupliuje od zamora. Ali· „Kiklop“ će ga itekako uzbuditi i Donetil On nije zanimljiv na način jedne kriminalne priče ili jednog površnog i zabavnog romana čija je radnia prepuna događaja. „Kiklob“ nas privlači i obuzima gustinom i snagom svoga sveta čije su dimenzije i značenja mnogobroini, Ovaj svet oniie sjajan, lep ni dopadljiv: to ie moderni gradski pakao nad kojim se nadvila senka rata. Na početku i kraju knjige nalaze

se simbolični" prizori bede, nesreće, poniženia i vulgarnosti: Melkior Tresić, mladi zagrebački novinar, silazi u klozet, u podzemlje, u oblast fiziološkog, smradnog i mračnog; na kraju om. slušajući grmljavinu aprilskog rata. polazi mu u susret četvoronoškc,J} Džoisova i Krležina poruka. udružuju se i preobražavaju se, dobijajući novi smisao, nove vrednosti.

aen=ggupanniuuer aiu: cezznersmunumenalas rar aememrermunzniezaeserezunuerasnuuua ye ameasn nus nmurunIu uuu reaeuii|

ZA JEDNU KNJIŽEVNOST može da bude veliko ohrabrenje kada se u njoj, u Yelativno krafkom vremenskom razdoblju od godinu-dve dana, javi desetina mlađih i naimlađih romansijera i pripovedača i namah stekne nesumniivo književno ime i nagovesti svoj budući, još plod= niji i zreliji stvaralački rad. Pojava novog naTaštaja mlađih prozaista u svim jugoslovenskim književnostima, naročito u srpskoj, u koioj su se, jedan za drugim, kao već uglavnom formirani pisci od izrazitog pripovedačkog nerva i solidne kniiževne kulture, u toku proteklih nekoliko godina, javili Danilo Kiš, „Bran'mir Šćepanović, Mirko Kovač, Živojin Pavlović, Žika Lazić, Filip David, Borislav Pekić, Olga Ostojić=Belča, Rade Vojvodić, Rađomir Smiljanić i drugi, predstavlia, u stvari, mnogo više nego što je to jedan deo kritike osetio i priznao. Zasenjeni autoritetom i ugledom romansijera i pisaca starijeg naraštaja, koji šu, “svojim delom otvorili epohu romana u noviioi srpskoj književnosti, pojedini kritičari dočekali su mlade pripovedače hladno, strogo i mrzešljivo, s nepo= verenjem i podozrivošću, izgubivši iz vida da mnoge greške i zablude, slabosti i preteYrivania u knjigama mladih, ma koliko da su karakteristične i podložne kritici, ipak nisu u srazmeri s pozitivnim vrednostima i bitnim stvaralačkim odlikepma novog bripovedačkog maraštaja, koji, sudeći već po prvim rezultatima, ima i snage i mogućmosfi da nastavi uspon romana, započet delovanjem i ostvarenima prve bosleratne generacije pripovedača i romanopisaca. Prva ' kniiga Mirka Kovača, jednog od najtalentovanijih predstavnika toga mlađega naraštaja, izazvala je, svojevremeno, čak i više nego nezadovolistvo jednog dela kritike. Koristeći se, na nekakav svojeglav način. pravom na kritiku i javno izražavanje vlastitog mišlje~

NOVI ROMAN Živojina Pavlovića, „Lutke“, izvesnim svojim veoma bitnim formalnim i sadržajnim elementima izaziva sasvim određene asocijacije. Ovo delo, u kome se pripoveda kako su stanovnici jedne kuće u jednoj beogradskoj ulici proveli sredu 3. oktobra 1951. godine, podseća na takozvani „kolektivni roman” Koji su, tridesetih godina ovoga veka, propagirali levičarski orijentisani američki Književni kritičari i koji je, kao književni oblik čiji je prevashodhni cilj bio da pokaže kako društvo u kome ljudi žive određuje njihove živote, svoju

najimpresivniju realizaciju doživeo u trilogiji

„USA“ Džona Dos Pasosa. Pavlović u „Lutkama“ podšeća na Dos Pasosa pošto ima sličan, ali znatno ograničeniji cilj i pošto primenjuje sličnu, .ali mnogo manje kompleksnu i raznovr=-

su febniku od one kojom je američki pisac .

pisao svoje romane.

• . Pavlović je naumio da prikaže jeđan određeni vremenski trenutak našeg posleratnog Žživota prateći, iz sata u saf, damare života koji otkucavaju u jednoj dvospratnici, i želeći, slikanjem tridesetak njenih stanara, da načini pgnoramski presek karakterističnih ljudskih sudbina vezanih za to vreme. On je opisao jedan običan dan čijim se proticanjem otkriva kolektivna situacija jedne ljudske zajednice kojoj se pristupa kroz posmatranje posebnih i specifičnih slučajeva, i čije se kolektivno iskustvo doživljava 'kao, suma pojedinačnih iskustava drugačijeg registra ali sličnog tonaliteta,

Postupak" kojim je Pavlović uobičavao građu koju je.izabrao za predmet svoga dela nametao je jedno ritmički ispresecano, istrzano, sinkopirano prezentiranje situacija .i ličnosti koje su vetrovi života sabrali pod zajednički krov. Dvospratnica unutar čijih zidova žive iatomizovane porodične čelije sa svojim privatnim sukobima, interešovanjima i jadima, i gde se snažno oseća i odražava bilo onog velikog }i 'goropadnog života koje otkucava svojim nezaustavljivim i neumoljivim tempom, postaje, u Pavlovićevoj knjizi, neka vrsta eksperimen=

KNJIŽEVNE WOVINB

ww... M! 4

U liku Kiklopa, jednookog ljudožderskog čudovišta. oličen je užas rata, čije prisustvo na evropskim bojištima krajem četvrte decemije ovog veka uznemiruje Marinkovićeve junake. Ali antimilitaristička i antiratna tendencija niie ni vladajuća ni najbolja osobina „KikloDa“. Piščeva vizija života je izrazito tragično*croTeskna. Homerovski monstrum je u mnogočemu i sam život bošmatran u svim svojim biološkim i duhovnim manifestacijama. Patnja i cerekanje razležu se po tamnim prostorima Marinkovićevog sveta. Usamljenost, ravnodušnost. neostvarene čežnje, uzaludmi pokušaji za sborazumevanjem: u jednom takvom ambijentu čovek navlači masku na lice, uzima tuđe patetične poze, prikriva svoje intimne misli i

· govorni opšte fraze. Počinje samrtnička igra na

ivici propasti: orgijanje boemstva kome se pređaju daroviti intelektualci, koji od te iscrpljujuće igre postaiu vremenom prazni, presahli, polumrtvi. Ne retko, imamo utisak da se pred našim očima kreću ljudi preobraženi, usred ODšteg besmisla. u utvare, u jeziva bića predana mračnoj igri i smrti. Zadah truleži jzobličava ih dajući im ponekad neljudski vid. Ogromno kiklopsko čudovište sa kojim se suđaraju na javi i u snu kao da ih je zarazilo svojom stravičnom blizinom. I oni sami, iako možda plemeniti i do~

nia, neki učesnici u razgovorima o romanu „Gubilište“, vođenim pre nekoliko godina na stranicama dvaju beogradskih listova, pripisivali su autoru sve misli njegovih junaka i, služeći se vulgarizatorskim metodom, kojim bi se mogli osuditi svi pisci sveta, došli do zaključka da delo mladog, tada tek dvadesetčetvorogodišnjeg pisca, označava tipičan nemarksistički odnos prema predmetu literarne obrađe i evidentno iskrivljavanje stvarnosti, zbog čega bi, eo ipso, trebalo pozvati na odgovornost sve one koji su to delo štampali i koji su ga pohvalno ocenili. Neprijatnost te mučne situacije, ispunjene razgoropađenim konzervatizmom i podozrenjem prema mlađim stvaraocima, nije, doduše. obeshrabrila pisca, ali je dovela do parađoksalnih rezultata. Mirka Kovača, nekada optuženog za iskrivljavanje stvarnosti, danas bi se, povodom romana „Moja sestra Elida“, moglo

talnog staklenog zvona sa poroznim zidovima pod kojim žive ljudi neraskidivo' srasli 'sa životom velike ljudske porodice.

Skriveno oko Pavlovićeve romanšijerske kamere u ovoj knjizi neprestano je u pokretu. Ono šeta: iz jednog stana u drugi, od jedne do druge ličnosti, hvata ih u frenucima ili Pposmatra u kraikim vremenskim razdobljima, kad same, ili suočene sa svojim bližnjim, o sebi uspevaju dovolino da kažu i da se, bez piščevih dubinskih psiholoških intervencija, otkriju kao celoviti karakteri. Pavlović je od onih pisaca, koji se nerado upuštaju u analizu psihičkih stanja, u raščlanjivonje psihičkih slojev8 situacija koje ovisuju; on svoje ličnosti bDbrikazuje u psihološki osmišljenim u uverljivo ocrtanim odnosima kroz koje se da naslutiti psihološka valjanost piščevog percepiranja. Zbog toga mnogo ne smeta što ličnosti u ovom romanu nisu celovitije opisane. One su prikazane u situacilama kroz koje se, na osnovu pojedinosti koje su o njima saopštene, sasvim lako može doći do njihove ljudske celovitosti.

~“ • 1 • ĆGarı ironije i lirizma

Ranko Marinković: „KIKLOP“, „Prosveta“, Beograd 1965.

bri, postaju zli, ispunjeni mržnjom, očajanjermi od koga gube sva merila vrednosti i svaku nadu. Takav je, na primer, Ugo, zabavno-tužni princ boemskih svečanosti, u čijoj obesti i beskrupuloznosti prepoznajemo mržnju na “oca. koja se prikriva nipodaštavanjem svega i svačega; takvi su još i Maestr lubijani novinar izvanrednog uma, OBorčen na tehnički na+predak, ljubitelj Dostojevskog, čiji život DOdseća na sudbine kdje je Dostojevski ovekovečio: hiroment Adam-Ažma, koji u stopu prati Melkiora Tresića izazivajući u njemu sumnje, strahove. zlobu: i najzad nezaboravni lik Vivijane. devojke za kojom žudi Melkior. To ime joj zapravo daje sam junak želeći da je izdđigne na visinu mita i poezije. Lik devojke, ograničene i u mnogo čemu trivijalne, predstavlja dalju silaznu stepenicu u srozavanju ideala „večno> ženskog“, kome prisustvujemo u mođenrnoj književnosti. Kao da je sve počelo sa Manovim junakinjama Ingeborg i Klavdijom Šoša, koje više vole snagu i zdravlje nego pamet i'talenat. da bi posle sve palo do nivoa animalnog sa Džojsovom Meri Blum i Foknerovim junakiniama. Žena postaje u delima modernih romansijera ?Tiačeto mraka, nagona, ogranjčenosti i vulgarnosti. Suprotnost između zamišljene, izmaštane Vivijane i stvarne, anonimne i mlade

.

Mali

veliki

mrak

Mirko Kovač: „MOJA SESTRA ELIDA“, „Prosveta“, Beograd 1965.

prekoreti zbog svojevrsnog bekstva od stvamo= sti u jedan gotovo apstraktni i imaginarni svet posuvraćenih i ogoljenih egzistencija i bomerenih sudbina, bekstva koje se, u izvesnoi meri, može shvatiti kao posledica neknjiževne hajke kojoj je mladi pisac bio izložen na samome početku književne karijere.

Eskapizam Mirka Kovača. koji je uostalom prividan i uslovan, ne razlikuje se od eskapizma, drugih pripadnika njegovog literarnog naraštaja koji, zatvoreni unutar svojih vlastitih svetova, do kojih ritam i buka života dopiru samo u dalekim odjecima, na jeđan osobeni i posredan način sugeriraju zakliučak „da je bekstvo od stvarnosti određeni vid pobune protiv postojećeg sistema vrednosti. Pomereni i iščašeni svet, o kome Mirko Kovač piše u romanu „Moja sestra EBlida“, sasvim je nalik na svet koji poznajemo iz „Gubilišta“. Razlika je samo u tome što se

Jedan običan dan

Živojin Pavlović:

„LUTKE“, | „Prosveta“, Beograd 1965.

„Lutke“ nemaju klasičnu narativnu strukturu. Fragmente ovoga dela strukturalno ce> mentira, tako reći, pomeranje kazaljke na časovniku, pošto je od samog početka jasno da pisca zanima u prvom redu ono što se dešava od trenutka kad prvi stanar ustame iz postelie' do trenutka kad poslednji stanar ode.na Dpoči-. nak. Iskidani tok priče, u kojoj ritam statične svakidašnjice biva presecan i. narušavan ritmom dinamičke akcije (koja se u zgradi vodi mada je najveći deo stanara nije svestan), dobija na kraiu sasvim celovitu znaokruženost. jer događaji čije se rešenje očekivalo svoje objašnjenje dobijaju, a ona zbivanja koja su bila obični trenuci u životu običnih · ljudi · jednog običnog dana, jasno je, ni- sutradan ne mogu đa Sudu ništa drugo.

Veštinu svog pripovedanja Pavlović je MOtvrdio time što je i one sasvim statične, gotovo umrfvljeno monoftone životne podatke saomštavao pripovedački dinamično i dramski intenzivno, narativnom lakoćom rasnog DriDOVEdača i eliptičnošću odličnog sfiliste, „Akcijom

lepe: ·žene lj8z ukusa, strahovito pohotljiv' ao Je Ranko Marinković oštro i neobično cinieho. TF sama Vivijahna uklapa se u bezmerje kiklopske tame koja poriče svaki napor intelekta, svaku .telkovinu kulture. Melkior Tresić, moderni Odisej bez verne Penelope i bez želje za povratkom u svoj dom, koji uostalom i nema, usamljen i gonjen, suočen sa Polif:mom, puzi četvoronoške kao i Homerov jun:tk. Melkior ide pravo u susret vatu, haosu, čeličnom i, ogromo čudovištu; ima li za njega ikakvog spasa

puta? O Sfilska sredsiva kojima je pisan ovaj moćni 'Toman STična su onima, već ranije uootrebljenim u najboljim Marinkovićem pripovetkama, to_su ironija i lirizam.. Tragedije nema tzmo, kaže OCOLITK a ISO: e a ličnosti u rormsur de počinje skepsa. Tragične situaciie dovedene do vrhunca preobraćajiu se u komiku! Nesreća se ceri na tih nekoliko stotina strana sa sa uzbudljivom poetskom lepotom i cinizmom istovremeno. 'Tu mema blagosti ni sentimentalnosti! Zanosi su duboki, ali isto tako je i podsmeh snažan i surov. Ranko Marinković je majstor groteske.

Barokna mašta ovog pisca razliva se u bpra= vom obilju. Nailazimo. krečući se kroz njegov sumorni svet načet propadanjem, na odlomke najčistiie lirske egzaltacije, na parodije, siajne jezičke kalambure, na upečatljive realističke opise sredine i ljudi.

'Romansijerski talenat Ranka Marinkovića

jeda? je od najsvestraniiih u našoj savremenoj

književnosti. On je podjednako sposoban da

'stvori živi ljudski lik, da đožara atmosferu jed~

nog ambijenta, da raspravlia o pitanilma umetnosti i života. Ima u „Kiklonu“ razlivenosti, preterivanja,” narušavanja sklada. Ali roman. u celini posmatran, nameće se sa velikom silinom, gotovo" je: nemoguće odoleti toj rascvetaloi i nabujaloj gromadnoi snazi, i divljoj i oplemenjenoi' u isti mah. Suočavanje sa jeđnim izuzetnim delom podrazpmmeva groznicu čitanja i 'doživliavanja. Toko b'iva i sa „Kiklopom“, Da' završim ovai člannmk ličnim priznanjem: završavajući „Kiklopa“, osećao sam” se isto tako.obogaćen. ushićen i srećan kmno i onda kad sam' čitao „S ODO O) „Prokletu avliju“, „LeEID BOTS" |B

i Pavle Zorić

pisac, u novome romanu, još više oslobodio spleta konkretnih uslovnosti i što je prekinuo gotovo sve veze sa ilom na kome se dešavaiu groteskne i .mračne istorije njegovih junaka. „Varoš“ i „Hercegovina“, čak i pored lo%aliteta koje niie teško identifikovati. moeu da budu podjednako i kod nas, i na Siciliji, ili bilo gde na Mediteranu, pa i 'drugde, jer prinađajiu istome svetu kome pripada Foknerov Džeferson u Joknapatafi. U romanu „Moia sestra Blida“- parabola, na kojoj Kovač insistira, kompletnija je, dovršena i sesvim čista. Delo poseduie svoju vlastitu stvarnost. koja samo vrividno, i spolja, nalikuie na realni svet, i koja se ne može jednostavno đešifrovati i prevesti na svakodnevni, obični govor jave. Kao što ne donzvoliava mi pažljivu, đetalinu i sistematičnu kniiževnu analizu. Kovačev tekst se otima:i mehanizmu standardne kritičke interpretacije, TĐogofovu one koja se vrši u stitu školske, didaktično-vulgarizatorske sheme šta ie pisac hteo da kaže. Odsustvo klasičnih pretbostavki realističkog romana: jedinstveno» toka događaja, logički razvijene fabule, „psihološki iznijansiranih ličnosti itd.. govore u ” prilog sumnje da „Moja sestra Eliđa“ i nije roman u klasičnom smislu reči, već fragična poetska vizija liudskog mraka i očaja, kakvu izražavaju neki. filmovi Luisa Buniuela i kakva se. u ne= uporđivo intelektualnijoji atmosferi visoke erudicije i maštovite imnginativnosti, nalazi kod Horhe Luis Borhesa, koga je Kovač očigledno čitao. i čija bi misao da „naš udes nije strašan zato što je nestvaran; strašem je zato što je neizmeniljiv“, mogla da posluži kao kliuč za razumevanie dela. Mirka Kovača. Dvboki. iskonski mrak fajanstva ljudske egzistenciše zjapi iz ro' Nastavak na 4. strani

Predrag Palavestra

ere ie ad Bi e aaa eSSSEiO eee eeae teaser ei iri iEr a O aaa e ari ai Te ea i a ———

kojom se pojačava dramski intenzitet događaa više nego pripovedanja Pavlović u svoj roman unosi tematiku i atmosferu svojih priča iz „HMrivudave reke“. Zaseda koju pripadnici službe bezbednosti postavljaju jednom informbirovcu:i „kadrovi“ koji prikazuju Vuka Babića prožeti su istim onim akcentima muške. surovosti i. dati su malo prenaglašeno naturalistički, naročito u izvesnim detaljima (Laletova.smrft). Moglo.bi.se čak reći da ovi akcioni detalji donekle „vise“ izvan tkiva romana. da: bi bez njih roman dobio na usredsređenosti atmosfere, ali. bi, s druge strane, BoŠUnU E SU RECI u: nitmu.

:T.u „Lutkama” ima nečeg od onoga što se kod Das Pasosa zove „newsreel”, Citati iz novina, odlomci šlagera, bioskopski program, radio emisije: veoma: funkcionalno su. uklopljeni u tekst. O detalji ne samo da pomažu piscu da svoje

junake Što“ 'autentičnije SBnošij u jedan vremen= ski, trenutak, nego. oni i kod čitaoca izazivaju sasvim. "određene. asočijaotju; Oni su dati kao životna ' građa · oko koje · se ličnosti SO O vajuj okupljaju ili 'razilaze.

Premda. sudbine ličnosti pomoću čijih života „Pavlović gradi pejzaž jednog kolektivnog · iskustva nisu, identične, atmosfera. kojom su natopljena. njihova unutarnja raspoloženja iu. Wojoj se odvijaju, njihovi životi u mnogome, je istovetna. Dan u kome ih pisac fiksira u stva-. TI ij 'samo jedan trenutak večnog osećanja promašenosti, „umrtvljenog. trajanja“ u komu Se, ništa ne, menja, „ustaljenog buta“ koji se SVO di na ·uzaludne životne žalopojke, na izvesnost ijudske nemoći. "U svetu surovosti i hladnoće, u \oiem svako mora da nauči da živi sam, u, žvotu gde je drugarstvo. retko i gde se naižešće živi od. uspomena, ljudi prolaze jedni kraj dru-

"Nastavak na . strani MOJI | · Dušan Puva M