Književne novine

~

Nastavak sa 1. sirane

klasnim neprijateljem!!!), Da li to odgovara istini. da li priznanja naših najuglednijih kritičara, počev od fili Fincija pa nadalje, književnika, političara, kao i najvažnijeg arbitra: publike (koja puni predstave, Ateljea) ne demantuju ovaj stav Oska– ra Daviča? Na tom istom reperioatu se za Vreme mog boravka u Ateljeu pojavilo trideset domaćih dramskih pisaca (između ostalih i Oskar Dawičo) koji su prvi put gledali svoje delo na našoj sceni, dok je surani repertoar odraz traženja najboljeg u svetu avangarde. Zar je osam Sterijinih nagrada, desct Sarajevskih, dve Sedmojulske. oktobarske, niz stotih predstava, afirmacije sa gostovania širom naše zemlje, puka zabluda, greška, promašaj?

Oskar Davičo dalje navodi da se ja bavim prepisivačkom delatnošću u svojim režijama (zbog čega mi Dproriče „ulaženje u istoriju“, zašta ja nemam nikakvih ambicija, kao ni za titulu „prve dame srpske avangarde“) Ovo mišljenje je do te mere nestručno, da takođe ne zaslužuje od govor da nije i tu angažovan Atelje 212. Pošto se optužujem za prenošenje „pariskih mis-en-scenea“ izjavljujem pod punom odgovomošću da za poslednjih osam godina nisam režirala ni jedan komad koji je izvođen u Parizu, ili ma gde, pre Ateljiea 212. koji bih imala prilike da vidim.

Na kraju želim da Vas podsetim. 4ruže uredniče da ovo nije prvi put da Oskar Davičo na ovaj način postupa sa pozorišnim ]juđima. Pre izvesnog vremena napisao je za jednog istaknutog pozorišnog radnika, književnika Velimira Lukića, da je koristeći svoj položaj direktora drame, stavljao na repertoar svoje SODstvene komade. Pravna je činjenica, » kojoj je javnost obaveštena da je drug Lukić postao direktor drame posle izuzetnih uspeha svojih komada. S stoga. za mene, čovek koji na ta} način nedozvoljeno. neobavešteno, i neodgovorno pokušava da diskvalifikuje druge. kao javni svedok ne zaslužuje ozbiljnu pažnju.

Zahvaljujem Vam druže uredniče na prostoru, koji više oko ovog pitanja ne želim. .da koristim; i žalim što je Atelje 212 ovoga puta došao na stupce Vašegsa lista u ovako neslavnim okolnostima. Zagrebačka publika, srećom, vrlo dobro poznaje rezultate pozorišta. koje je Oskar Davičo, napadom na mene, izabrao za predmet još jedne svoje mizantropske hrisovulje,

Mira TR.LJLOVIi"

PREVODIOCI O SEBI

NA SVOM poslednjem plenarmom sastanku, Udruženje književnih prevodilaca Srbije razmatralo je položaj prevodilaca s obzirom na reformom iIzmcnjeno stamje u mašoj privredi i došlo do zajedničkom zaključka — s kojim je upoznato sve članstvo — da je, u skladu sa novim cenama i povišenjem plata svim radnim ljudima u našoj zajednici, prevodiocima od Žživoinogž značaja povišenje honorara za Usluge koje oni pružaju korisnicima prevoda.

Sledstveno tome, Udruženje knjiZevnih prevodilaca Srbije izvršilo ic analizu novih životnih iroškov:, kao i onih izdataka koje prevodio: ci neminovno imaju u svom radu (hartija, prekucavanje štiva, ı sl.), i došlo do jednog realnog raspona honorara koje bi svakako trebalo davati književnom prevodiocu Dpo jednom autorskom tabaku, odnosno po jednom stihu.

Tako bi za prevođenje književnih i maučnih dela koja ne spadaju u domen vrhunskih svetskih ostvarecnja, prevodioca trebalo honorisati

po skali: od 200 do 300 novih dina· Ya po 1 aut. tabaku, za prozu, i od 2 do 3 nova dinara po stihu, za poeziju.

Za ona dela koja od prevodioca iziskuju izuzetan napor ı mnogo vremena, honorar treba da budc određen slobodnim ugovaranjem između prevodioca i izdavača, ali svakako počev od 300 movih dinara po l autorskom tabaku odnosno od 3 nova dinara po jednom stihu.

Gornja skala treba da se u celosti odnosi ı na ponovljena izdanja. Kako je tiraž od bitne važnosti, kao jedan tiraž treba smatrati tiraž od 8,000 primcraka za prozu, odnosno 5.000 primeraka za poeziju. Za liraže veće od ovih, honorar valja uvećati za onoliko postotaka za koliko iaj tiraž premaša spomenutu osnovu od 8.000 odnosno 5.000 primeraka. Udruženje književnih prevodilaca Srbije apcluje na sve korisnikc prevoda +— izdavačka preduzeća,

Nastavak na M, &trami

DANA

. misiju, i

ŽAO MI JE, GOB8PODINE, ALI NE MOŽEMO DA IH RAŠPARUJEMO

Zerpaavı a SOMA MIPE

MaičČice biata...

Božidar

dar BOŽOVIĆ

NIKO NJ; MOŽE našoj štampi da prebaci da je zaostala u pogledu odnosa između opšteg i konkretnog. Sve je manje uopštenih, načelnih ili „načelnih“ članaka, a sve više konkretnog i čak „konkretnog“ materijala. Ni veliki, ozbiljni listovi ne prezaju od toga da uđu u detalje, da se zadrže na primeru, čak na sitnici, da bi se nešto objasnilo, ilustrovalo, ili možda prosto i direktno raspravilo.

Nije reč samo o rubrikama kao što je, prva ı rodonačalna, već i slavna, „Među nama“, iz našeg najstarijeg lista, „Politike“, Ovakve rubrike, nesumnjivo korisne, kao da su donekle odigrale svoju nekađašnju ulogu, izvršile svoju pionirsku pomalo zaostale za razvitkom ostalih delova sopstvenih listova, zadržavajući se na, često sporednim „strujama i strujicama odvuJenini od glavne bujice života, a vezanim liglav-

nom za nerešiva pitanja ljudskog „muentalileta, više nego za one oblasti gde se nešto može učiniti ili rešiti. Ne mislim, naravno, da ovakve

rubrike poteenim,· jer i one imaju potrebnog odjeka i za sobom težinu javnog mnemja i one nesumnjive činjenice da je nekad Jepo. ali nekad vrlo neprijatno biti „štampan“ u novinama. Ove rubrike, čak, imaju jednu izuzefnu vrlinu: to su pisma samih čitalaca, po pravilu potpisana, redakcije ocenjuju značaj i uopšte suštinu njihove sadržine, ali je jasno da ne stoje u potpunosti iza tih pisama, koja odražavaju pojedinačna mišljenja. Dužan sam, uostalom, da odgovorim na pitanje koje mi je, pismom, uputila grupica čitalaca ove rubrike nedavno: oni se interesuju zašto, u „Među nama“ i, verovatnto, srodnim rubrikama drugih listova, ponekad ispod tekstova nadu puno ime i prezime, adresu, pa čak i broji lične karte autora, a ponekad samo inicijale. Mislim da iza takve prakse stoji, u suštini, ispravna politika. U principu se ne objavljuju anonimna pisma, jer bi ona značila da svako može da napadne po miloj volji koga god želi i da za to ne odgovara, makar bila i čista kleveta u pitanju. Koliko znam, redakcije po pravilu proveravaju, preko svojih dopisnika, postojanje potpisanih ličnosti. S druge strane, one poštuju, u nekim slučajevima, želiu autlora ovih tekstova da ostanu javnosti nepoznati, te ih potpisuju samo inicijalima, jer se može. u našoj sredini. dogoditi čoveku da ima manje ili više ozbiljne neprijatnosti ako onaj ko je pogođen istinom sazna njegovo ime. Stvar je ocene redakcije da li je zahtev autora da ostane nepoznat opravdan ili ne, a i kad ostane, to ne znači da je i redakciji nepoznat i da je mogao neodgovorno da se posluži klevetom (po zakonu i praksi, urednik pred sudom snosi svu odgovornost za uvredu i klevetu ako ne otkrije autora teksta). Zašto, pak, neki napisi imaju pod sobom, osim imena i prezimena, i adrese. čak i broj lične karte: to je odraz primilivizma urednika, kome broj lične karte predstavlja neku vrednost. i koji Je smeo s uma da će jednog dana i sam ovaj dokument da nestane, a da ljudi ni danas, ako su živi i realni, nisu brojevi.

Ali, da se vratimo suštini onoga od čega smo počeli. Redakcije, sasvim ispravno, i to skoro u svim dnevnim i nedeljinim listovima. insistiraju

na određenosti objavljenih tekstova, na njihovoj

svrsishodnosti, na tome da se, osim informacija i opštih istina, kazuju i kritički, a živi. podaci i primeti. i lična mišijenja, o raznim oblastima našes

života. Neke redakcije — recimo one večernjih listova — ponekad odu i predaleko u svpjoj želji

da podstaknu ili čak iniciraju publikovanje ličnih stavova zainieresovanih pojedinaca u nekim oblastima (primeri nekih anketa ili serijskih intervjua, osobito u oblasti kulture i umefinosti: manje je smelosti kad je reč o privredi, a ponajmanje kad

je reč o bolitici).

Rade MILOŠEVIĆ

Plavo leto

A VGUST mi w grlu spava uyonaulo pa bih poljubio taj pesak

1". TYUCI

što, mi je SYce

ispod, sunca i btit”ca y spustio bih Tuku od blave kože i wu 000

neba

To nas i dovodi do ključnog pitanja, do broblema odgovornosti redakcije za ono što štampa, Da li se problematična mišljenja, ili čak eviđentno uvredljive tvrđnje, koje sa istinom ponekad nemaju nikakve veze, mogu štampati prosto zato što je neki čitalac lista ili, češće, neko poznatog u javnosti imena, to napisao i potpisao? Da li je u redu da se redakcija lista, jednostavno. ogradi od sadržaja koji može biti pristrasan, suprotan istini, a ponekad i klevetnički, na taj način što je samo „ustupila“ prostor u jednom svom broju jednom

takvom tekstu? Istini za volju, ima slučajeva da ·

je ta ograda ne samo formalna nego čak i lažna, ier je redakcija sama dala podsticaj da se ovakav ili onakav tekst određenog pojedinca objavi, S druge strane, u slučaju kad pismo pojedinca nije došlo na inspiraciju same redakcije, već isključivo po Želji svog autora, treba li redakcija da se stavlja u ulogu arbitra, ponekad čak i cenzora, i ·da ne objavljuje mišljenja koja mogu biti i sasvim na mestu, ali će eventualno nekome biti neprijatna? Stvar je, dakle, složena i recepta nema, nl]ti ga mi, u ovoj rubrici, možemo. davati (iako. por stoje neke osnovne premise koje se moraju poštovati i koje su tojiko blizu ma potrebe navoditi).

Demokcratičnost je, u šarenoj sve veća. Sađa čak ima i nepotrebno mnogo Pprimera da takozvani „obični“ ljudi mogu da napišu po srcu što im se sviđa, i da im se to objavi čak i premda je odraz subjektivnog, iskrivljenog gledanja (posle čega dolaze neprijatne ispravke — a štampa je na ispravke poslovično alergična — i u nekim slučajevima i čitave polemike, ili, ponekad, i sudski SDOTOV!).

Ispada ipak da se i o ovakvim rubrikama mora da vodi što više računa, da treba odstranjivati ono što je lično, netačno, deformisano. A šta tel da se kaže za one primere gde neko ođ moćčnika ovog našeg sveta kaže neodgovornu, netačnu i ružnu stvar, a redakcija lista nema petlju da mu to izbaci iz teksta, po cenu da se s njim i oko eelog teksta sukobi. U javnosti je prisutan „nedavan slučaj sa intervjuom Daviča u „Vjesniku“. Niko Daviču, pored mesta u literaturi kakvo će mu na-– ša književna istorija odrediti, ne spori ni pravo da misli što gbd želi o stvarima, pojavama i ljudima. Ne spori mu ni pravo da nekog m?zi, racioralno ili ne. I on je, pretpostavimo, čovek, sa strasliina na koje nema manje prava od nas ostalih, bez obzira na književni ugled i sedišta u forumima. Da li mu, međutim, sve to daje pravo da bublikuje klevetničke tekstove i stvari koje ne stoje i — što nas ovde neuporedivo više interesuje od njegove ličnosti i njenih prava — da li su redakcije lišene svoje odgovornosti kad štampaju tekstove ličnosti

“uglednih ili zaslužnih, Može se jedan deo javnosti. one upućenije, slatko smejati malicioznoj koještariji iz nekog uglednog pera; ogromna većina manje obaveštenih čitalaca će, ZDOS ugleda tog pera, i lista koji mu je ukazao gostoprimstvo, DOVeTOvati u sve to kao u punu istinu i tačno mišljenje.

Engleski humorista mađarskog porekla Džordž Majks alias Đerđ Mikeš u jednom svom tekstu na temu sličnu ovoj. citira tačnu poslovicu da „malo biata uvek ostaje“ na obrazu koji je blatom, makar i sasvim nepravedno, ubrljan. Ako i vukavicama diraš blato, uvek će rukavice posle toga biti blatnjave, a nikad se nije čulo da će blato biti rukavićasto. O ovim istinama.o blatu i blaćenju bi naše redakcije morale, zaista, da vode više računa. A i neki ljudi od ugleda i titula.

da reku pomilujem. žuboravo i toplo

da osetim

tebe

MOLITVA ZA TATJANU

4L ODO0m, WŠĆU

leže grumemi tvojih tišina raskriljena: od pstiju i i2#00Y7G tečeš kyoz obale mene odnosiš baladu o snegu

sa pticama

mog pYvog heba

ne ođlazi tanja

„da ih ovđe.me-. „

praksi oko naš8,

_ ŽIVOT OKO NAS

(000 10%

Ljubiša MANOJLOVIĆ

Paaali...

KLANIČNI RADNIK od pedeset pet godina, ra, nije predsednik jednc beogradske opštine i dire|. tor velikog socijalističkog preduzeća, komunista borac, čovek koji jc Revoluciji na žrtvenik bj, prineo svu svoju ljudsku krv, sada od svoga ko, lektiva ukrao 600 grama goveđeg mesa!

Podatak stravičan, Motiv za tešku dramu padu. Potreban je snažan pisac, dubok mislilac, i celo jedno veče u pozorliu, da se ovakav čovekoy postupak objasni, što uvek znači ı iZVĆSnO prav. danje. i i

Drugovi klaničnog radnika N. nisu filozo/i, Nenapisanoj vrućoj drami omi su, dodali hladne odluke: lIsključenje prekršitelja iz Saveza komu. nista, uz dalji zahtev da bude uklonjen iz radnog kolektiva, do kraja odbačen.

U partizanima sc streljalo za šljivu, N. je bj u partizanima, zna to. I, dakle...

Dakle, u redu, da pređemo opet na takve dnu. štvene norme. Samo, da pređemo svi. i

Ala bi pucalo! i

"To bi u isti mah bio i spas za radnika N, Dok on sa 600 grama mesa doćie na red, sigurno bi ponestalo metaka,

Spektakli

POSTOJI (kažu, istinita) priča o Jednom despotu novijeg doba kojijeu gluvo doba noći naredio da mu za po sata dođu svi ministri i generali, Prcgo. jenc su našli u porodičnim gnezdima, one nešio skromnije ugojenc podigli iz postelja ljubavnica, Tek svi su se u kratkom roku pojavili pred licem strogoga gazde.

Komandovao je:

— Svuci se!.. 1 košulju!.. 1 to! Do kraja! Sve!

Gole ih je postrojio, ćuteći vršio smotru., Od. jednom je grmnuo:

— Kakvi ste postali! Kao svinjc!, Kući, na mršavljenjc!

Obukli su sc svi za minut-dva. Nije gledao ko šta nabacuje na scbc, generali sakoe, ministri ši. njele s epoletama, Samo da sc što prc izmaknu ispred despotovih scvajućih očiju ı grmiljavinc despotove, koja im jc svc do izlaza probijala bubne Opne: — Na mršavljenje!

Zamislite kako bi ovo tek izgledalo u nekoj demokratiji, gde se sve zbiva javno, pred očima mladih i slarih (po godinama, ali i shvatanjima o striptizu). Ju, takav skandal!

Lični pokloni a /Ob. 9lid

SAVEZNI SEKRETAR za obrazovanje i kulturu Janez Vipotnik primio je najbolje učesnike sed. mog jugoslovenskog takmičenja mladih matema· tićara. Kao uspomenu, kako javlja »Politika«, Vi. potnik je svakomc od ovih đaka poklonio po ruč ni sat ili foto-aparat. To je ozbiljan izdatak za čoveka. U koliko pokloni nisu od ustanove, Saveznog sekretarijata za obrazovanje i kulturu, dok ih je Vipotnik samo predao. Ali nc, u »Politici« baš pi še: poklonio Vipotnik. |

Poklonio drug.. Poklonio drug... Samo, bilo bi humano da se zapitamo, dokic ii drugovi tako, na ovu skupoću, mogu da izdrže.

Koščica

KOLIKO se samo glodasmo oko košćice koja 5 zove: naknada za K-15! Milion izgubljenih časova i milion jedan iskidan nerv. Zar takva stvar ba nije mogla da se do kraja udesi saveznim prop som, makar rešenje ı ne bilo savršeno? Jeste, gr dili bismo vladu, koloj to i inače pripada kao ne ka vrsta narodne počasti. Ovako se, deleći neve liku zaostavštinu za Života vrlo izdašnce majčicć K-15, moj drug smrtno naljutio na mene. . Da vladi olakšam, ja bih doista rado sve pi. mio na svoju bradu. Samo, moj drug koji na 8 dišnji odmor odlazi grdeći mene, nezadovoljai podelom naknade, svejedno grdi i vladu.

Pokrenuti duhovi JEDAN RADNIK Kožare u Kumanovu kritikova)

je administraciju što koči proizvodnju kože, To | delovalo. Kao prvo, odrali su kožu kritičaru,

Društveno zlo

ONOMAD čotiri velike afere na dvema novinskim stranicama. Baš nam ništa nc valjaju —novint

VINJETE IZRADIO MIODRAG VELIČKOVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINžŽ