Književne novine

POZOJRISTIB

ormavo me

POJAVA anšambla poznatog bpariskoš teatra „Vje Kolombje“ na našim Pozornicama bila je okružena almosterom u kojoj je presahla svaka konvencionalna Rkurtoazija. Mešala su se razna osećanja i raspoloženja, od neskrivene ravnodušnosti ili jashih rezervi do iskrenog razumevanja i odobravanja.

Dileme pred kojima se nalazimo teatar poznaje već decenijama: verujemo da smo našli svoj smisao, na sceni i iz te perspektive najlskše je biti išključiv. Ali, umetnost ne pribađa šamo nama, i teško je potićaf, đeugima pravo da se koriste švojim Vlastitim iskustvom i udelom u igri kako bi od opštih i svuđa priznatih .Scenskih vrednosti učinili sredstva i način da dođu do željenih ciljeva. Stoga je uvek moguče hapađati i braniti repertoar sa delima kao što 5u Igoova „Lukrecija Bordžija“ ili. KI6delov „Talac“,

Za reditelja Bernara Žanija ovde filje reč samo 6 odhosu prema. litetarhom- nasleđu i heRkakvim lUtvžđenim featarskim zakonitostima, nego i sopstvenom doživljaju scenske'ilu-, zije. Za njega nisu toliko bitne neke uopšteno literarne vrednosti, pišče-. va iđejno-estetska opredeljenja, kao ni to đa li je reč o iskonstruisanoj' meloedđrami ili nekoj drugoj prevažiđenoj staroj formi, koliko da li se u tom zaveštanom materijalu može pronaći i oživeti ona snaga koja nas... vezuje za te već daleke vremenske prostore, ne samo intelektualno nego i afocionalno. OE

Potreba da se. ovo tkivo ušaglasi sa potrebama današhjeg gledaoca učinila je da reditelj obrati fzuzetnu pažnju na sve One pojedinosti koje mogu da intenziviraju plastičnost presahlih scenskih oblika i uklone paradokse u samom izrazu. To je i razloč zašto se ne može u načelu biti ni protiv melodrame i njene Osećajne Ppreeksponiranosti, koncenttisane na samog čoveka, Pogotovo što nam i sam ZŽani u ostvarivanju svoje koncepcije „Lukrecije Bordžiie" daje do znanja da sve te strasti. bez obzira što se javljaju u neka kvom redosledu, ne moraju da budu uvek primarne i do kraja logične, Njemu je jašho da svoje subjetivno poimanje fealra pri sustetu sa ovakvim ikivom ne može da održi u grahicama isključivosti, Istrajati na. rlistanci. prema svemu što je VTemehski i istorijski već određeno, ne znači približiti se sa sigurnošću, modePnom teattu, Je, savremena. inter pretacija pozorišne igre podrazumeva istovremeno i sasvim određenu identifikaciju sa tekstom. Ako reditelj i #lumci izražavaju brezit brćma piščevim htenjima ili podstiču

vrednosti

Tek toliko da se oseti vrednost same publici se prepušta dn donese konačnu odluku da li će #a prihvatiti ili ne, Režija time ne želi da prejudđicira naše reakcije, mada im izlazi u susret. U protivnom, zašto uopšte igrati jedno delo, pogotovo ako su mu čak i izvesne estetske odavno preuzima na sebe odgovorhost i za onć šcene sa predimenziohiranim ro mantičarskim izlivima koje izgleda-

promene i

Gostovanje pariskog teatra „Vje Kolombje“ sa Igoovoma „Lukrecijom Bordžijom“ i Klodelovim „Talćem“ a

zastatele. Žani

ZAKLIN DANO

nom plasštičnošću, tako da prizori sa maskiranog bala i situacije u intimnim odajama grofa od Ferare u „Lukreciji Bordžiji“ predstavljaju domete koji po svome unutrašnjem kva litetu imaju nesumnjivo aktuelne teatarske vrednosti. Uopšte — ove dve predstave treba ceniti prema savrhenstvu koje je postignuto u oživljavanju pojeđinih situacija — jer tekstovne Podloge nisu dozvoljavale da 5e izvrši Fegenetisanje i preobraže~

Fenos

somofskim zavesama. Mnogo toga ovde podseća na francuski ieatal uop šte — a posebno na čin „glumačke interpretacije. Za našeg gledaoca, koji je već godinama navikao da glumci privatho šapuću na sćehi, deluje pomalo šokantno izgovarahje svake reči u njenim maksimalnim. frekvencijama. Prolagonisti se ne plaše reči i kod svake pokušavaju da otkriju njeno izvorno značenje. Zbog toga se neke, posebno na početku određenih rečeničnih nizova, izgovatraju sa neuobičajenom eksplcživnošću — joe je u ovom kontekstu ekspresija mnogo važnija nego sintaklička logika. Takav stil zahteva velike glumce — a lakvih je, na žalost, u ovom ansamblu veoma malo. Izuzev Žaklin Dano. Pol Ekofara, He len Sovano i Robera Pattija. ostali kao da su sasvim bezlični. Ali kod svih, pa čak i statista (Paž, na Dprimer) imponuje izuzetha scenska kon centracija i ozbiljnost sa kojom se ophode i prema najkonvencionalnijim situacijama. To im daje šsuperiornost kao ansamblu, pa nema straha da će izneveriti rediteliske intencije, oslabiti titam ili podleći melodramskoj bolećivosti. ?

U našem sećanju će stoga OVO BOstovanje ostati poglavito po onim delikatnim upozorenjima Betnara Žanija na svoje teđiteljske mogućnosti i izvesnim glumačkim kreacijama. To se u prvom redu odnosi na Žaklin Dano — čija Lukrecija Bordžija predstavlja zaista prijatno iz nenađenje. Ova izrazito dramska umetnica nosi u sebi neposredan i izražajan doživljaj koji joj omogućava da se veoma brzo i \kez ikakvih spoljnih sredstava domogne suštine lika koji tumači. Ona ne jlustruje emocije čak ni onda kađa su heprirodno isfoPsiPane, yeć se u takvim slučajevima sa njima obračunava na način kao da one žele u potpunosti da unište njeno prisustvo na sceni. Zato Žaklin Dano sva svoja stanja pretvara u ritmičke faze kroz koje kanališe i smiruje navrle bujice emocija i nastoji da im da svoju ličnu sadržinu. Ovim Lukrecija Bordžija — ta fatalna žena oko čijeg se lika isprepliću mnogobrojne legende bostaje sasvim prihvašljivo i razumljivo stvorenje, čija nam unutarnja realnost, objašnjava u mnogomco i njene spolja uvek neđovoljnho motivi sane postupke. Od tih mnošobrojnih promena i međusobne zavisnosti, cmocionalne napetosti i objektiviza=cija na Sšceni, žavisi sama igra Što se kao vanredno teatarsko dostignuće potvrđuje upravo kroz svoje scen sko delovanje.

Izuzetnu ubedljivost pokazao je

otuđenje u odnosu na sama zbivania — kako stvorili ha sceni uslove da gledaoci i sami sudeluju u iznalaženju pravog smisla? To je upravo ono što fragmentima predstava „Lukre-

cije Bordžije“, pa čak i „Talca“, ma- .

da u znatho manjoj meti, daje savremene scenske valete.

Bernar Žani ni jedno# trenutka nije postao zarobljenik forme. Ta slobođa obezbeđuje mu shagu da boznate dimenzije scene ispuni sašvim prihvafljivim emocionalnim intenzitetom. Uz to, gde ie god moguće, blaso fa stiližzuje, ali kYajnie obazrivo,

ju definitivno neprihvatljivim. Po njegovoj koncepciji — Fežija je dužna da i, njih, makar i veštački, učini snošljivim do te mere da nas bar ne odbijaju sa ihdignacijom.

Ljubav prema featru ovde sc ne dokazuje formalnim egzibicionižmom nego sštvaralačkom iskrenošću, Zar svako mora biti po svaku cenu avan– gardan? To, naravno, ne znači da je Žanhi i jednog časa tu svojoj režiji ispoljio izrazito konvencionalna shva tanja; on prosto ne namerava da scenu bilo čemu žrtvuje. Zato svoju nezavisnošt i prema pišcu i drugačijim shvatanjima. pokazuje vizuel-

nje celokupnog zbivanja. U „Talcu“

sve oVo odnosi se samo na prizore u kojima je Sinji izvrgnuta moralnom pritisku da pređe preko svojih obećanja i pristane na žrtvovanje time Što će se udati za čoveka koga uop= šte ne voli.

Scenografški ambijent je potpuno u stilu rediteljšskih vizija. Bez obzira što su u „Lukreciji Bordžiji“ scenski elementi Leonara PFinija mnštovitiii, a Pjera Simoninija u „Talcu“ acionalniji — oni su ostvareni na istom principu. Stilizovani dekor redu ciranih površina u horizontalnim linijama oivičen je sa strane crnim

još i Pol Ekofardđ tumačeći u „Lukreciji Bordžiji“ lik vojvode od PFerare, a u „Talcu“ ulogu grofa Tusena. To je. snažna glumačka individunlnost širokog dijapazona, sa sugestivnim i preciznim stilom izražavanja, tako da se ni jednog trenutka ne može posumnjati u živofnost likova koje predstavlja, Nasuprot tome — Helen Sovano i Rober Pati samo u izvesnim pasažima ovih predstava uspeli su da izazovu čisti umetnički doživljaj.

Petar Volk

kako ne bi brešao u ekštremnošt.

negira čoveka i u svojoj naturalističkoj isključivosti ne uspeva da še pretvori u logičnu misao i tako postane osnova ećlementarnćc čovćČnosti. Ne potiče li ovakva nasilnost iz ubeđenja da se čoveku može pripisati svaka. abnotmalnost čak i onda kada je apšurdna? Ovde je, čini se, natualizam isprepleten sa nihilizmom — tako da se celo vreme sugerira misao da čovek nile ona najvažnija .vrednost po Kojo, se život konstituiše i aliemiše u svom stalnom previranju. Kako u ovom unakaženom ambijentu — gde uopšte ne postoje ljudski odnosi — obezbediti da ćovek čak i sa svojim destruktivnim silama deluje na čoveka. To što su if iednačeni Srbi i Turci — nije neobično i u potpunosti odgovara konccpciji filma, Ali, haos koji oni stvaraju svojim postupcima, ostaje van strukture filma i auto nijednog trenutka ne želi da ih podvrpne zakonima celine i, štavišć, potencira njihovu izveštačenost.

Zbop 10ga ovaj scenario niič bilo mogućno pretvoriti u pravi film. Mića Popović je i sam priznao poraz već u prvim kadrovima kada Kahrimanu, nastranom Turčinu-pčelaru, prepušta ne samo objašnjavanje fabule Peto i misaonu nadgradnju. Zato i treba preporučiti gledaocu i pre odluke da se vidi ovo delo potrebno Jc proučiti neki od udžbenika o pčelarstvu. Kao autor Popović se suprotstavlja svakom organskom aedinstvu | kombinovanjem raznih priča i verzija iecdnog te istog dopađaja samo zavarava publiku. Jer, očigledno ie i njemu samom

da tu filma nema — pošto še scene me štapaju

niti im celine. određuje značenje, Živo ovđe nije ništa ncobično, taianstveno i moćno tako da sc oseća kapitulantstvo pred njegovim (izičkim izopačenjima, To ie razlog što ovako koncipirana zbivanja mc prerastaju u vizučlnu simboliku. Umesto da proizlazi iz slike i njene vizuelnc nedueljivosti, ona se natura potpuno antifilmskim sredstvima, Tako su otvoreni simboli Bergmana postali nedostižna ambici: ja. Sve ono što je trebalo đa doživimo i sami zaključimo ispričao. je Kahriman. S pravom se posštavlja pitanje da li jedan tako ambićiozan poduhvat možc da počiva na tako novešto urganizovanoj formi? a eAVONa7A

KNJIZMVNE NOVINE.

U suštini, jedna pobuna protiv domaće konvencionalnosti svela se, praktično, na odavno prevaziđene i apsolutno demodirane intelektualne. meditacije. Na meditacije proizašle iz cstetskih principa koji prihvataju samo tačne receptiraprapaJIBONE lišenc svega poetsko# i estetskog u sebi. :

U nemogućnosti da dođe do plastike vizu-

.elnož izraza Mića Popović je kao reditelji žapao

u lošu teatralnost: mizanscem je u mnogim

' scenama potpuno statično postavljen sa, operski · istaknutim protagonistima u prvom planu na-

suprot horu. Linije po kojima se kreću objektivi kamere su geometrijski određenc i samo u nekoliko detalja dozvoljen im je slobodniji

'i prisniji odnos sa stvarima. Uz to, eksterijer

je za mnoge prizore napravljen u studiju sa shematskim svetlom, što je takođe nedopustivo

u ovakvoj vrsti filmova. Kulminacija neukusa, bahatog odnosa prema mogućnošftima filmskog izraza i nepoznavanje suštine filmske šYnežije su Scene sa kaširanom begovom glavom — koja mora biti prava ili joj nema mesta u kadru! Naravno, sve to zašenilo je i ono nekoliko lepo snimljenih sekvenci ali šta to vredi kada njiRz formalnu cleganciju potire rogobatnost celine.

Možda bi ceo ovaj poduhvat bio daleko srećnije sudbine da su mnogobrojni akteri neposrednijc izražavali poverene im likove. Izuzetak su veoma uspele interpretacije Svetolika Nikačevića i Behima Fehmije a posebno Mire Stupice — čija stabilnost, mirmoća i ekspresivhošt zaslužuju posebno priznanje.

P. PF. V.

, r a , ” A i O ~ ra AA e fl A, O OK ~ VV VINU ~

Strahinja M. ŠULJAGIĆ

* *

OSLE — nemam oči nemam, više opseme Kod odeš — .otvaram i naizmenično opet žatpavam, vuke

Posle — neman. više ništa

a sem ?Yeči ma čelu ispisanih i vrhova prstiju Pratim, m nevidljie linije široko otvorenim, praznim, dlanovima,

Hteo bih da bođem, utohem

negde

osećam vidljive i mevidljioć ; vefho9e ,

Slušam, bodigmute zvuke

belunamnja,

Hteo bih da se otkiyem

prelomim

No, mWnoro Yaspršemih listoba ba, se vraćam ?

zamesem

što me mogu wišta

tgleđam, bunar očiju omaođijam

zazidam.

Zagonetka?”

»TRAŽENJE ŠIBIĆE« spada u onu vtstu drama koje ne volimo. · .

Da se tačnije izrazim, u nju se ne inožemo zaljubiti na prvi pogled, jer nc poseduje topla mesta, klimaks, katarzu ili pasaž koji bi u nama probudio žclju da ga ponavljamo devojci na uho. .

»Traženje šibice« je zagonetka, čiji šu ključevi izgubljeni. I to ne samo jedan ključ, već svi — a njih ima toliko, koliko ima „gledalaca.

Ta drama je hladna, mehanička i konstruisana. | kada pročitam sve što sam napisao do ovo-, ga mesta, dolazim do zaključka, da bih iz istih razloga mogao da osudim Šenberga, Bartoka ili Albana Berga. :

U slikarstvu: Mondrijana, Ben Nikolsoha, Maleviča i Kandinskog. .

U arhitekturi: Gropiusa i Rajta. .

U literaturi: Joneska, Kenoa, Pintera, Olbija, Vajsa.. n ]

Ali ko sam ja da osuđujem? Odakle ini to pravo? Odakle drugima to pravo? Ako neko voli zelene oči, samo zelene i ni jedne druge, šta da rade na svetu crne, kestenjastc i ružičaste oči? . M

Osećam strah pred porotom, čak i kada jč gledam na filmu. A porote u literaturi, dovode me do očajanja. Naročito porote, kojc se ne trude da shvate optuženog. .

Kada se izvede jedna televizijska drama, pl!sac počinje da kupuje gomile novina ı časop1sa. Svaki glas u televizijskoj rubrici, jedan je glas iz porote. Sam, na sredini arene, on pogledom prelazi preko gledalaca u očekivanju, hoće li palčevi biti oboreni prema dole ili prema nebu.. Ako Karaulac, slučajno, pronađe mene u masl gledalaca, moći će da vidi da je moj palac okrcnut prema gore. i

Zašto? ri ed

Zbog toga što njegov tekst »Traženje šibice« smatram oslobođenim od svega suvišnog, dopadljivog i slatkasto-otužnog. On je do krajnosti ogoljen i suv, on je poput kičme pojedene ribe.

Svedena na anegdotu o kupovanju šibice, ova drama nas nagoni na razmišljanje.

Iz života jedne žene, odlaze muškarci. Iza njih ostaje samo portret na zidu, nešto ustajalih uspornena i priča o nepoznatom čoveku sa pegama na licu, koji ih je tražio jednog prepodneva. Oni se smenjuju, drama može da traje u nedogled na sličan način, na koji Jonesko u »Ćelavoj pevačici« u poslednjoj indikaciji, zahteva da se predstava ponovi Još jedanput, i još jedanput i sve dotle dok traje život. .

Šta znači pegavi posetilac koga se svi plaše?

Je li on senka prošlosti, ili nekakav zločin ili pretnja ili onaj pegavi, koga smo jedanput povredili i koji dolazi da nas podseti na svoje postojanje? Ko od nas nema po jednog posetioca od koga strepi? I šta je ta žena, koja gubi jednog po jednog, sve ljude sa kojima je Živcla? Je li to ona večita žena, zatrpana, rečima · ljubavi, otpacima proteklih seansi, navika, mirisa i rituala?

Iz drame »Traženje šibice« pretpostavke, izleću na sve strane kao jato preplašenih ptica, kada im se gnezdo sruči na trotoar.

Postoje dakle žene, koje napuštamo — postoje dakle ljudi sa kojima je nemogućno okončati borbu. Oni nikada ne mogu biti pobeđeni, njih je mogućno obesiti, njih je mogućno udaviti, u njih se može ispaliti sto metaka iz mitraljeza, ali oni ni tada ne priznaju da su gotovi, već jednog dana, ko zna kada, stižu stepenicama do naše sreće i kucaju na vrata, i tako stoje sve dok mi ne izađemo postiđeni da 'kupimo šibice i više nikada se ne vratimo,

Ako bi trebalo da ovu dramu podvedem pod neki rod, onda bi to svakako trebalo da bude neka vrsta modeme bajke, sa primesama. košmarskop sha, iz koga se budimo sa teškom, glavom i tegobnim mislima,

Po ostvarenoj atmosferi, »Traženje šibice« podseća na Munkovc enterijere u čijim sc tamnim dubinama kreću avetinjske siluetć žena, među stvarima i senkama.

Scenograf je umeo da ostvari tu otrovnu” gustinu, ali je zaveden opštom televizijskom konfekcijom, utrpao u svoj enterijer kamin, stilske stolice, lustere i trista čuda, dok bi Karaulčevom tekstu više odgovarala jedna neutralna soba, bčz stilskih oznaka, apstraktna kao i sam način na koji je literarno ostvarena.

Vezan dramom za jedinstvo mesta, režiser Daniel Marušić, čije sam mnogobrojne režije imao čast više puta da napadnem, ostvario je ovaj put svakako svoj najbolji televizijski posao. Bez mnogobrojnih filmskih inserata, kojima obiluje Marušićev televizijski stil, on jc izatkao jednu izuzetno kamernu igru, u kojoj su približavanja kamere, lagani farovi i zumovi bili stavljeni u službu teksta, ostavljajući ga samom sebi, i milosti ili nemilosti onih koji ga gledaju. r

o svojoi nameri, »Traženje šibice« spada u dela koja se svakako neće dopasti širokom televizijskom auditorijumu, naviknutom na .čiste priče. U ovom času naše televizije, smatrani tu činjenicu vrednom hvale, icr uliva ohrabrcenje da će televizija, mada je već prestala da bude el:sperimentalna, pružiti šanse onima koji žele da putem eksperimenata otkriju njene dramske osobine i njenu suštinu. .

Usuđujem se da kažem, da je to i njena dužnost ukoliko ne želi da sasvim postane žvakaća guma za oči,

Momo Kapor