Književne novine

komentar komentar komentar komen

JOŠ JEDANPUT O SLUČAJU GAJŠEK

TRI SU GLAVNA UZROKA što se i ovog puta osvrćemo na poznati slučaj mladog slovenačkog pesnika Vladimira Gajšeka, koji je u naSOJ ı inostranoj javnosti pobudio toliko interesovanje, a sada je došao u fazu iščekivanja odluke Vrhovnog suda Slovenije kojem se Gajšek još 25. februara 1966. godine žalio na presudu Okružnog suda u Ljubljani. U dosadašnjoj javnoj diskusiji, naime, ukazala se potreba da se u interesu objektivnosti i dokazivanja najpoštenijih kulturnih namera, prilikom iznošenja čitavog slučaja pred širu javnost neke ranije iznesene činjenice još bolje osvetle raspoloživim materijalom, da se ukaže na izvesne nove činjenice i, konačno, zadovolji interesovanje mnogobrojnih čitalaca koji mi se iz svih krajeva Jugoslavije, pa i iz Slovenije, pismeno i usmeno obraćaju sa zahtevima da bolje osvetlim lik mladog pesnika i, pogotovu, njegovu reakciju na čitav događaj.

o U nekim izjavama je jasno ili prikriveno izražena sumnja da je u prvom članku stvar sasvim tačno predstavljena, da ie sud možda imao i kakve druge uzroke i da možda moj prevod Gajšekove pesme nije najadekvatniji. Na sva ta i takva mišljenja mogu da odgovorim sledeće: već trideset godina i više pratim naša književna i umctnička zbivanja i kao psiholog o struci znam prilično dobro oceniti važnost itavog slučaja, te sebi ne smem dozvoliti luksuz da se ogrešim o materijalnu istinu. Obrazloženje presude je ekscerpirano sa punom odgovornošću; nijedan detalj ili činjenica nije izostavljen ili predrugojačen, savesnim uporečivanjem slovenačkog originala (bez obzira na pesnikovo priznanje da je prevod »odličan«) s prevodom nije se mogla naći nijedna sumnjiva omaška. No da bismo pravnike u tom pogledu potpuno umirili, ovde donosimo i zaključni deo presude, prema overenom prepisu kojim raspolažemo kao i obrazloženje optužnice. Presuda je zakliučena sledećim tekstom: »Za krivično delo po čl. 119/11! KZ predviđena je kazna zatvorom do tri godine.

Prilikom odmeravanja kazne sud je optuženom kao olakšavajuću okolnost uzeo u obzir njegov ranije neporočan Život, a naročito činjenicu da je delo učinio kao mlađi punoletnik, dok otežavajućih· okolnosti nije našao. S obzirom na pomenute olakšavajuće okolnosti sud je izrekao kaznu od 14 dana zatvora, koju mu Je u smislu čl. 48 KZ uslovno odložio, jer smatra da je kod optuženog cili kažnjavanja postignut već samom osudom. Pošto je opt. Gajšek bez zaposlenja i stalnih prihoda, sud ga ie oslobodio plaćanja troškova krivičnog postupca«. I na kraju — pravni savet da se u roku & dana po prijemu presude može žaliti Vrhovnom sudu SRS. .

Javni tužilac dr Anton Skobir je optužnicu obrazložio sledećim rečima: »U 14-15. broju lista slovenačkih studenata »Tribuna« od 19. V. 1965. na strani 15. objavljena je pesma pod naslovom »Sveta porodica« s potpisom autora Gajšeka Vlade. Iz prijave dostavljene JT 25. VIII. 1965. moglo se videti da je pomenuta pesma svojim sadržajem izazvala ogorčenja kod lica hrišćanskog religioznog uverenja, naročito kod slušalaca Teološkog fakulteta u Ljubljani, koji su uredništvu lista poslali pismo, objavljeno u listu 2. VI. 1965, tvrdeći da se pesnikov način izražavanja u pomenutoj, pesmi kosi s osnovnim načelima našeg Ustava koji u skladu s osnovnim čovečanskim pravima poštuje i ceni lično uverenje svakog građanina. Po zahtevu JT 3. IX. 1965. povedena je protiv Gajšeka Vlade krivična istraga zbog sumnje kriv. dela po čl. 119/III KZ.

U opširnoj pismenoj odbrani koju je dostavio istražnom sudiji i na saslušanju kao optuženi 21. X 1965. Gajšek Vlado branio se time da nije mogao učiniti pomenuto krivično delo, jer po njegovom mišljenju versku netrpeljivost mogu izazivati samo organizovane grupe vernika ili nevernika, a on je išao samo Za pesničkim izražajem. Zbog toga, prema odbrani optuženog, treba razumeti ceo sadržaj pesme i u njenom tumačenju od spoljašnje fabule delimično razlikovati stvarnu sadržinu pesme, kojom pesnik želi da simbolizuje čovekovu neostvarivu nadu kojom se opijao da bi postignuo slobodu. :

'Ali odbrana optuženog ne može se prihvatiti zbog sledećih konstatacija i činjenica: U svo-

SLADIMIR GAJŠEK

joj pesmi je optuženi upotrebljavao izraze, pojmove i simbole, kao što su: sveta porodica, raspeće (pesnik ga nije nigde pomenuo! Prim. MR), bog otac, spasitelj, sveti duh, sveta djevica Marija, uskrsnuće ıitd., koje u svojem verskom učenju upotrebljava katolička vera. Sve te izraze, pojmove i simbole optuženi je u opisivanju zbivanja u »drvenom nužniku« i u »kući«, iako simbolizovano, smisleno povezao u takvo pesničko pripovedanje koje ismejava i sramoti, a istovremeno i vređa, verska uverenja koja se zasnivaju na tim pojmovima. S obzirom na to što su svi ti izrazi, pojmovi i simboli u pesmi izričito upotrebljeni, očigledno je da ih u već pomenutom značenju razume svaki prosečno verzirani građanin, zbog čega je i utemeljen zaključak da je takvog tumačenja bio svestan optuženi, student Filozofskog fakulteta, i da je bio svestan da takvom sadržinom pesme izaziva versku netrpeljivost. InKriminisano izražavanje u pesmi, prema tome, dolazi u suprotnost s ustavno zagarantovanim slobodama i pravima građana SFRJ, jer naš Ustav u čl. 33. izričito određuje da su svi građani ravnopravni u pravima i dužnostima i bez obzira na veroispovesti, a u čl. 46. da je ispovedanje vere slobodno. Ustavno je dakle zagarantovana sloboda veroispovesti, koja se sastoji u tome da svaki građanin može da ima ili ne versko uverenje i da ga može slobodno ispovedati. A već pomenutom sadržinom pesme u toj slobodi je pogođen onaj koji ima versko uverenje, jer je izložen ruganju i preziru, Time je optužba obrazložena«.

| prevedemi esei |

BEZOBRAZLUK

U „Književnim novinama“ broj 27%, dr Milan RBakočević pišući o slučaju pesnika Vladimira Gajšeka kaže: a sada bismo rado čuli mišljenje drugih. Evo vam mišljenja jednog Amerikanca, ređovnog čitaoca K. N., učitelja ruskog jezika i prevodđioca, koji čita i voli jugoslovensku Književnost (od Kraljevića Marka i Smrti majke Jugovića sve do Marinkovićeva „Kiklopa“),

Mađa u Americi relativno mali broj čitalaca poznaje jugoslovensku literaturu, (gotovo ništa se ne prevodi na engleski za nas), mi koji smo učili i čitamo vaš jezik uvek smo kod Jugoslovena bili svesni jedne neobične i dosta retke vrline: slobode izraza, Vi, jasno, znate da bez ovoga nema literature i baš zato što ste dosad dozvoljavali piscima da pišu što hoće 1 kako hoće (mislim naročito na fako krajnje različita shvatanja života kao što su Andđrićevo, Raosovo, Davičovo i, bogami, Borislava Pekića), vaša Književnost nije samo jedna od najinteresaninijih u Evropi, nego, po mome mišljenju, postepeno postaje velika literatura koja će, kađ je budete preveli na

Ako dodamo činjenicu da je profesor uporedne književnosti dr Pirjavec — Ahac, od pesnika predlagani veštak, prisustvovao sudskom pretresu, a sud nije hteo da ga sasluša, onda bi to bilo sve što bi se moglo reći u vezi s prvim razlogom koji nas navodi na vraćanje Ovom slučaju.

Drugi razlog je, po našem mišljenju, za našu društvenu stvarnost mnogo značajniji i baš zbog njega smo se i odlučili da o stvari opet pišemo. Evo u čemu je stvar.

Pesnik Gajšek se, kao što je rečeno, žalio Vrhovnom sudu SR Slovenije. Žalbu je napisao sam, jer, izgleda, načelno izbegava advokatsku intervenciju. Zato je njegova žalba pre pesnički nego pravno obrazložena, pa je zato pitanje da li tako napisana obavezuje Vrhovni sud da o čitavom slučaju raspravlja. To je stvar pravnika, a za širu javnost, pogotovu našu, osobito je značajan poslednji razlog koji Gajšek navodi u svom pobijanju presude Okružnog suda, koji opet doslovno navođimo:

»Posle glavnog pretresa i osude zbog 'krivičnog dela s nekim mlađim slovenačkim literatima-pesnicima bio sam pozvan na Teološki fakuliet u Ljubljani na literarnu priredbu koja je trebalo da se održi 6. II 1966, u 15 časova, ali je iz određenih razloga otpala. S Francijem Križnikom, predstavnikom studenata — slušalaca Teološkog fakulteta razgovarao sam ınače o funkciji duhovnog pastira u Slovehiji danas itd. i on mi je tvrdio da studenti-slušaoci Teološkog fakulteta osuđuju i kaju se zbog svog pisma objavljenog prošle godine u listu slov. studenata »Tribuni« i da su neki mladi književnici-pesnici sami otkazali saradnju na literarnoj priredbi, jer se time sužava kulturni prostor, a time i mogućnosti slobodnog stvaranja. Složili smo se u tome da slušaoci Teološkog fakulteta nisu osobito oduševljeni prijavom biskupa zbog moje. pesme „Sveta poro* dica«. Otp! e, sami su išli bi ima, odnosno im poslali svoje izaslanike s molbom da prijavu povuku (podvukao MR).

engleski, francuski, nemački, itd. imati svoje mesto među velikim literaturama sveta. Isto tako vi znate kađa nema slobode izraza, kađa jedna moćna orga. nizacija, bilo verska, bilo građanska, može, politič. kim pritiskom, pođići optužbu i osuđili jednog pisca zato što piše ono što joj se ne sviđa ili čega se ta organizacija boji, — kađ se ovo desi — mi ostavljamo ovo stoleće i vraćamo se vremenu Savonarole i mn. Wvizicije. Zar je ovo moguće u Jugoslaviji XX. veka? Bilo je moguće u slučaju Gajšeka. I mlad (i dobar) pesnik nosiće još dugo traumu OVOS bezobrazluka (ponavljam: bezobrazluka), Što je rđavo i važno. Ali najvažnije je ovo: Šta će bili sa jugoslovenskom Wnjiževnošću ako i kada vi, Jugosloveni, dozvolja.

vate da vam jedna srednjovekovna "organizacija ka. zuje šta možete i šta ne možete, pisati i izdavati? Zar ne vređi o tome malo razmisliti?

Stanley Frye Stevenson, Marylanđ, USA

|

Ali, to se nije desilo. Franci Križnik je ta. kođe priznao da pesmom »Sveta porodica ni. sam izazivao versku netrpeljivost, jer je savre. menim duhovnim pastirima stalo do toga da održavaju naučni dijalog s marksistima u Slo. veniji itd. (podvukao MR)«.

Ako je ovo tačno, a nema razloga da u to sumnjamo, jer pesnik ne može biti toliko neoz. biljan da u žalbi Vrhovnom sudu izmišlja laž. ne argumente, onda takav stav mladih slove. načkih teologa treba samo pozdraviti i podr. žati ih u tim nastojanjima. Zato sam ı smatrao svojom dužnošću da s time upoznam našu širu javnost.

. Za one koji se interesuju za samog pesnika, navodimo sledeće. Pošto su mu roditelji raz. vedeni, živi sam u Mariboru — »sam kao ptica na grani« — kako mi je lično rekao. Poezijom je okupiran toliko da ni obično pismo ne može da napiše u proznom obliku, a i u razgovoru Vrela odmah na besničko izražavanje. Dubo.

o prožet humanističkim nazorima, odlično poznaje sve savremene ne samo književne nego i filozofske struje. Pesma mu nije samo tre nutna potreba, već izistinski »krv ı meso« čitavog njegovog bića. Telesno slabunjav, a i boleš. ljiv, neprestano ponire u se, u ljude, u ideje, Tako živi oskudno (čak nema ni žiro-račun), ne žudi za materijalnim dobrima, već samo za slobodom traženja istine i suštine čoveka i hu· manizma. Očajnički se bori protiv životnog pe simizma, kao i protiv svakog savremenog pomodarstva. Veruje u život, u lepotu čoveka, u

buđućnost.

Nadam se da sam ovim uđovoljio svim že ljama koje su mi uputili čitaoci i da više nema potrebe da se vraćamo na ovaj slučaj. Jedino ćemo prevođenjem pojedinih Gajšekovih pet sama pokušati da ga, kao pravog pesnika pri bližimo čitaocima. XI Dr Milan Rakočević

o književno:

evOo!luc

promena odnosa članova sistema, tj.

Nastavak sa 5. strane

koja je upotrebljena na druge, već životne forme. Prigodne, svečane ode i svakojake druge postadoše „uniformisanim stihovima“; potpuno životnom činjenicom. Gotovih književnih žanrova nije bilo. Stoga njihovo mesto zauzimaju životne BOVOTIne pojave. Govorna funkcija, orijentacija, traži formu i nalazi je u romansi, šali, igri, rimama, burime, šarađama itd. TI ovde svoj evolutivni značaj dobija momenat geneze, prisustvo ovih ili onih životnih govornih formi, Dalji životni redovi tih govornih pojajava u epohu Karamzina jesu — salon. Salon je činjenica života, a Dostaje u ono vreme književnom činjenicom. Takvo je povezivanje životnih formi sa književnom funkcijom.

Isto tako, domaća, intimna, uska semantika uvek postoji, ali u izvesnim periodima stiče književnu funkciju. Takvo je u književnosti fiksiranje slučajnih rezultata: koncepti, šeme stihova i „scenarija“ Puškina, postaju njegova čista proza. To je moguće jeđino pri evoluciji čitavog reda, pri evoluciji njegove orijentacije.

Analogija iz našeg doba za borbu dve orijentacije: orijentacija stiha Majakovskog na miting („Oda“) u borbi protiv kamerne romansne orijentacije Jesenjina („Elegija“).

XI. Govorna funkcija mora biti uzeta u obzir i kad se radi o pitanju povratne ekspanzije književ nosti u život. „Književna ličnost“, „ličnost autora“, „junak“, — u različito vreme jesu govorna 0Orijentacija književnosti i otud prelaze u Život. Takvi su lirski junaci Bajrona, koji su povezivani sa njegovom „književnom ličnošću“ — sa onom ličnošću, koja se oživljava kod čitaoca iz stihova i prelazi u Život. "akva je „književna ličnost“ Hajnea, tako daleka od biografskog. stvarnog Hajnea. Biografija postaje u izvesnim periodima usmena, apokrif-

na književnost, To se odigrava kao po kakvom zakonu u vezi sa govornom orijentacijom datog sistema: Puškin, Tolstoj, Blok, Majakovski, Jesenjin; uporedi njih sa odsustvom književne ličnosti Ljeskova, Turgenjeva, Peta, Majkova, Gumiljova i dr., što je povezano sa odsustvom govorne orijentacije na „književnu ličnost“. Samo po sebi se razume, da su za ekspanziju književnosti u život potrebni posebni, životni Uuslovi. XII. Takva je najibliža socijalna funkcija književnost. Samo putem proučavanja najbližih redova možemo je determinisati i proučiti. To je moguće samo pri ana-– lizi najbližih uslova, a ne pri nasilnom privlačenju daljih, pa makar i glavnih, kauzalnih redova,

TI još jedna napomena: pojam „orijentacije“ govorne funkcije, odnosi se na književni ređ ili sistem, a ne na pojedina dela. Takvo delo, pre ho što budemo govorili o njegovoj orijentaciji, mora biti povezano sa književnim redom. Zakon velikih brojeva ne može se primeniti na male, Postavljajući odmah dalje kauzalne redove za pojedina dela i pojedine aufore, mi ne proučavamo evoluciju književnosti, već njenu modifikaciju, ne ono kako se menja, evoluira književnost u kontaktu sa drugim redovima, već kako je deformišu dodirni redovi, a to je pitanje koje se također mora proučavati, ali u sasvim drugim aspektima.

Posebno je u ovom slučaju nesigBuran direktan put izučavanja autorove psihologije i postavljanje kauzalnog mosta od autoroV e sredine. života, klase, ka njegovim delima. Erotska poezija Batjuškova ponikla je na bazi njegovog rada na poetskom jeziku (up. njegov govor „O uticaju lake poezije na jezik“) i Vjazemski je odbijao da traži genezu u psihologiji Batjuškova. Pesnik Polonski, koji nikada nije bio teoretičar, ali je ipak, kao majstor svog zanata, poznavao tu stvar, piše o Benediktovu: „Veoma je mogućno da je surova priroda:šume, pašnjaci... da

je sve to uticalo na prijemčivu detinju dušu budućeg pesnika, ali kako je uticalo? To je teško pitanje i niko ga bez izvesnog skretanja ne može rešiti. Glavnu ulogu tu ne igra piroda, koja je za sve ista“. Tipični su prelomi umetnika, koji se ne mogu objasniti njihovim subjektivnim prelomima: vrste preloma kod Deržavina, Njekrasova, kod kojih „uzvišena“ poezija u mladosti ide naporedo sa „hiskom“, satiričnom, i stapa se pri objektivnim uslovima, dajući nove pojave. Očigledno je da se tu ne radi o individualnim Dpsihičkim uslovima, već o objektivnim i o evoluciji funkcija književnog reda u odnosu na naibliži socijalni.

XIII. Stoga se jeđno ođ najsloženijih pitanja književnosti: pitanje o „uticaju“ mora podvrgnuti preispitivanju. Postoje đuboki psihološki i životni subjektivni uticaji koji se nikako ne odražavaju u književnom planu (Čađajev i Puškin). Postoje u-

ticaji koji muođificiraju, deformišu'

književnost, bez evolucionog značaja (Mihajlovski i Gleb Uspenski). Ipak najviše zapanjuje činjenica prišusvva spoljnih podataka koji pružaju mogućnost zaključka o uticaju — a da on ne postoji. Navođio sam primer Katenjina i Njekrasova. Ti primeri se mogu produžitiJužnoamerička plemena stvaraju mit o Prometeju, bez antičkog uticaja. Pred nama su činjenice konvergencije, Dpoduđaranja. Te činjenice su takvog značaja da se njima nadoknađuje psihološki prilaz pitanju o uticaju. te pitanje hronologije: „ko je prvi rekao“ postaje nebitno. „Uticaj“ se može izvršiti tađa i u tom pravcu, kad postoje književni uslovi za „kada i u kom pravcu“. Pri poklapanju funkcije on pruža umetniku formalne elemente za njen razvoj i fiksiranje. Ako tog „uticaja“ nema, analogna funkcija može i bez njega dovesti do analognih formalnih elemenata. XIV. Vreme je da se postavi pitanje glavnog termina, kojim operiše istorija književnosti — „tradicije“. Ako se dogovorimo da je evolucija

promena funkcija i formalnih elemenata, evolucija postaje „smenjivanje“ sistema. Ta smenjivanja iz epohe u epohu imaju čas usporeniji, čas impulsivniji karakter i ne pretpostavljaju naglu i potpunu obnovu i zamenu formalnih elemenata, ali pretpostavljaju novu funkciiu tih formalnih elemen8ta. Stoga, samo upoređivanje ovih ili onih književnih pojava mora 5eć sprovoditi po funkcijama, a ne samo po formama. Pojave različitih funkcionalnih sistema, potpuno različitih po izgledu, mogu biti slične po funkcijama — i obrnuto. Pitanje se ovde komplikuje time što svaki književni pravac, u izvesnom momentu, traži oslonce iza sebe u prethodnim sistemima — to je ono što možemo na zvati „frađicionalnošću“,

Tako su funkcije Puškinove prože možda bliže funkcijama proze Tol stoja, nego funkcije Puškinova stiha funkcijama njegovih imitatora, 90tih godina i Majkova.

XV. Da rezimiram: proučavanje evolucije književnosti mogućno je samo prihvatanju Književnosti kao reda, sistema, koji je u vezi sa drugim sistemima, redovima, lizročno povezan.Analiza mora ići od kon“ struktivne funkcije ka funkciji književnoj, od književne ka govornoj. Ona mora utvrditi evolulivno MZajamno delovanje funkcije i forme. Bvolutivno proučavanje mora ići od književnog reda ka najbližim povezanim ređovima, a ne ka daljim pa makar i glavnim. Dominantan zna“ čaj glavnih socijalnih faktora time ne samo što se ne odbacuje, VeĆ se mora ustanoviti u punom obimu. upravo po pitanju evolucije književnosti, dok neposredno utv!đivanje „uticaja“ glavnih socijalnih faktora, gamenjuje izučavanje eVOlucije književnosti izučavanjem modifikacije književnih dela, njihove deformacije.

1927. god.

Preveo Andrej TarasjeV

KNJIŽEVNE NOVINE