Književne novine

OI a NV – pr —-O Ce

CA E ONIE

KNJIŽEVNE

NOVINE

intervju sa Brankom Plešom

Šntervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju in

UNIE-TNOST GLUMWICA NIJE JEDNA ULOGA

BRANKO PLEŠA, jedan od najistaknutijih \ pozorišnih glumaca srednje generacije, tumač mnogih nezaboravnih likova na sceni Jugoslovemskog dramskog pozorišta i „Ateljea 212“, glumac koji je dao takvu ulogu Hamleta da ga sa pravom ubrajaju u velike tumače ovog lika ma našim scenama, postao je danas svestran scenski umetnik. Pored pozorišne glume, on je i tumač mnogih zapaženih filmskih uloga, filmski scenarista, a njegove pozorišne režije, iz sezone u sezonu, zauzimaju Sve zapaženije mesto.

KAD NEKI GLUMAC loše odigra svoju ulogu često smo skloni đa mu, oprostimo ako ta uloga mije mjegob „fah“ ako mu „me leži“: Mora li dobar glumac da igra sve uloge podjednako dobro bez obzira ma to koliko mu, „leže“?

NA OVO PITANJE mošao bih da odgovorim rečima jednog francuskog pesnika i esejiste koji, govoreći o poeziji, kaže otprilike ovo: đa većina ljudi ima nejasne predstave o poeziji i da sama ta nejasnost u shvatanju poezije postaje za njih i.definicija poezije. Tako je čini mi se i sa pozorištem i mnogim drugim ljudskim delainostima, posebno u umeinosti. Već sa dilemom da li je pozorište reproduktivna ili produktivna umetinost (ako ta.dilema danas uopšte ima mesta i opravdanja), pa dalje polazeći od paradoksa o predstavljačkoj igri i igri preživljavanja, od psihološkog do epskog pozorišta, razgraničava se i prepliće nejedimstveno shvatanje o tome da li postoje „fahovi“ i da li dobar glumac treba i može da igra sve. IZGLEDA da, ste mišljenja da glumac me treba da igra sve uloco?

U PRAVU STE. Mislim da glumac treba da bira, da ne igra sve, da svojim izborom uloga vrši smišljeni ispit svojih stvaralačkih mogućnosti, svog zamata, sfera svog duhovnog imteresovanja i svog učestvovanja u životu, u sredini u kojoj dela, u kojoj kao društveno biće treba da odgovara na mnoga pitanja savremenosti. VI TU, NARAVNO, mislite ma izrazite umetničke ličnosti?

SVAKAKO da imam u vidu upravo takve ličnosti. Ako fako izabere i određuje svoje delovanje on donekle kreira svoje delo u trajanju i ne bi trebalo da ga merimo (ni da ga grd:imo ni đa mu praštamo) aršinom fahova. Umetnost glumca nije jedna uloga, jedno delo. TUmetnički aktivno i u najsvežijim tokovima prisutno trajanje glumačke umetnosti vrednuje njegovu ličnost. Da su Rembo, Novalis, Bihner, Miljković bili glumci i odigrali umetnički adekvatno vredne, iznimno velike i za pozorišnu umetnost trajno vredne uloge ne bi ostavili traga u pozorišnim kulturama svojih sredina, jednostavno zato što je glumačka umetnost uz baletsku najviše vremenska i glumac da bi trajao (bar u pozorištu, film donosi dimenziju fiksacije i pohavljanja .bez direktnog prisustva živog daha glumca-čoveka) mora ostariti.

U POSLEDNJE VREME igrate uglavnom (mislim, ma pozorište) u komedijama. Da li je to slučajno ili postoji neki poseban Yazlog? POSTOJI. Možda deo odgovora leži i u prethodnom. Naime Jugoslovensko dramsko Dpozorište u kome od osnivanja delujiem i kome, sa mnogima u njemu, dugujem svoj glumački put, ipak nije imalo dovolino prostora za neke moje ambicije. Ili su bar taj prostor popunjiavali vredniji i umetnički osvedočeni. Ulogom Valenfaina u Šoovom „Nikad se ne zna“, po svom sopstvenom izboru, opredelio sam se za komediju. ZBOG ČEGA ste toliko želeli đa igrate u komediji? GLUMCU ođ zanata ne može biti svejedno da li će po svršenoj svečanosti učestvovanja u činu teatra. kada se spale svečane frake i sažežu plakati i slike tih svečanosti — da li će između svega ostati i ničim neuklonjivo šeretsko klovnnvsko lice njegove uloge iz neke komedije. Želim da mi se onđa kad budem napuštao te svečanosti iz fog žalosnog# ostatka u brk nasmeie sopstveno klovnovsko lice bar jednog lica iz jedne komedije koju sam igrao. I majzad, glumac mora biti i pelivah, iznad svih Kkrovova teatra, na žici. sa ekvilibrističkim palidrvcem u rukama. koji začikava i sebe i vubliku — dok jednog dana. me priznavaiući to sebi. a obmamjujući publiku da je to tek vrhunski frik. zaista ne tresne. Žalosniie od tog pađa je uplašen ne otići na žicu, odustati od izazova svoje umetnosti đa bi se sačuvalo stečeno i jučerašnii bljesak.

„VAŽNO JE ZVATI SE ERNEST“ je već četvrta vaša režija. Šta za vas mači pozorišna Težija? ŠTA ZNAČI? Možda hrabrost za još jednu UuĐav. Možda ovako da objasnim. Ljudski glas je bio u početku osnov literature, poezije. Poezija to je bio ljudski glas. Književnost tek sva

iz ljudskog glasa, sva jedino u njemu, Onđa je

došla pisana književnost, doći će verovatno i vizuelna, akustička, elektronska, ftransponovana u fluide koje ćemo konsumirati iz slavina ili konzervi, svejedno. Ali, ostaje ljudski glas. Mažda će i on postati jednom nepotreban. ko

· zna, možda. hoće. Ali dok ima ljudskog glasa

dok ga bude, poezija će se rudimentarno vraćati Ba praiskonske zvuke, A njih poseduje čovek, njime se služi glumac, pozorište je mesto tog zvuka, u njemu se zatvaramo da se vratftimo nejiscrpnoi skali ljudskih glasova. poeziji koja postoji već postojanjem tog glasa. Glumac

· poseduje taj instrument rudimenta poezije i

Glavni i odgovorni urednik Tanasije Mladenović. Sekretar ređakcije Bogđan A. Popović. Tehničko-umetnička oprema Dragomir Dimitrijević. Ređakcioni odbor Dožidar Božović

poeziju pronalazi u svom glasu, sam ga proizvodi. Reditelj stvara orkestar i piše partituru tim instrumentima. On se krije iza tih zvukova i on je zavoleo pozorište ljubavlju amatera i zaljubljenika. On je hrabar da se odrekne glasa iako je nosio u grlu sve zvukove poezije predstave, imao ih, proizveo ih utkivajući ih u predstavu. 3

NEKI NAŠI GLUMCI su mišljenja da su saopremeni domaći dramski tekstovi ma priličnom, literarmom, mivou, ali smatraju da su suviše intelektualni i teški a igranje. Da li je to možda vazlog što mijednom, miste režirali domaći tekst? : e : .

OD PRVIH KORAKA wu pozorištu imao sam želju da igram, režiram pa čak i pišem našu savremenu dramu, komediju. I od prvih koraka do danas moj bilans u tom smislu nije pozitivan. I nisam zadovoljan što sam, recimo, samo jednom bio na Sterijinom .pozorju i samo jednom' na Festivalu malih scena. Želeo sam više domaćih tekstova, ali — tako se slučilo. Recimo, meću' prežaliti što drama Ramka Marinkovića „Albatros“ mije od strane mog pozorišta bila prijavljena za Sterijino pozorje u svoje vreme. Siguran sam da bi to i mene angažo-

valo i ohrabrilo. Ali. tako je to bilo bez moje krivice. Damas sam veoma zajnteresovan za to da se što pre pojavim sa delom našeg pisca. GLUMCI često trče sa probe ma probu; iz pozorišta ma radio, sa radija ma televiziju, sa televizije ma film. Ako su zbog toga. malo bYemoremi pa me zapamte dobro svoje uloge da li im, treba oprostiti?

GLUMCIMA ništa ne ireba opraštati. Ne poznajem zanat koji zahteva toliko intimne, privatne i javne discipline kao što to zahteva zanat pozorišnog glumca. Nije isina da je publika spremna da prašta slabosti i greške u radđu glumaca. To doduše čini publika, ali čini to jedino kolektivno. Gledalac sve vidi 'i. sve. ocenjuje: On ne prašta. Pojedinac u gledalištu ili ispred ekrana nije isto. U gledalištu uvažava suseda i trpi promašaje glumca zbog učtivosti. Pred malim ekranom, osobođen učtivosti, sam u svojoj kući, ništa ne oprašta. I ima pravo. 'A KADA BI TAKO reagovao i u sali?

MOŽDA BI TAKO trebalo da reaguje i u sali, u pozorištu jli u bioskopu. A s druge strane samo glumci znaju koliko im je Dpotrebno razumevanje te iste publike onda kada moraju da obave svoj posao bolesni, nesrećni,

i:

nesposobni, da ga obave zato, jer se zavem digla. Ali ko ima taj prefinjen senzitometar da odmeri pomeranje na štetu ili u korist

koji se nagi do samozatajivanja povlače ma me. nu da odigraju život. Imaju od života više od mene gledaoca. Zbog njih, njihove mumetnbsi i života, ništa im ne treba opraštati. Treba zahtevati krajnju disciplinu, javnu, privatnu, društvenu i umetničku odgovornost. |

Miodrag Petrovi

komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komi

O nekim slovenačkim izdanjima

Miško KMranjec: Ukradena ljubezen

OVOM KNJIGOM novelističkih zapisa (knjiga od 230 stranica sadrži četiri opsežnija novelistička feksta „Kad grane proleće u dolini“, „Ciklame, vresak i ljubav“, „Noćno nebo iznad planina“, „Ukrađena ljubav“ i finalnu varijaciju pod naslovom „Varljivo proleće“ od svega nekoliko stranica) Miško Kranjec se ponovo odužio ljudima i pokrajini u brdovitom svetu između Škofje Loke i Kranja, kuda se bio sklonio pre više godina i gde je napisao, između ostalog, i onu tako toplu knjigu „Mesec je kod uce na Bladoviči“, |

Već u nekim novelama sa početaka svog stvaranja, pre više od trideset godina, Kranjec se pOzabavio migracionom problematikom. Tada su bili u pitanju sezonci iz njegovog rodnog Prekmurja, ljudi s nekoliko krpica zemlje ili čak bez nje koji su, puka sirotinja, odlazili na sezonski ili duži rad u više pravaca, u Slavoniju i u Vojvodinu, ali i prema severu i zapadu, u inostranstvo. U ovoj knjizi reč je o našoj unutrašnjoj, socijalističkoj. migraciji, na kraćim potezima, karakterističnoj za našu zemlju u celosti: ovde, konkretno, o odlaženju sveta, i muškog i Žženskog, iz brdskih područja seoskog zatišja u dolinu gde kola život, gde se grade tvornice, gde su potrebne radne ruke i gde pucaju obećanja prosperiteta. Ipak, sudbine ljudi i žena koji napuštaju idiliku planinskog seljačkog ambijenta: zavise od mnogih stvari. Neko se snađe, ubrzo skrpi sredstva za bar na izgled udobniji život i ostane u dolini, dok većina njih odlazi dole samo zbog posla, ustajući u ranim, još mrklim jutarnjim časovima, pješači i sat i dva, da bi se predveče, istim putem, ponovo peške vratili da prespavaju i da idućeg jutra opet rano krenu. Mučan je taj život, treba smoći snage za osam sati rada u tvornici i za nekoliko sati pešačenja u oba pravca samo da bi se nabralo nešto sredstava za podnošljiviji život. A i kođ kuće i oko nje čeka ove putujuće radnike, kad se izmoreni vrate, još kojekakvog posla.

Kranjec je od vajkada voleo da prikazuje ženske sudbine, pa ih ima i u ovoj knjizi nekoliko, onih devojačkih, s različitim razvitkom. Neke doživljavaju .i komadičak sreće, druge na-

ilaze na gorčinu i razočarenja. Ima i sličnosti u motivima, po čemu ove novele sačinjavaju izVesnu celinu. Pisac, toliko poznat po lirskim ·pasažima, umeo je i iz ove divne pokrajine i iz ovih planinaca izvući pozamašan komad njihove duše, otvoriti je pred čitaocem. Ipak, ovaj svet slovenačke brdovite provincije osuđen je na postepeno umiranje. Pregazila su ga tehnika, novi način života, sve oštrija borba za standard. Uprkos svemu odiše nešto tužno, čak i fragično iz ovog sve postojanijeg, ali nužnog otuđivanja zemlji i načinu života koji se ranije desetlećima gotovo nije menjao. Miško Kranjec osetio je dušu ove pokrajine i ovih ljudi i prikazao proces koji je u našim danima tako reći neminovan. Kranjčevu knjigu objavila je Slovenska matica. }

Viljem Šekspir u Slovenaca

PRE DVE GODINE: slavili smo četiristogodišnjicu Šekspirova rođenja, dok ove godine pada tristapedesetogodišnjica njegove smrti. Slovenska matica odlučila se ovim jubilejima zamašnim zbornikom. Dr France Koblar, njegov urednik, odabrao je za ovo izdanje svega sedam pozamašnih eseja, odnosno rasprava o Šekspiru koji govore o Šekspirovoj tragičnoj viziji sveta (Mirko Zupančič), o njegovoj dramaturgiji (dr Vladimir Kralj), o Šekspiru i politici (Jože Javoršek), esej Josipa Vidmara „U rukama života“, o lirici Sekspirovih soneta (Janko Kos), o njegovom dramskom i pesničkom stilu (dr Prance Koblar) i o Šekspiru u Slovenaca. Poslednja tri priloga su najobimnija.

Prema prvobitnoj zamisli ovaj zbornik je trebalo da bude mnogo zamašniji. Urednik u uvodnoj reči žali što nije bilo mogućno uvrstiti u zbornik rađove nekih prevodilaca i jezičnih kritičara koji bi progovorili o odnosu između orjginalne i prevedene Šekspirove reči. Svakako je šteta što ovi radovi nisu ušli u ovu knjigu, Treba naime imati na umu zavidnu umešnost i stvaralačku sreću što su,je, upravo kod prevođenja najkomplikovanijih Šekspirovih tekstova. pokazali Oton Župančič, Matej Bor i Janez Menart, prenoseći ha slovenački prva dvojica njegov dramski opus, a Janez Menart njegove nedostižne sonete. Knjiga je ilustrovana.

Rado Bord6n: Nes(p)odobne basni BASNOPISCI, u onom klasičnom smislu, u nas še rastrojeno doba, nekako, nisu više savremeni, Nedavno umrli Lec zaveo je, u Poljaka, uglavnom jednorečeničku formu satiričkog izražavVanja, nalazeći podražavaoce i kod nas, pokatkad čak uspešne. Ipak, Rado Bordćn se privoleo slarinskoj, klasičnoj formi basne, kakva nam je prezentirana u knjigama La Fontaina i Krilova, Poroci svih•vremena mogu se sVesti na jedan imenitelj. Uzročnik im je čovek, uvek isti, ma koliko se menjao. Kao ništa na svetu, Uprkos svim promenama, ljudske naravi ostaju iste. Pstoje samo nijansiranja u nizu pojava, u Sphi zbivanja, životnih nuždi, u načinu života, ranju starih i uskrsavanja novih sistema.

osnovno u ljudskoj prirodi nikako nije podložm

promeni. Negativnosti osećanja, karaktera, ćudi ostaju. Ja hoće biti uvek prvo. Gazi preko svega, koristi se svim smicalicama, svim mahinacijama: u nezasitnoj strasti za samoodržanjem.

Ako Rada Bordona treba predstaviti, eV) njegove vizit-karte: · pre deset godina štampa) je knjigu „Večite zamke“ koja sadrži isključivo sonete svih mogućih varijanti, njih 135 na brju. Zatim je objavio izuzetan prepev Puškinova „Evgenija Onjegina“ na slovenačkom, s kome tarom kakav se po kompletnosti može samo pb želeti. Ovih gotovo dve stotine stranica basanš su treća njegova knjiga.

Dubletnost naslova knjige valja protumačili, Naslov Nesodobne basni, bez onog „p' u zagradi, znači: Nesavremene basne, dok se sa umetanjem .P' značenje menja u: Nepristojne basne, Ovih devedeset sedam basana, sročenih na jednoj, dve ili čak tri strar.ice knjige u klasičnim srokoyi ma, s izuzetnim smislom za savremena zbivanja kod nas, i ona kulturna (mada nekulturna), i o ljoprivredna i opšte privredna, i jezička, i jed nom rečju svakojaka, svojim nezatupljenim ž· okama inventivno pogađa u metu, ;

Možda je posebna odlika ove knjige u tom? što se basne, osim njih nekoliko, uopšte prvi Du stavljaju na uvid javnosti, jer dosad nisu bil objavljivane. Zbirku, jedinstvenu u jugosloveM" skim relacijama, objavilo je u vanrednoj tehnit koj opremi izdavačko preduzeće „Obzorja

Mariboru. Tone Potok

a kitu elnosti

(PO _ NK

Naslavak sa 2. strane ta komisija, žirija i to raznih ustanova i institucija u kojima sede uvek isti ljudi, s jedne strane, i ljudi koji nisu ni u kakvoj. instituciji takve vrste i ako za to imaju sve moguće kvalifikacije, s druge. Problem, kao

' što se vidi, koliko prisutan foliko i

ozbiljan. Ali, „Svet“ ga tretira na krajnje neozbilian način.

Najpre je „Svet“ objavio spisal ludi koji imaju mnogo funkcija ubrajajući u te funkcije i neke dužno-

sti i obaveze koje se ne mogu nazvati društvenim funkcijama. Iz tog spiska izostao je mnogi „privilegovani Jugosloven“, a za privilegova-– ne proglašeni su neki javni radnici koji su prvi put iz „Sveta“ saznali da su privilegovani. Posle toša usledio je spisak ličnosti koje nisu ni u kakvom savetu, a tu im, jć, prema oceni „Sveta“, mesto: tu su se našle i takve osobe čija stalna zaposlenja čine prisustvo u bilo kom organu

· iruštvenog. upravljanja nemogućim.

Tako su se na tom spisku našli izvesni službenici Saveta za kulturu koji po zakonskim propisima i, još više, po ustaljenim običajima ne mou da budu članovi tela u koja „Svel“ po svaku cenu hoće da ih ugura, ljudi koji nemaju nekog suštinskog interesovanja za javni tad te vrste, kao i ličnosti čija je kandiđatura isfo. foliko osnovana koliko i eventualne kandiđature još najmanje dvadeset hiljada Beograđana. T najzad. krenula je anketa. U toj anketi čule su se i relativno pametne stvari, ali

kasnije učesnici ankete kao da su

svesno hteli da kompromituju svaku javnu diskusiju, da kompromiftuju svaku vrstu demokratičnosti i dokažu da su javni razgovori ovakve vrste potpuno izlišni, a mi za ovaj vid javnog raspravljanja još nedozreli. Izjave Matije Bećkovića i Brane Potrovića, jesu naidrastičniji, ali ne jedini primeri, koji govore o tendenciji da se diskusija ovakve vrste komi promituje i da se jedan aktuelan problem kako valja ne raspravi. Njihove izjave, kao ljudi koji nemaju funkcija, govore rečito o tome da im funkcije i ne treba dati, jer oni nisu zreli ne samo da učestvuju u jed noj diskusiji, već i da ozibljno i pa metno napišu ono što hoće dn kažu Ako se htelo da se dokaže da „drugove: sa funkcijama“ nema ko dn zameni na mestima na kojima se oni danas nalaze. iziave Brane Pe trovića i Matije Pećkovića {io mog'! izvanredno dobro da dokažu. A nadamo se da „Svet“ nije hteo da do kaže fo, već nešfo sasvim suproino. Ta teza nije bila nimalo neisprav-

na, ali ona se nije branila vala argumentima. Ne može se Sa problemima terati šega, pa .m e ta šega i dovodila do podizanja raža. (1580

200-GODIŠNJICA STALM GIMNAZIJE U OSIJEKU

OSJEČKA GIMNAZIJA »vo U Ribar«, koja će ubuduće „10 ime »Braća Ribar«, poslavlja *. -godišnjicu svog postojanja. ~ „i šim prilikama, za koje jČ U dg manju ruku karakteristično 0%9 stvo kontinuiteta, to ie, jubilel dan pažnje i poštovanja. i Proslava 200-eodišniice stali sječke gimnazije obeležena ie ltu' nim manifestacijama na Mel! nom i umetničkom polju. najzanimljivije manmifestaclč, | Žž viru proslave spada | izlož tva? ka Cate Dujšin — Ribar 2 a nie ove izložbe propraćeno, | citalom »Noć tamna je JO ieE (3 Đredstavlja pokušai HOL OS6yI stihovima objasni svoja platna,

la NEC AO A O IR A var ue. a SOUL NAAOOI

Momo Kapol

Dragan Kolundžija. Velimir Lukić, Aleksandar Pefrov, Predrag Protić, Dušan Puvačić, Vladimir Rozić, Pavle Stefanović, Kosta Timotijević i Petar Volk. List izlazi svake druse subote. Pojedini!

primerak 50 para (50 dinara). Godišnja pretplata 10 novih dinar preduzeće „Knjižcvne nov.noe“, Beograd, T'rancuska 7. Telefoni:

a (1.000 starih dinara), polugodišnja 5 novih t 697-296 (redakcija) i 626-020 (komercijalno odeljenje i administr.

»Glas« Beograd, Vlajkovićeva 8

dinara (500 starih dinara). Za inostransivo dvostruko. List izdaje Novinsko-izdavač bd a cija). Rukopisi se ne vraćaju. Tekući račun broj 601-1-208. tamP