Književne novine

s.

O DBACIĆBEMO cipele s tumom jer se takve više me mose

i smrt i muhe

jer mem:aju sredema pristamišta, odstyaničemo meke glupe brojeve « iš fako ćemo majzad, ođahmuti

i slobodiyo brojati

jedam đita tri sedammaest odstranićemo sve Teči

koje imaju mamje od pet slova jer je savršemo jasmo

da se takve reči samo valjaju

i planine

odstranićemo krug

jer imamo Kkuvadrat I|

jer zašto bi čovek imao

jednu mogu takvu

i drugu nogu takvu

i popodne

jer tada sunce zalazi

odstraničemo slezimA, i jer šta bismo sa slezimom

kađ, imamo jetru pluća,

i previše fih, stvaYi

i KNiciiju

jer je obična patološka pojava, linoleam,

PRICA „MINAJIŽEVNILFEH

NOVINA“

Božidar MILIDRAGOVIĆ

BŽALA JE NAGA na velikom busenu trave, Neverovatno je podsećala na lepog, dugog, mršavog guštera, Udaljen desetak metara

od nje posmatrao sam je. Pođigla je nogu i spustila dlan na koleno malo i oštro. Sedeo sam na ledini i zabavljao se ubijajući mrave. Oko mene bila jie gusta šuma. Junsko sunce oblivalo mi je potiljak. Sunča se, rekao sam, zagledan u paniku mrava, Svud po travi crneli su se ubijeni i ranjeni mravi. Živi su jurili oko njih i pokušavali da ih negde odvuku i sklone. Gde? U neki zaborav? U neko sećanje? Pogledao sam oko sebe. Zašto sam očekivao da ću, na proplanku, ugledati planinsku kuću od brvana? Eto, rekao sam,došla ie

ta druga žena koja će potisnuti Evu Kolonić. Ustao ·

sam. Na ledini je ostalo nekoliko ubijenih mrava. Pošao sam prema ANI. Mislim da je bila mršavija no što sam želeo. Bila je toliko mršava da sam se plašio da je snažnije zagrlim ispod tek odvojenih sisa. Osetio sam kako je posmatram kao da je prvi put vidim, Ležala je na busenu trave, na mome mantilu, preko čijih peševa su prelazili mravi. Čekao sam da se probuđe, nadmoćan zbog položaja u kome sam bio, Niena kosa izsleda sasvim drugačije kad je naga, pomislio sam. Ta jedna,“ovlaš ispletena, pletenica spuštala se niz usko ·'ame, silazila niz grudi, i savijala na trbuhu. Gledao sam njen Or njeno tanko i čvrsto telo: bestidno, gotovo odsutno, gledao sam je. Želeo sam da vidim one male crne ma-– lje po dnu njenog trbuha. Kleknuo sam pred nju. Sve zavisi od sunca, pomislio sam. Noću, tako naga, u nekoj sobi bez svetlosti, bila bi samo smrznut prut. I dalje sam klečao pred njom, ali Više nisam mogao da je gledam.

Najradije bih rekao samo jednu rečenicu O Ani. Verujem da je znala više od mene, da je učila na najbolji mogući način i da joj to znahje nije smetalo, Njen mir izgledao je ravan miru vedrog neba. Grom iz vedra neba! Zar u toj maloj i lepoj glavi raste tumor koji će je razneti? Ana je bila bolesna, Velike glavobolje prolepšale su njeno lice. Pogledao sam šumu, Junsko sunce padalo je za vrhove drveća. Ana je umrla i već je treći mesec od kad je sahranjena na Jednom seoskom groblju. Video sam kako je donose u žutom kovčegu ođ rezbarenmog metala, video sam mrave u sivoj kori hrasta koji raste na groblju, video sam Anu, . .

Možda jc nepristojno da i dalje pričam o Ani,

KNJIŽBVNE NOVINE

jer me za, gde leži Baku i i džempere jer se navlače preko glave

odstranićemo disomje

jer se probija | jer se probija jer se probija i konoplju | jer lom, + konoplja to tako ludo čudno zvuči

odđstranićemo nebo

i vodu jer počimje ma V

i samo pogledajte taj znak. , kako balansira, na, jednoj mozi

i zeva prema vrhu

i majzad, vyeme

i uz to Čistoću,

jer se svaka čistoća, uprlja i šta onda šta onda

o BILI LU bili lu stalmo si mi tajila. da si se vukla s drugim, bili Mu, kad stignem, do kraja Yvazgovavaćemo o tome ali za sada ne sad, mi je potrebom mir bili lu

Seo sam ma Brond, Tram, Societu %02 svojih, smWoba. Razmišljao sam još o tom,

Ako je čovek u bolnici, ako zavoli neku ženu dok leži u bolničkoj postelji, onda on ostane dugo i bolesno privržen toj ženi. Ana je bila dete. Možda sam i ja bio dete dok sam ležao na samrti, osam nedelja, osam kišnih neđelja u doba Jeseni i zime. ;

Ana nije poznavala lažni stid. Jedino je njen

trbuh mogao da zbuni i nju samu, To sam O5etio po načinu kako me je pogledala kad sam je obnažio sasvim. Bilo je to kao da sam izvukao plod iz još prisutne čašice cvefa., Okrenuo sam se, Očekivao sam da će neko videti kako ležimo tu. Naslonila je glavu na moje rame, Ćutali smo. O čemu smo mogli da pričamo posle one noći? Ja sam se vratio u sobu, u kući starog TLukića. Eva mi nije pisala. Gleđao sam njenu fotografiju. Njeno lice bilo je mršavo i uokvireno kosom. Više se nije češljala kao što sam ja voleo. Je li bila bolesna? Možda se i oha razbolela posle one noći. Setih se pisma koje sam joj napisao. Javio sam se njoj jer je živa, Ali se nisam sećao nje dok sam bio sa živom Anom. Prisilila me je da ne gledam dole. Nemoj, molila je. Odvraćao sam pogled od nje ka travi koia zri i primiče se dugodnevici. Kako je živela Ana? Ne znam. Ja samo pamtim onaj dan kada je naga ležala na busenu dok su je uporno obigravali mravi. Kako je umrla Ana? Zašto me je onog dana upitala volim li zmije? Nisam znao šta da odgovorim. Bio sam zbunjen tim pitanjem, neočekivanim i strašnim. Želeo sam da od-

govorim onako kako bi se to njoj dopalo. Mi-

lim da volim da ih posmatram, Da li sam to Pakao ili sam samo pomislio tako? Ne znam, Sećam se da me je tađa Ana blago udarila po licu. Pogledao sam je zaprepašćeno. :

Setio sam se starog: profesora francuskog jezika i njegove žene sa oduzetom nogom. To su Anini roditelji. Viđao sam ih ponekad i mislio da ih znam. Nisu me poznavali, čak ni znali, zato sam mogao da ih posmatram. Verujem da je Ana značila mnogo toj porodici. Je li vežbala klavir? Znam samo da je često čitala onu nedovršenu priču o potopu. I nikad nije smela da je pročita do kraja. A njene kuće slabo se sećam. Nikađa nisam bio u njoj. Video sam samo njene zidove i prozore. Uhvatio sam sebe u laži, Ja, u stvari, za ta tri meseca otkako sam izašao 1Z bolnice nisam često bio sa Anom. ·

Kao da mi i sada nešto govori i pravi neke pokrete u mom sećanju. To je trajalo jednu noć, ni punu noć. Svi su znali za njenu opaku bolest. Ona je znala. Otuda onaj beskrajni mir koji nije mogla znati dok nije poverovala u smrt, Ležala je na krevetu u tom času, samo su JO. duge ruke mahale po praznini. Bila je sama kad se to dogodilo, |

Zašto želim da prećutim to da sam bio u njenoj sobi? Uoči one noći otišao sam kod nje. Mirno je ležala u svojoj devojačkoj postelji. U postelji device leži Ana. Osmehivala se dok je pokušavala da nešto kaže, Bilo je malo prašine u suvom i teškom vazduhu, Stajao sam pored vrata i posmatrao je. Preko njenog kreveta povlačila se linija zalazećeg sunca. Gledao sam tu liniju kako odmiče i u tom bekstvu bio je njen i moj poraz. Tađa sam ugledao onu knjigu. Ležala je otvorena pored njenog uzglavlja. Napre-

zao sam se da pročitam neku Yečenicu, neku reč,

a istovremeno sam pazio da ona ne primeti lo. Gledala me je, trenutak, bleda i nema, a zatim je naglo sklonila knjigu pod jastuk i pridigla se na laktove. Da li se ljutiš što sam te pozvala? rekla je. Jesi li mnogo bolesna? Da, rekla je, U stvari ne. Malo sam umorna, Nešto ne valja, Pala je nazad, na krevet, iz koga nije ustajala godinama. Čuo sam kako plače. Bio sam iznenađen. Sve mi je bilo čudno, gotovo odvramo. Mislim da sam se mnogo uplašio. Pokušavao sam nešto da učinim. Da sklonim i premestim neki predmet sa stola, Morao sam nešto reći, Ana, šta se dogođilo? upitao sam, Jesam li i ja najzad otkrio njenu smrt i time izdao Anu. Ja ništa nisam znao i njoj je davalo snagu to da bude sa nekim bićem koje joj samo ne ugađa. Ona linija

da mi u stvari ne trebaju, karte koje uzimam, sa sobom Brand, Tram, Societu

ba zašto ih omda uzimam, zašto

Još sam tomislio .

šta bi bilo kad, bismo se. zaleteli tim vozom Brand, TYyam, Societu uzeti karte ili ne .

this is the question bili lou

I već sam hlebom, očistio tamjiY digao ga na božju svetlost sasvim, čist ortoljem, do kosti

Daj ga u ormar bili My u ormaY sve sam, poždevao '

i hleb i ljubav svoju

OŠ UVEK teče užvišena mati mora a om me zna ža mjemu, meumoljivost Mem uopšte me slufi zašto ptice lete duboko w planinu, na, obali samo ma, obali osovnućče se i zatim, nikad, više jer su tužne te stare pesme Mem

Ni tvoja truba

me skidao belu svetlost s mojih židova, zato pođi odreši svoju žiotinju

i budi TĐomosahn

sunca već je bila daleko odmakla, gubila se. i Ana je naprezala vid da je sledi i zadrži. Bio je to potpun poraz. Odjednom, njen život izgleđao mi je strašniji od njene smrti. Ta smrt! pomislio sam. Ne, rekao sam, sad ne smeš da misliš taku. Ona te pozvala i moraš i dalje biti neko ko vevuje u njen život, Ona je nespokojna, Nešto je videla i znala, nešto što ja još nisam video ni znao. Zašto me pozvala? Ne znam, rekla je, kao da. sutra vreme prestaje ili tek počinje, ali bez mene. Čoveče, rekao sam. sebi, moraš joj reći nešto lepo i glupo, ne smeš više stajati i potvrđivati njene sumnje, 'Koješta, Ana, rekao sam i pokušao da se osmehnem; ti si samo malo umorna i ništa više. Ovo leto, rekao sam, strahovito je sparno, Ti si malaksala od njega. Sutra je nedelja i ti se moraš izvući iz kuće da pobegnemo negde na nekoliko sali. Izle} autokarom? Mislio sam da će je to obradovati. Ona me pogleda. ravnodušno. Sedeo sam na ivici kreveta do njenih nogu. I ja verujem, rekla je, inače zar bih bila živa kad ne bih verovala? Nisam znao o čemu govori, u šta veruje? Znao sam da laže. Za niu sam već bio neko drugi. neko ko ostaje i po njenom ubeđenju ne umire. Ne, rekao sam, ona neće umreti, ona je tako mlađa, jedno dete koje za sobom nema posrtanja ni padova. Više nisam mogao da sedim fu, na krevetu, dok ona miče usnama i pokušava nešto da mi kaže. Reč je o nama, rekla je i ja je pogledah. Digla se i ispružila obe ruke. Uhvatila me za šake i pokušala da me privuče k sebi. Reci mi, Vojine, koliko me možeš voleti ako dugo nisam tu, ako sam dugo odsutna? Celog života, rekao sam, ako te volim onog časa kada si otišla. Jesam li je voleo u tom času? Voleću te sve do tvog povratka ma kako bio dalek i neizvestan. Šta govoriš? promrmljao sam. Ali, Ana, rekao sam +ti, nećeš otići. Ja te volim, čuo sam je, prosto se hvatam za tebe kao za slamku ali mi izgleda kao da će so nešto isprečiti između nas. Nikad, rekao sam, dok se volimo ništa ne može da nas razdvoji. Ni smrt? upitala je naglo. Napregnuto, čekala je odgovor na pitanje koje je sama sebi postavila, Ona najmanje, Glupo, pomislio sam, glupo je sve što sam rekao. Ponovo sam osetio nemoć koju sam dobro znao. Ona se menjala kao i Eva one noći, uplašena ođ neizbežnih promena koje su nas čekale. Nije moguće, mislio sam, to se neće dogoditi? Nisam mislio o Aninoj smrti. Uopšte se toga nisam setio tada. Mislio sam da će Ana da me napusti i izda me kao Eva, Bio sam sam i u tome ije bilo sve, Odahnula je. Spustila se na krevet i pustila moje ruke, Plašila sam se, rekla je da nećeš doći. Mogao si biti sprečen nekim poslom, Ne ljutiš se'što ćemo večerati zajedno? Ni to nisam očekivao. Odavno sam želela da večeramo zajedno, rekla je. Ne znam da li sam nešto odgovorio, Mislim da sam se osećan nelagodno što ću seđeti za istim stolom s Aninim roditeljima, Navikao sam đa ih gledam na ulici i da na svoj način mislim o njima. Nikađa ih nisam upoznao. Posle Anine smrti napustili su grad. Stari profesor Simović dobio je premešta;j. Anu su sahranili na groblju u njenom rodnom mestu, Bio sam srećan i nesrećan zbog toga, '

Te noći večerali smo sami Ana i ja. Sedela je za stolom i sporo jela. Video sam crne papuče na njenim dugim i mršavim nogama. Ćutali smo, Nikako ne mogu da se setim šta smo jeli te noći. Bila je to pohvala samoj večeri. Mislio sam samo o Ani i o tome kako je malo znam. Ne znam kako se završila ta večera; dva prazna tanjira, viljuške, noževi, vino koje smo pili iz dubokih čaša. Bilo je gorko. Ništa, rekla je i pogledala me. Šta? upitao sam, Kao da nikada nisam večerala s tobom. Ali, Ana, mi možemo večerati zajedno kad god imaš vremena za to. Znam neke male prijatne restorane u delovima grada gde nas niko ne zna. Sedećemo za stolom u uglu.

ILUSTROVAO HALIL TIKVESA

ponosom, ma svu, Cale dei ma?tiri

wuveče će sve biti drugačije

uveče kad mestane čak i poslednja bela semka ma mom zidu poslednja bela senka Mem,

Tako je bilo kroz cel moju mladost a zatim, je jednoga jutra povikala kroz prožor Sto gua Te ?”lL suo fio Mario | #*

PET SI TU prokleti suhi vetre E 8a slinom, svih, leta, kad, smo ležali ma golom, kamenu, I Pjero je plovio bored mas u svojoj baci

Lorelaj lili lorelaj

rekao je čarobnjak

i zaboravio

pa zato i ja igram, poker

pa, zato i ja igram, boker iako čujem glas

onih, starih, koturova,

kad, smo sušili rublje ma, ulici

Tyebaće boseći smokvu rekla je majka jedmog jutra. i magmnuvši se kroz pDYožor zapevala mašu. stavu pesmu

Iz zbirke „POKER“, 1966. ; Preveo sa slovenačkog Petar VUJIČIĆ

i 0 rain arenr ira rrrar_

Pričaćemo. Gledaćeš kroz prozor. Vidđećeš izlog jedne knjižare, Vidim tvoju knjigu u izlogu, reći ćeš. Ne, reći ću ja, ta će se knjiga pojaviti sleđeće jeseni, tada ćemo je viđeti s istog ovog mesta. Ja sam završio deo onc priče, Napisao sam jednu glavu. Ti ćeš me toplo pogleđali. Radujem se što u izlogu vidim tvoju knjigu, reći ćeš. Ne, rekla. je. Naglo sam stao. Mislim da tako neće biti, rekla je, mislim da nećemg sedefi u onom restoranu. Pojaviće se tvoja knjiga, ali je ia neću videti. Ana! viknuo sam, šta to govoriš? Pripila se uz mene kao da je htilela dđa sc zaštiti od nečega. Spustila je ruke i pritisla ih uz bedra. Idi, tekla je, sad je vreme da odeš. Umorna sam i idem da se odmorim, Pogledao sam vrata. Iza njih je bilo stepenište kojim će se popeti u sobu. Leći će na krevet i više je nikad neću videti. „Idi, ponovila je, oni će se uskoro vratiti, otišli su u pozorište, Pozorište, pomislio sam, i setio se jedne knjige koju sam pokušao da adaptiram za pozorište. To je bilo prošle godine. Adaptacija nije uspela. Ništa se večeras nije davalo u tom pozorištu. Nosorog? Sedeo sam u prvom ređu i video kako se podiže zavesa od feškog crvenog somota. Stari profesor Simović pomagao je svoOjoj ženi da obuče kaput, a zatim joj je dođao štap sa gumenom navlakom na vrhu. Ana je iskoristila njihov odlazak u pozorište i pozvala me ns večeru. Idi, rekla je, već je kasno. Oni će se vratiti, Vreme je da ođeš. Stajala je iza stola. Još uvek sedeo sam zagledan u čašu s vinom, Ništa misam mogao da zapamtim. Znam da je samo njena desna ruka bila podignuta. Ustao sam. Bi me veliki strah što je ostavljam tu, bespomoćnu, bespomoćan, Idi, ponovi ona. Kađ sam već bio u vratima zovnu me. Samo me gleđala. Znao sam đa ne želi ništa više sem tog gledanja. Kada je spustila ruku, kao da se sva srušila negde dole, otišao sam. .

Možđa ne bih smeo da i đalje pričam o.Ahni. Ona je mrtva, Ali imali smo onaj dan. Možda nisam smeo da je svučem. Možda nisam smeo da je vidim: nagu? Da li bi voleo da sam deblja? rekla je tada, Ne znam, odgovorio sam, činj mi še da ne bih. Lažljivče, rekala je, odaju te tvoje ruke, po njima je lako pogoditi da to želiš,

Kada je umrla Ana? Nedelju dana ili dva dana posle toga izleta? Izlet, pomislio sam, jedan veliki izlet u neizvesnost. Nisam verovao da će umreti te noći, Išao sam ulicama i pokušavao da ne mislim na to. Umešao sam se u gomjlu sveta, ali sam i dalje ostao sam.

One noći Ana je umrla. Posle ponoći vratio sam se u sobi, u kući starog Lukića i ostatak noći i ceo dan proveo u njoj. Uveče san, morao izaći, Na prvom telegrafskom stubu video sam da je Ana Simović umrla. To sam znao i očekivao sam to.

Ne znam da li bi Ana volela da budem na njenom sprovođu, Nisam bio, jer bih čuo, jer bih najzad morao čuti mnogo o njoj, A ja sam je čuvao u sebi. Samo Ana i njena smrt i onaj izlet bili su stvarni — sve ostalo sam izmisl:o. )

· Nekoliko dana kasnije, na železničkoj stanici, video sam njenog oca. Njihovo pokućstvo bilo je utovareno u vagon. Video sam Aninu mlađu sestru kako na staničnoj česmi puni botu vodom. Video sam njenu majku kako sedi u uglu kubea i zuri odsutno. Poređ nje, u uglu, stajao je njen štap. Ane nigde. Tada počeh da je izmišljam, počeh da je oživljavam i vraćam iz one daljine u koju je otišla, počeh da prizivam i onaj dan kada je živa i naga ležala na busenu trave dok sam klečao pređ njom obliven junskim suncem. Možda više ne bih smeo da govorim o Ani. Ona je konačna i potpuna, Zauvek moja. Više me nikada neće napustiti. Ana živa na busenu trave pod suncem,