Književne novine

POEZIJA

Dragomir BODIĆ

Nemušti govor

Gorocvet il pesma

(GOROCVET il pesma, zemlji ispod, legla, mebu ispod, jedra — sedđefom zakuca, žuborom zavoća, ambrom zasvetluca... pa grad ovaj u tormjeve sine, rastoči u srebra... da mi ptica cveta, lastar da se vime.

Idem da je tražim, usred, tajne bilja, usred fvari milja: dva kestena ploda i potoka čigre i kamena ognja.

Gle, cepti mleko sumca, puca odsjaj kedra,

. kipi „pehar vima! Pa to je ona! Po zvezdama .htenja i po šesnaest zremja, po međovini ko-

Yala i lIjiljanu iz daleka ko dem, mi je bilo gde požar dozreva, gde se zri kleka. Strepnja

'gvo MF, očima ma snegu — u tir, na mesečini belutka vas — u blam, snom

„od čipke ma jastuku meba — w mir!.. Ognjem

i svirkom, reč uz več — i hram. Ali ako ispod, leve dojke samo tišimu, skriva

i mož ispod, čela ako toči, prestaće sunce sTYe-

bro gradom, da YTazliva, a ptici će sYce Dpobaditi oči. .

||

Na nož ijoj utuk

Na NOŽ joj utuk, tišina u goru! Za jedam zrak njem mlečni i za svilem, lahor mesec — lolina, barjak. svoje krvi ja ustupam, moru i još pticu kucavicu ko buket od vima. Svejedno je gde se oganj dami, a gde leđ prkosi, golubica ili ljiljan, biće ma jeziku koja saće mosi, međom, iz nepaca truje, suncem, grli kada sviće, klademcima iz očiju pnodmlađuje. Hej vi, lađavi dama bez zemlje i porekla, hej vi, stražari moći plave od različka, moja je draga spomenik od mesečeva svetla... te Do ulicama ide samo par golubova grad ovaj da Ona zvezđanim, spletom, ko žalom, od kamička. Raskovnik kliuč

JUČE i doaomas Yaskovnik taj tražim...

jer vidim, da vođopad moj nije muzika aaabe i da mi usne me znaju Dbravu melođiju pića.

Po mebu blav, po suncu žar, Do moći ča?, po julu zvuk, Đo semu mir, po marandži kab, po travi sam, po somotu dir — Yaskovnika breč da bude ključ a tek jedma Yeč.

Iz plamema ispod, kamena samo ma jezik da mi padme i jednim slovom ću lako vrt mesečine da otključam, šipkom, vinjkavo da se opijem, dyije OTTO da se nayYučam.

..

Gi. SUNCE tu "plaštu črešnja bina kroz

trave... Ona je to, ide!

U prsima mu zvono gori, u zvomu mi golub bubnji...

Breza zatrepti u Yuke mojih Krila... list da budeš na oblaku što spava. Zrak se spusti ma grudi moje ljuljke... livada da budeš što kuja iz trava,

Samo kad uđe, moj će stam postati sam, G dodir oka java.

Namernik i krčag

J“ NAMERNIK, ona pun Kkyčag... Damas smo zajedno ležali... kao u travi, Ruke uz Yuke... kao kad, se primi kalem... Usne uz usne... kao kad, se pije vino... Telo uz telo... kao kad se divlji požari sretnu. I tako smo slušali sumrak... kako se ćutke

. plavi.

Ja znam šta će biti A ZNAM šta će biti s našim, brtom, limuuhovog cveća kad u, letnji ovaj DYažnik donesemo jesem. | Šoapke, šešiyi, fromcuske kape i glave bež kopa; tragači, čekači, krstonošci i belolađari; svi... hrliće za onim, sumcem, što talasima, blista, i prska, od, belutka. Ali miko meće znati gde th se u telu žagor krije, a gde mesečina otkucava, mi u tvojim. birovima žaykim, ljubičica. da se pije. 'Kad, ponosno usahme zgažemog sunca marcis — let, putevima, bez povratka, hodaće umesto febe krčag bez pića, stakleni cet.

Nek. srce i zaspi preko devet mora, senica,

će zlatna pahuljama toplim odevati uvek jedđam mali svet.

VINJETE BLAGOTE RADOVIĆA

Platon Država .·

„Kultura“, Beograd 1966; \ preveo Albin Vilhar

DELO „DRŽAVA“ je najoriginalniji dijalog slavnog helenskog mislioca Plaiona. To je završena rasprava u deset knjiga i predstavlja najraniju od svih Utopija.

Platonova „Država“ je najsadržajniji izvor za upoznavanje njegove filosofije, jer se u ovom delu pored teorijsko-političkog nalazi i njegovo psihološko, etičko, estetsko i pedagoško učenje i još pitanja koja su se docnije postavljala i koja su sasvim savremena danas: socijalizam i komunizam, rađanje i eugenika, ravnopravnost žena, problem morala i aristokratije (Niče), Rusovljevo vraćanje prirodi (Ruso), elan vital (Bergson) i psihoanaliza (Trojd). Ali krajnji cilj Flatonove filosofije nije jednostrani, kabinetski intelektualizam, već pravo životno stvaralaštvo. Dakle, Platonovi politički pokušaji nisu epizode, već suština njegova života iz koga se rađa veliko mačelo njegova učenja: „Ako u državama ne poštane filosofi kraljevi, — Rkhaže '“'Platon, — ili, ako sadašnji

kraljevi i Vvlastodršci ne postanu pravi i dobri fi-

losofi, i ako oboje: državna vlast i filosofija ne Ppostanu jedno, ... neće prestati nesreće ne samo za njegova učenja: „Ako u državama ne postanu filokoju smo sada rečima opisali neće postati moguća niti će ugledati svetlost sunca“ (s, 182). Platon, vidimo, vaja državu kao jedinstvo filosofije 1 politike. Filosof, obraćajući se dijalektici, za koju je Platon inicljator po rečima Diogena Laerćanina, intelektualno teži ka svetu ideja, ideji dobra. I pojedinac i država zajedno teže najvišem dobru i cilj svakog naučnog. mišljenja postaje ostvarenje ideje dobra, koja je uopšte potrebna svakom čoveku. Platon iskreno Vve-

ruje đa će novi čovek od polisa izgrađiti kalipolis uzormu i sređenu državu s ostvarenim idealom: po-

litička moć udružena sa solidnim filosofskim obrazovanjem. Takaži Šivašankara Pilai Rači „Nolit“, Beograd 1966; prevela Mirjana Stefanović

ROMAN SAVREMENOG INDIISKOG PISCA Takažija nastavlja jednu trađiciju staru preko dve hiljade godina, Tagorinu i Takažijevu koliko Kalidđasinu, modernu Koliko i mdlijsku. Ljubavna drama dvoje mladih u Takažijevom romanu odvija se u okvirima klasičnim za indijsku Mnjiževnost. Prirođa i more s mitskim elementima i koloritom koji podseća ma bajke iz Pančatatre učestvuju u sudđbinama junaka krivih bez krivice i određuju im kazne. „Devojka Karutami i mlađić PĐarikuti više su žrtve greha. u \ilasti YredMftnih žAWkOma "jedhe Rkaste hego njegovi počinitelji. Tpak, oni nose u sebi njegove Klice. Prekoračenjem dozvoljenog: u željama i nagoveštajima, ne u samom činu, devojka Karutami tragično vezuje svoju sudbinu za mladića Farikutija. Anatomija greha bez fakta greha, greha u samom njegovom nastajanju, kađ je on još nevin ji kada ga devojka Karutami u svojim nesvesnim impulsima upoznaje kao smeh i zadovoljstvo, predstavlja majinteresantniji domet ovog romana i njegovu najveću čar. Takaži je, međutim, daleko od toga da ljubavnu tragediju Karutame i Parikutija zadrži u okviru nekih etičkih normi delimično prevaziđenih i u 'samoj Indiji. Njegov roman je onaj čudesni, specifično in-

JUOC KNJBSA

Platon je u onom vremenu obasjao novom svetlošću etičkovpolitički smisao države kao institucije koja treba da neguje trajna đobra i večne vređnosti ljudske zajednice, pa je njegova zamisao idealnog oblika države postala obrazac svim poznijim utopijama ođ Mora i Kampanele, Bekona i Morelija đo Fihtea i Kabca, jer Platon podstiče ljuđe na zajednički život u kome će negovanjem vrline postati srećni. Vladari, ratnici, zanatlile i radnici gajiće pravednost kao najvažniju vrlinu, 1 kao građani vršiće u slobodi onaj posao za koji su najobđareniji,

Oštro oko Platona uočava Klasne razlike i medusobne borbe koje vode siromašni i bogati slojevi društva, ali je ipak pokušae da ovekoveči kastinski i eksploatatorski poredak, da mespojivo odvoji umn!l rad od fizičkog, one koji vlađaju odđ njihovih pođanika. Marks je ovim rečima u prvom tomu „Kapita1a“ okarakterisao Platonovo shvatanje države: „Platonova Republika, ukoliko se u njoj podela rada razvija kao princip državnog ustrojstva, samo ije atinjansko idealiziranje egipćanskog kKastinstva“ (Kultura, s. 294-5).

Platon kao helenski državnik energično mastoj da svoje ideale i ostvari, a to najbolje pokazuje njegov pokušaj da od Sirakuze načini uzoru državu, ! platonsko-đionska politika, kao izraz vladavine najboljih, zasnovana je ne na principu održavanja moci po svaku cenu, pa je zadivila Aristotela i Kikerona. Plutarha i Julijana Apostatu. Čak ni danas čovek me može da ostane hladnokrvan pred tim grandioznim delom snažnog helenskog duha. U svom predgovort ovom Platonovom radu, koje sa velikim vremenskim razmakom đočekuje u nas nov prevod ! novo izdanje, što vidno dokazuje da je i naše doba Živahno zainteresovano za stvaralačku ličnost helenskog geniia o kome će · Veljko Korać napisati: „Niko kao Platon nije dočarao onu osobitu snagu i Jepotu helenskog načina mišijenja, onu gotovo neobjašnjivu darovitost starih Helena da neposredno i sa nadahnućem traže velike istine o svetu i čoveku koja im je zauvek osigurala prvo i najistaknutije mesto u istoriji filozofije i nauka“ (str. V).

Slobodan PETROVIC

·

dijski, kaleidoškop u kome se prelamaju arhaično 1 savremeno, strogost višehiljadugodišnjih zakoma Manu („Devojka mlada, ill čak starija žena, ne sme ništa po svojoj volji da uradi, čak ni u sopstvenoj kući...“), sa sitnosopstveničkim težnjama malog ribara. budućeg Kkapitaliste. „Račici“ sadrže i modernu priču o posedničkoj pohlepi sitnog sopstvenika Ćerrban Kundžua, Karutaminog oca, Gramzivost malog posednika marušava drevnu etičku harmoniju ribara na obali, nagoveštavajući raspadanje jedne tradicije. Ali ni ova strana Takažijevog kaleidoskopa ne pretenduje na iđejno sadržajni prioritet. Priča o sitmnosopstveničkoj gramzivosti koja narušava sklad i u prirodi izazivajući srdnju boginje mora, dobija konfučijanske intonacije. Čovek je samo hmosilac večite mene, deo prirode. Njegovo ja ne sme đa prekorači njegovu Kkratkovečnost određenu „opštom harmonijom u prirodi, Kada. je. prekorači,. po Takažiju, on plaća prekoračenje svojom propašću.

0 Takaži ima Više imterešovahja ža' lica" Rvivice i

njen razvoj, nego za krivca. Čak ni Rarutamin otac, nezajažliiv u svojim željama, ne može zbog ljudske neumerenosti da ponese sav teret Krivice. Pisac je svoi kaleidoskop dobro osvetlio „i prepustio ga čitaocu. Posebnu draž ovom romanu daje Takažijev Eva za govor između ređova koji je takođe indijski promalazak i tradicija.- Takažijeve kratke i klasično jeđmostavne rečenice otkrivaju, naročito u Karutaminim dijalozima, kao nekim čuđesnim mehanizmom iz bajke, svetove neizgovorenog.

Gorđana MAJSTOROVIĆ

Rizo Ramić

ižucinm BBOSNThaua · „Svjetlost“, Sarajevo 1966.

KAO I U SVOJIM PJESMAMA ! pripovijetkama, kojima je započeo svoju književnu borbenost, Riza Ramić se prema problemima života i književnosti, pa i književne Kritike, uvijek postavljao idejno-po}|. tički i umjetnički, On je svjestan da potencijalna snaga umjetnosti ne leži iskliučivo u odnosu umje:. niksumjetnost, već rezultira i iz odnosa umjetnost. društvo. I sam proleter i borac, kao i mnogi njegovi drugovi o kojima najradije piše, on je sve socijalne odnose gotovo pola stoljeća našeg vremena duboko preživljavao i u njima uvijek tražio i afirmisao one, snage koje te odnose mijenjaju na bolje. Književnost je shvatio kao funkciju revolucije i slobođe. Stoga njega interesiraju gotovo isključivo književnici revo. luclonari. njegova Mritika njihova djela uvijek e afirmacija njihovih plemenitih ideja i ideala, umjet. ničkih istina. Ne piše Ramić kritiku već je stvara du. boko zainteresovano, uvijek u umjetničkom ognju, kritičareva intuicija je stalno aktivna i napregnuta, on nam otkriva ne samo književno djelo već i lik autora, njegovu životnu sudbinu, borbe, patnje i upinjanja, njegovo vrijeme i društvene prilike, strasne riječi su pretopljene u slike i tonove koje kao kohntrapunkt odražavaju autorova raspoloženja, misli ı težnje.

Writikovane pisce vaja pred našim očima sa Za mosom i ljubavlju. Drugujući i boreći se godinama zajedno s ljuđima o kojima piše, on prati njihova umjetnička MKljučanja, njihova „povremena kKlonuća, suptilna osjećanja izražena u mjihovim djelima, on uporno njihove zaturene, izgubljene | nmeštampane rukopise, objavljuie ih i afirmiše. KoTiko je desetina pjesama i eseja velikog Tina, ko zna kuđ zaturenih, sačuvao ili pronašao, koliko dragocjenih rukopisa Kikića, Lečića, Mihića, Huse Salšića i mnogih drugih književnika spaseno je od propasti ili potpunog zaborava sloniranom traganju Rize Ramića! Dirljivo su uzbuđ-

istražuje

jedino zahvaljujući pa-

ljivi njegovi eseji o Milorađu Lečiću, preteči 'naprednih književnika u Bosni i Hercegovini, i o Hasanu

Mikiću. Sav njihov životni put i djelo do tragičnogz kraja zahvaćeni su njegovim ·„pjesmama-rsejima i nađahnuti takvom emocionalnom snagom da i mi čitaoci snažno osjetimo njihovo borbeno umijetničko damaranje, zavolimo divne ljudske ličnosti kojima se bave i patimo zajedno s njima i njihovim kKritičarom. Izvajao je on žive do prepoznavanin bliske umjetnike sa zanesenošću ljubavnika-pjesnika. ali nikad ne prenebregavajući „poštovanje za činjenice“ — kako kritičar sam kaže — za padove i ode

'Kionuća u nekim njihovim djelima.

Poređ ova dva izvrsna eseja, značajan domet' umjetničke esejistike predstavljaju takođe i ogledi „Nepoznata Bosna Novaka Simića“ „Tri generacije književnika muslimana“ i „Roman Petrović, sliksr tamnog vilajeta“. PFoseban esejističČki medaljon je „Ivo Andrić i Goja“, koji donosi čitav niz značajnih misli i svježih zapažanja o ovoj dvojici velikana svejtske umjetnošti.

Kritičar iznosi bitne probleme za kojima su autori tragali i nameće ih kao etičke i društvene. Otuđ i značaj ovog izbora eseja nije samo istorijsko-kulturni i književni.

Zaim TOPCIĆ

NIETPRIEVIRIDIRNIE, KKNJJIOJS

Alberto Bevilaqua

La Cališffa Rizzoli Editore, Milano 1964.

NEKOLIKO NEDELJA pošle proglašenja za Nobelovca Salvatore Kvazimođo je dao vrlo gorku iziavu o italijanskim literarnim nagradama. „Literarne nagrađe su kod nas ranije đelili prinčevi“ — rekao je između ostalog — „a danas industrijski magnati. Time oni ušteđuju troškove reklame, Ko se nalazi iza nagrade „„Marcoto“? — Tkanine. Iza „nagrade „Strega“? — Likeri. Iza nagrade „Čanćano“? — Banje. Nagrađe „Viaređo“? — Karneval. Nagrade „Soave“? vino, Nagrađe „Salerno“? —| V\ıdnakođer vino. Nagrade „Kortina“? — Skijanje. A što je najinteresantnije: tim nagradama se samo u majređim slučajevima otkriva neki pravi pisac.

U pođrugljivim rečima Kvazimoda ima mnogo istine. Iz godđine u godinu u Italiji dodeljivanju zvučnih magrada prethode žestoke borbe, prepirke i preglasavahja, koja traju neđeljama, Ali 1964, godine baš ni Mvazimođova preosetljivost nije mogla da prigovori tome što je nagrada „Viaređo“ dodeljena romanu „IL male osceuro“ Djuzepa Berta, oko koga će se još đugo voditi điskusije, jer je nesumnjivo jedno od najinteresantnijih đela današnje 'italijanske literakure. A nagradu „Strega“ dodelili su romanu „La Califfa“ Alberta Bevilake, čija je najveća vrlina izvanredno strog sudđ i nemilosrdno otkrivanje teških grešaka i apsurdnosti italijanskog društva.

La MKalifa, ženski rod za Kalifu, mazno je ime glavne junakinje romana, stanovnice jedne male varoši u pokrajini Ređo Emilija, mlađe žene čiji život se sastoji iz potucanja.

Bevilaka osećajno i ubedljivo slika pozornicu 8VOga romana, taj kraj koji pritiskuje vlast zanatskih magnata, popova i činovnika „puzavaca, gde ljudi žive u beđi i očajanju, gđe im se samo retko pruža prilika za malo zabave i veselja u birtijama, na fudbalskim utakmicama i narodnim veseljima, u kojima se pobožnosti meša s Pprastarim varvarskim misticizmom. U mučnoj atmosferi nezapošljenocsti, bedđnih nadnica gladi i ličnih iragedija živi Irena iorzini, Kalifa — Vanbračna ćerka propale majke. Udala se iz ljubavi, ali beda, smrt malog deteta |

beznadđežna situacija nezapošljenog muža brzo su je

razočarali i istreznili, Počinje prazan i ponižavajući odnos s jednim raskalašnim mlađićem, ali joj ni to me donosi naknađu, već samo sramotu, kad je muž hvata na delu i otera.

Zenit romana je ona pojava kad se žena odlučuje da se ipak vrati mužu, ali ga nalazi na ulici na čelu nezapošljenih pobunjenika i kađ on pada od taneta jedne policijske puške baš u trenutku kađa do njega dopire njen dozivajući glas.

Tčallfa nalazi Dpribežište kod svoje prijateljice Viole, prostitutke. Ova je odvodi jednom u pozorište, gde je ugleda neograničeni gospodar Kraja, najbopatiji fabrikant Anibale Doberdo,. Kalifa mu postaje liubavnica, ispočetka mireći se sa situacijom, sa time da je „sve svejedno“, ali kasnije i uz osećanje zahvalne ljubavi. Fabrikant joi iznajmljuje stan u gradu, u otmenoj četvrti, kojoj se Irena Korzini samo izdaleka mogla diviti đok je živela u svom kraju bede, Pruža joj se prilika da dobrotvormo deluje mrneđu svojim bivšim drugovima stanovnicima kvarta bede, a fabrikant, već u godđinama, osećajući posleđnju usplamtelost, sukobljava se zbog nje s hipokrizijom društva i već izgleda kao da će „sve doći u red“, kad on odjednom umire. Kalifa se vraća kod Viole, svojom ušteđevinom „popravlja njenu Kuću. koja se već rušila, pa pomireno i smireno gleđa b"u dalji razvoi svoga života...

To je kratak sadržaj romana. U načinu opisivanja

mešaju se pređanja neorealizma s pokušajima razbijanja oblika, Katkad, bez ikakvog prelaza, glavna

junakinja saopštava svoje misli u prvom licu jedni-

Brana CRNČEVIĆ

ne, a katkad patetično, skoro pobožnim rečima autor šiba društvo u kome je maičistije biće baš ta nesrećna žena, koja na svoj naivan | nevin način, bez sopstvene krivice proživljava život koji se razvija bez njenog uticaja.

Dok' ironično sudi o društvu, katkad i nemilosrdmo, autoru ne bi imalo šta da 'se prigovori, Ali kad poželi đa pokaže put izlaza onda svi znaci ukazuju ma to da on — čini nam se — taj put ne vidi, i da svuđa nailazi na ćorsokake.

Činjenice, međutim, pokazuju đa na tom putu nema rešenja — i nema potrebe da pisac to eksplicitno kaže. U odlučujućem trenutku on se obraća prirođi: tihi povetarac i Žarko italilansko sunce sbiraju bol, na balkonu renovirahe kuće mirno sedi (na poslednjoj strani romana) Kalifa, jer život ipak teče dalje... „Živeti, to je najvažnije“, kaže mnogo puta stari fabrikant. to ponavlja i Kalifa, a to bi moglo da bude i moto celoga romana.

Ako uzmemo u obzir broj staza po kojima e današnji italijanski roman okušava, onđa bi ovo NM građom „Strega“ odlikovano Bevilakino delo u izVe“ snom smislu bilo tipičan roman, naročito po fome što se autor zaista otvoreno pozabavio ličnim 1 druš tvenim problemima koji traže rešenje. Isto tako, nije sporno đa i Bevllaka želi rešenje, a to dokazuju i njegova ranija dela, Ovim romanom se potvrdio kao Kritičar društva 1! mestimično kao bravurozni slikar karaktera. Svakako će biti zanimljivo pratiti rad ovog pisca i videti kojom će ođ mnogih staž? dalje poći. Aleksandar POPOVIĆ

IPTŠIROĆUTIIE

Bog je bio iznenađen kad je čuo da ga nema, ja sam se iznenadio kad sam čuo da postojim.

Nikad se ne vraćam na staro, uvek se vraćam na novo.

„Samo preko mene mrtvog“, za „samo preko mene živog“.

Ko misli plitko taj se neće udaviti. Kad nemam svoju, ja uzmem tuđu reč — pa govorim.

OM

to je stupidno, ja sam i

SA A A A A A A A A A A A AA A A A A A AA A A A A AAA A A A A A AA A A A AAA A AAA ı

KNJIŽEVNE NOVIN?