Književne novine

SENZACIJA KAO POZITIVNI PRIMER

POSLEDNJIH GODINA tiraži i masovni uticaj večernje štampe govorili su medvosmisleno 0o tome da je krajnje vreme da se o zadacima te, svakako majuticajnije, štampe u mašoj zemlji, povedu javmi razgovori i diskusije, da se korisnim inicijativama koje je, me tako Yetko, davala večernja štampa, pruži puna podrška i da se mad semzacionalizmom, svesmim izbYtamjem, činjenica, dezimformisanjem, javnosti, što mije bila tako retka pojava, izrekne javma osuda. Ljudi koji rade wu večernjim, listovima turdili su uvek da su svesni svoje dyuštveme odgovornosti i da su spremmi da prime svaku dobronameru kritiku i da prihvate sve korisne sugestije, ali da, društvo ma njih gleda kao ma neke prestupnike i da im me pruža mikakvu braktičnu pomoć u traženju move orijemtacije i lika večernje štampe. Na jedmom sastanku Ideološke komisije Glavnog odbora SSRN Srbije od pre godinu i po dama wredmici večernjih i žabavnih, listova su istakli da je to pi sastanak ma kome se oni misu malazili u ulozi optuženih, a članovi komisije i javni i društvemi Yadmici koji su ma taj sastanak pozvami, u ulozi tužilaca i sudija istovyememo. Sva društvena komtrola večernje i Yevijalme štampe svodila se ma sastanke uredmičkih kolegijuma sa vredstavnicima ideoloških, komisija, ma razgovore glavnih uredmika određenih, listova sa javnim i društvenim, Yadmicima, i ma uzajamne Kritike i optuživamja za megatipmosti u mašoj štam»i koje su ostajale u zapismicimua sa tih sastanaka, uw elaboratima koji su za te sastanke određeni ljudi pisali i ma dogovore, uglavnom usmeme, kojih se malo ko pridržavao.

Istovremeno, wečemmja i Yevijalna | štampa suočavale su se sa mekom, vrstom, bojkota određenih, institucija i ličnosti, koji u principu večemmijoj i revijalnoj štampi, zato što je semžacionalistička, nisu hteli da daju mikakve infoYmacije, i sa direktno meprijateljskim, stavom izvesnih birokrata koji su svako megativmo isanje o. njihovom radu, ili o radu wjihovih stitucija, smatrali za semzžaciomalističko. Zbog toga što ponekad movimari večernje i revijalne štampe »donose meproveheme podatke, dobar deo odeovormosti smosili su i mose ljudi kojima je dužnost pred javmošću da štampi daju imformacije, a koji misu dopuštali mogućnost da se ono što su redakcije mačule, kako valja brove?i.

Anketa koju je medavno pokrenuo „Ljubljam ski dnevnik“ sa glavnim, i odgovornim, uredmicima wvečernjih listova u mašoj zemlji, dobrodošla je iz dva razloga. Najpre, to je pYvi put da se posle čitavog miza godina o ovoj uvrsti štampe javmo raspravlja u jedmom listu sa Telativno visokim, tiražom i da se i šira javmost i svakodmevni čitaoci i poštovaoci večernjih listova upoznaju sa svim teškoćama i bproblemima, i koje ima večernja štampa u mašem društvu i koje ima društuo sa mašom, uečeTnjom, štampom. Urednici večernjih listova ukazali su ma to da su mjihovi listovi često bili ti koji su signalizirali izvesne društveme opasmosti, pokretali aktuelna pitanja u mašem, društvu na jedan, jednostavam i pristupačan mačim, i DO neki put stvayali potrebnu atmosjervu koja je neophodna da bi se izvesne reforme mogle izvesti. Druga, posledica je da se ukazala potreba da se pojam, semzacionalizma jasmo dejiniše, a jedam od, urednika večernjih, listova, me bez Yazloga, izjasnio se za to da se od vozitivnih primera prave semzacije i da se ma megativne DOjave ukazuje što je mogućmo više jasmo i glasno, ma koliko to imalo vid semzacije. Jer za senzacije misu KYivi uvek oni koji pišu, mego najčešće oni čije se afere, mesolidni poslovi i šsvakovrsni „podvizi“ opisuju. TYebna se samo se-. titi uloge koju su vwečemja i zabavna štampa odigrale u otkriamju izvesnih društvenih afeTa, ukazati ma činjemicu da su movimari često bili prethodnica organima društveme kontrole, Pa shvatiti gde je pravi put večermje i zabavme

tampe.

Ali, ono pravilo koje vredi za dnevne listone, stručne časopise i revije sa većim, imteektualnim, pretemzijama, u isto vreme vredi i ža uredmike wečermjih i zabavnih, listova. Za napade iza busije, često amonimnme ili pod Dseudonimom, ma miske udarce đomom, za klevete, UvTede i dezinfoyvmacije smose bum, OodgoboYhost ljudi koji te listove uređuju. Jer, ako jedam Teodgovorni movinar domese jednu dezinforma– ciju, ili tekst koji nije u skladu sa novinarskim moralnim, kodeksom, njegova odgovo?nost preštaje omoga tremmtka kada je taj tekst dobio odobrenje glavnog urednika da može da iziđe na lice dana. Gotovo sve maše. polemike dobi1aju ma kraju vid uzajammog vređanja i začitavanja protivnika. Zato misu uvek Kkvyipi samo Polemičari, nego i uredmici koji im stavljaju štupce svoga lista ma vaspolagamje.

Ono što važi za sve oblasti mašeg javmog i društvenog života važi i za večernju i Yevijalu tampu. Samo javmi, otboremi i konkretni vazgovori o mjemim slabostima i medostacima, i Tjenim vrlinama i mpozitionim ostvarenjima, Tiogu da dovedu, do toga (da se wečeroja štampi Oslobodi raznih negativmosti i da vw, mašoj javhosti, zohvaljujući svojoj bopulavnosti. igra Uprabo om altyreı MFojn eelokymmo maše društon 0d mje očekuie Večernji i revijalni listovi, bla0odareći snojim, velikim fiyo*tma. mogu da budu inicijatori i nosioci mnogih pozitivnih tendencija u mašem, dyuštvu.

Trinaesti festival

jugoslovenskog

Godina XVIII Nova serija Broj 281 BEOGRAD, 6. AVGUST 1966. List izlazi svake druge subote

Cena primerku 50 para (50 dinara)

dugometražnog filma u

Puli protekao je relativno mirno, bez nekih većih iznenađenja i uzbuđenja. Gotovo svi izveštači su konstatovali da

je bilo mnogo prosečnih filmova i da nismo imali prilike

da vidimo nijedno delo od

izuzetnog značaja. Napređak

koji je naša kimematografija postigla izrazitiji je u zanat-

skom nego umetničkom pogledu i posle ovog pulskog fe-

stivala vreme je da se povedu ozbiljniji razgovori o našoj

· k'nematoprafiji zbivalo i zbiva.

i svemu onome što se oko kinematografije

pa KW CUST EE eSR IKO? Sre at —y aga RTV Ori. ALO ain ALAT 38 Vie C-=S TB) 1, TES ya TAU TC

ENTUZIJASTI

GRUPA pozorišnih radnika, slikara i kompozitora iz Beograda, otkrila „je. ovih dana mogućnost za osnivanje nove pozorišne kuće. Radi se o napuštenoj sinagogi u Zemunu, koja se nalazi u kvartu dobro očuvanih: kuća iz XVIII i XIX veka. Ova arhitekstonski veoma zu-

nimljiva.. jevrejska .bogomolja, koja.

danas služi kao magacin, još nije stavljena pod zaštitu države. Nocaktivnost odgovarajućih „kulturnih organa želi da ispravi grupa entu-

zijasta, osnivanjem pozorišta u Ze- ·

munu, gradu koji je oduvek primao.

pozorišne trupe drugih građova nemajući svoju sopstvenu.

Godine 1862. list „Zemunski glasnik“ povodom gostovanja „Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada piše:

„Stotinu i dvadeset bircuza imamo u varoši, a nemamo pristojne dvorane gde bi se pozorište ljudski moglo smestiti...“ Ovaj vapaj usamljenog novinara od. pre stotinjak godina, oštaje i danas veoma aktuelan u istoj meri u kojoj je bio u vreme izvođenja Joakima· Vujića. Nadležne ustanove u Zemunu izgleda da su spremne da pomognu ideju osnovanja pozorišta, ali problem preseljenja . magacina civilne vaštite ostaje još uvek kao teška prepreka. ; i

Novo pozorište·imalo bi na svom repertoaru dela najmlađih jugoslo-

venskih pisaca, dela klasike, a la-

· atraktivno pozorište.

kođe bi moglo da posluži i za održavanje recitala poezije, koncerata

i izložbi. Svi građevinski zahvati koje bi trebalo izvršiti na zgradi

- ne bi zahtevali- velika novčana sred-

stva, čak ni toliko novaca, koliko je potrebno za snimanje jednog neuspelog filma, i u svakom slučaju bila bi velika šteta da se ovaj poduhvat ne podrži. a O S

Hoćemo li iduće sezone odlaziti

na premijere u ovo čudno Dpozori-

šte, u ovom trenutku zavisi od nekoliko ljudi, čija odluka može Jedan zatrpani magacin pretvoriti u

BANKE PROTIV KNJIGE

PREMA NOVIM propisima i za kredite za knjige važe iste one odredbe koje važe pri davanju kredita za nabavku ostalih vrsta robe. Pre nego što uzmu kredit, ljubite~

lji knjige u našoj zemlji moraće

da ulože dvadeset procenata gotovog novca da bi im se omogućilo da nabave dela svojih omiljenih pisaca. Kada se posmatra formalno-pravno, \ pravu što izdavače nisu izuzele od ostalih privrednih delatnosti, jer

im slovo zakona daje na to puno

pravo. Ali, rigorozna primena tog slova praktično će dovesti do toga da će i ono malo knjiga koje zbog

visokih cena ne nalaze Jako. put.

do čitalaca sve teže dolaziti do onih kojima su namenjene. Blizu 80%

· individualnih. kupaca knjiga kupu-

ia

banke su potpuno u

je knjige na ofplatu, putem pretplate i na sve one načine koji ne iziskuju odvajanje velikih sredstava iz porodičnih budžeta za nabavku knjiga. Uostalom, da mogu da kupe knjigu bez kredita, ljudi kredite ne bi ni uzimali. Sada im je to u velikoj meri onemogućeno. Zaslepljena svojim interesom, banka se poziva na Ssavezne propise.

Poznato je na Koji se način u našoj zemlji donose pravni propisi. Pre nego što jedan predlog postane propis, o njemu kažu svoju reč stručnjaci i o njemu se diskutuje u javnosti. Da se neko setio da ukaže na izuzetan položaj knjige, verovatno je da bi zakonodovac propise o kreditima, kada je u pitanju knjiga, učinio manje strogim no što jesu. Ali kod donošenja ovih propisa knjige se jednostavno niko nije setio. A to nije prvi put da se na kulturu zaboravi.

DA LI JE REČ SAMO O NAMA?

»O VAMA JE, GOSPODO, RIJEč, A NE O CRNJANSKOME« — uskliknu, ponesen pravedničkim, patronskim pnevom, M. M. (Milan MiTić). Uskliknu razložno, s razlogom, a u »Razlogu« br. 43—44, koji, očevidno, uređuje kao kvalifikovani i

·osvedočemi stručnjak za stvari es-

tetike i literature. Mi (Gospoda) istina još nismo uvereni da M. M. nije pseudonim iza koga se krije veći broj ljudi.. Pogotovu što nije u pitanju prvi ni poslednji M. M. koje je, dobivši snažno ubrzanje, uleteo u književnu orbitu, poslao otud nekolike lucidne misli koje su osvetlile sve nerasvetljeno, utvrdio, uzput, ko dela u „najzabitijem budžaku naše književne potleuši.

· Cece ako se druži sa zvezdama i,

još brže, izleteo iz orbite. O. takvima se zna da, pošto obave zadatak, kao pasivni sateliti večno kruže bog će ga znati oko čega (neka ih, neka kruže, šta su tražili to su dobili). Nama je, dakle, zaista vrlo neprijatno što smo u velikom broju, što smo jedna mračna pojava, što smo fenomen sumnjive političke prirode, a što je M. M. jedinac u majke, svetli primerak zagovorništva istine, političkog profetizma i usamljeni posedmik pravog istonijskog osećanja. Takvi su pojedinci, uostalom, uvek bili u meravnopravnom položaju: konfrontirani sa beslovesnom masom morali su da joj ulivaju u glavu uzvišeme misli. Pošto ne znamo ko je s njim, ni ko je iza njega (a on o nama sve zna), mi smosprisiljeni da se NJEMU (M. Mu) obratimo s molbom da mam oprosti sve maše (gospodske) grehe:

Mi, naivni i plitkoumni, mislili smo (pogrešno!) da se socijalistički humanizam, između ostalog, zasniva i ma principu da čovek mne može večito biti kriv za ono što je mekad, davmo, činio. Verovali smo (opet pogrešno) da nismo jedini koji zaboravljamo i da onaj o kome je reč nije jedini, diljem naše lepe domovine, kome treba nešto zaboraviti. Učinilo nam se, zatim (o zablude!) da će za našu literaturu dobro biti ako onaj o kome je reč (zbog M. M-a se ne usuđujemo ni imena da mu Sspomenemo!) bude u mjoj prisutan. M. M. nas je, avaj, uhvatio u lukav stvu. On pouzdano zna da mi ne govorimo o piscu niti se piscem bavimo, nego da mam je na umu publicista iz tridesetih godina. On, takođe, pouzdano zna da je nama razgovor o literaturi i piscima samo paravan za nazadnjačke pobude. Pošto nas je prozreo i pošto on sve to zna, treba mu i verovati. Štaviše, treba mu verovati da misli i govori dobronamerno...! Pokušali

Nastavak na 2. strani /