Književne novine

DANA 7 S—~

Nastavak sa 1. strane

smo, potom, da se poslužimo drugim lukavstvom: upitali smo odakle M. M-u pravo da negativno govori o knjigama koje, sam je isticao, nije ni pročitao. Lukavstvo je uspelo, ali samo delimično: M. M. je pročitao i »Drugu knjigu Seoba«, ali je nepobitno utvrdio da su se njegova predviđanja obistinila i da ona, zaista, ništa ne vredi!

Sad nam, zaista, ne vredi da se više pravđamo kad je sve kao dan jasno: ono što sada Cmjanski (pardon!) piše ne vredi ni pišljivog boba (tu dilema nema!), a mi smo »Gospoda« (time je gOtOVO SVE rečeno), koja se njime bave da bi Pod okriljem literature mamifestovala svoje neliterarne opsesije (tačka!)... Mi se, dakle, priznajući sve grehe, kajemo i OBVSeito svih zabluda ostajući srećni što smo, bar, prave sudove čuli sa pravog mesta (ukoliko i to mije zabluda?).

Gospođa

KOME VEROVATI?

· ONI koji su pasionirano pratili svetsko fudbalsko prvenstvo bili su često doveđeni u situaciju da ne znaju kome da veruju. Da li onome što su videli na televizijskom ekranu, ili onome što su sutradan pročitali u nekom od beogradskih dnevnih listova. Rivalitet između dve velike beogradske novinske kuće nastavljao se i u oceni igara na šampionatu, i u prognozama pobednika pojedinih susreta, i u

• saopštavanju „mwajosnovnijih podataka. Dok je „Borba“ posle utakmice Engleska — Argentina donela vest da je Argentina igrala sa deset igrača zbog toga što je isključen MRatin, Ljubomir „Vukadinović obavestio je „Politiku“ i njene čitaoce da je isključen Artime. Na istoj strani, „Politika“ je, jednim agencijskim izveštajem, verovatno nesvesno, ispravila svoga dopisnika i urednika sporiske rubrike, Na istoj strani, u istom broju, dopisnik Asošijeted presa javio je o isključenju Ratina, koji se, po oceni Ljube Vukadinovića, nije „pokazao u punoj formi“. Kod svih isklju-

w»čemja"igrača čak se i u naslovima

~ listicslo da je bila u pitanju gruba igra, da bi se na kraju zaključilo da su sudije režirale prvenstvo,

Kakva sreća što nisu mogli da ga ·režiraju naši novinari!

Kome onda verovati kada su u pitanju ocene fudbalske igre? Da ostavimo po strani megalomaniju koja nedvosmisleno svedoči da po 'ko zna koji put u poslednjih nekoliko gođina ništa nismo naučili. Dok listovi drugih zemalja, izuzimajući Južnoamerikance, čije reprezentacije nisu postigle uspehe koje su navijači očekivali, nastoje ozbiljno da objasne i sebi i svojim stručnjacima i navijačima koji su subjektivni i objektivni nedostaci njihovog fudbala, dotle naši izveštači smatraju za svoju „patriotsku“ dužnost da nas dovode u zabludu dokazujući nam kako izvesni sttani stručnjaci (ah, Turci, Turci!) smatraju da je nama bilo mesto na svetskom prvenstvu, ne među prvih šesnaest, nego među prvih osam. Istovremeno, sve ono što su nesum njive prednosti najboljih svetskih fudbalskih reprezentacija nad ostalim timovima i što te reprezentacije i čini velikim fimovima, naši novinari, od kojih po neko zaluta i u ftrenersku organizaciju, prezrivo su okvalifikovali kao smrt fudbala i kao najveće nedostatke fih reprezentacija. Očigledno je, pored toga što žive u iluziji da poznaju fudbal, mnogi naši sportski novinari žive u ijuziji da vole jugoslovenski sport. Tom vrstom ljubavi, pored toga što zaglupljuju milione Jugoslovena, oni čine i medveđu uslugu jugosloven· skom fudbalu, koga su neosnovani · komplimenti i doveli u ćorsokak u kome se sađa nalazi.

JUGOSLOVENSKI PISCI NA DANSKOM JEZIKU

TONI LIVERSEJDŽ, prevodilac mekoliko knjiga jugoslovenskih pisaca na danski jezik, poslala nam je ovih dana sledeću kratku informaciju o prevodima dela naših pisaca u Danskoj:

»Danska je mala zemlja, i prirodno je da ova činjenica utiče na izbor Knjiga koje se prevode. U prvom redu se prevode popularnc knjige koje se mogu prodavati u velikim tiražima — uglavnom dela američkih i engleskih pisaca — dok su izdavačke kuće prilično meodlučne ako jc u pitanju delo iz litera-

Nastavak na 12, strani

| \ rpm Tepee rerne i rain rare manire enu runner ema

2

NIJE LAKO ulaziti u procene, a da budu tačne, sa koliko uspeha se gde sprovode odluke i duh Četvrte sednice CK SKJ, To je čisto politička materija, za koju su potrebne analize i pre svega poznavanje do detalja onoga što se u pojedinim mestima, opštinama i krajevima dešava. Možda je, uostalom, i rano, a osobito stoga što je leto, sezona odmora i što politička aktivnost nije niti može biti onako živa kakva će biti od jeseni, ;

Čini mi se, međutim, da se ovo odsustvo pune aktivnosti u štampi manje oseća nego inače. Redakcije listova kao da se nisu proredile: stupci novina puni su ne „špeka“, davno složenih ili po" fiokama ubajaćenih tekstova koji čekaju na ovakvu priliku, na oseku materijala, već svežih i brižljivo pripremljenih izveštaja, komentara, pregleda, čak i analitičkih ocena pojava.

Neizbežno je da u obilju ovakvog materijala, čak i u najsolidnijim listivoma, pa i iz pera pro=verenih novinara, ponekad bude i po nešto što nije sasvim fačna· slika života i pojava: novinar je izložen i većim opasnostima pri rasuđivanju nego neko drugi, jer retko ima mogućnosti da sazna sve pojedinosti koje mogu biti od značaja za procenu nekog pitanja. Ne treba se zavaravali, javnost rada raznih institucija i foruma kod nas još je, blago rečeno, polovična, a svako kome se novinar obrati daje samo one podatke koji idu u prilog njegovom stavu, ili bar samo one koje ne

'može izbeći da da ili koji se ne mogu prikriti, Je-

dan duhovit članak u „Politici“ otkriva, uzgredno, činjenicu da kod nas novinar, i to ugleđan, iz vrlo uglednog lista, ne može na osnovu te dve činjenice da prodre ni u jedan —hotećl: traže mu pi, smenu preporuku svog poslanika(!) da bi pristal

da razgovaraju s njim. Iz ovih razloga je jasno da štampa ne može uvek da pruži ni sasvim kompletnu, ni potpuno tačnu sliku onoga O čemu, po prirodi stvari i po suštini svoje uloge danas, mora svakodnevno da piše. Ako je, dakle, neko kriv t» je, osim štampe, i onaj o kome ona piše, vrlo često,

Više nego inače, međutim, sada se javlja tendencija da se posledice proglase bez malo uzrokom stvari. Na dobrodošloj vetrometini koju je izazvao IV plenum, u kojoj na čistinu izlaze pojave, odnosi, pojedinci sa svojim delom i svojim stavovima i gledištima, mnogima nije pravo da se to crno na belo vidi. Onda im je kriva — štampa.

Nisam dovoljno upućen u stvari, te ne mogu da pouzdanije procenim takozvani „Niški slučaj“, prirodu odnosa koji su se pojavili u ovom gradu između pojedinaca iz dva partijska rukovodstva, sreskog i opštinskog, ali je karakteristično da je na kraju ispalo kako takvog „slučaja“ uopšte nema. Kao da je to neko, među drugima i štampa, izmislio. A stoji činjenica da su dopisnici listova iz Niša samo pisali o onome o čemu se u gradu javno govorilo, i to ne u „čaršiji“, nego među sasvim odgovornim ljudima.

Izrazitiji je slučaj sa aferom oko dveju rafinerija nafte u Vojvodini. O tom je slučaju ovđe bilo nešto više reči; o tome je pisao dobar deo štampe, a naročito dosledno i sistematski beogradska „Politika“. Reč je o odluci — da podsetimo čitaoce — koju je bilo donelo preduzeće „Naftagas“, tačnije njegov centralni radnički savet i uprava, da se pored velike rafinerije kraj Pančeva izgradi još jedna u Novom Sadu. Stvar se završila početkom fotalne dezintegracije ovog preduzeća, a „Politika“ je optužena, javno, za kampanju. Zastupanje ekonomske i društvene logike, doslednost i energičnost u tome, na taj način, olako se proglase za pristrasnost, koliko god bilo besmisleno optužiti redakciju jednog lista da može imati razloga za pristrasnost, osobito u ovakvom slučaju gde je savršeno očigledna njena nezainteresovanost i dobronamernost.

Treći je slučaj iz Dubrovnika, Zaključujući sastanak proširenog sastava Opštinskog komiteta SK, sekretar tog komiteta Buško napao je jedan napis u „Politici“ kao nerealan i senzacionalistički. Napis o kome je reč, međutim, bio je vrlo uzdržan i zadovoljio se ne ocenama i komentarima, već samo iznošenjem mišljenja koja su se mogla čuti u samom Dubrovniku. Ostaje nejasno kako to, po rečima ovog partijskog radnika, štampa treba „da pomogne lu rešavanju svih slabosti“, ako joj se prilepi etiketa senzacionoalizma kad u jednom jedinom članku nabroji neke od slabosti o kojima se javno govori i radi kojih se i sastanci zakazuju.

Navedeni primeri ne kazuju ništa novo u Suštini, ali pokazuju da će ovakve optužbe protiv štampe, i kad su osnovane i kad nisu, učestati, 'To, međutim, i nije tako loše, jer je dobro da i novine, uz pojedince i forume, progovore jasnije i glasnije, pa makar BOLOCEO i pogrešile.

Prošli broj „Ježa“ bio je brži od ove rubrike. Pod naslovom „Dve se kuće takmiče“, doneo je ioš jedan biser novinarske brzopletosti i površnosti. Jednog istog dana, naime 27. jula, „Borba“ je

7 pazar STAMPE

AKTIVNOST

Božidar BOŽOVIĆ

imala krupan naslov: „Jugoslavija ima 19,508.000 stanovnika“, a „Politika“ isto tako krupan: „Jugoslavija danas ima 19,756.000 stanovnika“. Ponovo se, eto, pokazuje da je lagodnije kupovati samo jedan dnevni list, jer to ne unosi smutnju u glave, ali da je zanimljivije kupovati bar dva, jer onda čovek ima o čemu da razmišija, raspravlja i oko čega da se, eventualno, 8 prijateljima kladi: koji je list ovog puta u pravu. * ·

U prošlom broju beogradskog nedeljnog lista koji se zove „Svet“ izišao, je napis ovđe već po= minjanog izvesnog dr Janeza Paćuke (koji, u ime svog shvatanja ravnopravnosti, da bi, valjda, ponizio sabesednika, veli da je članak napisala njegova žena) a u kome odgovara na jedan deo teksta ove rubrike u„prošlom broju „Književnih no= vina“,

Taj tekst, naravno, nema nikakvog značaja za čitaoce ovog lista, niti ima ikakvog smisla sa njegovim autorom se upuštati u bilo kakvu raspravu. Treba samo skrenuti pažnju na to da se žuta štampa dosledno ponaša shodno svom karakteru, Dotični Paćuka i dalje primenjuje sebi svojstvem siledžijski metod štampe čiji je predstavnik, i po klasičnoj formuli: .

1. na belešku, objavljenu u ozbiljnom listu malog tiraža i ne pokušava da u tom listu stupi u polemiku, nego odgovara na sav glas u svom, prebacuje igru, dakle, na svoj teren, i obraća se svojoj, neuporedivo brojnijoj publici koja, ogromnom većinom, nije ni čula da je i o njemu neko negde nešto napisao.

X 9, takađe, a dosledno bule kor MOoleonišd, iti odgovora na Mkritičke primedbe, go napada ličnost svog sabesednika: ako te j neko uhvatio na delu, glasi ova mudrost, umesto da dokazuješ kako nisi učinio ono što jesi, mnogo je bolje da tome ko te je uhvatio kažeš javno da nije u pravu jer je a) grbav, b) stric mu je bio u zatvoru zbog ulične tuče, c) govori strane jezike što je podozrivo i, uostalom d) mora da je nacionalno sumnjiv element jer je. viđen da povremeno puši na lulu.

Bilo bi, zaista, izlišno dokazivati nekome kome io organski ne može biti jasno da se treba kupati svaki dan, da čovek može biti i bravar a da može do voli i da čak treba da ide i na more, a ne samo u svoje selo, da se ne mora sedeti pred „Gradskom kafanom“ i pričati gadosti da bi se ušlo u istoriju i da govoriti dva-tri strana jezika nije porok, kao ni uredno odevanje (morao sam se setiti prijatelj Jove, Lale, koji je za slične mom sabesedniku govorio, ponosan na svoje znanje nemačkog i mađarskog, stečeno po konclogorima, „da ne zna srpski moro bi lajati“).

Ne mora i ne treba čitaoce ovog lista sve to da zanima u pojedinostima. Žalosno je nešto drugo. Uporno se povampiruje ona logika po kojoj je stranac = turist = nudist = portir = kelner = = protuva. Mi smo mi, šta je tebi, Petroviću, Jovanoviću, Goluboviću, da se družiš i mešaš sa drugima. Otvori požutele brojeve štampe NedićČa — Ljotića — Draže — Velimirovića, pa ćeš saznati da smo mi sebi dovoljni, da nema duhovnog zdravlja do dobrog pravoslavlja, da su naša patrijarhalna porodica i naše idilično selo nama jedini lek, da nam ostali svet nije potreban, da nam je važnija kopriva i balega od progresa, uvek su nam fi tuđinci samo zlo donosili, nemoj, Petroviću, ići na more, to je za belosvetske, nemoj se ti svaki·dan kupati i brijati, pasi ti svoje stado i čitaj dobronamerne, nacionalno zdrave, propovednike. U načinu mišljenja je, dakle, stvar, a ne u tome da li je neko kriva nosa. Ali, to nije dostupno svačijoj pameti i svačijem moralu.

ŽIVOT OKO NAS

· (0D

Ljubiša MANOJLOVIĆ

Hoćemo li na večeru?

U RAZGOVORU koji je urednik „Nina“ Dragoljub Golubović vodio sa sekretaom Centralnog komi. teta Saveza komunista Bosne i Hercegovine Cvyi, jetinom Mijatovićem jedno pilanje je bilo posve. ćeno poštovanju tuđeg mišljenja, pa je precizno glasilo:

... Pošto se ne složite, recimo, sa nekim ru. kovodiocem, možete li posle izići na večeru s njim?

_— „.. Što se tiče pitanja možemo li posle ne. slaganja izići na večeru, ja mogu!·— odgovorio ja Mijatović.

Zašto da ne, naročito ako je neka dobra veče. ra. Ali ipak pod jednim uslovom: da se i ko od nas nađe za takvim stolom. Ne zbog večere, mada nam ni ona nije na odmet, nego zato da bismo na vreme znali koji nam se rukovodilac spotiče i n koji kamen. Jer možda je to baš onaj kamen koji nam se posle svima lupa o glavu.

Samo, opet, oni koji se duboko ne slažu ne bi, brate, ni trebalo da idu zajedno na večeru. I neka se ne ljube na ekranu, pred očima celog naroda, u jedan, pa u drugi obraz. Dovode nas u zabunu, Mijatović je tu sagledđao granicu: „Ja mislim sve dotle dok ja kod sebe nisam načeo poverenje u tog čoveka, kao poštenog čoveka, kao komunistu koji isto želi, nema razloga da kvarimo odnose.“ Jer naši rukovodioci ne bi mogli biti kao oni engleski advokati od kojih jedan iz petnih žila brani pravu a drugi svim sredstvima, | potajnim, krivu stranu, ba posle, kao da ništa nije bilo, zagrljeni ispijaju svoj viski. , Kako se davimo

NA NAŠEM MORU, i na rekama, skoro nema spasilaca, Onih koji bi po dužnosti, a ne samo zafo što su junaci, hito skakali u vodu čim vide čove« ka da se davi. Spasioce, po pravilu, nema ko da iškoluje i posle da plaća njihov koristan rad. Naš građanin, tako, jeste da se davi, ali to bar čini bez materijalnog angažovanja zajednice Davi se 6 svom trošku,

„Iz iscrpne informacije“

U PROŠLOM BROJU „Književnih novina“, pod gornjim naslovom, polazeći od jednog napisa u „Borbi“, zapitao sam kako se može zdravo za goOtovo već govoriti o opštoj podršci, i to na svakom od beogradskih fakulteta, zaključcima Četvrtog plenuma, kad se zna da su se studenti još u toku Plenuma bili razišli iz Beograda.

Odmah po izlasku „Književnih novina“ javio se drug iz „Borbe“, pisac beleške koja je bila predmet moga komentara, i izrazio žaljenje. On je, kaže, takođe naveo činjenicu o odsutnosti većine studenata iz Beograda, Pa i sekretar Univerzitet skog komiteta Mića Prelić je više pula u SEM reči na tu činjenicu ukazao, samo ie iz „Borbino. izveštaja, usled hitnog redigovanja noću, ta 'Prelićeva ograda slučajno izostala. Znači, ni „Borba“ ni Prelić nisu išli na davanje proizvoljne slike o jednom stanju duhova.

Pa lepo kad je tako,

Inače, ne bi bilo lepo. I ne Mirisalo bi na prvu ženu.

bi bilo ništa novo.

Bez brige

VIŠE nijedno dete ne uči za berberina. Ali ipak uvek će se naći ko da nas šiša.

N. N.

Nekađa su ratnici mosili crvene ogrtače da 8 ne vidi ako budu ranjeni. N. N. kad pođe na kohferenciju na kojoj će uzeti reč obuče žute pantalone. 0

- SOKO PDS

|};

VINJETE IZRADIO JOSIP TURKOVIĆ

primilijene knjige

GENADIJ GOR: „SVEUČILIŠNA OBALA“, „Znanje“, Zagreb 1966; prevela, Marija Mulić, Str, 310, Genađij Gor u ovom romanu prikazuje život savremene soVjetske stuđentske omlađine i nastoji đa otkrije psihologiju mlađog čoveka.

SVETLANA VOLARIČ: „U PAKLU SU ZVIJEZDE RAVNODUŠNO RBJALE“, „Prosveta“, Beograd 1966. str. 212, Jedno u nizu pofresnih sveđočanstava o koncentracionim logorima Aušvic, Lavensbrik i vi-

tenberg.

IVAN RASTEGORAC: „PESME“, Biblioteka „Vidici“, Beograd 1965. Btr. 44.

NEDELJKO FABRIO: „PARTITE ZA PROZU“, „Otokar Keršovani“, Rijeka 1966, Str, 142, Zbirka dužih

proza pripovedača naše naimlađe Nnjiževne generacije koji živi i dđeluie u Rijeci.

„SEDAM MAĐARSMIH PESNIKA IZ VOJVODINE", „Nolit“, Beograđ 1966. Str, 106, Rukovet stihova LŠ" sla Gala, Antala Zakanja, Ferenca PFehera, Karolja Ača, Jožefa Papa, Kalmana T'ehera, Ištvana Domon” koša, u prevodu Ivana Ivanjija, Mlađena Leskovc8, Petra Popovića, Jožefa Varge, Lazara Rozara, Vlade Kopunovića, Miroslava Antića, Tođora Manojlovića Ivana V. Lalića, Aleksandra Tišme, Danila Kiša | sa pogovorom Ištvana Selija.

MIODRAG STANISAVLJEVIĆ: „PESME x PISMA ALEKSANDRA ROBA“, biblioteka „Vidici“, Beograđ 1965. Str. 44. Stihovi i lirska proza jeđnog od Pred stavnika najmlađe pesničke generacije.

e Ar i

KNJIŽEVNE NOVINE