Književne novine

Velimir MILOŠEVIĆ

izlazak sunca

svetlost

Z RAK SAM izgubljen u, plevoeti između meba i zemlje drhtaj teli između sYco, i sunca treptaj smeli ptica što je poletela bila nad, zemljom, raširila, Krila i u letu se skamemnila

prikovan za mrtvu tačku mepostojeću nebeski izabramik. vojnik sumconoša zemaljski podamnik Yob i vodomoša

i jedno i drugo bejah a meću

ostaću da visim, kao zvono seftmo

u podme sunčamo u veče zagometno

a tužno je gledati svet sa visine zabole oči od istih predela

dole moje sYce usred, domovine neka, stara davma Yama zabolela oko njega se okupio svet da čuje za čim, to plače za kim, jadikuje

sunce je tačmo mad, mojim, temenom, po zemlji ogromna senka pala

ko vlada obim, svetom, ovim, oYemenom evo mu, moja Yuka uzdrhtala.

da mi mjom, domahme kao moj neko da me odem, vw slepilu daleko

a zrak sam, samo tYska lomna plamičak prhnwuo iz pepela

kad je bukmnula vatra ogromna kao da je bukmula iz mog tela povukla me žicom zlatnom 0D0m putanjom, nepovraknom,

moglo je to i drugom da se desi kao da je sunce baš zastalo mada mnom i baš mene izabralo moglo je i drugog da obesi tom, istom, žicom, koja veže

oko grla i omču steže.

Ji Smilje

N E TREBA MI mudrost dok. berem, smilje mišta sem pesme dok šetam, poljem lako je suncu pod mojim okriljem od moje patnje zemlji je bolje mojim, će srcem, da se diči sve više i više ma memoe liči

raširim, ruke i eto mi slobođe dignem, glavu i mebo je plavlje

oko sunca deca kolo vode i to su Toja deca to je moje zdravlje gledam, ih, pevam, slušam, ih, plačem gohite deco grlite me jače ~

usyed, života ko usyed, bezđana svetli anđeli tamni zvonici

živi očevi mrtvi spomenici

to je ta moja zemlja obećama to je ta, pesma što se zaboravlja započeta davno ovde se mastavlja

dođe mi da se mapijem, mebesa da se magutam grumenja kamenja

PRICA „MNUJIŽEVNIH NOVINA*

počelo odmah posle rata, još prvih mce-

seci, dok je Jakov odlazio u posete raznim institucijama, uglednijim građanima i oficirima, čim je od lekara saznala da više ne može postati majka, Kažu da sc zatvorila u sobu i po ceo dan plakala. A kad je izlazila na ulicua:"bila~ je..meodevena: i meočešljana i zurila je u prolaznike kao u meke merazumljive, transparente. Jakov je s tih razgovora dolazio kasno noću, umoran, i odmah bi legao u svoj odvojeni krevet u drugoj sobi, tako da nije ni znao šta se sa njom događa...

Drugi su, međutim,, smatrali da je to s njom počelo mnogo kasnije, možda onih dana kad su prodavali stari orahovi nameštaj iz dve sobe koje su morali isprazniti kako bi nastojnica mogla da primi nove stanare. Tada se u sobu do njihove uselio onaj student koji se potom dugo vremena nije nigde pojavljivao. A onda je jednog dana počeo da luta hodnicima stare kuće, kuca na sva vrata ı kod svih stanara se raspitivao za njih dvoje. Molio ih je redom da mu ispričaju sve što su znali o njihovom životu i zamišljen, pognute glave, slušao kao da je reč o biblijskim mučenicima. Nastojnica beše pronela glas da je mladić od dugog čitanja sišao s uma i da ne treba odgovarati na njegova pitanja, već bi majbolje bilo kad bi ga udaljili iz zgrade. No to se tvrđenje pokaza kao pogrešno, čim ljudi stupiše s njim u razgovor. Naglo je postao prema njima ljubazan i pažljiv, kao da su mu neki rod, a naročito prema Rahili. Svakog jutra Je zorom kucao na njihova vrata, provlačio glavu između slabo odškrinutih vrata i zida 1 pitao Rahilu da li može nešto da joj pomogne; ako jc Potrebno nešto da joj donese sa pijace ili iz prodavnice ili da trkne na trg po caj ili novine Ili cigarete ili tako bilo koju uslugu da Joj napravi, To je Rahili bilo čudno prvih dana, gotovo da je poverovala 1 ono što je nastojnica govorila, i odmah ga je odbijala sa vrata goVoreći da mu se zahvaljuje i da nema ništa što bi joj mogao pomoći. Čak je i podozrevala da ih mladić možda obilazi samo zato kako bi lakše mogao neke noći da ih pokrade i pobegne, Mladić se uvek zbunjen povlačio. Ali jednoga jutra, sećala se Rahila, te noći su se dugo svađali, u mladićevim očima nazrela je nešto kao tugu, nespavanje ı nem!”. Pomislila je odmah: možda je čuo moj plač? I još: si-

urno je sve saznao! Njegov glas je tog jutra io mekši, tiši, žalosniji, kao glas violine. Pre nego je išta progovorio, zamolila ga je da Joj donese cigarete s trga i pružila mu novČanicu, Otrčao je niz stepenice kao da hita po neki spasonosni lek i za pet minuta sć vratio. io je radostan i rumen. Tada je prvi put Ušao u njihovu sobu. Razgledao je „krevete, dodirivao radio, zurio u sat, kao da je posle lužeg vremena primetio odavno, poznate stvari. Kao da je sve znao, kao da je čuo sve Što govore! Sigurno zna! — zaključi Rahila. Onda je seo naspram nje i zagledao joj se u oči. Taj mladić ju je tog časa podsetio ma. njihovu prazninu, na tu praznu stolicu u koju je, on Seo; osetila je u njegovim očima i postupcima saučešće koje joj svi ostali uskraćuju. On ju je razumeo i sažalio se ma nju! Pomislila je da bi i njen sin možda bio tih godina, kestenjastih očiju i crne kose, sedeo bi tu nasprani nje isto tako zadihan i rumen i isto toliko ili još duže gledao u njene oči i isto tako dodiriYao radio i pledao u sat i govorio da ona čuje: Sad ic podne ili- Da ti donesem cigarete. Njena tuga se ponovo otvori tog dana, Naiđoše noći pune suza i svađa...

Ali ne, Rahila je to samo znala, to se do-

godilo još ranije, u jesen (nikaho da razume

J EDNI SU GOVORILI da je to s Rahilom

KNJIŽEVNI MOVINE

Slobodan VOJIČIĆ

vreme i odredi kada je to stvarno bilo, kao da je oduvek tako), ali seća se tog dana, tada još nije bila tako stara i još Je radila ıı onom pre-

duzeću. Zaklela.bi se da je to bio oktobar, a

dan. neobično „sunčan. za to. doba godinc. Seća” se da se radovala toj lepoj jesemi i da se osećala kao nikađ pre; prosto se plašila da joj to ne bude poslednja jesen i to ju je nagonilo da uradi bilo šta dok još može. Oh, kako su bili lepi dani! Radovala im se kao dete magrađeno igračkama kad nestrpljivo očekuje zoru da istrči na ulicu i prostre svoj šareni svet da u njemu uživa. Takav je bio dan kad je to počelo i kad je zakasnila kući čitav sat. Koliko se samo lepote dogodilo za taj sat! To nigde ne bi moglo da stane! Dečaci s krupnim očima i loptama. Majke s dečjim kolicima izišle u šetnju. Starice s naočarima protiv sunca. Otvoreni prozori uskih prizemnih kuća kroz koje se vide siromašno nameštene sobe; sto na sredini i na njemu čaša puna cveća. Sada zna da je upravo želela da zakasni, da je morala tako da uradi. Došla je u četiri kući. Čim je ušla na stepenište osetila je da joj klecaju kolena i da ju je strah. Jedva je našla snage da upre u zvono. Ono je odjeknulo snažno, čeličmo, kao u starim grofovskim zamkovima. ili sreskim sudnicama. Jakov je dočeka stojeći na vratima. . .

— Zašto si zakasnila? — pitao je strogo. Rahila zastade uzbuđena i ogluvela. Poče nervoznim prstima da otkopčava Kapa gužva maramu i baca rukavice. Najzad, da bi nešto smislila, zgrabi kaput koji je tek skinula i krenu s njim u sobu. Jakov koraknu za njom, teško, kao da povlači gvozdeni lanac po podu.

Pomisli: kako .je sve bilo besmisleno; kako sam se uzaludno uspravila da poremetim 1nešto što je oduvek bilo čvrsto. NI)

Jakov je sačeka ma vratima sobe. Oči su mu bjle hladne i puste kao da nikad nije Osectio nikakve topline u životu. “

— Zašto si zakasnila? Došla si sat kasnije! — reče još jače i\baci novine iz ruku, a beli listovi se razleteše po sobi kao ptice puštene iz kaveza. .

Žena neprimetno sleže ramenima kao dečak Što u sobi usklikne svom podvigu pre nego dobije batine, krijući u dnu sebe leluja-

ši

da se me freznim do treznih vremena da se me budim iz sna iz potresa

pa da onda počnem, ispočetka lepo

da volim ludo da umirem, slepo

da patim za onom koju odvode preko života preko slobode daleko daleko daleko o bože otkuda više doći ne može

da mi se mikad me vrati da gime tuđa za mmom iz puste daljine

me treba mi mudrost dok ovo pišem ništa sem oka da me laže

kako me po belom svetu traže

mišta sem, srca da drhti i strepi

s tobom bez tebe živote slepi

ni ova pesma, mije pesma tiše.

III

Ordenje

(QŽ DOLEVAM pevam živim, simbolično od sunca gradim, medalje i zvona zvonke zvonike u moru .himničnovn, a sunce peva mesto miliona setnih zagonetnih zemaljskih snevačc a peva tako kao da vrača

poletim, svetom, mlad i slep se dičim, delim, medalje kao da su od moga sma učini mi se da ma sunce ličim

dignem, glavu kad gle mesto sunca pldmti moje lice plamem podrhtava

to kyv moja svetli i svet obasjava

biju zvona bryujno vujno gore od zvuka od svetlosti od bljeska od drYhtaja učini mi se da to moja ruka

vu radost što je uspela da osvetli u ovoj sobi njihova naličja i bol što je raskućila njihov mir. Više nikad ne možemo biti mirni, ni srećmi, Jer smo počeli da mislimo o našem životu! Znala je da mu mora odgovoriti, ali da to neće umeti da mu kaže, ne u potpunosti, niti će moći. On to nikako ne može shvatiti.

— Morala sam da zakasnim — žena nemoćno opusši ruke niz telo,

A mislila je: već dvadeset i pet godina nisam zakasnila ni minuta. Uvek sam bila kući u određeni čas kad je on zahtevao. Otkada radim dolazila sam kući svakog dana tačno u tri. On je dolazio u dva i pričekao me. A danas sam prvi put zakasnila sat vremena.

— Ali zaboga gde si bila? — prišao je sasvim blizu i uhvatio je za ruku... Onog dana kad se vratila vojska sačekala sam ga na ulazu u grad. Četa je zastala. On se izdvojio i prišao mi drhteći. Uhvatio me za ruke, obgrlio i uneo mi se u oči. Mogla sam da vidim kako mu podrhtavaju plave žilice oko očiju. TI tako me držao za ruku i dugo gledao u oči, kao da je hteo da utvrdi koliko je ostalo od onoga što je voleo u meni, i ništa nismo govorili, a

vojnici iza nas tapkali su na hladnoj cesti i ne-

mo pratili naš sastanak. Nisam mogla više da izdržim pred tim vojnicima...,

— Nisam mogla više da izdržim — izgovori sasvim tiho i sede u stolicu naspram mijega, stara isto kao i on. Oči su joj visile, teške i suve. Sav bol tela skupljao se negde na sredini lica, oko usta. On sedc pored nje.

— Šta se dogodilo? — reče molećivo i 'blago. Nikakav odgovor ne bi mogao da ga zadovolji. On je prosto kao dečak tragao za nečim.

— Nešto čudno — odgovori Rahila zamišljeno.

— Da se nije nešto dogodilo u preduzeću?

Žena odmahnu glavom.

— Da se nije nešto desilo na ulici? Da nije bila saobraćajna nesreća?

Žena ponovo odmahnu glavom. Mislila je: Kako bi to bilo strašno: deca na ulicama, žene s kolicima, starice okreću suve dlanove Pprema suncu, fotografi s kožnim vindjakama i plavim beretkama... Čovek iza nje postajao je sve nervozniji. Ona je gledala u otvoreni prozor. Žene s druge strane ulice zafvarale su Prozore koji su ceo dan svojim dubokim čeljustima gutali sunce.

— Onda je bolesna neka tvoja prijateljica?

Rahila pomisli: zna da nemam prijateljica,

— Je li u bolnici? Šta joj je?

Mislila je: zašto život postane tako dosadan?

— Mora da je neko umro!. Zašto mi ne kažeš, zašto kriješ od mene? — Jakov je klečao pred njom, gologlav i znojav.. Onda je pred tim vojnicima. zamolio da mu oprostim za sve ono što je radio pre rata, i jednu moju ruku prineo ustima. Moraš da mi oprostiš, rekao Je, da bismo mogli iznova da počnemo, Ja sam se patnjama iskupio. Ženo moja, rekao je još. Bilo mi je teško pred tim vojnicima što su tapkali na cesti...

— Prestani, molim te, niko nije umro! — Rahila ustade i nastavi da korača po sobi. Vide kako Jakov obuhvati rukama glavu i nasloni se u stolici,

— Slušaj — žena se vrati kod njega — moram da ti kažem! .

OEZIDJA.

kao tanka zraka sumnčama osvaja deo po deo tammine sveta a ono sumce Deva pesmu suncokreta

padam ma zemlju zaslepljen i zračam

u. Vvrućici u žaru u beloj mesvesfi i svetlost od sunca dolazi a svet je mračam me možeš me pesmo tim sjajem zavesti čimilo mam se zemlja je pevala

blistala a mije nego sunce krala

pesma je mebeski dar anđela koji smiva' zemaljsku zemlju mebeski čistu i belu onog koji leti kroz obruč vatrem i biva vatroslav srca a u, srcu delo

onog koji gori a plamem u sebi gasi

u oganj skače da se ognja spasi

odolevam, pevam Yasipam, zlatnike kao da je moje to sunčamo slepilo masYed srca sabiram Yatnike

svetlu vojsku gde je tama bila kitim, ih i delim, ordenja krvava sve to sumce gleda sve to odobrava.

Izgledala je potpuno mirna. Jakov je prekide. — Ne ne moraš više! Ne zahtevam više! reče i podiže se lagano i pođe ka prozoru. Lišće je opadalo sporo i krišom od ljudi. Tako još opada orahovo lišće, elipsasto i žuto poput duvana, na prašnjavo dvorište njegovog sela! Učini mu se da od čitavog svog detinjstva pamti još jedino onaj bolesni miris orahovog lišća; majka je uvek govorila da se od njega dobija tuberkuloza i branila mi da ga prinosim nosu i mirišem. Žena ga uhvati za ramena:

— Koliko smo godina živeli zajedno? — upita Rahila.

— Dvadeset i pet. r

— Je li to mnogo dana? — nastavi Žena. Jakov se tužno osmehnu. Nikako nije mogao da shvati šta se događa danas sa njom.

— Zajsta mnogo dana — priznade Jakov,

— Svakog dana sam u tri bila kući.

— Večno sam radio sa istim brojkama pravdao se Jakov.

— Uvek sam se vraćala kući istom ulicom.

— Ja sam mnoge računc radio po istoj formuli.

Rahila se trže kao da joj neka neoćekivana snaga pnriskoči u pomoć:

— Zar ne vidiš da si kriv! — uzviknu Rahila i usta joj se razvukoše kao da će se osmehnuti. Jakov se začudi. Primače se sasvim blizu, nem od iznenađenja.

— TI živeli smo po toj tvojoj formuli! Zar ne shvataš? — drmala ga je ı gurala kao da je htela da ga probudi iz nekog lažnog sna, Jakov poblede, Jedno mu oko postade crno, bez vida. Prvi' put u životu neko mu je rekao da nisu dobri ni njegova tačnost ni njegov rad ı to ga duboko iznenadi, Činilo mu se da tonc u Živi pesak.

— 1 život nam je bio najobičniji račun, ali bez ikakvog iznosa. Sve je u njemu bilo izračunato i unapred isplanirano i sve se po tom računu dešavalo. Ali si samo na jedmo zaboravio! To nisi mogao da predvidiš, pa zato i sve drugo ne valja! Žena poče da grize svoje tankc sive prste.

— Zaista smo mnogo grešili — reče Jakov. —A da li smo za sve samo mi krivi? — Pokušavao je da se seti bar nečeg lepog.

— Sve si predvideo: u koliko da ustanem, za koliko mogu da stignem u preduzeće, koliko mi vremena treba u povratku, da sam ovde uvek u tri, ručak da spremim za pola sata, u trgovinu u četiri, to i to da kupim, večera u sedam, tog i tog smemo da primimo, sa fim i tim smem da razgovaram, subotom u pozorište, nedeljom bolji ručak, strašno, nmeizdrživo, za sve dane tako, za čitav život tako!

— Svemu je kriva moja profesija: voleo sam tačnost i red. A otac je hteo da budem inženjer, video je jednom u gradu izgubljeni novčanik nekog inženjera. |

— Sve nam je bilo na vreme. A šta smo postigli? Samo jedno nisi mogao planirati, samo si na njega zaboravio.. Na sina! Koliko sam ga čekala! Gde mi je? Oči su bile suve u ženinoj tuzi. Kao sleđene. Samo su se neke iskrice otkidale i padale. Zavlada tišina u sobi, kao nad lešom. Palila su se svetla u kući naspram njihove. Mogli su da vide kako se neko kreće u tim sobama. Videlo se kako u jednoj sobi prekrivaju sto belim čaršavom i iznose večeru,

— Zašto si baš danas počela o tome? upita Jakov, gotovo starac, i beživotno se skupi u uglu sobe.

— Ti si počeo! Tražio si da ti kažem! Htela sam konačno da poremetim taj užasni red, da se dogodi nešto drugo, nešto nepredviđeno, DLRa sitnica da padne, da se makar nešto raz-

ije.

— Jesi li zato zakasnila? — upita Jakov.

— Ja. Nisam mogla više da izdržim. Mora· la sam, Oh, kakav je bio dan! Odlučila sam da pođem kući drugom ulicom, onom što me mnogo mamila, još onda dok sam bila mlada i očekivala dete. Znaš, tamo se nalazi porodilište. Stajala sam sat vremena pred tom zgradom i gledala u njene prozore: kako su to za mene bili lepi trenuci! Tamo dečaci na pločniku igraju fudbal, a ljudi i žene dozivaju PObORje 1 stalno gledaju gore. Ponekad se neki mladi otac zacrveni i obori glavu. A one se smeju. Da si video izgled tih žena. Da znaš kako lepa ulica! Sada sam stara, da pođem opet sutra?

— Da — odgovori starac. — Svakako ćemo otići zajedno.