Književne novine

Nastavak sa 8. strane

Naslikao sam mračnu sliku nauke kao neodgovorne društvene ustanove koja je puna, ako ih i sama ne izaziva, tamnih životnih svojstava, Ali istovremeno ukazao sam na duh unutar klasične naučne zajednice koji se poistovećuje sa duhom slobodnih i odgovornih ljudi u bilo kojem društvu. Kada ispoljavaju svoja najbolja 'svojstva, naučni radnici žive u skladu sa filozofijom individualnosti i zajedničkog cilja, unoseći u zajedničke odnose krajnje stroge zahteve i gajeći jedan prema drugome duboko poštovanje. Ako budemo reagovali na probleme siromašnih i potlačenih ljudi sa lakvim jedinstvom maštovite tehnike i uzajamnog ponašanja, civilizovaćemo sebe i svoj svet.

Moramo to učiniti mudro i sa tehničkim metodama, jer kako ie tužno rekao Vajthed: „Neke od njavećih nesreća čovečanstva nastale su zbog uskogrudosti ljudi, sa ispravnom „muetodom. Odisej je odbacivao Platona i kosti njegovih pratilaca rasute su po morskim „grebenima i ostrvima.“

Nauka još uvek sadrži neizvesnost i njena sudbina niie do kraja određena. Nauku je stvorio čovek koji je i sam deo prirode, pa je nauka isto tako prirodna kao i njen predmet. I zato treba shvatiti transformaciju prirode od strane čoveka kao preobražavanje, pokoravanje i disciplinovanie prirode od sebe same. Mi naučni radnici možemo tome doprineti iznutra, sa najosetljivije tačke, iz racionalne citadele tehnološkog društva, jer možemo da pomognemo u obrazovanju mladih naučnih radnika i u naučnom obrazovanju svih mladih ljudi. Još uvek se može braniti mišljenje da je prava nauka u skladu sa starijim filozofskim idealima. Platon je smatrao da se razumnost može uneti među narode i ljude. U naše doba, uz odanost toj mogućnosti treba pridružiti trezveno, pa prema tome naučno stremljenje da se sazna kako se mogu ostvariti iđeali. Napravili smo mašine koje misle: možda bismo sebe i svoje bližnie na zemlji mogli da učinimo ragumnima ako bismo humanizovali nastavu nauke u svim učionicama i laboratorijama.

Ljudi u društvu, uz saglasnost nauke, svirepo su izneverili svoje sopstvene „mogućnosti; kada ljudi počnu da preuređuju svet, njihove želje i vrednosti biće deo prirode. Optimistički izraženo: istorijsko dostignuće nauke i tehnologije bila je mogućnost da se vrednosti pretvaraju u zadatke, Potrebni su nam filozofi, naučni radnici i tehničari koji će dati novce definicije vrednosti u tehničkim izrazima. To će, kako je to odlično rekao Herbert Markuze, predstavljati materijalizaciju vrednosti. Tada će, uz humanu nauku, moralni ideali postati dimenzija prirodnog. Filozofija bi trebalo da bude naša kritička savest, sa dva zadatka: da tumači ljudsko znanje i da raščlanjuje položaj čoveka. Filozofija se. nikada nije pretvorila u čistu nauku, Pored zapažanja, pored logike, filozofija još uvek ima društvenu ulogu uporne, istorijski konkretne i konstruktivne analize ljudskih odnosa. Ne možemo očekivati da nauka i tehnika našeg sumornog veka buđu od toga izuzete.

DELO

[:]ore E]aruha

GENEZA NAŠE UMETNOSTI umnogome je hendikepirana ranim gubitkom jednog niza talentovanih, i već znatno umetnički potvrđenih ličnosti, u kojih pojam angažovane svesti nije bio strogo ograničen na umetnost samu, već ih je, u tamnim i nespokojnim trenucima ratnog divljanja, ta svest gonila na revolucionarni čin, na akciju. Takvi su bili, i takve su tragične sudbine zajedno podelili Jurica Ribar, Bogdan Šuput, Dušan Vlajić, Ta darovita mlada slikarska generacija, formirana pred rat, formalno je ratnom kataklizmom zbrisana.

Toj generaciji pripadao je i Bora Baruh. NjeBovi plemeniti ideali, vatrena slikarska energija, bunt i revolucionarmma akcija prekinuli su 1942. godine, kada je streljan u Jajincima; nije bio navršio ni 3l-vu godinu života

Baruha i njegova dva brata, Isidora i Jožija, koji su isto poginuli u ratu: dobro je poznavala beogradska policija, jer ih je svu trojicu zbog revolucionarnog rada često hapsila. Bora Baruh je završio Pravni fakultet, a još za vreme stuu bavio se slikarstvom kao autodidakt, ameLFICKI. Odlaskom u Pariz, 1935. godine. Baruh, pored intenzivnog slikanja, nastavlja političku delatnost solidarišući se sa španskim republikanı skim pokretom. Posle jedne akcije za pomoć španskom narodu njmu je uskraćen boravak u Parizu i 1938. godine vraća se u Beograd. U Beogradu opet učestvuje u akcijama revucionarhog pokreta. Partijske akcije u kojima je učestvovao nisu ostale nezapažene, a posledica za Baruha je — koncentracioni logor 19939. godine. Uspeo je da pobegne iz logora i da se priđruži borcima narodnooslobodilačke vojske; prvo je pripadnik MWosmajskog, zatim Kolubarskog partizanskog odreda; kada je oslobođeno Užice radio je u propagandnom odeljenju Vrhovnog štaba. Posle jedne partizanske akcije. Bora Baruh je zarobljen i 7. juna 1942, pPodine streljan u Jajincima.

Kontemplativna priroda, dobroćudan i plemenit, on je bio predodređen za slikarski poziv. Postoji jedan paradoks u onim osnovnim karakteristikama njegove ličnosti: u slikarstvu je tražio tople, mirne, lirske i nostalgične evokacije pejsaža, mora, intimnih porodičnih kutova i portreta, — a u društvenom smislu u njemu je kolao bunt protiv socijalne nepravde i sprem-

· trajne vizije

BORA BARUH: AUTOPORTRE'P

nost na borbu, u kojoj je konačno nestao. Dualizam ličnosti u Baruhu: lirsko-kontemplativne i revolucionarno-dejstvene, plod je sticaja određenih. istorijskih i umetničkih okolnosti koje su tražile odgovarajući stav i odgovarajuću akciju.

U širokoj lepezi pariskog slikarstva Baruh se osećajno vezuje za impresionizam i njegove derivate, za analizu svetlosti u duhu Pisaroa i Sislija, za konstruktivizam Sezana. Vrednosti

iž starih dana |

POJAVA Milićevićeve izuzetno nadahnute pripovetke „Mrtvi život“ (SKG 1903-1904), uklapa se u obilje literature. posvećene promašenim ŽIvotima, suvišnim junacima našeg . podneblja, često njihovim sentimentalno bolećivim stranama, ljudima bez pregalačke snage, obezvoljenim ličnostima kojima je život kazna teža od smrti. Ni kod Milićevića, kao kod pisaca kod kojih u opisu života preovlađuju tamni tonovi, nema dublje motivisanosti takvog stanja, široke panorame uzroka koji dovode do najdublje tragike, Ona bi svoje jedino opravdanje nalazila u tretiranju socijalnih i ekonomskih momenata, ali kako se pisci ovoga perioda, a sa njima ı Milićević, sve više bave psihologijom svojih junaka van spomenutih odrednica, to se u prvi plan ističe nepovratno promašema sudbina junakova koji strada u borbi sa sređinom, uvek neshvaćen i neprihvaćen. |

Postoji, pogotovu kod pisaca koji su svojim knjiševnim delom ostavili manje traga u našoj istoriji književnosti, izvesna zakonitost koja se ogleda u kratkotrajnom ali bleštavom započinjanju književne karijere delom koje nosi najsuštastvenija obeležja kasnijeg stvaralaštva, kome služi kao neke vrsta putokaraa SiD se dešava da književni uspon takvih stVaralaca ima obrmutu krivulju razvoja. silaznu, a često se događa da se ugasi tamo gde e očekivao njen najjači sjaj.

Pretvaranje iluzija u deziluzije je opšta karakteristika najvećeg dela književnog dela Veljka Milićevića od početničkih proznih radova, koje je objavio u Drekslerovoj (vodnikovoj) antiklerikalnoj. „Mlađoj Hrvatskoj“, do najopsežnijeg dela — romana „Opsene“. Period obeležavanja Milićevićevog puta, simbolizovanja čitavog književnog opusa, mogao bi se u jednom kroki-potezu omeđiti vremenskim intervalom od tri godine (od 1903. do 1906. godine, odnosno od „Mrtvog života“ do „Bespuća“).

Osamnaestogodišnji Milićević je ušao u srpsku književnost sa zrelošću koju nisu posedovali mno Ki od poznatih i tada priznatih književnika. Početni uspeh obavezivao je Milićevića na stvaranje dela koja bi sukcesivno potvrđivala izrečene pohvale, Međutim, samo kratko vreme MilićeVić je ostvarenje ovakvih anticipacija činio moRućnim. Odlazak u inostranstvo na studije (najpre Ženeva, London. potom Pariz i Tuluza) dvostruko utiče na Milićevića: on se odaje publicističkom rađu koji ga indirektno ometa u knjiŽevnom, a potom gubi kontakt sa našim podVae koje za njega predstavlja inspirativno

0. n

Tome treba dodati upoznavanje sa stranom književnošću koja na njega ostavlja neuobičaieno snažan utisak. Pođ tim uticajem on pokušaVa, u kasnijim književnim radovima. da preneše izvesne shematičnosti na naše prilike od kojih je bio više udaljen no što je sam smatrao.

KNJIŽEVNE NOVINE

VELJKO MILIĆEVIĆ

Iako je posedovao književnu rutinu, on brže, češće i lakše zapada u verbalizam, knjiške konstrukcije (pogotovu u svom jedinom romanu), lišavajući nas onog obilja slika saopštenih punim koloritom, milićevićevskih, datih u jarkim bojama usijanog leta.

Kod Milićevića regionalizam znači yplastičnost, životnost, punokrvan opis, doživljaj koji se urezuje u pamćenje. Kada pisac izgubi taj antejski dođir sa zemljom neslaje magijska moć opsene, poistovećuju čitaoca sa piscem. Milićević će mesto radnje mnogih svojih pripovedaka preneti u evropske pres:onice (Pariz, London i dr.) opisujući, sa promenljivom srećom, internacionalne tipove. Pri valorizovanju celokupnog književnog stvaralaštva Veljka Milićevića izdvaja se kao vrhunski domet nekoliko njegovih pripovedaka: „Mrtvi život“, „Bespuće“ i „Vihor“, Međutim, ako se hronološki podeli period Milićevićevog stvaralaštva, onda uočavamo dva dela: period stvaranja do prvog svetskog rata, kome je kulminaciona tačka „Bespuće“, porat-

ilievića

ni period do smrti, 5. novembar 19929. g., koji počinje romanom „Opsene“, kao što je to bio slučaj u prvom periodu sa „Bespućem“.

Junaci Milićevićevih pripovedaka i romana najčešće stradaju u surovoj životnoj borbi, jer, kako je primetio Tih Ujević, „skrštenih ruku stoje kraj života“. Ozlojeđeni, oni napuštaju velikovarošku sredinu u koju su zapali, jednim delom i svojom krivicom, težeći ka neostvarljivim idealima, prekinuvši tim e-dlaženjem sve korene sa mestom iz koga su ponikli. U tom bežanju od stvarnosti pojavi se nekoliko varljivih, spasonosnih mogućnosti, ali, u nezadržljivom padu, Milićevićevi suvišni junaci ruše druge stvarajući od njih žrtve, beležeći svojom katastrofom tuđe. Preuzimajući ulogu tumača tih tragičnih sudbina, pisac se ni u jednoj prilici ne prihvata celokupnog opisa circullus vitiosusa junakovog, nego uzima prigodne odlomke, zadržavajući u žiži svog interesovanja onaj deo životne linije od početka srozavanja do konačnog pada.

Sudbine njegovih junaka moguće su ali neodržive, a ponekad i nezanimljive, iako im je pisac posvetio svu svoju pažnju. Ostaje van opisa tih sudbina, koje velikim delom jednobojno deluju, niz snažno saopštenih deskripcija koje čine jedan paradoks više u našoj književnosti, kao što je paradoks da u našu književnost psihološku pripovetku, roman sa gradskom ili velegradskom tematikom, unose najpre pisci tzv. drugog reda. Milićević je ostavio najimpresivnije stranice u opisima kraja za koji je vezan svojim detinjstvom. Pisac je uspeliji ukoliko je neposredniji. On vodi svoga junaka mestima koja i sam poznaje, u one sredine čija mu je psihologija bliska, shvatljiva, poznata, a svako lutanje plaća artificijelnošću.

Suprotstavljajući sudbine svojih junaka sredini u kojoj se kreću, pisac ne ukazuje na dvo-

jakost tipova, na ono mnoštvo praznolikosti od čega je satkan život. Kod njega nema izrazito pozitivnih likova koji bi služili kao pandan onima o kojima smo već govorili. Ako ih i ima, oni služe da pokažu koliko su svi oblici uspeha besmisleni, jer su zasnovani samo na trenutnim zadovoljstvima, rešenjima koja mogu privremeno da posluže, ali su nedovoljna za jednog tragaoca apsolutne istine kakav je Gav-

· re Đaković, dr Branko Zaviš, đa ne nabrajamo

druge. Istinska sreća, prema piščevom tumačenju, prosečna i trajna — ne ostoji za te hipersenzualne junake kojima ne promiče ni jedna crna nijansa u životu, koji sa sažaljenjem i ranjavom strašću rovare po dnu ljudskih tegoba. Ima u takvom. tumačenju nečega ničeanskog, sa uočljivom dozom slovenske sentimentalnosti, nečega što ne dozvoljava da se ispravi jednom posmulo JA. Sreća — to ije nepoznat sastojak

Ova : . njihova živ Radomir Ivanović

Radomir RAJKOVIĆ

MIRIS CVEĆA, MIRIS TVOJIH REČI

U STVARI, mi nemamo pojma kako dozvoliti cveću' da nas mapusti?

Bez njega, tvoje Yeči Su besmislene.

Godišnja doba su izgubila strpljenje. i Treba živeti, a miris cveća Uumoši zabunu,

u tvoja čula.

Ima zemlja pravo: veštiji su zidovi (tako sami, tako bezazlemi) od, maših udova, od maše kože.

Cveće mas mapušta, shvataš li? a

MISLIM O TOM IZLBETU

S A IZLETA (zar me?) | pamtiš haljmu u kojoj si bila, tragove trave po joj, | piće koje smo pili u kafani,

Bilo je divno (zar me?),

dok smo skupljali sasušemo lišće, bežali od kiše, aki nemoćno se uduvarYali prirodi.

Sa izleta (zar me?), čuvaš sve poljupce kojima sam brisao kišu sa tvoje moke kože!

njegovih malih pariskih predela koje je slikao sa rafinovanim osećanjem za lepotu jednostavnih i ilirski prosvelljenih pasaža izgleda da su superiorne nad. slikarskim vrednostima. njegovih drugih motiva. Za te predele karakteristični su lakoća kista, lepota slikarske materije, plemenitost tona; oni nisu spektakularni kao izbor iz prirode, ali su ubedljivo, odmereno i sa pravim slikarskim nervom, naslikani. M Baruhove mrtve prirode, date su osećanjem za kolorističke harmonije ili pak za efektne disonance, takođe imaju vidno mesto u njegovom opusu, — one plene čistitom postupka i nežnom, pesničkom emocijom. | Treću fazu njegovog slikarstva predstavljaju socijalne teme: portreti pariskih beskućnika, portreti radnika, kompozicije iz logora, demon-= stracije. U njima nestaje impresionističke prozračnosti i lepršavosti čisto kolorističkih senzacija; autor se opredeljuje za karakter, za psihologiju, za sivi melanholični Molorit, sumorni Štimung, egzistencijalno nespokojstvo. . Po povratku u Beograd 1938. godine, Baru} se nastanjuje na poslednjem spratu obdaništa Jevrejskog ženskog društva, na Dorćolu, ı Ulici Visokog Stevana. Pogled se. odatle pružao ka Dunavu i neravnomerno 'raspoređenina::krovoVi-: ma predgrađa; to će biti. motiv više Baruhovih slika, „viđenih“ sa prozora njegovog stana. Za razliku od onih pariskih, koje trepere u svetlosti jednog trenutka, te slike nešto su čvršće konstruktivna nota dobija u značaju; nema u njima više one treperave atmosfere, impresionističkog sfumata; potezi su široki, plošni. Kasnije, ta izvesna svedenost slike, simplifikovan po-

' tez, biće iskustvo pri oprobavanju na kompozi-

cijama. U tu svrhu Baruh stvara niz skica za kompoziciju „Zbeg“ — ali, konačna realizacija je izostala. Motiv ove kompozicije bio je zbeš španskih izbeglica u građanskom ratu; formalno, ta skica nosila je u sebi izvesnu kubističku oštrinu, geometrijski duh formi, — nešto što nije baš najpreciznije u njegovom afinitetu,

Za vreme boravka u Parizu naslikao je i kompozicije „Manifestacija“ i „Cirkus“ koje svedoče o slikarevoj svesti uvek budnoj kađa 5šu u pitanju socijalna nepravda ili ljuđska drama bez obzira bila lokanog ili opštijeg karaktera. Ali, kao slikarski rezultati, te dve slike nisu na nivou osećajnih i rafinovano-slikarski datih pejsaža i mrtvih prirođa, — mohliva koji odišu svečanošću boje i lepotom slikarske realizacije i · materije.

U jednom kraćem vremenskom intervalu Baruh je naslikao i izvestan broj portreta u kojima dominira realistička nota; takav je njegov poznati autoportret sa lulom, koji „izvanredno dočarava raspoloženje autora, njegov mir, 8pokojstvo. \

Baruh je pravi slikar i po tome što je znao po ceo dan da radi do kasno u noć, — kao da je naslućivao da mu od života još ne ostaje dugo: za nepunu 31 godinu života sačinio je impozantan opus od nekoliko stotina slika. Mnoge 'od njih propale su za vreme rata.

Došavši u Pariz 1935. godine, Baruh je zatekao atmosferu izvesne, da tako kažem, psihičke relaksacije, atmosferu sažimanja onih revolucionarnih rezultata koje je donela prva decenija” dvađesetog veka. Pripadnici takozvane šeste: generacije pariskih slikara imali su pred sobom· daleko skromnije. ciljeve, — respekt prema stvar– nosti i poštovanje tradicije. Odsustvo revolucionarnih intencija bilo je obeležje „pariskih tridesetih“, na koje je Baruhova prirođa, već po Va, emocionalnoj i psihičkoj konstituciji, pristala, i

Baruh nije za sobom u umetnosti ostavio trag strastvenog tragaoca za novim vrednostima, još manje je imao pred sobom nekakve ciljeve koji se gube u eteričnoj izmaglici, metafi-" zičkim prostranstvima, Bio je umetnik koji asi-' miliše iskustvo na način sasvim lak, prirodan, otuda možemo reći — autentičan. Koliko god” je bio pisaroovski i sislijevski pesnik svetlosti i · „impresionističkog panteizma“, toliko je, u” drugoj fazi, bio rođeni interpretator Sezanovog dualizma razuma i srca.

Voleo je mir, prirodu i čoveka: intelektual-: nim ponorima i subjektivnom idealizmu pretpostavljao je eksteriorizovanu emociju čistog odnosa prema svetu, prema životu; humanizam njegove socijalne akcije, borba i, konačno, smrt, — elementi su koji kompletiraju lik Bore Baruha i čine da ga sa pijetetom pamtimo.

Kosta Wasiljković · 9 5