Književne novine

a kk"

DANA Z~

Nastavak sa 1, stranc

vljaju ništa manje nego pitanje opstanka jedne nacije! U tom smislu egzemplaran je članak nekog Koste Čakića u zagrebačkom VUS-u od 21. XII 1966. Ostavljajući sada po strani pitanje zašto je »Vjesnik u srijedu« dao takav i toliki publicitet jednom deplasiranom »shvaćanju«, ne mogu a da odmah ne izrazim zaprepašćenie nad činjenicom da ie to nesrećno »shvaćanje« postalo »tema dana u crnogorskim kulturnim krugovima«! Kada bi, dakle, sve ovo što je Čakić napisao bilo isključivo njegovo »shvaćanie«, hoću reći, njepovo privatno mišljenje, kada ono tako tempirano ne bi imalo određene, ne tako bezazlene, političke, društvene, kulturne i međimnaaionalne reperkusije, — onda odista ne bi bilo pametno reagovati. Jer konačno bilo bi i luđo i glmmo neuUokazanom dokazivati da ie Niegoš najveći srpski pesnik. ali ne zato što fako žele Srbi, nego zato što je ovaj vclikam, Va »Gorski viicnac« i »Ogleđao srpsko« dao silne dokaze svom opredeljenju.

Mi kada iz tog polemičkog tek. sta samate da se čak priorcma naučni skup na kome će se raspravljati zašto se svojataju imena crnogorske kulture ~ onda ie jasno da Čakićevo shvaćanie nile usamljeno. Neko» me je, očigledno, u vlastitoi tragišnoi inferiornosti bilo potrebno da postavi takvo pitanje đa bi u nove društvene procese u našoj zemlji uklivčio ioš jedan, možda najosetljiviji, problem međunmcionalnih odnosa crmogorske i srpske narođnosti. Nekome je, kažem, bilo stalo da ovo pitanie izoštri u novom, krivom, svethi, kako bi zajednička Kulturna trađicila uprkos svo-

joi specifičnoi istorijskoi egzistenciji, došla u ćorsokak.

Sumniiv je, doista, i društveno opasan zahtev da se jedna kultura, jedinstvena u svim asmektima svoga viševekovnog ispoljavanja, «de> li na ultracrnogorsku i uwltrasrmsku, Polazeći od čintenice da ie, nama Crnngorcima, priznnta nacionalnost, meki puki dušebrižnici, u sme šnoi i taštoj porđosti, traže da se već iednoem „Rkonsftituiše i crnogorska kultura, jer nemn smisla, vele oni, da nam Srbi svo: jataiu „Niegoša, Marka Milianova i druge. Tma u ovom 7oPhtevu nečer tako primitivnogp i tako tragičnog u toi primitivnosti, da bi se sam Niegoš, kad bi nekim slučaiem saznao, dvamnuiti mrevmuo u grobu. Međutim, po Čakiću, i verovatno ioš po mekome, rešavanje fog zmhteva »od vitalme jie važnosti za dalinji razvitak kulture u Cmoi Gori«! Tako sam tvrđi da su »historiiski uvieti razvitka crnogorske nacije utiecali da se miezina kultura utapa u šire iezičko podrničie«, pisac članka traži da se to vitanie ponovo razmotri, jer od njegovog pravilnog rešenia zavisi »unanre!Tenie međunacionalnih ođdnosa«! Proiekciia njegovog meistoYriiskog »shvaćania« u savremene društveme nrocese može nekome izgleđati i smešna i navna, u stilu one naše izreke: mala olieva na veliki vjetar. Međutim, Čakićeve navodno uzgredne mnanpomene misu nimalo maivne. Ovaj dušebrižnik kaže da mekakvi »Ppojedinci« zahtevaniu ukidmmie crnogorskih »kazališta« i drugih kulturnih institucija u Crmoi Gori. wkazujući tako na meko hinotetično necrnogorsko iavno mnenje koie, navodno, ima destruktivnu nameru da dovede do »gušenjia kulturnih dielatnosti u Crnoi Gori«! Da bi se, dakle, cela situaciia zaoštrila, i da bi naučni skup dobio kobaiagi istoriiski smisao, bilo ie neophodno, u orbitu naših međunacionalnih

rilika i meprilika ubaciti i takve zmišliotine koje su očigledno plod jedme (i me samo iedne) bolesno zažareme taštine i lažnog matriotizma u kome kao što se zna, najbolje debliaiu recidivi starog, dobro poznatog nacionalizma.

M. Jurišević

Da li samo u pozorištima Zagreba -— stanje kritično?

NMRBRDAVNO, NA SEDNICI GRADSKE SKUPŠTINE Zagreba „pismo upravnika Hrvatskog narodnog kazališta zazvučalo ie kao glas vaviućeg u pustin{ii: ugledna pozorišna ıuća Hrvatske malazi se pred one·mogućavaniem svoga rađa zbo, dotraialosti zgrade i gotovo svi instalacila, „Pokvarene instalacije mogu gotovo svakop časa da izazovu požar ili poplavu, |

Pionirsko kazalište, ukoliko me otplati do 1. |! 1967. godine dug od 14,000,.000 starih dimara, naći će se pred onim što mi tako rado i galgenhumorictično nazivamo »stavljaniem ključa u bravu«.

Ž

Teatar-kabare »Jazavac«, isto tako, nalazi se pred zatvaranjem. Dotacija je obećana. Ali, da li ie rešenje u dotaciji?

Predsednik kazališnog odbora Gradske skupštine Marjan Matković podneo je ostavku koja je rezignirano motivisana razlozima po kojima odbor nema nikakvog upliva na pozorišni život u Zagrebu. Posle svih ovih i ovakvih vesti koje nipošto nisu optimističke i koje svedoče o jednoj situaciji u širem "smislu, sada je sasvim sigurno da obrisi alarmantnosti jesu stvarnost pozorišnog života u Zagrebu — počinju diskusije o finansiranju i kriterijumima finansiranja. A dotle, dok se ti kriterijumi tobož ne nađu i ne izmisle, vrlo je verovatno da će pozorišni život u Zagrebu biti zaista u turobnom položaju. Jer, od šume problema oko finansiranja — ne vidi se drveće, Izgleda da se nameće stara Bekonova istina: mnogozakonje nije isto što i zakonje.

Malo poznato

* »MALCEJE POZNATO da'Akutaga-

| va Rjunosuke, autor filma »Rašomon« koji smo i mi videli — piše. Novela koju donosimo jedno je od njegovih poslednjih dela«, Stvarno ie sve ovo što je napisao (a nije potpisao) neko u »Politika bazaru« od 15. XII »malo poznato« ili, tačnije rečeno, dosad nečuveno. Čitaoci koji veruju listu koji čitaju, i u čijem redakcijskom kolegijumu sedi devet poznatih novinarskih ime na, živeće sad u blaženom uverenju da se Rjunosuke Akutagava zove \Mkutagava a preziva Rjunosuke; da je profesionalni filmski reditelj kome |e pisanje priča — hobi i da, i danas, s vremena na vreme, možemo pročitati pomeku njegovu priču napisanu u danima odmora, između dva filma. Istina je, doista, da ie Akutagava imao neke veze sa filmom »Rašomon« — film je snimlien po njegovoj priči, Da je kojom srećom živ (a odavno je već mrtav), čuvenog japanskog pisca bi ovo autoritativno tvrđenje moralo dovesti u zabunu.

/

Razistorija ili AVNOJ s bradom

NAŠ LIST JE, u svom prošlom broju, a povodom dodeljvania Nagrada AVNOJ.a, na prvoj strani, ispod reprodukcije Mujezinovićeve slike, doneo i komentar u kome se, na samom početku, kaže: »Jedna instituciia, prvo društveno-političko telo rođeno u revoluciji, gotovo dva i po stoleća pretvarala se u simbol, postajala delom svesti mladih ljudi o novoj državi, o sebi samima, Danas. taj simbol ponovo postaje institucija«. Morate priz mati, dragi čitaoci, da je hvale vredan naš napor da događaje iz movije istorije smestimo u stariju i da ih tako, učinimo što monumentalniiilm i frajniilm! Ali, pre ćerasmo! Ispade da delovanje AVNOJ-a pađa tamo negde usred rascvata osmanlijskog carstva! A to je baš daleko. Čak i da smo na klice nekakve anticipacije mislili — daleko, brate.

Volt Dizni

U KALTIFORNUSKOJ „KULINICI »Sent Džozef« 15. decembra, u 65. godini života, umro je Volt Dizni. Okrutna zbilja smirila je ruku koja je čudesni svet famtaziie prevela na jezik stilizovanih figura crta· nog filma. Desilo se, eto, đa ani

·strovana fotosima devojaka

mirana linija tuša ostane nepovučena na belini bolničkog .čaršava. Na poslednjoj predstavi, u poslednjoj sekvenci svoje životne „»Sili simfonije« Veliki Zabavljač imao je nesrećan dan. ;

Koliko je užasna činjenica smrti nesaglasna sa zdravim, optimističkim pojmom Diznijeve umetnosti! Zar treba verovati da je šarmantni kolporter i nepoznati slikar iz Kanzas Sitija otišao; zar se vrata susedove garaže, u kojoj je bio prvi »studio«, više neće: otvarati; ko će iz provincijalne firme »Oglasne kompanije« noću krasti staru kameru da bi u tajanstvu njemog objektiva spoznao da je život bogatiji za još jednu svoju imagina: tivnu dimenziju; kako će gladni mišić iz korpe za otpatke, koga je Diznijeva mašta preobratila u znanu figuru Miki Mausa, primiti njegov odlazak: da li će Alisa u začaranom ambijentu »zemljc ču da« rasplesti plave 'twojke i nagrditi lice; hoće li Bambi, Dambo i Belka bar na časak zastati u svojoi ludoj igri; da li će mirišliava smola tanina orositi vitka stabla sekvoja u »Preriji koja nestaje«, _ li će u «Zemlji Mašte« »Diznilendu«„“ uparađeni kapčtani zabavnih atrakcija prineti ruku širitu kape u poslednjoi počasti; ko će vedru, veselu, mnogoljudnu povorku Diznijevih heroja u ovom strašnom času zazvati na tugu!

Volt Dizni je umro. Dizni će večito živeti mlad.

Dizni nije četvrti sin stolara Elijasa Diznija iz Čikaga, ni tvrđoglavi crtač »Njumenovih smešnih crteža«, ni odlični producent divnih igranih filmova, ni šef studija, ni smeli biznismen Dizni je nevini, saniarski deo detinistva svakog deteta i svakog čoveka našeg veka, Njegova humana poruka, u naičudesnijoi formi realizovane basne, više nego i jedna umetnost našla je put do naših srca. Kao dobre najeznike sa neke svemirske galaksiie, Dizni je među liuđe poslao krhka, nejaka bića crtanog filma koja su izmenadm i na mah osvoja svet. Paia. Patak. Ššilia, Miki,

ec Osvald u svojim #duhovitim odisejama našli su izraz i pokret za našu neiskazanu maštu, naše oduševlienie, našu strast i našu rezi· gnaciju.

Dizni je govorio da najvećim Ppriznanjem svoga truda smatra to što je u drugom svetskom ratu, u DOznatoi operaciji iskrcavanja u Normandiji (»Naiduži dan«), saveznička lozinka bila: »Miki — Maus«!

Danas u trenutku Dizniievop odlaska, u ime Dimija koji ostaje, u ime detinisfva sveta, treba staru lozinku: »Miki — Maus«! — triput tiho kazati.

Kao čarobnu reč koja vaskrsava.

Ostoja ĐURIĆ

Zečići na socijalistički način i

»ZEČIĆI, LIUPKE KELNERICE odevene u pikantne kostime u kojima liče na zečeve — nisu već više od godinu dana ekskluzivnost SAD, pe su se prvi put pojavile u Plei-

i klubu. Na svom »putu« po Bvropi stisle su l. decembra i u bar novosadskog hotela »Putnik«, To

je ujedno ı prva pojava zečića u

našoj zemlji, koja jie u samom startu izazvala veliko interesovanje Novosađana i broinih svakodnevnih gostiju ovoga grada...

Ova vest koja sa naslovne strane beogradskog lista »Sveta prelazi i na njegove unutrašnje strane, ilukoie se muvaju prostorijama bara »Putnik«, odevene uglavnom u čarape

= =

i kilote, svedoči o sve bržem uključivanju u »najmoderni-

je« tendencije svetskog života. Ka- |

ko izgledaju zečići? Čitajmo dalje:

»Gosti bara hotela »Putnik« ističu u svakoj reči gracioznost i ugostiteliske sposobnosti prvih maših zečića: Ružice Vasiljević, stare osamnaest i godđinu dana starije Ane Gažo«. · .

».. TI novosadski zečići Ružica Vasiliević i Ana Gažo odevne su isto kamo i njihove orethodnice u SAD: kostim od brokata, duge cr-

ne mrežaste čarape, cipele sa viso- | ·kim štiklamn, tu je i bela kragna

i crna leptir mašna«. No, ne može se sasvim reći 'da novo-

sadsko ugostitelistvo preuzima do- |

slovno ostvarenia zapadnog sveta.

Stručnjaci hotela »Putnik« prilago- |

dili su ove kostime zahtevima naše socijalističke stvarnosti.

»Umesto mašni u obliku zečiiih ušiju (koje su isključivi proizvod jednog degenerisanog. kapitalističkog društva, prim red.) novosadski zečići imaju liupke crne mašne

u uvek besprekormmo uređenoj gu- ||

stoi plavoi punđi«.

_ Ružica Vasiljević, stara :osamna::-}| "est godina i Ama ažo, podipa da |

na starija od nie...

Možemo sa pravom očekivati da prilikom odabiranja kandidata u

Centru za profesionalno opredelje- |

nje, psiholog izgovori našim kćer ama posle testiranja sledeće reči:

»Ti ćeš biti lekar, ti inženjer, tj slikar, a ti zečić...«

Zašto da ne? Jer, ovom pionirskom pokušaju vrbovanja dugonogih kelnerica kumuje reviia »Svet«, koja izlazi kao jedno od izdanja »Borbe«, organa Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije!

Ekonomske stanarine i osnovna računska radnja delenja

TEŠKO DA BI KO mogao zamisliti nežnije, obzirnije novinske izveštače od naših, Naročito kada su u pitanju vesti iz oblasti ekonomske politike. Naš građanin — mali potrošač ( a to je, po pravilu koje niie bez izuzetaka onaj sa malim primanjem, malom zaradom, ma· lim dohotkom) godinu-dve dana prilikom svakog poskupljenia osnovnih ı neophodnih namirnica ili povećania izdataka za stanarinu, električnu energiju, potrošnju vode i izmnošenie smeća čitao je u dnevnoj štampi o promenama ili izmenama cena. Sada, najzad, kada e, zahvaljujući delikatnosti i finoći reportera dnevnih listova, postepeno doveden do saznanja da su sve promene u cenama — u stvari pogoršavanja takozvanih životnih uslova na večitoj klackavici prihod-rashod, on bnajzad dobija vesti o skoku, podiza· njiu», povećanju onih svojih ličnih izdataka koje mora obaviti i imati.

Razume se, on, mali potrošač, ne |

mora preobilno jesti i piti (upotreba alkoholnih „pića ie ionako nezdrava), ne mora trčkarati na bioskopske predstave i u pozorište, ne mora pohađati likovne izložbe, koncerte i operske priredbe, ne mora kupovati knjige i časopise — niko ga na to ne tera — ali mora platiti stanarinu, električno osvetljenje, utrošenu vodu i ble. menitu uslugu preduzeća Gradska čistoća da ga oslobodi „đčubreta koje je izneo iz svog stana.

U proteklim dvema nedeliama "nevna štampa ga je tako obave. stila da od januara mora plaćati

ı Nastavak na 12, strani

ŽIVOT OKO NAS

[[0{y0}{/0}

Ljubiša MANOJLOVIĆ

Šta da radi građanin mladi

NEKA SU TO i samo naše trenutne mzcvolje, činienica' je činienica: posle svršene škole mlad čovek, stručniak, đok se zaposli, ima da rodi mečku. Dođe pred preduzeće, ono za “je-. ga zatarabljeno, zamandalieno, zakatančemo. Češći izraz: zabunkerisano. To vuče na pomisao: pucali. adRMON O

Mladi čoveče, socijalizam je izvojevan tebe radi, pa i ti vojuj u njemu. Ipak, ne pucaj.

Kucaj! .

Ali kucaj iako, mi stariii kao da smo ogluveli. Kucaj da te čuiemo. Moraćemo, ako hoćemo da o nama čuje budućnost.

š Kucai najjače što možeš. Samo, ne na brozor pasoškog odeljenja. Ti si poslednji koji treba tamo da kuca.

Službeno uvo

ODMAH POSLE izveštaia Saveznog izvršnog veća o borisluškivačkim i druocim zioupotrebama nekih orgama obezbeđivačke službe movine doneše i vest drukčije sorte. Pojačaćemo, kaže se, uvoz polioorivrednos alata.

To, to! Motiku u ruke! · i

Pa ne prisluškivati šta ko priča nego da li nam žito raste.

· Sportska prognoza

SLUŠAO SAM iednom ranije ovakav razgovor: — Da li je fudbal korisna stvar? . — Da je koristan, Slovenci bi bili prvaci! Pošto su se u ostavkarma vlađe, u našem

društvu, Slovenci plasirali kao orvi, mora biti

da ie ostavka vlađe 'korisna društvema igra.

Ali ako počnemo da se igramo i obaramja vlade, siguran sam đa će prvaci ipak morati da buđu — Srbi. |

Briga za ljude

PRIČAMO o brizi za ljiuđe. To ie leo. Ali ođe nama koža na šiliak ako oropustimo da brinemo i o onim najvnžnijim mečmnm linmdima, Brinimo, dakle, i o nima. Na tai našm što ćemo im, kao ljuđi liuđima, govoriti istipt. Pridržavajući se. nekih dobrih saveta stavih mudraca, da metimo čoveka ne od nogu fotelje nego od.njegovih nogu.

Intima

POŠTO SE, pored novinarstva bavim mnomalo književnošću, neki moji čitaoci traže da im u svojoi ličnosti nešto raziasnim. Pitaiu me, koji od dva zanata smatram svojim glavnim opre delienjem.

Zar ·je to.važno? Ali. 'haide...

i bastoji ovakva. ovriča: i

Umro :novinar..(Kad j gde,da se smesti, da dobije nebeski stnn, Pošao u raji, pred. vratima pa zausfavil. Prenaseliemn raj. Stambena kriza Bunio se novinar, ljutio se, nisu ga pustili. Novinar slegne ramenima, pomiri se sa svoiom crnoni' sudbinom, odluči da postane stanovnik pakla. Ali ga ni tamo ne puštaiu. Takođe premaselieno. Razumete već, gđe bi bila stambena kriza ako ne u paklu, kad je već ima u raju. Novinar dmn i noć provede na steneništu između rašskih i pa klenih vrata. Naizad mu se umalt sijalisa. Tu na stepeništu on počne da izdaie novine, Odmah je dobio propusnicu i za ral ı za pakao...

Zato se ja izjašnjavam za novinarstvo kao svoje glavno zanimanje. Pošteno da kažem, VO: lim da znam šta se radi i u raiu i u paklu.

Samo, ja bih verovatno tamo, na spom”"nutom stepemištu, uzeo da uređujem safirične novine. A onda me ne bi pustili ni u raj ni u pakao. |

Demokratsko razrešavanje

boga, slavili svece, Ali su i psovali boga, ski dali s nebesa svece.

· primliene knjige

FRANCE FILIPIČ: VA DOLAZE«,

»SEDAM LJUTIH VETRO·. »Bagdala«, Kruševac 1966.

MLADEN OLJAČA: ograd 1966.

»KOZARAe«, »Prosveta«, Be-

DOBRICA ĆćOSIĆ: grad 1966.

· IVAN V. LALIĆ: »ANTOLOGIJA NOVIJE FRANCUSKE, LIRIKE«, »Prosveta«, Beograd 1966.

»BAJKA«, »Prosvetas«, Beo-

VLADIMIR DEDIJER: »SARAJEVO 1914«, »Pro-

sveta«, Beograd 1966. ·

SAIT ORAHOVAC: »PARTIZANI U ANEGDOTAMA«, II knjiga, »Svjetlost«, Sarajevo 1966.

SAIT ORAHOVAC: »KORAK DO ZIDA«, »Veseln Maslešac, Sarajevo 1966.

AVRAM OSTATAK: »NA PRESTOLU MLADOSTI-, Izdanje autora 1966.

MATO JAKŠIĆ: »DUBHBROVNIK 1941, »Prosvela«, Beograd 1966.

BUDIMIR MILIĆEVIĆ: »DVOBOJ•«, »Prosvetas, _ Beograd 1966.

BRANA CRNČĆEVIĆ: »GOVORI KAO ŠTO ćUTIŠ«, »Prosveta«, Beograd 1966,

KNJIŽEVNE NOVINE

je već umro -treba,me-

U MOM KRAJU seljaci su oduvek verovali u ·