Književne novine

KK N

NJIŽEVNE–· OVINE.

intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju inter

III III

MORA BITI NOV

ZAHVALJUJUĆI MESTU koje zauzimate u sewremenoj francuskoi književnosti, vi ste, svakako, najpozvaniji da objasnite pojavu »novog romana« i kažete nekoliko reči o mogućnosti uporednog postojanja iradicionalnog i avangardnog romanesknog. izraza?

ONO ŠTO SE u Francuskoj nazivalo novim nromanom u stvari je pojava grupe pisaca koji su se pobunili protiv normi trađicionalnog YOmana, normi koje je kritika želela da im nametne. Sama reč »novi roman« ne kaže baš mrmnogo. Za mene je roman uvek nov. Svaki pisac, samim tim Što stvara, mora napisati nov roman svoga doba. Drugim rečima, svaki roman mora biti nov u odnosu na »nov roman« koji je prethodno napisan. Naziv »nov roman« stvoren je da bi se odgovorilo kritici koja nam ja. zamerala što ne pišemo prave romanč. Akademičari, profesionalci u literaturi, uvek su mam govorili: vi ne stvarate likove, znači nc pišete istinite romane. U vašim knjigama se me tretiraju društveni i psihološki problemi, prema tome nema govora o pravim romamima; mema hronologije, znači to nije istinski roman. Slušajući stalno iste zamerke, koje su za nas bile glupe, na kraju sam odgovorio: da, možda imije reč o pravim romanima, ali to su pravi »novi romani«. I ta reć, koja je u stvari bila meka vrsta šale, probila se, i od tog trenutka kritika je počela da naša dela posmatra ozbiljimo, đa ih čita, čak je pokušala i da ih analizira. Međutim, napravila je grešku onog časa kadi jie pretpostavila da »novi roman« koji mi Pišemo prenebregava sve ono što mu je prethodilo. Naprotiv, baš ono što je nas okupilo, Natali Sarot, Kloda Simona i mene — ono je što nam je zajednički prethodilo, a to su onc romaneskne forme zbog kojih su nam akademičari zamerali što se njima ne koristimo, što ih me upotrebljavamo u svoiim romanima. Te

ferme su za-.nas bile već-odavno-zastarele...IZ- e...

među Balzaka ı mas postojao |e Dostojevski, postojali su Kafka, Fokner, Džojs. U stvari, može se reći da roman od XIX veka nije prestajao da bude nov i već dugo vremena nije više odgovarao akademskim normama koje je kritika želela da nametne. Sve u svemu, novi voman filie bio u Francuskoj neka revolucija, kojdi se odigravala od danas do sutra da bi promenila celokupan aspekt francuske književnosfi, nego Se radilo o saznaniu, stečenom od šire publike i kritike, o činjenici da se roman već sto godina razvija i da i dalje evoluira. Ovo opredelienje novog romana, o kome sam BOVOTio u odnosu ma kritiku, možemo mazvati negatrivnim. Ono što je u stvari okupilo književnike bile su zamerke koje su im stavliane, a to su ferme XIX veka koje su oni odbiiali da prihvate danas. No, kada bih pokušao da dam jednu definiciju, to jest da vidim šta jc pozitivan doprinos novog romana u odnosu na roman XIX veka, morao bih da stavim naglasak na položai koji zauzima pisac u odnosu na svoje stvaralaštvo. Pisac XIX veka smatra samog sebe običnim istoričarem društva u kome živi, ı koTe je postoialo pre nepo što je on počeo da biše.. Video je svet, proučavao je društvo, kao Balzak, sreo je lićnosti, i zadovoljava se da ih reprodukuic u svojim delima, to jest da ih opiše onako kako ih ie video i da ih takve Đreda svoioj publici. Naravno, stvari nisu tako jeđnostayne. I sam Balzak je imao čudesnu imaginaciju, i mi ova danas poštuiemo kao bronalazača, kao velikop pisca, a nikako kao isiOričara svoje epohe. Međutim, stav koji je om imao prema svom stvaralaštvu bio ic stav istoYičara. On ic birao Istoriju, sa velikim slovom 1, kao, garanliju za realnost svoga romana. Danas pisac zauzima sasvim drugačiji stav. Može se Tcći da za njesa ništa niie postojalo pre neso što ie počeo da govori. Drugim rečima, njemu mije potrebno postojanje jednog sveta da bi ga opisao — on ima, navroliv, utisak da jc njegova reć »stvaranje« ı da upravo on pomaže Yađaniu jednog novog sveta. Umesto da poZove istoriju kao garantiju realizma, savremeni ·Disač daie sopstveni izraz protivno istoriji. Od dog: :irenutka poimovi realizma, subjektivnosti, "obiektivnosti sasvim se- menjaju.

MODERNI IZRAZ je pobedio. Tradicionalizanı je "ustuknuo, iako i dalje postoji. Ali to preivaranje mođeme literature u zvaničnu insiiluciju donelo je i mnoge opasnosii i iskušenja. Džojs je stvarao veliko delo kroz otpore, i to žestoke otpore. Danas je znak dobrog ukusa slaviti sve što ie avangardno, mioderno. . .

·MQŽDA JE PRERANO REĆI da ic moderna forma pobedila. Međutim, ono što treba reći to ic. da se novi roman, onaj Koji pišemo moji prijatelji i ja, pojavio u '·renutku kada je Većem. delu publike. dosadio. pseudo-balzakovski roman. koji je bio u mođi u XIX veku, i koji su pokušavali da pišu svi savremeni pisci pod pritiskom stalnih injekcija kritike. Ono što takođe treba reći, to je da je taj zamor u odnosu na tradicionalni roman doneo nama novu publi-

ku željnu novina, željnu novih formi, koje bi .

se bolje prilagodile savremenoj situaciji i time omiogućile više razumevania za svet u kome Žž! vimo. Međutim, naši tiraži su i dalje manji u

odnosu na ono Što čitaju ljubitelji romana.

Moci poslednji roman koji ie imao puno uspeha

Glavni i odgovorni urednik lanasije Mladenović. ·tović, Momo Kapor, Miodrag. Kolarić, Dragan

nović i Petar Volk. List izlazi svake druge subote. Za inostranstvo dvostruko. List izdaje Novinsko-

u Francuskoj, »Kuća sastanaka«, štampan je: 30 hiljada primeraka. Romani Fransoaz Sagan ili Anri Troja štampaju se u 300 hiljada primeraka, znači u desetostruko većem tiražu. Dela »novog romana« počinju da se čitaju i Veoma se cene, to Jest uzimaju se ozbiljno. Međutim, u Francuskoj, kao i u svim zemljama. sveta, još uvek postoji romantična literatura, koja se mnogo čita ali koja se uopšte ne CČNI. Danas, u stvari, postoje dve vrste romana: roman koji se mnogo traži i lako čita, koji publika ne smatra značajnim mego ga čita da bi se razonođdila, ili da bi se uveče uspavala; nasuprot tome, imamo roman koji je moderniji, koji se teže prima, koji zahteva od čitaoca izvesnu pažnju, svesnije učestvovanje ı miogo se teže uklapa u zamor koji osećamo uveče, pre spavanja, ili u časovima kada nam je ijčdima Žželia da zaboravimo svet u kome Živimc. Ova mweakcija, ovo teže primanje modđemog TOmana uvek je postojalo. Oduvek je.novi roman, uzmimo kao primer »Gospođu Bovari«, koja je bila nov.roman 1857, odbijao svoje prve itaoce, Drugim rečima, čitalac koji romanu traži nešto što već poznaje oseća' izvesne teškoće u prilaženju delu koje mu donosi nešto nepoznato. No, treba reći da je »novi roman“ u Francuskoj vrlo brzo stekao svoju publiku, i knjige koje su se čitale u 300 ili 3 hiljade primeraka pre deset godina danas se već čitaju u 30 hiljada. To je za nas već velika pobeda, a još je veća ako se ima ma umu da su ta dela prevedena u dvadesetak zemalja. Što se tiče opasnosti podražavania principa u književnosti, očigledno je da je reć o opštoj opasnosti, koja ice oduvek postojala. Uvek su postojali imitaLori, pa čak ako bi to i predstavljalo opasnost za, književnost, ona je oduvek živela s takvim opasnostima i samim tim nema sec čega lašili. NOVI ROMAN ·.ne-predstavlja. homogenu školu, . ._

njega sačinjavaju različite individualnosti. Da li biste nam izložili vaše mišljenje o ostvarenjima pisaca sa kojima vas dovode u vezu? Istovremeno mas interesuje vaš stav prema mlađim piscima okupljenim oko revije »Tel Quel«.· Filip 'Solers, u počeiku oduševljen va-

šim delom, sada već izražava 'kritičke. primed»--. ---

be... Evolucija avangardnog izraza teče, izgieda, dalje...

DANAS POSTOJI izvestan broj književnika, mlađih od mene, koji smatraju da nije više ideal u literaturi prikazivanje avantura, nego izvestan apstraktan odnos prema svetu u kome živimo. Mislim da je mjihov ideal — imati što ie moguće manje čitalaca. Očigledno je da to nije moj ideal, ı u tom pogledu se od njih bitno ogradđujem. Mislim da pisac treba: da pišc ono što sam želi da piše, ali je očevidno da on mora želeti da što većem broju čitalaca prenese ono što je hteo da napiše za sebe samog. i dok se neki povlače u sebe obavijajući se ta-

_ niom u kojoj se lepo osećaju, za mene oni pred-

stavljaju protivnike komunikacije.

PREBACIVANO VAM JE da suviše pažmie poklanjate opisu predmeta; da prenebregavaič ulogu ljudskog bića; da odražavate tehnokratsku epohu u kojoj živimo. Ali, uprkos optužbama, vi ste se nametnuli kao stvaralac koji već ima mnogobrojne podražavaoce. U Sjedinjenim Državama pišu se doktorske leze posvećene vašim romanima. Avangarda, dakle, trijumfuje. Vaši učitelji, Flober, Džois, Kafka, imali su, međutim, težu sudbinu. Razumevanje, slava, učenici... sve je to dolazilo kasnije i Sporo...

STO SE TIČE PITANJA da li u mojim knji sama ima više predmeta od ljudi — i sami ste rekli da je o tome potrošeno dosta mastila. Ali mi se čini da je to pitanje tretirano i u mojim knjigama. Dovoljno je pročitati ih sa malo pažnje i primetiti da i onda kada ima puno predmeta, nema ih više nego što. ih je bilo kod Balzaka, a i kada ih ima puno, oni su uvek zapaženi od čoveka. Razlika između mojih i Balzakovih predmeta je u tome što su Balzakovi predmeli bili vlasništva, buđžoaski .pDosedi, nekretnine, kuće, odelo, nakit, dobra preko kojih se čovek osećao, po božanskoj volji, vlasnik sveta. Predmeti novog romana ne Spadaju u tu kategoriju, zato su više i iznenađiva]li;

Sekretar redakcije Bogdan A. Popović;

posebno su iznenađivali zbog toga jer su izglcdali strani čoveku. Balzakovi posedi, njegove kuće.i njegova odela prikazivali su čoveka koji ih poseduje, njegov karakter i mesto u društvu. Nasuprot tome, predmeti u novom romanu kao predmeti modernog sveta, u neku ruku, suvišni su u odnosu ma čoveka. Drugim rečima, to znači da čovek nema više prema njima suštinske adnose..Ne postoji transcendentalna istina koja bi·bila istovremeno zajednička ovim predmetima i čoveku. I zato oni iznenađuju, ali nisu strani čoveku. Čovek nije više njihovo krajnic značenje, čovek nije više ključ enipme koja objašnjava ove predmete, aii on je njihov svedok, on je tu da ih gleda, ı kako ih gleda, tako se mi i pojavljuju u romanu.

'Odmah ću odgovoriti i na drugi deo vašeg pitanja.

Popularnost Je Inogo teže 1 sporije došl:: za Flobera, Džojsa i Kafku, mada to nije baš sasvim tačno. Vi znate da je Flober naišao na veliki otpor, pa čak i ma osude, ali je 1stovremeno, zahvaljujući tim procesima, stekao znatan publicitet, iako ga ljudi nisu prihvatili. U svakom slučaju, »Gospođa Bovari« je dopr]a do širokog kruga čitalaca bOŠtO je bila štampama u feljtonu Jednog velikog lista. Događa, se da pisci relativno brzo dopru do svoje publike. Postoji u modertiom svetu izvesna radoznalost, naročito kod mladih generacija, što le veoma povoljno za umetnike uopšte, to jest za SVC ome koji stvaraju novi svet. U odnosu na buržoaziju, koja je vladala početkom ovog veka i u prošlom stoleću. mi danas očigledno Živimo u svetu koii je željan da upozna ı da ponovo stvori čoveka. Sve se više i više oslobađamo 'ufićaija buvžoaske misli; smatram da- se "tome treba pre radovati nego čuditi, jer jc sVcI danas u opštoj cvoluciji.

ČKESTO SE GOVORI o angažovanoi književnosti. Koliko je opravdano uwotrebliavati tai

izraz i kakve su eventualne forme angažova

nosti? Kako se menja stepen i karakter angažovanosii u različitim periodima umetnikovogs života i u kojoj su meri oni zavisni od zaoširenosti društvenih protivrečnosti? Koji bi se bpravac umetničkog angažovania mogao danas smatrati za najaktuelniji?

POSTOJAO JE U FRANCUSKOJ, posle oslobođenja, čitav jedan period tokom kojeg su sc pisci, posle Sartra, vracali staroj ideji koju je u Rusiji zastupao Ždanov, po kojoj književnost mora odmah da posluži stvari revolucije. I iz tog razloga su tumačili kakva treba da bude književnost, za mene, za moderne pisce, to u neku ruku predstavlja .potcenjivanje ili, u svakom slučaju, nepoznavanje onoga što mi nazivamo literaturom. Pokušaću da io objasnim. Pisac ne poznaje istinu o svetu koju zatim kazuie. Pisac — to je neko ko sebi postavlja pitanja o svetu, ko istražuie svet, ali koji ni sam. jasno ne poznaje pitanje koje postavlja, Njegovo delo nema neki smisao u momentu kada se rađa. Ono će sa dobiti kasnije, Velika wvazlika između angažovanih pisaca i pisaca »TROVOg romana« je u tome Što se za angažovaTog pisca roman ograničava na sopstvenu Dporuku političke, filozofske ili sociološke sadržine, koju kazuje. On poznaje jednu istinu i iju iznosi. Nasuprot tome, moderni pisac, pisac novog romana ne zna šta treba da kaže o sveuu, ali ima nešto da kaže. Njegova je senzibilnost bila taknuta u dodiru sa svetom, često čak i-iz političkih ili društvenih razloga, i on nc poznaje značenje formi koje su rođene u njemu kao posledica te emocije. U stvari, on kroz forme iskazuje emociju koju je doživeo ne pokušavajući da sazna smisao same emocije. Upravo će joj forme dati: smisao. Pisci sa porukama, angažovani pisci su autori koji kao da već „poznaju vrednost sveta u momentu kada pišu. Oni pišu pozivajući se na već postojeće vrednosti. A za mene, pisac koji je docslojan tog imena je umetnik koji ne zatiče vrednosti, već ih stvara, ali ne vrednosti koje već postoje, nego koje će postojati kasnije, kao što su vredmosti u kojima mi danas živimo stvorene od strane PFlobera ili Kafke. Isto tako, ı naša dela, ako imaju smisao, ako imaju snagu, ako Imaju izvesnu težinu, možda će i postati nosioci vrednosfii, i te vrednosti će kasnije, kroz deset ili dvadeset, ili pedeset g0dina, postojati i društvo će. sa njima živeti No, tada će postojati novi pisci koji ć oći da rade samo ako budu i Pisali) (MOBO Odi Sie KA Ori ignorisali tc vrednosti, i DI O 1 prikazuju ti novoj svellosti, jer one de lada već postojali i samim tim neće za njih predstavljati umetnost, dok će, ti novi pisci izmišljati novc vrednosti, novog Č ka ovi svet, 1 Gonositi na SVOLOSPOJONO COO _ı nositi na svetlost dana move istine No, to ne sprečava pisca da se bavi i politikom, ali van književnosti. i

KNJIŽEVNICI bi ponekad irebalo da zauzmu politički stav. Kako se taj stav može ·ukomponovati sa slobodom stvaralaštva?

"Tebničko-umetnička -ogrema: Dragomir: Dimitrijević. Redakcioni odbor: Božidar Božović, Dragoljub S.

Intervju koji ie specijalno za »Književne novine« sa Alenom Rob-Grijeom vodio Ilija Bojović · .

intervju intervju interviu intervju * · JE, ie postavljeno na vrlo preci TE ecao rata u Alžiru. Recimo, ON davačka kuća je istovremeno izdavala. novi vo. man i zabranjena dela koja su. govorila o tome šta se đa u Alžiru. S jedne strane smo izdavali dela »novog romana«, s druge — do. kumente o Alžiru. Dobijali smo isto tako i mno. ce romane o Alžimu i osećali smo izvesnu ne. lagodnost čitajući te romane kao da se radily o nečem nemoralmom, Jer vrednosti Koje s, nam dozvoljavale da mislimo ma rat u. Alžin, već su postojale, bile su to političke vrednosti, društvene, moralne; one su postojale u tolikoj meri da, čak iako je bilo teško rešiti problem, o njem se moglo jasno razmišljati uz Pomoć već postojećih vrednosti.. Nasuprct tome, »isac koji je morao da izmišlja vrednosti verovatno da nije ničemu služio u lom trenutku rata, alj je možda već lada stvarao vrednosti 'koje će TRožda kasnije dozvoliti da se razmišlja o ne. kom novom. iatu, kolonijalnoni ili drugom, kroz pedeset ili sto godina. Sve u SVemu, 7a raene je uloga pisca istovremeno VID Skromna i vrlo ponosna. On mora da prihvati okclnosi da njegova dela ne služe ničemu u trenufku kad su stvorena, da on na neki način stavlja m zagrade probleme društva, ali istovremeno mora biti svestan da te probleme. postavlja u svom delu u mmogo interesantn!joj formi, i stvari, politički život pisca je dvostruk; s jed. ne strane, postoji svestan politički život, reci. mo ono Što smo za vreme alživskog rata raqili ovđe za narodnooslobodilački front, za polpis. vanje ugovora i za nezavisnost Alžira, ono, dh. kle, što smo činili našom društvenom aktivno. šću, a ne romanom;, S druge stranč postoji politički život koji je ukliučen u, umetnost, ali koji se ne bavi trenutni rešenjima, već bi u procesu stvaramia movih vrednosti služio ćak i politici, mada bez znanja, bez želje, nesvesno,

DANAS SE MNOGO RASPRAVLJA o tome da li je čovek subjekt ili objekt istoriie i ističe pitanje suštine humanizma. Kakav je položaj romanopisca u ovoj velikoi debati, čiji su glav. ni protagonisti Žan-Pol Sartr i Klod Levi-Stros? U poslednje vreme mnogo se piše i o Mišel Fukou. Stiče se utisak da on postaje, u pogledu uticaja i značaja, naslednik Sarirov. Kakav je vaš stav prema koncepciiama Fukoovim i, posebno, prema njegovom shvatanju humanizma?

MIŠEL FUKO, u svojim prvim delima ı u delima koja sada piše, bio je upravo iedan cd onih koji su se najžešće suprotstavili starom humanizmu XIN veka — nešto, slično onome što sam i ja uradio u svojim kniiževnim deli. ma. Izgleda da je Fuko razmišliao o staniu filozofije u svojim teorijskim delima. I svađa koju je imao sa Sartrom oko teg pitanja u stvari je prepirka o humanizmu. Sartr je veliki filozof XIX veka. Sve ideje koje je SArtj 035 o čoveku, o totalitetu, o funkcionisanju misli, izgledaju Kkontradiktorne u odnosu na ODŠtM teoriju egzistencijalizma, i kada je Sartr pisao svoje romane on je u stvari zauzeo stav čoveka XIX veka koji je pokušavao da ponovo obuhvati sve elememte i delove našeg Života umutar ohrabrujućeg totaliteta. Postoiao je tu i DOiam o čoveku, pojam koji je, baš kao Zolin ili Balzakov čovek, bio transcendentan. 1stovremeno, Sartr je za nas bio nosilac jedne nove filozolijc egzistencijalizma, fenomenologije, Čiji smo mi sledbenici, i iednostavno nam jc izgledalo daje Sartr sa svojim sentimen-talizmom odstupio od ideia koje je zastupao. Mislim da ličnosti kao Mišel Fuko, ili ja sam, da smo kao pisci, u neku ruku. naslednici misli koju ie Sartr na· govestio, ali je odbio da je primeni jer je izgledalo kao da se i on sam sve više vraća ideji čoveka koja je za nas već zastarela.

VI STE REŽIRALI i dva filma. S obzirom na vašu literarnu vokaciju, do kakvih ste saznanja i zaključaka došli na područiu filmske este tike? u

PRAVIM FILMOVE i pišem romane; ali ja svoje filmove ne pravim kao romansijer. Nisam nikad pomislio da napravim lilm na OSnoVu nekog: svog romama, ni da napišem roman na csnovu nekog: svog filma. Reć je o sasvim dve različite materije. Knjiga, to su reči, to je pt sanje. Film, to su slike i zvukovi. Čak i onda kađa je zvuk reč, ćak i onda kada slika pred· stavlja nešto što možemo opisati rečima, i po: red svega, između ove dve stvari nema ništa zajedničko, nikakva veza. Opis jednog predmeta nema nikakve veze sa slikom istog predmeta. Opis je često destruktivan, slika pokazuje. Očigledno je da su za mene ove dve oblasti sasvim različite, pa se ne usuđujem da po slim da mogu da ih poistovetim. Nastaviću (a pišem romane; baš sada pišem jedan roma. Mislim da ću nastaviti i da'pravim filmove jer mi uspeh mog poslednjeg filma omogućava da nastavim i sa drugim filmovima, Uopšte nemam utisak da je bilo jedna bilo drugu oblast zamemljiva. U današnjem svetu postoji neka vrsta naklonosti mlade generacije prema filmu, što me češće dovodi u kontakt'sa ml dima. Na francuskim univerzitetima, na ČašO vima književnosti, studenti i đaci sč, izglodo, mnogo više interesuju· za film nego za roma! Dovoljno je da se prikaže neki film pa da Sč okupi čitava grupa mladih poslc projekcije ! da počnu da diskutuju vrlo strastveno i interć santno. Izgleda da su ove mlade generacije di rektno privučene formama modernog u filmu, dok ih te iste ili slične forme odbijaju u.lite raturi.

'Ipnja

Kolundžija, Mirko Kovač, Đorđe Lebović, Borišlav Pekić, Predrag Protić, Dušan Puvačić,, Dobroslav Smiljanić, Radomir Smiljanić,· Branimir Šćepa' Pojedini primerak 50 para (50 dinara). Godišnja pretplata 10 novih dinara (1000 starih dinara), polugodišnja 5 novih, dina. (500 SNU dinara).

izdavačko preduzeće »Književne novine«,

bee e 2 = i (; .

5 a i

Beograd, Francuska 7. Telefoni 627-286 (redakcija) ı 6726-0200 (komercijal ienie i inistracija) Rukopisi se.ne vraćaju, Tekući račun broj 608-1-208-1.- Štampa. »Glas«, Beograd Vlajkovićeva 8. i SC alo odalIoniĆ 150 OP