Književne novine

Branko SO V. RADIČEVIĆ

POTOMAK

Ja sam Marko.

Ne kraljevah; no pečalih svoju ljubav.

Ja sam kraka.

Zivota mi: izncd kraka ledina je ubavija. Ja sat HbDGV,

Ja san Maihko Jovanović;

Žittja mi, ne Wiededipi na mediti.

Kad je Yat, eto Marka od sto kraka. Puška bije bo plečini.

Tad sam opak. Tad sam rogat, Utuk i tuk. Zarobiću švapski puk.

Ja sam Marko od Nenada Jovanović, Po Srbiji orem, kopaih. Imam, Bemiaı vodenicti.

Sad je mapi, sad je neman. U putok. valjalicu.

Titan kola i volove.

Sad ih iFiami, sad ih neta}. Kad govorim. me šapudeni. Kada pijem, ja akovčiht.

Ne semehiPt s po semena. Ne tprežem kozu.

Ja sam MaPko s prstom na oFozu,

Ja sam Mako Jovanović, po mtajčici Fvanović. Majka -—— Kosa.

Kada pijem, &ad 56 bijent

šajhača mi a po Rosa,

Kada pijem, kad sa bijem: ugledo se ta ujake,

Neće valjda na prihčeve,

4 had trezan steghem šake, nalikujeni na stiičeve.

Ujak — kur?jak. 4 stic Neđed beše međed. Suce jarko,

kuđ bi Marko.

Ja sam Marko.

Đeđovini kraja tema,

Prađed Jovan još ha kocu,

Med Milenko puti top.

Pričešćaje vojsku brat Wiu Stojan POD. Otac Nad, toko mi ovog krsta,

1 Ba OJO Svetu ppislužuje fop svom oću.

—— vero wpecmuuraaCinU Fer - ruza Sraru Ae me raz rare eee ren

rj OGA, TREĆEG DANA već sam se osećao

mnogo bolje. Međutim, spavao sami i da-

lje, iako više na silu nego iz prave potrebe, U snu sam stalno bio nmapola svestan svega što se oko mene događa -— čuo sam LJilianu kako gučc i povremeno plače, čuo sam decu na ulici kako se dovikuju i šuliraju loplu, čuo sam Ljubicu —, ali sam i dalje žmureo, I pri tom, neprestano, neprestano, kao da sam pored sebe na jastuk stavio gomilu prljavog odela, kao neki mali mrtvac koji zaudara, nesto;;me „ic. gledalo. pravo u lice, Uplašia bil se i tremuo se osećajući sc kao da sam u snu zinuo ili ružno se otkrio. Sačekala bi me pomisao: 'Nešto treba učiniti. Nešto treba SB, I ja bih opet čvrsto zažmureo nastojeći da još Jednom zaspim.

Uveče je došla Jasmina.

To je bila jedna. od onih Liubičinih drugarica sa fakulteta koje Sa kao ı ona takođe nikako misu završavale i koic su, imale pravo da u svako moguće vreme i pevreme uđu bez kucanja, odmah pripvirc u šerpc i lonce da vide. »Šta ima za Klonu«, najedu sc ako im. sc to svidi. a zatim da se brbljajući o poslednjem pevaču bez ustručavanja svuku (»Ti me nećeš gledati?«) i zavuku sc u trenutno nezauzefi krevet. Bilc su one vrlo siromašnc i simpatičnc i ja im nisam mnogo zamcrao Šlo su u stvari 1 prilično glupe; nc retko sam ih i sam zabavljao, Ali moia žena je njihovo ačenje shvatala vrlo ozbiljno, svaki njihov dolazak. za nju jc na neki tajni način postajao argument proliv mene. Ona je smatrala da one žive zabavno i lako i zbog nečega im je zavidela, logično zaključujući da sam svemu tome, razume se, krivac ja, .

Jasmina sada još sa vrata upita:

»Šta jc to, tvoj muž već spava?« |

»yoš spava, hoćeš da kažeš«, odgovori moja žema. Ona uglavnom nije propuštala priliku da pokaže svoi veliki smisao za humor, »Najpre ga deset dana uopšte mije bilo, a onda je došao prljav i pijan onoliko koliko se to najviše može, | sada već tri dana neprekidno spava. Uopšte, veoma se premaa.e - č

To je svakako bilo dovolino za jedan delikatan kikot.

KNJIŽEVNE NOVINI

[ zato, kad na nebesima drma, svi Šivi i svi NiTIVi Jovanovići i sa Hjima podobni Ivahtovićti,

dohvate push“.

Ja sam MGa)RO Saljite mi afd, ako bude ratu. ii

Sveti Sava

rodilo se žunsko dete,

jednog daa,

jednog dah.

nu životu biti slepčovođa.

iz kometa izbija,

progledace za IFi dana.

Pa oni odož.a9, ovi odozdo biju. Grip. A ona; malo psuju, malo piju. I od aoke čname slasti suze liju.

Ne kraljeva, no pečalih svoju ljubav. :10

U sela Dučalovicima, uvhh Ovčara,

Po. kapcihna očnim zapiuććena dva bistrička. i; I lekar vw Cačka vrteo glavom. — oće neće ozdraviti

Dolazie Zene iz tri okolna Sela,

sve same starice, godilama pečeno. Zavirivale yod kapke ženskom čedu

i krstile se a čudu — oće meće bprogledati

Šta sve nisu činile naše staPice drage. ŽaPile žapom, pod ponjavom, zavijale, lajale na vatru, oko kuće bauljale,

Vikale iš nečastivotni, isklijaj ZFHO CPFMO + | ne bi li dete progledalo jednog dana.

U selu Dučalovićima, uvrh Ovćara,

rodilo se žeaisko čedo s dva mutnička Pod kapcima. Kad odrosie >-- šta će i kako će.

Ko će ženskom detetu, devojci odraslo}, |

Majčuta. :hatt, baba od roda Isailovića,

Peče, u praskozorje, kad petlovi zapojaše: Neka se spremi pita za Velizara Milosavljevića, nek se ti testijicu, naspc rakija,

nek sa n bašči uberu dva velika patlidžana, mek 0, ljuckt, tomak opremi za put,

u Quvčaht je sveta vođa Savina, |

kad, bolmt, oči izmije Savinom vodom

· VWridne tizamo amo, kozjom putanjom, skrene aj | EFno ga ide ispod Blagoveštenja, eno ga pod Cosinon vodehnicotl. „ Pde uz potok, abre, abre, samo opanci prožiyaju. |

Do užine stiže pheđ kuću. | s praga pruži bočicu

sveće Savine vode, i . SaHto Što se beše malčice umlačila. |

sumnja, odjednom ha jedno oko zaž

pa abre, 606, i tFi skoka, tzbia

iznad montira Blagoveštenja,

dabre, abre, hita mladi Velizar Milosavljevic, još se mije wi rozdahtlo a on prepolovi Kablar. Eno ga — stiže na Savinu Yodti.

Pine on:Tadne vođe Savine, prekrsti'se pa Opet pihe.

Prvo u Sebe pa u bočicu natoći Savine vode.

A potom sedo, othuknu, izvadi nož, teže patlidžan i luk,

Pravi salata mlađi Velizay, baš tu pokraj svete vode. : Pine i rakije, pa prismače pogaču. “ 4 suhca jarkojs ema.

| .. Odskoči sunce u vrh Ovčara, samce ti mebo, odskoči, | : o Velizar na noge lagane, pa. natrag tu selo.

dučkim bogazo,

Prve noći, oke petlova, ispraše žehskopi delotu oči. IF učini im se — kao pod kapcima sint.

Drugc noći, ako petlova, ispraše po drugi put oči ženskom celjadetu. | Učini im sec — kao neupaljeno kandilo zapucketa. | Troće noći, oko prvih petleva, ispraše oči ženskom detetu, i oho Pprogleda i osmehnu 5e.

Dva plava bistrička stvrdnuše se u prFave:oči.

SutpPadan nosi žensko čedo od sedam dona Velizap Milosavljević ohom doktoFu t Čačak. Tde op, abra, abre, ato ga pored Cosine vodenicv, Pa abye, brc, tmiz potočak, ha drunt carski, pa polako, desnom stFatom, hladovitija je, abpc, abre, sve tz jaPak, stiže tu Međtwpšije, gura oh dupačkth koracima, abre, abre, eto i Beljine, kraj Morave ladne. | A od Beljihe do Čačka — što pitaš O Zoapaiictgar duvana, pa baci optušak w ulicu Stepitu.

Abre, abre, gaz Velizar Milosavljević,

Ko vojnik opanke izuo, pa patadno cokulana po kaldđehii. Ogleda Sc. levo desno, pa pravo na vrata lekareva. # Ali kakav je Velizar Milosavljević: ni dobar dam, da kaže... „ Iz daleka pokazuje dete doktoPu: gle kakvo {e, kaži: fe jesu li to oči ili nisa njegove?

4 lekar samo odmahuje glavom, pa čas u knjigu gleda,

Čas tv def, tči doktor, hešto ti knjigatna bFovetava,

:

tiFi,

« dPugimi Ro topom puča: 'He}, ho io dete breko noći izleči? pita lekar Velizara,

Abre, abe, ide stazom anladi Velizah Milosavljević,

chO ga. skače s kamena na kameth, | eno ga, Pil Costnmu vodenictt i Već Sliže Wu FaVvd,

oetreneeaaporirne rei ipsreaneusmiemayirme amr manama pr aarsnssr eens eumumapusumupis=ru= O Nrari= er Sare aan ani nia raaprsrnpmeasriammi

Svefi Sava!

FPKRBRG:ZA PB<MI.BBZ E- WNIHM NIKOM BNI ZA

„ »Ali nećeš valida da kažeš«, govorile su već tiše, zaista vrlo delikatno, »da ste sć Opoct Do-

svađali?« »Posvačali? dimo!« | I sada opet jedan pametan, razuman i ra-

Koješta! Mi to uopšte une ra-

zumljjv neminovni smeh.

Možda će izgledati smešno, ali menc to užasno zabole. Gospode, kakva budala! Pa ja li moguće da je ona o svint našim sivanima, koje su mene svaki put iz korena uzdrmavale ali o kojima ja ni pred kim ni mrtav ne bih progovorio, uvek rešavala ovako na ulici? Pa šta je to, do đavola — nekakav brak ili brljiva [rontovska konferencija? | koga ja to u stvari

„imam +— ženu ili samo raspoloženog partnera

u predstavi za poluobrazovanc malovaroške magarice? i

1 — ponekad ie nekakva budalaština u stanju da razdroeši Čvorove koje mikakva pamet

'dotle to nije bila kadra — upravo to i odluči. 'Ne znam da li do toga dodoh odmah ili preko

noći, ali posle toga sam najzad znao šta trcba da učinim.

A njih dve su, svučene, već sedele u Ljubičinom krevetu i ako im sc toma polako iscrpljivala, razgovor niukoliko mije jenjavao, Utoliko gore po mene! Odjednom sam sam sebi bio užasno sta. ia i

1LUSTROVAO · BALIL TIKVESŠA

Dragoslav MIHAILOVIĆ

Najzad, mada to mikako“nisam želeo, više. ne izdržah. ; NO,

»Pošto stc se narazgovaralc«, iekoh, »i tako se lepo razumete, mislim da bistc mogle i da sc venčate. A mjima jc to, razumc se, opct

'

izgledalo kao vic, pa se zasmcejaše, »Ali to, molim vas, ipak ostavite za sutra, Sada bih malo da: spavam. Odavrio to.nisam radio.«

Onc se opet zasmcjaše,:a zatim Stvarno zuĆutaše i pet mimuta posle 10ga, kao i svi ljudi mimc savesti, čiste pvošlosti i svetle budućmosti, spokojno zaspaše, Sve Je u majboljem redu u ovome svetu. Š

Jutro dodc, nekako mi se učini, ranijc nego što bi trebalo, bleštavo svetlo i glupo svečano.

Žmureći sačekah da Jasmina ode. A onda, ~

posle velikog odlaganja, izvukoh se iz kreveta, pa se, sve vise se žureći, obrijah, detaljno umih, presvukoh, i počeh da sc pakujem, Kopao sam po uglovima tražeći započeta platna — i čudio se koliko ih ie —, zavljjao ih u rolne ı umota'vao boje, ;

· Ljubica me je gledala u nedoumici.

»Šta to vradiš?e

»Pakujem 5ć,e !

»Nekud putuješ?« · :

»Da

»Kuda?« :

»Ne znam zasad.« |

Odjeknu pauza duboka kao bunar. U tišimi se čulo samo moje metvvozno šuštanje.

· »I — nećeš Se vratitj?e najzad upita. Po glasu sam osećao da već plače.

»Ne«, odgovorih. . :

Razmišljao sam kao budalasti junak neke operete. 'Sada bi', mislio sam, neko od nas dvoje moralo da sec ubije. Međutim, ona plače, isto onako kao | svaki dan, kao i onda, recimo, kad

nije imala novu haljinu za Novu godinu, a ja,

sam nervozan i mespretan kao kad bih zakasnio u štampariju. Nimalo drukčije, Tada već pristiže nominovno pitanje: »I nisi razmišljao o tomc šta ćemo nas dve?« š rNJEI NIČOy (Sa Morala jc to da pita! aaa »Nisam«, rekoh, »Nisam:o: tome razmišljao. A sada više nemam ni vremcna za to. Ali. nadam sc da nećete propasti. Nadam se da ćeš se opet nekome natovariti na vrat i posštarati se da i on uskoro omrzne i sebe ı ceo svet kao što sam ja Omrznuo.« | Moje pakovanic uto bešc gotovo. Zaklopih koler, smešno, kao u nekoj igri, nattpah spakovanc stvari na gomilu i okretoh se Ljiljani. ! · ! Jako sam je otkako ustadoh neprekidno čuo, sve vreme dolle wotajno sam se nadao da će zaspati i da me bar neće videti kad podem. Al kao što ni ja nikoga nisam štedeo, mi mene ništa niic milovalo — dete me je gledalo.

- Isto onako radosno i začuđeno kao i svaki put,

. onda, sasvin nepotrebno, sasvim

Milosavljevića.

A Veza Milosovljević ni pet ni dvadeset:

isto' onako ogromnih očiju, isto onako iščekujuci da je nien veliki i snažni, njen požrtvovami i najbolji na svetu tata, koji će je jednom ka» snije učjti da hoda, pa zatim da crta i piše, a onda je za ruku svaki dan voditi u školu, sada, evo, baš onako kao i svaki put, opet uzme u svoje velike vuke ı stavi na svoje veliko krilo da ie malo pocupka i da se malo poigraju. Tata -— kakva samo reč: kakav ponos, kakvo pouzdanje. |

Naćinih korak-dva ka njenim kolicima, „AN. bez:..Meze.. skretoh ka ormanu. Otvorih ga i zagnjurivši glavu nešto bočeh da prevrćem.

Rio sam tamo, prevrtao, tražio nešto što nije postojalo i što mi nije bilo potrebno. I pri tom sam osećao užasnu želiu cda se svalim %unutra i da više i me izađem.

Ali ni to se nije moglo beskrajno, Najzad

.morađoh i da se okrenem.

Pogledah ic otuda i milicajac u meni me sumu ka njoj. |

»Zdravo, sine«, rekoh odozgo.

Sagoh se da ie poljubim dok jc sve u meni treperilo. Gotovo legoh na Kolica i žureći se počeh da ic ljubim u kosu, u oči, u rumeni nosić. Ona zaguguta, razvali ogromna usta u smeh i, braneći se od mene, žmurceći čas na jedno čas na drugo oko, nekako me otuđa uhvati za kra• vatu; kao svaki iđiot, toz jutra je bejah svezao, TI počc da je vuče.

»Zdravo, sine«, rekoh opet, već pomalo smeten, pokušavajući da se odbvanim. Držao sam je za vučicu i trudio se da je odvojim. A ona je stezala fo idiotsko parće krpe blešteći oći ma u moijc lice i, sva zanesena, pokušavala da se uspravi. TI nešto je bez prestanka gukala,

»Pusti to, sine«, rekoh. »Pusti mele

Uspevao bih katkad da se otrgnem. Ali ona bi me zatim opet stigla. Svuda me je stizala!

Tada mi.odjednom nešto pade ma pamet i od toga me uhvati prava panika: 'Pa njje moguće da zna!'

Očajnički se otrgobh: :

»Pa pusti me već jednom!« i

T. preplašen, potrčah od kolica kao od Kuge.

Zaduvan, bled, žurecći sc da završim posaoQ, okretoh se Ljubici. ;

»Ljubice«, počeh.

Pogledah je, sada prvi put u lice, izgubljeni, slomiljenu, smoždenu, i nehotice joj bliže. :

»Liubice«, rekoh ne uspevajući da se sre dim: »iemoj se ljutiti na mene.«

Preko noći bio sem u sebi sročio čitav goVo. Patetičan i dirljiv. Kae u nekom romanu. Sada odjednom, više ea nisam ni znao niti u• opšte mogao da govorim. Zgrabih kofer, naba• cah na sebe platna i prmjc i potrčah. :

»Čuvaj dete«, sa vrata uspeh da viknem, plasom koji na sređini kao da prepuče.

T istrčah.

Napolju mi odiednom pade na pamet: 'Pa ia to kao onom kelneru! TI saleteše me suze. Navališe na mene liuto me pekući i ja, osećajući koliko je to bedno i prliavo, bežeći ulicom samo uspeh da natovarim kole na ramc da se takn makar od znatiželinih prozora sakrijeni..,

Bio sam namislio da se na neko vreme Vra• tim u selo. Ali na stanici saznadoh da prvivoz imam tek uveče. Kupih novinc, pogledah u oglasima koje škole traže nastavnike crtanja i izabrah mesto čiji ic autobus polazio najpre. Stigoh tamo s očajnom svešću da je moja 0, boda samo zaloga moje obije, s kurvinskom nadom da možda ipak nije sve tako kako jeste i da će se jednom možda moći obet sve početi, s izbečenim, suluđim licem i rolnama nedovr: šenih platna pod pazuhom koji su me odavali, bez dokumenata i prethodnc priiave. Ali beiah

jm potreban i oni me primiše, Školska godina

beše već počela,.. (Iz pripovetke »Svirač~)