Književne novine

ĐURĐE TEODOROVIĆ Galerija Doma JNA |

MOŽDA SE DOSLEDNOST više ne ubraja u vVIline jednog umetnika, kao što se uostalom ne ubrajaju i mnoge druge nekada veoma cenjene osobine; ali, ako se doslednost pridruži jednoj nesumnjivoj obdarenosti, onda ćemo pred sobom imati umetnika koji zna šta hoće i koji to ume da nam pokaže. Tako postupa Đurđe Teodorović, jedan od veterana našeg modernog slikarstva, čiju retrospektivu možemo. Videti u Galeriji Doma JNA, Kažu da svako živo biće, u toku geneze, pređe isti onaj razvojni put koji je prešla i njegova vrsta. Da se tako nešto može dogoditi i u razvoju jednog umetnika, pokazuju nam platna na zidovima spomenute galerije. Teodorović se javlja tridesetih godina, upravo u vreme kada je našim ukusom suvcreno vladala grupa »Oblik«. To je bila umetnost otvorenih vrata za sve ono što ic bilo dobro u klasičnom razdobliu forme i boje, a nije ostala nepristupačna ni za novotariie ma koje vrste i ma kakvog worekla, Đurđe Teodorović stiče na prečac renome majstora od zanata i uzdržanop. ali veoma osećajnog koloriste. Taman dovoljno da sa takvim osobinama postane iedan od organizatora napredne gruDne »Život«, ERstetizirajuće slikarstvo biva zamenieno angažovanim slikarstvom, ali ono tom Drilikom ne misli da napusti preimućstva dobrog ukusa. Samo tako, i na tai način, on će moći da se bez potresa i bez odricanin uklopi u sociialistički renlizam posle rata. Uostalom, ako tai realizam ikada ostane prisutan u hronologiji naše noviie umetnosti, Tendorović će biti jedan od naizaslužniiih za to. Međutim, kao što vidimo, on se vrlo brzo, — upravo na vreme, odriče oficijelnih stilskih shvatanja u korist shvatpnja koje neodoliivo nameću vreme i običaji. Da bi nadoknadio ono zakašnjenie, veoma karakteristično za prvu decenii maše osleratne umefnosti. Tendorović prolazi u Yazmaku od dve ili tri godine bezmalo kroz sve krize i kroz sve nedowmice modemog slikarstva. Snmo iedno neće nikada nnmustiti: humaniziranie forme, mn kakva ona bila. Tziašniavniući se naizmenično n konsfmiktiviznm i za čistu slikarskiu materi, on će ismonljiiti iednu od naivredniiih osobina svoen slikarstvn: smisao za monnmoenfalnost, Za one, koi dobro poznaju niegovu wmetnnst, to nije ništa ni novo ni neočekivann, Pa inak, priiafno je nonnvo susresti

čovekn koji svoja mlafna konstruiše ma način

koji je svoistven samo onima koii zaista OSCćaju dinamiku života. U tim njegovim iedrim i opširnim komnonzicijiama nema ničega dekorativnoe: fm svaki milimetnr bigmenta vulsira kao žila kucavica kakvog živoe bića: tu ie maferjia fepla i eipka. n forma do napetosti mobilna. Popledaite sliku koja se zove »Sedmi dan«: to jie slika koja se stvara samo u trcnucimn izneetnog mađdahnuća, ali tako, i na taj način, da ostavlja utisak plahe i uzbudliive trainosti. U tom okivanju vremena bojom i crtežom leži možda i snaga autentične umetnosti.

VASKO LIPOVAC

Galerija Kulturnog centra

U GALRRIJI KULTURNOG CENTRA postuje slikar Vasko Lipovac, koji, po svome ukusu i svojoi opredelienosti, pripada našoi avangardi. Verovatno je da. u foku neke opsežniie studije, ne bismo odoleli iskušeniu da ne spomenemo da ie on poreklom iz kraja u kome je nastala naša stara boko-kotorska slikarska škola. Pa ni ovaj skraćeni osvrt nas ne oslobađa obaveze da spomenemo da slikarstvo Vaska Linovca ima zaista neke srodnosti sa živopisom Rafailovića i Dimitrijevića. Mislimo u prvom redu na finm, gustu, osećajnu paletu ovog mladog umetnika, na iasnoću njegove egzekuciie, na strogu simetriju njegovog načina kombonovamia, na harmoničnost niecove liniie, Međutim, Vasko Linovac niie ni u kom slučaiu neki modernizirani zovraf. On ie čovek svoga vremena, veoma radoznao za sve onn što sc događa u savremenoj umetnosti. Pa, štaviše. čovek koji ima sve preporuke da u tim događaiima i sam aktivno učestvnje. On ie u stvari cksperimcntator; on pravi slike koje nisu samo slike, i skulpturu koja niie samo skulptura, i kolaže koji nisu samo kolaži, i grafiku koia nije samo grafika. Njegove slike su mnaičešće mešavina svega gore navedenop. Međutim, fo im ni malo ne oduzima od vrednosti: štaviše, onai čisto pikturalni karakter tih slika je iznad” originalnosti u postavljanju i razmešavanju čisto formalnih problema. Jer, Vasko Lipovac ie zreo umetnik; sve što načini hoiom, crtežom, Da čak i meslikarskim materijama, sve to odaie slikara dobre rase, slikara koii oseća i koji ta 'svoja osećania ume da ispriča jezikom iskrenog uzbuđenja. On je siguran u određivanju 10ma, čist u boji, poetičan i ljubak u izboru halete, suveren u izvođenju forme, i to je ono što će njegovom slikarstvu, —_ bez 'obzira na izlete u fantastiku. nadrealizam, kleovsku naivnost, ili primitivističku stilizaciju, — obezbediti trajni

iju vrednost. ? o . Miodrag Kolarić

Od ovog broja stalni likovni kritičar „Književnih novina« biće dr Miodrag Kolarić. , ,

I PO GODINAMA i po trenutku kada se javio, Jirži MenclI je majmlađi među protagonistima novog talasa čehoslovačkog filma, ali se po sezzibilitetu i osećanju filma uklapa u grupu u kojoj figariraju ličnosti Miloša, Formana, Ivana Pasera, Antonina Maše i Pavela Juračeka, za razliku od nešto drugačije filijacije ji su predstavnici Vera MHitilova, Jan Šmit, Evald Šorm i Jan Nemec. Međutim, obe ove grupe vezuje školska i generacijska pripadnost i, u neku ruku, bliskost inspiraćije koja se vezuje za duhovno nasleđe literature Franca Kafke i Jaroslava Hašeka i pokazuje neosporam uticaj koji je na ove sineaste izvršio »Edm-Istina« u njegovom sociološkom aspeklu.

Prodor mladog čehoslovačkog filma na svetsku pozormmicu i ono što već poprima odlike

autentičnog stila koji je u potpunosti "zmenio”

lice jedne kinematografije, nastalo je za zadnjih četiri godine i nametnulo se kao filmski izraz za koji je karakteristićan postupak unutarnje dramatizacije sižea, koju propraća jedna vrsta sumornog, gogoljevskog humora. Banalitet kao životni podatak i psihološka dinamika istkana oko njega glavni su okviri i istovremeno dominirajući pokretači ovih filmskih priča: likovi gotovo nesvakidašnje običnosti, dovedeni do apsurda u svome sivilu, tipični antiheroji jednog sveta bez ičega produhovljenog ili idealizovanog, dramaturgija anegdotskog karaktera i gotovo uvek usmerena na to da sc konstituiše poredak dramskih slika koji će moći da ohiše jedan banalan i puluautomatski život u njegovom mravljem proficanju. Mladi Čehoslovaci polaze od banalnosti kao psihološke činjenice i svoje junake uvlače u dramatiku koja se uvek oslanja na jednu konfliktnu, nerešenu tačku milhovih života, oko koje se kasnije Dplete psihološka drama čiji su oni sopstveni akteri. Pošavši od banalnosti kao takve, oni nastoje da nienom rekonstrukciiom pronađu mehanizam koji će u njoj otkriti zrno poetskog, kao i dnbine njenog apsurda.

Tako je i sa filmom Jirži Mencla »Strogo kontrolisani vozovi«, dobitnikom Oskara i reprezentativnim, ali i tipičnim ostvarenjem mladoc čehoslovačkos filma: teško da bi se mozla i zamisliti na izgled običnija ili nezanimljivija priča koja čini osnovu ovog scenarja nastalog po priči B. Hrabala. Konfliktna, nerešena tačka u psiholoeiii glavmog lika mladog otpravnika vozova Miloša Hrme je njegov ejaculatio praecox, a okvir vriče je kraj drugog svetskog rata u okuniranoj Čehoslovačkoj i mala železnička stanica kroz koiu prolaze strogo kontrolisani vozovi sa nemačkim eksplozivom. Opsesija plavno” junaka svoiim problemom razvija se kroz film kao sporedna narativna linila koja ilustruie apsurd i komiku mladića čija se naivnost, bezazlenost i mladost postavlja kao kontrast srovom mehanizmu, jednog ratnog vremena u čijem okviru njegovi, seksualni problemi postaju oličenje čistopa apsurda. Ceo se film, u stvari, zasniva na konfrontiranlu između dvaju stanja svesti: povišenom, patet:č nom tonu i izvršavanju odgovorne dužnosti šefa stanice, kao i »moralnoi obavezi« kvislinga koji nadgleda njegov rad. suprotstavlia sc TDTIrodnost-i Žživotnost Oveianog zavodnika Hubičke koji udara štambilie na devojačke stta?njice. i humorni eiaculatio praecox Miloša Hrme koji, čim stupi ı kontakt sa devojkom, »odmah uvene kao liilian«. i

Međutim, razvoi filma nam nokazuie da se oba pomenuta stanja svest, u stvari mnlaze na

'istom nivou: u tom smisli. nemo?! kvislinea da

ohezberi nesmepfano prolažemie vnzova sa ne: mačk'm eksnlozivom za ratjštn u Rusiji, u 1stol meri su groteskni i apsurdni kan Što su 1o bili i pokušaji Miloševoc strica koji ie hipnozom bten da vrati nemačke tenkove odakle su došli,

Cela oriča, zapravo, tako i počinie; mladi otpravnik koii vrvi ut odlazi ma dužnost i u {fi svrhu oblači uniformu, pvedstavlja se gledaocima i priča o svoioj rodbini: o dedi koji ie mrimao carsku penziiu n dukatima, kupovao svak: dan litar ruma i zadirkivno radnike u kamenolomti dok ga nisu pretukli do smrti, i O stricu koi je hipnozom zaustavljao nemačke tenkove. Ta pomalo luckasta ekspozicija filma

_______________ _______---<—–--—1 ._C-—–—”— o1qq C-E——

U »KNJIŽEVNIM novinama« od 13. aprila ove godine Zoram Gluščević je u članku »Kultura i kabadahije« pokušao da opravda jednu nekulturnu i neknjiževnu rabotu. U tom pokušaju, psujući moj članak o ediciji, dajdžest izdanja »Književnost u školi«, čiji je Om urednik. Gluščević je sam sebe uslikao. A

U mom članku »Seča pisaca« objavljen u »Nedeljnim novostima« od 28. januara OVe godine, povodom edicije »Književnost u školi«, «vrdio sam da je skraćivanje 1 prepričavanije pojedinih pisaca opasno i za pisca i za čitaoca, pogotovu ako se 10 loše radi. Daljc sam tVrdio, i sada tvrdim, da đak u tako »skraćenom« i »prepričanom« izdanju ne može” otkriti i doživeti Balzaka ili Lalića (pet Lalićevih romana sa ukupno 2038 stranica svedeno Je na 110 stranica, a tako su i Ostali isci prošli), pošlo ovim gestom uređivač osuđuje đaka da se VIŠĆ nikada ne vrati romanima Balzaka ili Lalića, zato Što ih je, zahvaljujući ovako pravljenoij ediciji, »pročitao« za dva sata. A umesto da se kult čitanja neguje, ovakvim načinom »pTe zentiranja« pisaca uništava sec najprirodniji potencijalni čitalac — mladi čovek, bio on đak ili student, svejedno. Na kraju članka lepo sam zamolio urednika ove edicije Zorana Gluščevića da ne odvraća mladog čitaoca od knjige i da prema čitaocu i autoru sacuva osnovni kulturni odnos. i .

Međutim, Gluščeviću se nije svidela moja optužba i molba. Naprotiv, njega je razbesnela moja »smelost« (kao i »smelost« redakcije »Ve: černjih novosti« (!) i njenog glavnog urednika (!) — ne znam samo kakve oni imaju veze Sa mojim stavom povodom ove edicije!), »da bez ikakvog poznavanja stvari« javno- »bla*im napor ji rezultat« ove edicije. Ali, jasno Je Zašto se Gluščević razbesneo: on je u stilu veliko biznismena rešio da osnuje društvo za zašlilu vlastitih interesa, Jer, ediciju koja donosi parc treba »odbraniti« po svaku cenu, U međuvić: menu, Gluščević ie strpao etiku i estetiku u levi džep od prsluka — neka malo pridremaju. Nije važno što pedagoški zavodi i pisci drugačije, ozbilinije i daleko odgovornije misle o ovakvom »prezenliranju« litera:urc čitaocu.

Povodom fiima »Strogo kontrolisani vozović w. Jiržija Mencla

»DA BI BIO SIGURAN DA VOLIŠ, IREBA DA BUDES SPREMAN DA UMREŠ. . .«

već nam pomalo otkriva njegov pravi karakter: svakidašnji opori humor filma koji nije bez cinizma, apsurdnost običnog ljudskog trajanja prikazana laganim pokretima kamere u neutral nim, srednjim planovima, ukratko jedna humorna priča koja se oslanja na mehanizam nepatvorene životne činjenice u svoj njemoj raskošnoj banalnosti. U ovom filmu sve ide Dpomalo u cik-cak, u dijalektičkim spiralama, ali struktura priče ipak poseduje osovinu čvrstog ritma i jedinstvenog stila: režija se oslanja na mehanizam samoga života na delu koji pruža trenutke ljubavi, Čiste igre,i radosti, ali i pyiprema podlu zamku pomalo iracionalnc smrti jednom bezazlenom mladom čoveku. Tpak, priča u osnovi ima manje dramsku, a više komičnu dimenziju, iako se oriklania ritmu jednog isečka iz života; komična individualizacija likova i insistiranje na humornim obrtima baca u drugi plan pravi podtekst filma, koji se sastoji u solidarisanju nekoliko železničara sa pripadnicima pokrefa otpora u sabofiranju strogo kontrolisanih vozova.

Zato se priča u stvari, plete na sasvim drugoj strani: »Strogo kontrolisani vozovi« su, pre svega, mali humorni erotični panoptikum u koji se drsko uplela dramaturgija jednog ra!a, apsurdnog u istoj meri u kojoi je to i ejaculaftio praecox nesrećnog Miloša Hrme. Međutim, Život teče dalic i protagonisti Jirži Mencla više žive život nego što glume: nikakvi tamo slro· go kontrolisani vozovi ne ometaju erotomani i ovejanog švalera Hubičku u njegovom ciklusu osvajanja ženskih srdaca, niti zabrinjavaniu Mašinogp strica fotografa,kojiidaljie maslavlja da pina devojčurke koje namešta pred fokus svog foloamarata. »Ubice ubijaju, cinkaroši, dostavliaju, a ljubavnici se vole« — kao što bi rekao Žan-Lik Godar kroz usta svog junaka Mišela Poakara u filmu »Do poslednjeg daha«...

»Strogo kontrolisani vozovi« Jirži Mencla pripadaiu onoj grup: čeških filmova ıi koioi su »Crni Petar« i »Ljubavi jedne plavuše« Miloša Formana i »Intimno osvetljenje« Tvana Pasera, kao i »Smrt gospodina Baltazara«, — Čiji su autori MenclI i Hrabal — grupi čudnih, luckastih, ali i dragih filmova koji gledaoca celo vrc-

_ me stavljaiu pred opake nedoumice i teraiu ga

da traži skriveni smisao u velikoj količini činjenica, dok e otkrije da je pravi smisao u svakom kadru i da je pred njim film koji se maksimalno mribližava životu, pa je zato nc-

predvidljiv do zadnjeg kadra. Razbijanje sižea, sekvence, koje traju koliko traje i Jedan ljud. ski pogled ili razgovor u kadru, i dugi, leta”gični trenuci filmskog vremena koje se odvija pred nama kao delić našeg života pod zvezdama u kome trenutak životne radosti smenjuje tragični udar i gde se poezija, tragika i radost nalaze na zajedničkom mpoprištu. Stoga se Sve odvija po zakonima jedne čudnc predestinacije; mladog otpravnika vozova oslobađa njegove nezgode lepa i iskusna Viktorija, ali je trenutak potvrđivanja njegove muškosti istovremeno i teenutak smrli: pošto je spustio temp'ranu bombu na voz, prorešetaju ga meci stražara iz zadnjeg vagona. Ovakav završetak filma neođoljivo asocira još jednu godarovsku maksimu neosporne univerzalnosti: »Da bi bio siguran da Živiš, treba da budeš spreman da voliš; da bi bio siguran da voliš, treba da budeš spreman da umreša«...

Zato je film Jirži Mencla oslobođen lažne dramatičnosti i smrt malosa Miloša Hrme ic više apsurdni podatak no što je tragični finale koji kroz katarzu oplemenjuje gledaoca, Film je naizmenično sanialački, veseo, ODO i surov u istoj meri u kojoj ie to i sam život, i njegova glavna spoznaja je spoznaja u bogatstvu i raskoši života u čijim naizgled banal. nim tokovima Mencl pronalazi dramatsko zrno napetosti, tragike, ali i nepresušne radosti Življenja; jedan surovi i bezvezni vat trajc, strogo kontrolisani vozovi prolaze, ali ljubav ne ĐYČ staje sa svojim preterivaniima — alektivnim, strasnim i pomalo perverznim. Hubička odgo: vara pred disciplinskom komšsijom zbog logai što je oskrnavio Raihov pečat lepeći ga na zadnjice devojaka, Miloš Hrma seče vene zbog eiaceulatio praecox-a, Šef stanice protestuie Zbog bludnićenia na njegovom ko?nom kauču, ndmački vojnici koriste trenutke odmorn me srdnih sestara — boln:čarki, devojka Zdemka gotovo sa ponosom pokazuje fragovc od štambilia kao zalogu svog prvog ljubavng iskustva...

Film »Strogo kontrolisani vozovi« Jirži Moncla potvrdio ic staru istinu: »banalna t•ma« često poseduje najkonkretnij|u osnovu (a se uzdigne do filma neosnorne univevzalnosti i le pote, ili tačnije — do filma koji ie možda ulliverzalan baš zato što polazi od banalnosti kao takve. .

Bogdan Kalafatović

KO JE KABADAHIJA U

Povodom napisa Zorana Gluščevića »Kultura i kabadahije«

No, pogledajmo kakvim se »argumentiman« Gluščević služi. On tvrdi da se pisci u njegovoj ediciji »Književnost u školi« »objavljuju u odlomcima«, a meni podmeće da sam {ivrdio »da se nigde u kulturnom svetu ne izdaju odlomci iz celovit:h dela nego samo integralni tekstovi«! Ja shvatam Gluščevića što u besu greši, ali ipak neka se ne pravi gluv: ni reč odlomak, ni reč odlomci u mom *ekstu nisam pomenuo. Zašto? Zato što Gluščevićeva edicija »Književnos* u školi«<« NE IZDAJE PISCE U ODLOM:CIMA već šh kasapi, »sažima«, »prepričava« J} to na način koji nema imena i presedana.

. Gluščević tvrdi da nisam upoznat sa slični; iskustvima stranih izdavača. Na njegovu žalost, upoznat sam. I zaključujem da Gluščević ništa pozitivno n'je prihvatio od tih stranih izdavača (poređenja su relativna — stepen kulture, broj čitalaca i drugi uslovi u različitim kulturnim sredinama upućuju na različite "okove izdavačke delatnosti tih sredima). Naprotiv, po metodu su neuporedivo različiti — i to ma štetu vdicije »Književnost u školi«. Ponovo sam yrelistavno Larus-ovu cdiciju »Larus-ovi klaici« — i, porcd oslalih, ı dela Alfreda dc lisca, koje Gluščević pominje. Međutim, GluČević govori samo o jednoj knjizi Alfreda dc

Misea, a »zaboravlja« da je Mise izdat u Li rus-ovoj ediciji u dve knjige! Francuzi, naraY no, kada je u pitanju značajniji i plodniji pi sac ne sabijaju ga u jednu knjigu kao što t0 radi Gluščević, koji džinovskog Balzaka sat ra.u jednu, tanku knj:žicu a Lalićevih pet romana zdrobi takođe u jedan jedini tanki knjižurak. I fo na kakav način! Dok Francuzi štampa ju izbor odnosno odlomkc nokog deli sa praktičnim. noticama i objašnjenjima (videti »Madam Bovari« u is:oj cdiciji, na pr" mer, koja je izdata u zasebnoj knjizi), dotič u ediciji »Književnost u školi« samo u jednoj knjizi. postoji predgovor, odnosno samostalni esej, na koji se kalemi višc »prepričanih romana jednog pisca sa po nckoliko str nica po romanu. Pedagoški efekat E »prezentiranja« pisaca, za koji Gluščević tv da je pozitivan, ne želim da komentarišem to ostavljam čitaocu. A što se tiče finansijskoč efekta — ni on me nc zanima — on zanima biznismcne.

- KNJIŽEVNE NOVINE