Književne novine

SAVREMENO FRANCUSKO SLIKARSTVO

Muzej savremene umetnosti

PREDSTAVITI SVETU savremeno fraticusko slikaršivo nije nimalo lak pošao, haročito ne za Francuze, Veličina i značaj ove uitrHetnosti obavezuje, utoliko pre što njen utićaj Više nije presudan, Među'im, organizatori oVć izložbe

ne bi bili ono što jesu da nisu izabrali najte

ži put: kombinovanje opštih stilskih tokova 5 Pariskom školom. Vidimo da je Patiska škola ioš uvek aktivna, i to u meri koja se može ižiednačiti s pojmiom avangarde, Obraćajući se još jednom organizatorima, , moramo im odati priznanje što su, izostavljajući naiveća i najpoznatija imena, pretpostavili varljivom osećanju nacionalnog prestiža jedan mnogo trajniji vid svoje likovne kulture, Mada ne više u središtu pažnje, Pariz je još uvek privlačan ža urnethike koji svoju radoznalost i svoju iežnju Za Hsavršavanjem ispoljavaju u vidii hodočašća. Zato ćemo ma ovoj izložbi francuskog slikarstva sresti veliki broj slikara koji isdu TFfancuži, ali nećemo naći nijednog koji nč deluje i katakteru heraskidno vezanom ža francuski duh i francuski ukus. To se, pre SVega, ogleda u raznovrsnosti nadahnuća. Možemio početi još od shvatanja koji, u izvesnoj miri, vuku poreklo iz vremena određenog za istoriju: figutaliste i ekspresiohniste, Prvi, su poditilađeni ne sanio prefiksorn »nčo« već i nostalčiiomi ovog našeg Hpstraktnog veka za realnom

formom i riepostednom vizielnošću, Ekspresio- ·

nisti se očiglediio koriste tekovinama »enformela«, ali na način koji opravdava neočekivani sklonost ka Pprimi'ivnoj formi, pa čak i ptema onoj neobičnoj podređernosfi duha materiji koju nazivamo »aft-brut«. Dubuffet je Već pojam u svelu, ali mu ic još uvek najlakše prići preko neposrednih prethodnika, ili preteča, kao što sii Pišnon ili Asger Jorn. To je, zapravo, Slikarstvo sa kojeg nije teško preči na fiadFealizam. Pokret je još uvek daleko od iscrplienosti, rriožda dalje nego ikada ranije, i to zahvaljujući, ižgleda, činjenici Što je prestao da deli autoritet i pristalice s literaturom. Pa ipak, i u njemu je došlo do neke „Vrstč stilskog raslojavanja, jer, s jedne strane vidinmio neku vrstu „mističnog nadrealizma Maksa Emsta, a s druge strane »klasični« nadrealizam našeg Dada Đurića; i

Međutim, apstraktno slikarstvo je niajViše zastupljeho. Možda zato što umesto u dubiriti, ofib:ide"kve više u Širinu. Grana se i lista u Vidovifha:'kdjiy bar i tehničkom smislu, ne dajti znake da će skoro posustati. Imamo prvo gcometrijsku apstrakciju, i, kao njene predstavhike, markantna imena kao što su Mišel Sefor, ViltePF Vazareli, Ogist Hefben, Serž Poljakov. Slikars*'vo nekolicine od njih ima i tu dobru osobinu što ga, preciznosti radi, možemo uvrstiti u »op-art«. Za ovom grupom dolaze, bež obaveze na istorijski ređosled, predstavnici »tašizma« i apstraktnog impresionizma. , Niihov broj je još veći, a učešće predstavnika Pariske škole još brojnije. Slede veoffa poznata imena „Po rije, Šastel, Mahesije, pa zitini Zao-Vu-Ki, Natalija Dumitresko, Hans Haiti, Riopel, Sulaž, Tal Koat, i tako dalje. Iza njih, kao š'o nalaže razvitak ovog shvatanja, slede »enforPthelovci«. Oni nisu ni tako brojni, ni tako frohonsirani, Verovatno Žždto što Vlada uverenje da je to grana apstraktnog slikarstva koja još nije dala sve blodove. Za uzvrat, Ooria ie dovoljno upečatljiva da može da izvrši neku vrkti obezbeđenja ži dalji opstanak nefigurativne umetnosti. Pritisak na ovu posledniu barijeru nekadanje avangarde veoma 1] jak, mada se ne Vidi odakle or dolazi; naročito rič tia ovoj izložbi, Zato je izložba, i Do Ssvoioj koncepciji i po svoe 'sadržaju, uzbudljiv deo jedne celine koja nam još nije sasvim požnata.

STAŠA BELOŽANSKI

Galerija Kultufnog centra

U GALERIJT Kulturnog centra, slike, i scenografija Slaše Beložanskog: zadovoljstvo. ža one koji od umetnosti očekuju zadovoljstvo, Takvih ima nesumnjivo veoma mnogo, a brojna nadmoć može, u izvesnim slučaieviriia, značiti i jedan nesumnjiv ukus. Beložanski je slikar koji fie postavlja probleme, mada je dans fakva vrsta štvaratija sama po sebi jedai problem. Beložanski ne postavlja probleĐe, jer oh spšađa ı one spontane, nagonske ufHelHike koji slikaju kao što Geteova tica peva: zato što tako miora i zato Š'O tako treba. To nc znači da je Beložanski bez jedne odteđene Silske radozHalosti; veoma je kulturan to slikar, i vebmnis šklon razmišljanju, samo što on te svoje intelektualne funkcije obavi pre slikania, a kad tižme četkice u Tuke, on onda ne rezonira već pravi slike. A te su slike tople, Srdačhe, dopadljive, veoma iskrefie i meposredne, bez lažne precioznosti, bez odeće iz khofekciić, bez ivožhHih ćudi mode, bez veće pretenzije. di bidkli fiešto drugo nmego slike. U tom slikars*vu ima i blenerizma, i ekspresignizmia. i Fealizma, p34 ČRR i pofialo šecesije; ali uvek od najbolje vrste, uvek O prvorazFedhoš fnateriidlš, uvek iz najbiranijih izv6fFa; | sve to izvedeno sa takvim majstor stvom, sa fakvim poznavaniem zanata, ı sa takvim osećarijitis za boju i konstrukciju, da može da mosluži kao mftiričnik za one koji ioš ne znaju da obdarenost.. bez znanja ne predstavlja čak nb obdarehost.

Miodrag Kolarić 6

|| PRAVO STANJ

|

\ SCENA IZ FILMA ŽIVOJINA PAVLOVIĆA »KAD BUDEM MRTAV I BEO«

PRODOR KOJIJE jugoslovenski film, u širokom naletu, izvršio prošle i ove godine u Svetu, Činjenica je koja, pre svega, govori o tome da je ubrzani hod jednog razvoja dostigao zavidnu tačku uspona; više nisu potrebni nikakvi pledoajei kojinia bi se ideja novoga jugoslovenskog filma detaljno obrazlagala i branila. Naš optimizam iz prethodnih godina dobio je sasvini kofikretne osfMove, pošto je hHaš novi film dafias postao integralni deo svetskog novog filma. Među:im, ono što i ovom trenutku pred XV-tu jubilarnu Pulu znači pravo obećanje ža budućnost, to je, pre svega, osećanje stvaralačke slobode, prisutne kako u oblicima filmske proizvodnje, tako i u načinima filmskog mišljenja.

U irenuiku kada je izvršena legalizacija hovog filma i kada se naša kinematoprafija konačno formirala kao kreativno-intelektualna sfera u kojoj si dalja ebredeljivanja njenih autora i potrebna i ntžna -— sa pravom se postavlja pitatije kakve prirode treba da budu ta opredeliivanija. Oslobođeni od spoliašnjih uticaja, autori danas polaze iridividualnim putevima u triženju ličnog odnosa prema životnom i filmskorfi ma:erijalu, i svaki od njih u skladu sa svojim opredeljenjem — tematskim, socijalnim, estetičkim — traži svoj izraz, koji će sa najviše efikasnosti predstaviti njegovo stanovište u Vezi sa predmetom hkoji obrađuje. Svi sino ii, fHeđutiri, svesni da je fenomen mTOvoga filma dovoljno protejski širok da može da ukljiči fdžličite stvaralačke ličnosti koje s& fazlikuju i po tematskim preokupacijama, i po stilskom opredeljenju. Ipak, omo što je najbitmije, to je činjenica da šu neke bari jere probijene, da više ne postoje institucionalni aparati prisile — bilo cenzorski, bilo iufrietničko-savetodavni — koji bi sprečavali autofć fiovoga filma da svoje projekte rešlizuju na potpumo ličan način.

Veće slobode podrazumevaju, međutim, i rizik veće odgovornosti; dutori u sadašnjim okoliiostima, jedihi primaju lovorike, ali sti i jedini koji su primorani da sa punom odgovor: nošću prime obol poraza: sudbina njihovih de-

la, na taj način postaje i njihova umetnička sudbina. Svi ti novi autori koji ispoljavaju senžibilitet različit od prethodnih rediteljskih generacija, za sada obeležavaju »novu tendenciju« jugoslovenskog filma. Nekakve čvrste koordinate estetičkih definicija u ovom trenutku njje moguće postaviti i to je, možda, dokaz da je zamah evolucije još u neprevrelom, dinamičuom stadijumu koji obavezuje buduće istofičare i teoretičare da ga preciznije definišu. Međutim, do suštinskih promena je došlo i treba ih fiksirati: potpuni raskid sa zastarelim i birokratizovanim proizvodnim formulama, prva je premisa planskog programa novoga filma ROJA obavezuje kao zaloga skoro izvojevane poede. U ovom trenutku, kada se naš novi film identifikuje više po instinktu i po izvesnoj aromi kojom odišu njegova reč i slika, dakle, u trenutku kada teorija još uvek nije u stanju da definiše šla je on u stvari — nova metaforičnost, novi sistem kadriranja, nov politički ili sociološki angažman (ili sve to zajedno) pred kritiku se postavljaju zadaci *og prepoznavanja novog filma i njegovog afirmisanja, upravo zato što kritički sluh i instinkt dolaze pre svakog fteorijsko-este*ičkog uopštavanja. Činjenica da imamo novu, vitalnu kinematografiju obavezuje kritiku da otpočne sa stvaranjem novih kriterijuma prilagođenih novonastaloj situaciji i da pristupi selekciji pravih istorijskih vrednosti. To podrazumeva takođe i revalorizaciju istorijskog filmskog fonđa: me mogu se u riznicama uspomena čuvati svi oni filmovi koji su snimani u toku ovih dvadesetak gođinma, Već samo oni čiji je doprinos sadašnjoj revoluciji bio zaista značajan! Iz svih ovih razloga, nove vrednosti je nužno već sada svrstati u fond filmiske tradicije koji će stimulisati napore novih autora koji tek dolaze.

Pošto smo se našli u situaciji — skoro iznenadnoj — da filmovi modernog senzibiliteta postoje, da dobijaju nagrade na međunarodnim filmskim poprištima, da su njihovi autori plodno raznoliki i da Ono Što znači suštinsku novost, leži i u rigorozno kritičkom stavu Ži-

Uoči x V-0g festivala

| SI \ ARI jugoslovenskog filma — u Puli |

vojina Pavlovića, i u revolucionarnoj romanšti. ći Puriše Đorđevića, i u metaforičnosti Alcksahdra Petrovića i montaži BOSNI Dušana „MMakavejeva — možemo samo da konstatuje. mo da je prodor izvršen, i da je sledeći potez održavanje, i naravno, dijalektičko prevazilaženje postignutog. Zato je vrhovni imperativ održati šlobođu stvaranja u odnosu na pritisak spoljnih ograničenja koja su dugo vremehna kočila evoluciju našeg filma, i istovremeno Faž vijati senzibilitex onog dela gledalaca koji je spreman da novi film prihvati u njegovom globalnom aspektu: kao bespoštedni kritički stav autora kroz teme »crnmog realizma« (Ž. Pavlović), kao esejističko ražmišlianje u komć še prepliću teme erotike i oslobođenog ljudskog tela, natike i »živo'a ma stvarnom poslu«, umetnosti i kiča (D. Makavejev), odnosa liubnvi i smrti, morala i slobođe (A. Petrović), Posle svega ovoga, biće lakše zaključiti da novi film, pošto za sada postoji onakav kakav je, mora postojati i u buduće: neke njegove uopštene fenomenološke pretpostavke su utvrđene, Mada ne i proverene u teorijsko-estetičkom smi. slu; njegova sloboda i nepredvidljivost ipak su dovoljna zaloga za njegovu budućnost.

Na prošlogodišnjem pulskom festivalu, proizvodi zastarelog načina filmskog mišljenja, ko: ji su nam dugi niz godina onemogućavali ravnopravnu i časnu bofbu na međunarodnim filmskim pozornicama, pretrpeli su definitivan fijasko i kod gledalaca. Međutim, otvorenost sadržaja, kao jedna od suštinskih kvalifikativa novoga filma, izuzetno pogoduje gledaocu moderhijeg senzibiliteta koji u tim sadržajima otkriva veliku raznolikost tema, široku slojevitost značenja i kritički odnos prema društvenoj stvarnosti.

Rušeći stara pravila režije, autori novoga filma faskidaju sa »zabranjenim temama« i birokratskim tabuima, u ime tog istog gleda-. oca, od koga se očekuje da to i sam primeni u. sopstvenom Životu. Takav film zato poštaje svojevrsna ispovedna struktura namenjena SVš-. kom gledaocu ponaosob, koncentrisana na nj& gov subjektivni svet, ali i široko otvorena pre. ma životu u celini, pružajući istovremeno T-. vu interpre*aciju našeg čoveka i tražeći novog. gledaoca. Nadajmo se da će ga konačno pridć• biti posle ove petnaeste, jubilarne Pule.

Bogdan Kalafatović.

PNI

ALEKSANDAR SOLŽENJICIN, pesnik tame i lepote, i vaskoliki čitalac sveta (kao nekada Vergilije i Dante) našli su se na orbiti »kruga prvoga« savfeničiog Pakla, kako bi bohodili velike pravednike-jeretike našega doba i nagovestili nadu u njiva iskupljenije i bidućern vremenu. To je OshoVha poruka romakia »U krugu prvome«, koji je riedavho objavljen u Cirihu, na rusko ježiku, svrativši potovo paŽnju na svog angažovanog autora.

»U krugu prvome« je bez surinje najatribicioznija Solženjicinova knjiga. Na njoj. je radio duže nego i na jednoj drugoj knjizi (devet godina, od 1954. do 1963), fijeria struktura je veoma složena, misaona apardtuFa hadajdalekosežnija, ličmosti maksinidlno dovedene u PoloŽaj za neposredaji dijalog sa svetoni koji S56lženjicin ocenjuje kao fiepravičah. Privrženik tolstojevske koficepcije uičtnosti, Solženjičin se u ovom romanu najdoslednije pridržava Tolstojeve THisli da fredmet romana može biti život cele Evrope u toku čitavog jednog veka, ali i život jedtnog jediriop seljaka u toku jednog jedinog dana. Na preko sedam stotina stranica Solžernjicih, po 'uglčćda na svoga tičitelja u »Vaskrsenju«, sledi »fabulu« *oga jednog jedinog dana u životu Rusije Staljinovih logora, staljinške bifokradtije, Staljinovog Kriuga, najposle, vešto ih kontrastiraiući: tri fabularne Fdvfii 56 fih Svoj riačif dodiruju i Pbrožimaju dejstvom retrospektivnih istorija koie objašhjavaju ljidiske sudbine i duhovne fmeđaše jednog trpkog vreffmeha. Kao u »Onkološkoj kliiici&; fi ti ovofn delu se he izvode do kraja sve priče o liudima i vrememu, budtići da se i ovde Solžeijicih služi svojom veryiiom »Dolifoničnop romaijd«&, ali romari »U kriti 9rvyomeb“, zahvaljujući svojoj danteovskoj viziji ljudske

[iNGSTRANE TEME | u DANTEOVOMI LJIVIRZSU

istorije, ipak napušta koncepciju samoće i u svom finalu, likom Klare Makarigine, obećava poriku nade u jednom . ljudskoni. kontaktu, koje u »Onkološkoj klinici« nije bilo. M

Svet za koji se traži iskupljenje u ovom romanu — to je svet pravednih jeretika, »inakomisljaščih«, ruskoj literaturi poznatih od vremena Ljeskova i Tolstoja. Njih petnaestorica, ha čelu sa inžerjerom Glebom Neržinom (u izvesnoj fićri nastavak lika junaka Solženjicinove drame »Gozba Pobednika«, koji prolazi čitavu odiseiu represalija Do povratku sa frontova Otadžbinskog ratd), rialaze se kao logoraši ma radu u Mavrinu, naučnom ceniru Za usavršavamje prislušnih uređaja; matematičari i lihgvisti, oni su u povoljnijoj situaciji od drugih logoraša, ali je njihov boravak u

Mavtinu ža Solžehjicifia ipak prebivarije u krugovima pakla. Neržin je varijanta Kostoglotova iz »Onkološke klinike«, ali se za jječgov lik vezuju nešto drukčije koncepcije o životu, On je onaj tragalac za istinom, koji je zadojen narodnjačkom filozofijom, mišlju o potrebi ličnog usavršavanja. Nije u položaju Koštogletova da ga zanima lična sreća u trenucima Sdočavanja sa smrću; Neržin je jurišnik, života, aktivna ličnost gotovo odmalena; nije imiao vremena da se romantizmom suprotstavlja kobnim pojavama života (nije čitao MajiiRida, kaže o njemu autor), ali je veoma rano saznao za inženjere-štetočine i — nije povećiovao OvOj zvaničnoj političkoj istini. Jednom zauvek, Neržin je krenuo protiv vremeha, Protiv „njegove privremene »istine«, odrekavši se sreće u braku (Solženjicin dopušta moguć nost za takvo šta tek u uslovnoj situaciji »da se nije rodio u Rusiji, ili da se nije rodio tih godina, ili da nije bio takav«) da bi žasfužio pravo da od dečačkih godina »čudnim slu· hHofn« Sliša ričmu uzbunti čovečanstva — »sVea žive zvike, jauke, krike, dožive, vapaje stradalrika, koje je neprekidni uporni vetar odfHeo od ljudskih 'ušiiu«. Junak Solženjicinov je, da· kle, posvećeh *ajnama ljudskog gneva i očaia· nja, i oi želi ui toj svojoj riisiji da istraje, da istinu okusi do dna, opredelien za »ptt rhora#, što dalje od baruštinie i čanigtiriie jrividto fiifne i ustaljene svakodnevice; rhožda je kohcept Ovog lika fiajbliži kodeksu sariog Solžetijiciha, koji se kao utelnik ontedelio za put Tizika i Sšamioodricahia. Kao Solženiiin, i DM, proučavajući život i khjige, nastoji da irh »ižfiče presudu« i da svoje mišljenie »haničće druginia«. Aktivni, hieurasteriićtio saihopožrtvovani Neržii daje boju čitavom romahu, nmie-

KNJIŽEVNE NOVINE