Književne novine

stvar. Tek mi je sada jasno zašto se, zajedno sa De Golom, kritičar »Politike« Milutin Čolić OROliko ljutio na nedavnu francusku revojuciju, koja je tako grubo preklinula filmski festival u Kanu, čiji je bio gost. Ipak, od festivala su jedino lepši festivalški bfijemi, na kojima vi vrataru date u ruku pozivniću, a on vam dozvoli da pijete do mile volje i ižbliza gledate čitavu gomilu slavnih osoba, koje se trude da izgledaju još slavnije nego što jesu. To šasvim liči ha priču o onom Ličaninu, koji posle prve posete pozorištu tl životu, odgovara ma pitanje »Šta mu se najvi. še svidelo?« rečima: ~ | __— Najviše mi se svidelo ono na izlazu, kađa daš dvije Dafike, a oni ti daju odličan zimski kaput!

"U Dubrovniku postoji profesor koji še či-

Dubrovačke letnje igre

| POZORIŠTE | PRE NEGO „ŠTO VAM OPIŠEM šta se dogodilo u Dubrovniku posle ohih Kleževih sie vehih feči: Podipnite žastavu, igre počifiju! = izgovorenih u mikrofon koji'je pomalo kašljucao i zviždao, pre nego što to ičiHim, dakle obavezujem se da tokom celog teksta meći mi jednom napišati sledeće reči:

kameni, blista,

šnji renesansni, slobod i zotnica pod otvorenim Ze, 5. vopisan, raspevan, visoki gosti, tra-

hiljadugodi-

digionalan, in:ernacionalan jedim stven, spektakl i još neke druge reči koje obično ispunjavaju mnovinske „prostore kada je reč o ovim jedinstvenim, tradicionalnim, hiljadugodišnjim, živopisnim, raspevanim spektakularnim igrama, koje se izvode na otvorenim bpozoriHicama renesanse pred visokim i srednjim gostima.

Upravo smo scdeli ispred Gradske ka nad onim tako tipičnini fiedifeFabeičhe lDe" borg« pivom, kada nas iznenada oteraše kelheri. Tada se setismo da u džepu ifiamo pPpozivhice za otvaranje Letnjih igra. Na mojoj je pisalo: VAŠB. MESTO JE NA POČASNOJ TRI. BINI. To napominjem „samo uzgred, jeF još uvek ima osoba koje smatraju da mi je mesto na jednom manje dekora:ivnom i udobno mie-

tavog života zalagao da·mjepov prad dobije i »Zimske letrije igre«, Sjajha ideja!

Zaista, ima Rešto u Ovim igrama, što čini đa ih se sećamo i u onim vlažnim zimskim mesšecima kao ižgubljenop raja, To ie izvesna vršta sreće Šš'o Ste Živi, što još uvek ima dovoljno lepih devojaka kojimnia dobro stoje pre kratke suknje,što se zastave lepršaiu na vetru i što se na plažama gube sve razlike u naciomalnosti, političkoj pripadnosti ili bogatstvu. Najpametniji esejista u kupaćem kostimu ovde niože da izgleda veoma glupo, a najveći fragičar — komično. Najmoćniji čovek postaje ne moćan i smešan pred ovim Pprižorima sreće, ieF ne može sve da ih poseduie, Ključ za ljubav prema ovom {festivdlu jeste mladost i spremnost da se idićate. To |e ono Što i privlači svakoga leta šaroliko glumačko, literar-

stu, Čovek treba, dakle, da doputuje čak u Dubrovnik da bi saznao koje mu BBBto ii Životu stvarno pripada.

no i rovinafsko društvo, koje ı ne primećuje da počinje zajedno ša festivalom, stariti ulazeći u svoje ztclo doba. Dubrovnik — to je

O a

WT M i

| (TI Stradun = ta najveća baletska sala na sve- PTL 7 neka Vrsta produženog delinjstva. tu, obasjan bakljama, ličio je na Nojevu barku, prose Što se tiče dtaniskih predstava — one i ove u kojoj su od bioloških Vrsta bili najbrojnije = godine liče na diramatizovane lekcije iz sedzastupljeni ljupko izgoreni Česi, glumci, ravno- | mog razreda gimnazije. Ponovo se osećam da

ponavljam taj fažred, jer su mi uši pume Šekspit, Držića i Kaldđeroha de la Barke (Kaldefon de la Čamac). Vefujem da će Dubrovnik ıskofo Postati vazdušno lečilište za one koji

dušni Dubrovčani, novinari, penzioneri i daktilografkinje iz severne Bavarske. Radio-televizija Zagreb, koja je čitav spektakl prenosila direktno za INTERVIDENIJE dobila je tako

[Hi

pipuno besplatno najveći mogućni broj sta*ista, Najpre je jedan simfonijski orkestar, potbuno ošamućen ođ Sunca i, pretpostavliam, vina, pokušavao da makar i tu jedriomi trehutku odsvira istu notu neke potreshe klasične pbattiture, od koje su golubovi smiešteni pod krovom Svetog. Vlaha padali istog časa mrtvi. Zatim je Khez dozvolio glumačkoj drižini održavanje predstava tokom celoga leta, i, fhada rođeni Dubrovčanin, bio je ipak toliko taktičan da im nije unapred tražio boravišnu taksu i lične karte. Visoke goste u publici bilo je lako već na prvi pogled otkriti: okruženi morem rmajica, oni su se prezriojavali u tarnnim odelima. Super epzaltirane vile iz »Grižule« zatrčale su se prema milicionerima koji sti zadržavali oduševljenu masu i zasule ih cvećem, ma šta ie vaš izveštač zažmirio od straha. Međutim, nije se ništa dogodilo. Zvonila su zvona, pucali topovi, padale latice cveća, a Česi pafično tra žili na svojim sve:lomerima poziciju ža fioćno fotografisanje. .

Ali, fuku na srce, završetak otvaranja, ono tako dirljivo pevanje himne »O lijepa, o draga, o slatka slobodo...« zaista je učinilo dš z8b6tavimo na prisuštvo televizijskih kamera, redara, ulaznica i festivalske publike. U gotovo nepomičhoj julskoj iioći glasovi hora. kao da su pomagali da ovai stari grad iznenada šbere sa sebe naslage turizma, RKkoketerije snobizma i da na čas pošstame pravo ljudsko čudo, grad po meri čovekovoj, koji će nas dovlačiti kroz svoje kapije i onda kada postane: mo starci,

Posle ovoga, festival je fiaglo eksplodirao!

Italijanski piFotehničari bacili su u nebo iznad Porporele nekoliko *ona raketa, koje su im preostale iz rata, i taj bleštavi vatromet podseti me snažno na vatromete duha Ostoje Kisića (O. K. — videti moj Tieobjavlieni ecscJ »Pohvala ludosti«, strana 365, fusnota).

Trčali smo kao ludi pod tim izmenada po: šašavelim nebom Kroz ožnojenu gužvu, ispijali

šajući se' u sidbidć rHHdogih GfdBih ličnosti, sva do pružanja pgdrške privrerneno .poBUŠi lim (njegov tilicaj na dvojnički formiranu figuru mladog Ruske Doronjina!) i grčevi:og apela, uprkos Okolnosti da ga u fifialu VOTE na, u logoru, »očekuje, saii;o najgore, za |N : javanjem, u svakoth časki vieinčna i SVAKOTU području dejstvovahja usamljeHe ljudske svV Sti i savesti. | Neržinova figura određuje nivo moraine čvrstine i dugih zatočenika staljinskog, instituta u Mavrinu. Na istoj moralnoj razini sa Neržinom su germanist Lev Rubin (kažnjen zbog idlerdntnog odnosa prema zjčprijale'skim zarobljenicima u ratu), inženjer DmI"TIJ Sologdin (veliki konstruktor-pronalazač, :Oi5iOe jevac u pravom smislu rečl, ZA. koga se VO ideje rađaju isključivo prosvetljenjem usam1!jenog mozga«), Andrei Potapov (optužen da je za vreme rata »prodao« Dnjeproges eDapITIRj Čovek koij je »i život ženi, kao i Svoj Život acio na nezasitmi lomaču, tih godina«, heroj boji nije dobio nikakvo priznanič što je 1945, »ukrcan na sovjetski desantni tenk,... sa automatom upao u MBerlih«), iiAtdiHa*ičar ČeJrOV (ža koga je sam da, posle osamnačst logorskih

KNJIŽEVNE NOVINE

i, y

uz put konavljanska vina i pljuckali koštice maslinki u more, a Čitav svet je najzad izgledao kao mes'o na kome se ipak ponekad može pristojno živeti, | Tačno u Ponoć, zapevali su dubrovački Trubaduri ispred Svetog Vlaha. Bilo je pravo ču-

gođifia, otkrije »jedah jedini pu: ka neranjivo: sti: ubiti u sebi sve simpatije i odreći Se svih Žželja«), Grigorij Abramison (poviičeh u svet knjiga), Gerasimovič (povučen u jedifit sferu spasenja — u ljubav prema dalekoj žeiii). U istoriji svakog od ovih likova ponaosob štaliio se proveravaju večito važne misli o mo-

žaju ljidi i društva, o idealu ljudskog posto. .

i Ovom istorijatu koncepta prinudne ftve i dobrovoljne herojske žrtve pose/no še ističe mesto fPotomka dekabriste, slikara Kondrašova-Ivanova, koji svojim prisustvom još jednom i u domenu umetnosti anonsira neprekidnost starog dekabrističkog ideala u vrFemiehu i tiežrju da še u području idealistiČkog individudlhog prilaza životu obezbedi misao o prednosti ljudi snažna duha nad kolizijama glave svakodnevice.

Ma koliko trijuffifalan bio pohod zvaničnih noališca života ha sHažHu individualnu misao, ori ipak protiče u zriaku vernošti lažnom miru svakodnevice, koji se predstavlja kao socijalni mir. Solženjicin ruši ovu shemti (koja postoji i kao shema ıimjetničkog pristupa životnoj ma*erjji) nia hajbolji način: upravo ii kretanjima svakodnevice PFristalice staljinške birokra*ije i poslišništva trpe pdraz, jer poslušništvo niie obavezna vrlina ličnosti iz topa tabora. Ako sii gosbpodati svakodnevičkog fnorala sam Staljif (između ostalog, o Švom sedamdesetom rođendafiu šilho pokoleban u svom miri i SVOigi pobedi vestima da se reko — Tito osmelio da govori o drukčijem butu u socijalizam!), visoki _birokratski dostojads"venik, državhi, tužilac Petar Makarigin (ddbithik dvos*ruki — ordena Lenjina), kandidat za mje-

ovog zeta Aljoša Lanskoj (kritičaf, karijerist, licemer), — iz istog kruga se iznedravaju i fijegBvi Protivnici, dd poštenog ihženjerijskog kapetaria Šagova, do loporskog poručnika Na: delašina (svesmog “da sti logoraši — bolji od njega) i Makaripih6ve kćeri Klare, ženskog Neržifia i Nehljidcdva, koja u firialu romata, u atmosferi #roziičavog rešavafija nagomiilanih problema, napušta svoi svet i priklanja se hćizvesnosli Neržinove filozofiie: Klara Makarigina, koioi ic oči otvorio pogled bun rniržnje -adfiieć što je i doru njenog oca (šdaFađenod

janja;

manuelnim radom logoraša) prala pod, nasled- |

-ILUSTROVAO:

ZUKO DŽUMHUR

do kako si ti momci mspevali da pevaju i igraju u svojim pretoplim kostimima. Njihov šef Djclo Jusić, rekao mi je posle koncerta da se dsećao kao da »pjeva obučen u finsku sauntil«. | J fiz

Sada tek razumem koliko su festivali lepa

nica je one svetle linije u ruskoj literatiri, koja je započela dramom Ostrovskog »Oluja« i održavala se realnim životnim akcijarna Veli: kih riskih žena od dekabrističke do oktobarske ere, »Sve*lost u fami« ovog pu'a je osenijeha. visokorn poezijom određene iridiviđualne akcije, koja otvara grahice svakodrievice i om6gućava da se njen lažni moral osveži vetrom lične ocene i ličnog otpora. Roman se završava dramatično — odlaskomni Neržina i drugova u logore Oj-Mjakona i Dzezkazgana, prizgrora »etape« prema kome je svedočanstvo Dostojev• skog običha »lakirovka&; Solženjicin rajnerno zgušnjava jishodne liiije dela (u saniom finalu, vožeći se automobilom na hokej utakmicu fla stađioriu »Dihatha«, dopisnik francuskog »Liberasiona« primeti uredne furgone sa natpisi: ma »Viande, Flesch, Meat« ı zabeleži u sVoj notes: »Na moskovskim ulicama često se sreću automobili-furgoni sa namimicama, vrlo čisti,-besprekorni u higijenskom pogledu, Mora se priznati da snabdevanje plavnog grada odlično funkcioniše«, — dok je čitaocu jasno da su u tim »urednim i čistim furgonima logoraši!)

kako bi postigao snažam satirični efekat, nago-

veštavajući time da put Neržina neće biti lak, No to što se ovom putitu pridružila predstavnica »drugog sveta« olakšava čekanje na iskuplienje žrtvovanih u vremenu i na prodor njiovog dostojanstvenog i zaboravljenog viđenja.

Oni koji umetničkom delu prilaže sa političkim merilom (kako je *o izraženo ii nedav·nom redakcijskom člajku »Literaturne gazete«, prema kome je Solženjicinova knjiga paskvil protiv sovjetskog društva) otkriće u romanu »U krugu prvome« nepoželjriu literaturu, koja suviše resko opomirije na nagofiiilahe i tičrešene probleme socijalističkog diištva. Oi drugi, koji politička merjla podFeđuju micrilima umetničkim, „ptrihvatiće SolžehHijiciriov TOman kao snažan dokumert o vrernefiu čije sG reperkusije nisu prepustile prošlosti, kao VFsnu studiju optimizma u prinudhoj strahovladi lažne svakodnevice, kao ŽaBlHžari nastavak mnajboljih tradicija ruske realističke i humahnističke lilerature, dopuštajući „mogućnost da jič knjiga mogla biti napisana, izmenjenim bdosfupkom, koji bi na tolstojevski način dižao u žiži ovu danteovsku pnozornicu liudskih olbora i nadanja. Ova dvojnost prihvatanja odiosno

· piščeve

mrze moderhu dramaturgiju, Zaista, u njemu se čovek oseća *ako nevino, gotovo kao Indijanać pre Kolumbovog otkrića. Imena Pintera, Olbija, Šižgala, Joneska, Beketa, Adamova, Vajsa, Mrožeka i ostalih meće ni ovoga leta ižzneririti muzejsko spokojstvo klasično nastrojenih uživača. Kao šfo su španski filoloži dolazili pre rata i Sarajevo da izučavaju jezik Sefarda, koji su svoju domovinu napu• stili u šesnaestom veku, očuvavši jezik toga vremena, skriven u uskimi sokacima i avlija ma, tako svaki onaj ko želi da izučava muzejsku dramu, može slobodno doputovati u Dubrovhik da uživa do mile volie u zanimljivim obrtima vila i paštira. Gospođa Meri Džekins oštro se usprotivila ovoj mojoj oceni, rekavši da ona dole u Mineso:i nikada hije videla ništa slično i da je sve »vanderfull« što je 1 izjavila listu Matice iseljenika, priloživši dva dolara za bojenje dubrovačkih zvona, koja su već sva pozelenela od starosti.

No, diibrovačke don žuane svakako Više za: nifnaju priredbe folklornih trupa i horova, jer fih večeri grad preplave mužikalme pripadnice lepšeg pola. Zbog toa svakako jiajveće iriteresovanje vlada žd kohcert američkog zbora »SARAH LAWRENCE COLLEGE«, mada neće biti najlakše iždržati vokalne kompozicije Koplanda i Sbpiegelmafia.

Uostalom, sve što sam ispustio. da mapi šem, nacrtao je naročito za ovu priliku Zuko“ Džumhur (uhvaćen između dve limunade) koji toliko Gbožava festivale da zbog njih letuje sto dvadeset kilometara severnije od Dubrovnika,

Gotovo da zaboravim: u jednom sasvim malom bifeu, koji zbog toga što ima tcievizor nema uopšte publike, video sam, uz put, zanimljivu emisiju doktora Esada Ćimića, koja se #6ve »Religija i fiauka« ili tako mekako, Doktor Esad Ćimić je u znoju lica svoga pokušavao da ifvrdi ima li Boa ili ga herffia. Da Boga

· irfia, dokaz je, između ostalog, i to što sam ja

u Dubrovniku, & doktor Ćimić u televizijskom studiju! Momo Kapor

odbaćivanja Solžehijicinovog dela obeležena je razlozima koji su utoliko jasniji što je roman 3U krugu prvohie« veoma angažovama knjiga. Solžehjicinova opsesija logorskoni temom, ko. joj se ponekad upućuju vrlo oštre zamerke, imaće svoje opravdanje sve dok postoji bojazafi dd utvrđivanja pravog stanja štvari u SŠocijalističkoni svetu i dok se održavaju pogledi ofijkli i oživotvoreni u staljinskom vremenu. oman »U krugu prvome« ukazuje na pravac prodiranja dFiugih ·Đogleda, koji, po fašećih mišljenju, rič mogu riaškoditi literaturi i Žživoiiu obiovine, jer je fHiisao o heuništivoshi čovekovog života dduvek bila jedna od najvaŽiiijih misli-pokretača svekolikih ljiiddskih strernih ja u svim vremenimia i socijalnim porćcima. Milivoje Jovanović