Književne novine

Nastavak sa 1. strane

svoje angažovanje dobiti ne buduće i idealne prednosti nego sadašnje i realne. To su novac, počasti, društveni uspesi. U jednom društvu levice umetnik je stalno i beskonačno instrumen-. taliziran, u društvu desnice stalno i beskonačno korumpiran. Tako mora da bira između dva vida integracije, između onoga koji instrumentalizira i onoga koji korumpira«.

T. K.

MILAN SAKS

U ZAGREBU je, u dubokoj starosti, 4. avgusta ove godine umro kompozitor, dinigent i vuolinist, poznati muzički pedagog i jedan od organizatora mašeg muzičkog života Milan Saks. Milan Saks ide u red onih čeških muzičkih umetnika, ne tako retkih u nas, koji su u ranoj mladosti došli u naše krajeve, posvetili se organizovanju našeg muzičkog života i negovanju naše muzičke kulture i svojim životom i životnim delom potpMuno urasli u Ssredimu u kojoj. su delovali. Iz Praške filharmonije Saks, naipre, pre prvog svet skog rata, dolazi u Beograd i tu deluje u beogradskom Narodnom pozorištu i Muzičkoj školi. Posle Beograda radi kao pedagog u Novom Sadu da bi 1911. godine otišao u Zagreb i ostao u njemu sve do 1932. godine. U Zagrebu je Saks jedan od prvih dirigenata, zapažem kompozitor, jedan od organizatora muzičkog života u Zagrebačkoj filharmoniji i u Operi Hrvatskog narodnog kazališta. Odlazeći 1932. godine u Brno Saks ne prekida veze sa našom umetnošću i umetnicima. Njegovom inicijativom i njegovom zaslugom dela Petra Konjovića, Krešimira Baranovića i Jakova Gotovca došla su na scenu Brnske opere, a blagodareći i Saksovom doprinosu kao dirigenta doživela su značajna priznanja kod savremene češke Kritike. Posle dolaska macista u Čehoslovačku Saks se vraća u Zagreb i aktivno učestvuje u zagrebačkom umetničkom životu sve do 1941. godine, kada dolazi pod udar Pavelićevih rasističkih zakoma, pa mora da prestane sa umetničkim radom. Samo blagodareći zalaganjima prijatelja, kako saznajemo iz nekrologa objavljenih u zagrebačkoj štampi, Saks je bio pošteđem koncemtrađiohih logora i daljih progona. TI u vreme đok''je delovao u Zagrebačkoj operi između dva rata kao iu" vreme svoga boravka u Brnu, Saks je gostovao u mnogim našim umetničkim cenfrima i uvek bio dirigent koga muzička publika sa nestrpljenjem očekuje i kome muzička kritika daje sva potrebna priznanja. Bio je tako omiljeni gost Beograda, Ljubljane, Splita, Sarajeva, a njegove interpretacije Betovenovih simfonija i gotovo čitavog Berliozovog opusa beleže se i danas kao najznačajniji rezultati naše reproduktivne muzičke umetnosti.

Posle oslobođenja Saks se uključuje u muzički život Zagreba. Rađi kao dirigent, a zatim kao direktor zagrebačke Opere i na zagrebačku scemu

ostavlja. mnoga Smetanina, DvoržaLova, Verdijeva, Štrausova i Vagnerova dela. Neposredno posle oslobočenja doživeo je i to priznanje da mu zagrebačka Opera, već u prvoj posleratnoj sezoni, izvede »Furijante«, kao prvo delo nacionalnog operskog repertoara, prikazano posle rata kod mas.

Portret ovog muzičkog poslenika bio bi svakako nepotpun ako bi se zaboravio njegov rađ ma Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Mnogi ugledni jugoslovenski violinisti su đaci Milana Saksa. Oni se Saksa sećaju s poštovanjem, govore s dubokim priznanjem me samo o njegovim pedagoškim sposobnostima nego i o njegovom učitelj: skom taktu i sposobnosti da učeniku priđe na način koji će naibolje odgovarati njegovoi psihologiji i mentalitetu. Uostalom dovoljno je poznata stvar da svi učenici Milana Saksa imaju u svome sviranju mešto zajednmičko i da i van granica naše zemlie postoji nešto što se u muzičkoi pedagogiji naziva Saksovom školom.

»SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA« NA SLOVAČKOM JEZIKU

KOD ČEHA TI SLOVAKA postoji neprekidno živ interes za ono što se do: gađa u našoj književnosti. Pokazuju to prevodi dela Krleže, Andrića, Lali· ća, 'ĆĆopića i dr. Ali se ne prevodi samo savremena književnost, nego i klasična, ona iz XIX veka i ranije još, Niie tome davno kako je pesnik Jozef Hiršal, uz jezičku pomoć Otona Bezkopca, preveo na češki »Gorski VI jenac«, a odmah potom jedan izbor iz dubrovačke lirike. Sada skoro izišao je slovački prevod Mažuranićeva epa »Smrt Smzail-age Čengića«; češki prevod tog klasičnog dela izišao ie 1947, iz pera pesnika Jozefa Hore. Postoji i jedan stariji slovački prevod Ivana

Nastavak na 12. strani

2

Ljubiša MANOJLOVIĆ

HuMoR Ka

Kuda god Čovek krene, saopštavao je po jadikovku: — Nemam kuće!,.. Plata mi mala!... Oči mi slabe, u tanjiru ne vidim meso!

Nije bilo kuće da mu se da, para da mu se plata poveća; Čovek je dobio samo naočari, neka bar vidi meso u tanjiru.

Svejedno, kuda god pođe, Čovek je i dalje jadikovao: ~ |

— Nemam kuće... Plata mi mala...

— Znamo, Čoveče, vi ste nam u tome smislu problem... Problem kuće, problem plate... Ali mi rešavamo problem po problem, ne možemo sve odjednom. Zbog slabosti očiju, na primer, niste videli meso u tanjiru; sad imate naočari, i vidite meso u tanjiru.

7

a TIC a re

ILUSTROVAO MOMO KAPOR

· — Vidim, vidim meso...

· — Eto, Čoveče. r.

'— ...Vidim meso, ali samo u tučem tanjiru.

— Problem u smislu kuće, problem u smislu plate, pa problem i u smislu viđenja mesa, iako smo vam dali naočari... Čoveče, to je mnogo. Vi ste baš neki gadan problem,

Biti problem, pa još gadan, Čovek to prosto nije mogao da podnese: »Dosta je u svetu problema i bez mene!«

· Milovan JOVANOVIĆ

BOŽANSTVA ćute! Bogovi su pali! I bršljan zelen mramor obavija Ruina spava. koju sunce zari Lepote još — živi čarolija

Što srce starog Čovečanstva pleni

. Zorama koje su zanosne i blage Da duše željne lepote opseni Bujnošću svoje krasote i snageč,

sre Kalerrı

Čovek koji je bio takav problem da se (kako

pokazuje primer s naočarima i mesom u tanjiru)

nije mogao rešiti ni na parče odlučio ie da iziđe iz problematike. Krenuo. je prvim putem na koji

je nabasao: putem kojim se izlazi iz života.

Čovek koji se poduhvatio da sebe otpiše kao problem ranije je sve nešto zazirao. Uspotvi korak, pa ubrza, pa opet uspori, boji se — biće zgameđutim, baš ga briga. Ide potpuno korak, niti mu daje gas, neka ga slobodno zgazi ko to voli. Ali koče i gas

žen. Sada, | ·

proizvoljno, niti koči

menjaju oni što treba da gaze. :1 — Kud si zinuo?

— Ja zinuo?! S kakvim razlogom, što, da slu-

čajno nema mesa u mom tanjiru? — Treba još da te zgazimo. .

— Samo gazite! Pregazite me, i sa mnom je sve gotovo, manje jedan problem, jedan gadam

problem.

— Jeste, đavola, pa posle da odgovaramo zbog budale, da natovarimo sebi još gadniji problem. nešto, imaju neke svojeglave ideje, neće da gaze. A Čovek, višestana, u smislu plate, problem u pogledu sadržaja tanjira, takav problem ostaje da se vrti u krugu problematike, ne može da je se otkači, ni na taj način što bi izi-

Očigledno svi gazitelji vrdaju

struk problem, u smislu

šao iz života.

Kuda god Čovek dospe, nastavlja da se jada: — Nemam kuće... Plata mi mala... Ni kroz

naočari ne vidim meso w-svom:tanjiru;widim:sa:

ju, Čoveče, jer ovo nije prašuma.

Čovek, taj koji je narastao u gadan problem, On misl:o da

jedva se osvesti. Nije prašuma!

jeste! Trkom Čovek trči u prašumu, kad je fo već

jedini način da se skine sa liste problema, da više ne bude problem. — Gazite!

Trkom Čovek trči, a samo čuje ptice, koje ga

ne mogu zgaziti,

— Nema ni ovde ništa od toga što ti je dunu-

lo u ludu glavu — kažu Čoveku ptice. — Ni ovde neće moći niko da te zgazi.

. — Može slon! — samopouzdan je Čovek, koji je video, kroz one svoje naočari kroz koje ne vidi u svom tanjiru meso. da se baš u tom trenut-

ku prašumom lomata slon.

— Ne može ni slon — cvrkuću ptice — jer donesen je zakon o odgovormosti slonova. Ako bi slon zgaz'o tebe, Čoveče, on bi zakon pogazio.

Čoveku se sad više nije mililo ni što vidi te-

šku životinju.

— Skloni mi se, slonu 'jedan, ispred očiju, ne

mogu da te gledam! Kad ti nisi u stanju da rešiš ni jedan ovako uprošćemn problem! — smrklo se Čoveku.

— Ko nije u stanju?! — podiže nogu slon, kome se takođe smrklo, provuče nogu kroz rupicu u zakonu po običaju toliko malu koliko da prođe

noga jednoga slona.

I Čovek je začas ostvario svoj san da iziđe iz problematike. Problema više nije bilo. Jer problemi se, u prašumi, mogu tako rešavati. Tako ih

rešavaju slonovi.

%) Pisac humoreski bio je obećao da će ovog pula napisati opet nešto o jednom od careva po imenu Filip (iz . zbirke nazvane »Filipike nuove«). Pisac obećanje nije ispunio. Kad će već jednom početi da se ispunjavaju obećanja?

VV VV VV VV VV ~

Logos i genije

I Genije je, kao džin gorostashi

U grozhici ideala stvarao

Lepotu čiji LUMEN sija jasni

Kojim je stvavhost snovima začarao!

I jedan život pun lepote bajne Imao je svoj izvo? ıı Apolonu Pun tajanstva i bošžanske tajme Izzažen sav u samom Partenontu!

Aa mo u fuđem. Idem ulicama, ne besciljno, naprotiv s ciljem da budem zgažem, ali neće ni da me Zzgaze... :

— Čoveče, zar da smrve ljudsko biće? Ne sme-

ha ua

(A ZCSII""11— UI Cr O Božidar BOŽOVIĆ

Beg ARE un IIIa air ru eara Nui |

Beleške sa odmora Dubrovnik, avgusta

i e E GODINE, u ovo vreme, pisao sam es ikako obale. Priznajem, bez ikakve griže savesti, da mi je tamo bilo vrlo lepo i da mi je boravak prijao: Da sam mnogo što šta naučio (kako i ne bih — bio sam mesec dana na jednom seminaru): Imao bih, tada, na ponešto da sec i požalim, pored cena, samo sam sve to uglavnom zaboravio, kao Što se neprijatne stvari pre zaborave a one prijatne u sećanju porastu čak i preko prave mere. Ovako kako je, nemam nameru, da pravim poređenja, na kraju krajeva ovde mi nmije gore nego amo, čak onih dana kad nailazi feribot iz Barija oko mene ima podjednako mnogo ltalijana i njihovih automobila kao i tamo, čak je i proporcija Nemaca ista: Postoji jedna bitna razlika. Ja sam «se tada zatekao, ni svojim izborom ili poznavanjem, ni prema svojim mogućnostima, kao što sam pomenuo, na Ligurskoj obali, što je za Italiju isto ono što je za Francusku Azurna obala. To je nailepši deo obeju italijanskih obala, pored Kaprija. Smatra se toliko lepom da je direktor našeg seminara obavezno zadavao stranim učesnicima, od studenta do profesora univerziteta u Strazburu (i to za skandinavske jezike!) da pišu temat ı svima ga čitaju o lepotama pomenute. ligurske obae· p

Prošao sam je svu, i gledana sa brega, a i onako, veoma je lepa· Ima jednu mamu: nema more, u kome bi se čovek. okupao·: „Javne, masovne plaže (me oni uzami pojasev,i, 40 sa 80 metara, koji su besplatan pokušaj kupanja u kanalizaciji, nego one platežne) su po svakom standardu prenatrpane i „uglavnom i po našem standardu prljave: Najzad sam, kraj Portofina, pronašao plažu koja se zove Parađi i za koju, da se uđe i kupa, treba blatiti 2.900 Lt· po osobi, što prevedeno na naš zvanični kurs znači 58 Nd, ili 5.800 starih di-

mara, što se meni bolje useklo u pamćenje:

Plaža je u malom i Žživopisnom zalivu, uređena, i takva da se pliva kroz relativno tanak i redak sloj nafte, skoro potpuno lišem kutija od cigareta, bačenih čačkalica, izduvanih luft-balona i sličnih predmeta, maslinki iz draj-martinija i bogatog asortimana drugih nedefinisanih objekata raznog oblika, boje, mirisa i porekla· Rekao sam da sam,tu plažu pronašao i na njoj se okupao, da vidim i tu lepotu, a ne da sam se ma mjoj i posle kupao:

U Dubrovniku sam čuo ovakvu priču: nisam otišao da se kupam na Pločama jer mi se tamo čini pretrpanim i prljavim; na Danče ne idem jer me mrzi da hodam uzbrdo-nizbrdo; mala plaža u Šulića na Pilama — pa to je prljavo i samo za mame i dečurliju? na Lapadu je strašno od gužve, do Lokruma mi je daleko i ko će da čeka brod; sa raznih stena mi se ne skače. Dubrovnik, uostalom, nema plaže· Meme mrzi da idem čak i u Ekselzior, gde mi je direktor prijatelj, pa”ne bih platio ulaz '(vi podozrevate da svćč OVO nije moja ispovest, ali da je tačno prenosim)Šta mi drugo ostaje? Ništa· Ono malo obale od, da ostanem u granicama Republike, Stona do Molunta, gde doduše ima već i hotela, i to kakvih, pa negde i gužve, pa i prljavštine, ali gde ima stotine, stotine, neshvatljivih, prekrasnih, usamljenih, mesta za kupanje gde je voda istina azurna (za razliku od azurne obale), prozračna, čista, gde je more, kao i vazduh, besplatno.

Ovu tajnu su odgonefnuli Nemci i Italijani, mnogo koji Čeh pa i Mađar, poneki Francuz, a Engleza tako malo da ih je manje jedino od Jugoslovena. Ali je otkrivaju. Tempom sve bržim, tako da mi je čak žao što sam sve Ovo napisao· Bojim se da ću jedno» dana, što će biti ekonomski i inače nesumnjivo dobro (pišem bez ironije), pronaći da sam tog dotičnog. leta na našoj obali prepoznao Liguriju: sva će obala biti posednuta civilizacijom, hotelima, kućama, vilama, dakle — kanalizacijom:

Osim ukoliko se urbanisti, naučnici, širi društveni faktori ovim na vreme ne pozabave, pa ne obezbede neke vrste rezervate, delove obale — nacionalne parkove, kao što je sa toliko uspeha već na vreme učinjeno -sa Miljetom, koji je ostao pristupačan svakome, pa i · našem čoveku nižih prihoda — a ipak ono što jeste, autentična priroda, korisna, korišćena, a nepokvarena, neuništena, samo: pristupačna.

To je bolji vid pristupačnosti nego kad svaki prolaznik-turista, naš ili stranm, može svuda da zastane, u svemu da uživa, ali sve i da zagadi, a svaka ustanova ili svaki gg-privatnik da podigne kuću bezmalo gde hoće i svakako kakvu hoće.

Ne znam da li je ova godina po broju naših i stranih turista na moru podbacila ili nije, niti po unetim devizama; to, verovatno, ne znaju pouzdano još ni oni koji bi morali: Moj je utisak, po ličnom iskustvu, da je stranaca sada više nego ikad, možda doduše odskora, i možda samo na ovom delu obale: to je ono što vidim svojim očima. Ali, grešili mi ili ne, stranih turista može ubuduće biti manje nego što bi nam bilo korisno, ali će ih ipak biti sve više. Čvrsto verujem i naših, jer i mi napredujemo ekonomski i emancipujemo se, čak i kad nam temo nije dovoljno brz:

Znam, međutim, pouzdano, da je u onoj sleri dodira kulture i ekonomike koji je najbitniji za budućnost, urbanizamni još naša bolna tačka. Duke, problemi, polemike tolikih gradova to svedoče: To nije nikakvo čudo, to je posledica niza naših zaista objektivnih (pored onih subjektivnih) nevolja i nasleđenih prilika. Ali ako se u nešto isplati uložiti brigu, novac, znanje, nauku, kulturu, entuzijazam, to je u to naše more, obalu i ostrva, koji su možda najveće naše opšte potencijalno blago (ekonomsko i kulturno) i koji· mogu imati tako višestran a blagodetan ulicaj na naš opšti razvitak da je to zaista teško opisati·

Ja, na žalost, svakako ne mogu. Osim ovaKojurabmar:tB01G i uzgredno. Neko bi morao moći.

KNJIŽEVNE NOVINE