Književne novine

MMA FIAAA „e aijiB

· U POEZIJI Slavka Janevskog uvek se nešto zbiva. Duga je lista tih z iy'a.n j aj, Ot· kriti ih, determinirati svako od njih pojedinačno, unekoliko znači rešiti motivsku jednačinu ove svojevrsne poezije, a samim tim Ppostaviti drugu jednačinu, bližu estetskom obrasću poetike Slavka Janevskog u ovom njenom odista vrlo ekspanzivnom trenutku. Popisati sva ta, razna, lična i neka sasvim objektivna ' zbivanja, odrediti im „dimenzije rasprostiranja, boju, narav, frekvenciju, poetsku draž istorijsku verodostojnost itd., istovremeno znači zaputiti se ka njihovim ishodišnim tačkama, vrelima njihovih postanja, izvorištima nadahnuća. Put ka tim izvorištima očigledno mora biti dug, čak veoma dug, ali ne mnopo naporan. Slavko Janevski nije od loze onih pesnika koji vešto kamufliraju svoje tragovc, motive svoje inspiracije, rudu svoje leksičke zanimljivosti i plemenitog sjaja. Doduše, on češto operiše jednom posebnom, ne osobito komunikativnom vrstom operativnc metafore, pred kojom su mnogi kritičari zastajali kao pred nerešivom enigmom ili kakvim tajanstvenim verbalnim zdanjem, i svaki od njih je imao svoj ključ za odgonetanje ove tajne; samo, odmah treba reći, retko kada je taj ključ bio zlatan, a dešavalo se, maprotiv, da je bio ili suviše istrajao od prekomerne upotrebe, ili pak neodgovarajući, sa neke druge, drukčije, poetske brave.

Tako ı povodom ove njegove najnovije zbirke pesama. Zagovornik Lepote, S. Janevski se nikad nije udaljavao od staza Životne Verodostojnosti i istme, Lepota je kod njega POOR prepoznatljiva tek u ogledalu Istine. ako su se Istina i Lepota, Lepota i Istina, u njegovim stihovima, pesmama i poemama, pa i. proznim tekstovima, naizmenično prepoznavali i išli zajedno, uvek kao jedno biće, jedan glas, skladno, rafinovano, sugestivno. U vezu njegovog jezika, u naseobinama njegove ekspresije, uvek se dalo osetiti, ili gdekad bar naslutiti, ono lucidno Vinaverovo sunce jezika, mlado i poletno, raskošnog sjaja i uvek sklono otkrivanju zapretanih energija i preobražavanju samog sebe. Naizgled, put je tog preobražavanja Kratak, kao što su njepgovc | mogućnosti velike. Ali nije tako. Od zbirke »Hleb i kamen« do zbirke »Evanđelje po Lukavom Peji« (Evangelic po TItar Pejo) u silnom nizu krupnih stvaralačkih iskušenja pro_šla je tako reći jedna cela decenija. To što

o a Oi ue aa era ya a ia — ei — e

GOTOVO da i nema proznog pisca koji se u nekoj od svojih knjiga nije vratio uspomenama iz detinjstva i kreativno oživeo dane koji "Xu se ne samo neizbrisivo slegli u riznicu scćanja nego su I presudmo uticali na docmija životna usmerenja. Ti prvi zapamćeni dani za pisce imaju neodoljivu privlačnost zbog toga Što se u njima susftiču uspomene na prva svesna suočavanja sa životom, na sudbonosni otkrivanja. istina na kojima će se graditi buduće postojanje, na susrete i sukobe u kol|ima .se vremc nevinosti neosetno pretvara u vremc ıiskustva:

Za pisce generacije kojoj pripada Vitomir Lukic detinjstvo jc posebno privlačna tema jer se taj preobražaj svesti odigravao u suočasManju sa ratom, u atmosleri, straha, nemira, nesigurnosti, oskudicc i smrti, koja jc neočekivano zamenila, dane provedene u okrilju spokoja i relativne bezbrižnosti. Taj preobražaj noPmalno je praćen brojnim traumama, a& kontrolisano čeprkanmje po njihovim UuzrOCima izraz je ne samo potrebe da onc budu rastumačence, nego je i proces bezbolnog oslobađanja od njihovog onespokojavajućeg dejstva: ·

Svako kreativno vraćanje u detinjstvo nužno se svodi na kontrolisano prisećanje Onog. što se duboko i neizbrisivo urezalo u svesi. 'Kontrola sećanja je integralni deo kreativno čina, proces selekcije i povezivanja fragmenaTa u logičnu i smisaonu celinu. Lukić jc problem kontrole rešio tako što je u središte rOmana stavio jednu ličnost koja uspomenama glavnog junaka dominira kao biće po svemu Izuzetno. Čitav roman je usredsređen na nju, Kristinu, devojčicu, devojku i žemu koja je bila »idol jedmostavnosti i vedrine«; njena neodoljiva posebnost sastojala se u tomc ŠTO je imala tu prednost »da ostanc mejasna jednim svojim dijelom«-· Neko ko se voli u detinjstvu zalo šlo je drukčiji od ostalih i ko je

ritom nedokučiv — postaje Žižna tačka na oju se usredsređuje detinja ljubopitljiva lju-

Covek –vraćen sebi

Dušan Kalić:

»POVRATAK U RAJ«, »Sloboda«, Beograd 1968.

POZNAT KAO PISAC kratkih psiholoških pri: ča. autor zbirki pripovedaka »iz onih dana« i · »Pakao. nije na nebu« obznanio se OVOm priliKom jednmom Vrstom lirskog romana u kome dodiruje izvesnc svoje ranlje, teme i tako "uspostavlja kontinuitet sa SVOJIHI, na O a te vrsnim, propovedaćkim medaljonima uto: lima se prepliću neposredni Životni iron? sa simbolikom koja se želi kroz njih ili njihovim korišćenjem da ostvari Nastavljajući a matske preokupacije iz SUFOVE stvarnosti [9 življaja konclogora, Kalić, koji je kao HI zatoćenik u logoru Mathauzen OOZIVSGJEOOT“ i grozole paklene šstvamoslı mručO la OTO · torijumskog spaljivanja zat\ orenika ill ODJIR Vo umiranje u bekstvu ma električnim 0 JI 5 kavim. žicama Jogorskih ograda, u OVOm. TO” manu nastoji da se oslobodi mucn:nč | ti Odra onoga što je ostavilo ožilike na telu i mi 5 na duši. Vraćaniem ćoveka sebi, svojoj žem JI i slobodi, on je svoga junaka postavio U psthološke situacije i odnose koji su neminovno 'nalagali retrospekciju koja sc doživliava kao ·bolni akord kretanja u krugu u kome Se u ratnim logorskim danima snevao život u ka-

” kvom se obreo dolaskom u oslobođenu zemlju. Kalić koristi tri stepenika za spuštanje u "taj krug: Njegov juna se, kao turist sa 1 ” rodicom našao na aZzurmoj jadranskoj obali koja je na njega, koji JE. možda prvi pu! stao ~ pred plavim ogledalom prozračnop ISO · polja, izvršila. katarksičku. ulogu osloba anja grozomornih okova mračnih. sila krvavc prošlosti. Prvi stepenik spuštanja u nedavnu pro| šlost je asocijativno prebacivanje u zavičaj

— Toplicu gde je iz zatvorskih žica došao po

KNJIŽEVNE NOVINE

se »Kainavclija« pojavila ni nepune dve godine posle »Evanđelja po Lukavom Peji«, govori u prilog shvatanju da je period od deset-jedanaest godina maksimalno iskorišćen u obnovi, sintetiziranju i osvajanju novih iskustava, u onom movatorskom preobražavanju svoje Dpoezije, njene leksike, tehnike izraza, ustanovljavanja svoje pesničke mitologije, bez koje, kako izgleda, teško može biti zamisliv današnji, moderan pesnik. 1, kao što: se pesnik redovno prepoznavao u romanima, tako ı danas u Dpocziji Slavka Janevskop postoji mnogo što-šta od one dugohodnc, široke, epske dimenzije osećajnosti, pa i narativne, 'Rolokvijalnc raskomoćemosti uvek u funkciji sa motivskom specifikom pesme ili ciklusa pesama, ali, istovremeno, uvek iznad standarda na koji smo

već navikli i nekako zanesenjački vrelo, ustrep- ·

talo, podrhtavajuće na rubovima njegovih iz pradavnina, iz slovenskih i staroslovenskih riZnica, ponovo oživljenih ı aktualiziranih reći. „Kod Janevskop, pogotovu u dvema poslednjim zbirkama, Makedonija je zemlja Lelekila, Afionija, a evo, sada, Kainavelija, zemlja bratoubica, stara zemlja starih, paganskih običaja, zlih naravi, ernih sudbina, neprokrčljivih savesti, tragičnih nacionalmo-istorijskih vctrometina. Njoj, toj svojoj zemlji, pesnik poručuje da je krvav božur posle zalaska sunca, a često i tamnija od njega (Put), da je preko nužno da se jednom zauvek otčepe

nepoznate pećine milenijuma da bismo došli preko kostiju i zabluda do sebe

bav i ljubomorna radoznalost. Pogled deteta zapanjujućom preciznošću otkriva spoljašnje detalje, ali retko kad prodire dalje od površine· Povratak zrelog čoveka svetu detinjstva u stvari je naknadan pokušaj da se otkriju podzemna značenja površinski upamćenih zbivanja. Lukića je Kristinina sudbina i slabost glavnog junaka prema njoj zanimala ne samo kao odnos koji treba definisati narativnim bpostup· kom, nego i kao epzistencijalmo iskustvo koje treba osmisliti intelektualnim naporom- On je, naime, bio svestan da je sećanje neophodno ne samo kontrolisati nego i da ga je potrebno kultivisati. Lukić to čini na taj način ŠTO povlači jednu smisaonu vertikala kojom sc intelektualno interpretira jedna ljudska sudbina i osmišljava njena cgzistencijalna krivulja. Ličnost koja je bila izuzetna za Života tim postupkom za glavnog junaka-pisca postaje egzislencijalni simbol, a posmptno traganjc za njom se svodi na iznalaženje nekih suštinskih metalizičkin saznanja i značenja. (»Postoji neka iramscedenina logika u samom pozivu preobraženja: biće puzi kao lastar samo u

okončanju rata, a drugi novi asocijativni prebačaji sećanjem u ganutljive i bolne doživljaje u vitlo jeze zverskih hirova esesovaca ogrczlih u animalno predavanje uništilačkim obračunima sa. ljudima· Na ta tri plana prelamaju se, prenose i DODnOVO V raćaju njegovi emotivni relleksi i odzivi na asocijatvna podsećanja i pobude, On dolazi do spoznaje da svet nije samo hod po ljudskom bolu i blatu, već da u nicmiu postoje osuncčana prostranstva ı nada u ljudsku perspektivu; da svet nije nimbus ispunjen mržnjom, patologijom i nagonskim provalama zverskog obračunavanja, već prihvatljiv, moguć i snošljiv prostor za ostvarivanje humanizma i ljudske sreće. Međutim, insisti-

Velika ;% pesnikova inspiracija - Slavko Janevski: |

»KAINAVELIJA«, »Makedonski knjiga«, Skopje 1968.

do sebe vilićavih do zadnjeg koraka i još dalje : da se vidimo između drenjina. i oskoruša. . . mi. čopor nad presnim medveđim mesom

u pesmi. »Najprc nož«, koja. je sva u znaku Kainovog čina bratoubistva, dok se u pesmi »Zemlja« lako prepoznaje Aveljov glas, ponoran, samrtnički opusteo i sveo, ali jasan, kao opomena pokolenjima: .

TI bez zaklimjanmia poveruj mi da ni zaklano stablo dvaput mladice ne pušta.

U onom: spisku zbivanja u »Kainaveliji« S. Janevskog, ističu se zbivanja prošlosti, ma jednoj višoj estetskoj lestvici, kad pesma poleće kao prethodno već iskristalizovano iskustvo, poentirana je prošlost kao zbivanje — neprekidno, trajno, kontinuirano i nadasve umetnički ubedljivo. Ali, ako je ta prošlost u. pesmama iz zbirke »Evanđelje po Lukavom Peji« vacirana na motivima sudbine, sa Jjtar-pejovskim, crno-humornim duhom u pesničkoj potki ove drame u vjše činova, dotle je u »Kainaveliji« ova drama nešto apstrahovana, pa je i mjem jezik donekle eksteritorijalizovan, kao Što je. njena“ POcenta, poenta le dramc, u priličnoj, meri univerzalizovana, kao izvučena iz Ovog, našeg, slovenskog tla, iz ove naše sudbine, i pothranjena jedmim univerzalnijim smislom trajanja. Ta je poenta, takva, izgubila nešto od

Kultivisano” sećanje

Vitomir Lukić: »ALBUM«, »Svjetlost«, Sarajevo 1968.

onu slranu sebe koja je u probnom toku. pokazala najveću glad za raščenjem·: Kako treba da sec dostojno uključi u univerzum gdje će ući u sastav velikog bića, onda su sve dvuge crte karaktera otpale u činu klijanja. Kristina je sada duh žrtve· Ponesena svim za što nije imala širine tu među nama, ona se samo preselila u mir, nedostupan i čist, da bi puniJe mogla da nam služi- Često je govorila da će negdje ići. u nešto jako daleko, lišeno predstava i označeno samo čuvstvom beskonačnosti: Sada je tamo: Sva moja. i tetkina lutanja svršavanju se na granici konačnog i beskonaćčnog, kao pred spuštenom rampom:·«), Traganje za Kristinom, najpre u predelima uspomena, minuciozno i unekoliko narativmo monotono, prenelo se, posle, njene smrti, na traganje za njom i na razjašnjavanje onoga šlo je bila u stvarima koje je ostavila za 5Oobom, u praznini koju miko nije mogao da ispuni, u fotogralijama koje su je pokazivale u mjenim mnogobrojnim menama, u sećamjima koja su, najednom, postala prosvetljenija i višeznačnija. Put ka podzemnom sradištu tog prilježnog rekrejranja prošlosti, središtu

rajući na tome, Kalić odlazi po:malo-u jedriu vrstu naivmog, ali ROOBOC idealizma, zala. žući se za ono Što je u ljudima pozitivno, pokretačko, plemenito: Tako na izvestan na. čim ublažava dramski splet dešavanja, jer nc ulazi u dramski čvor jačeg proboja u unutrasnje raskole, nedoumice i lomove junaka koji je u mekolikim trenucima mogao da. se reljelnije ostvari i sugestivnije ispolji. Takav jedan trenutak je obećavala. situacija Nenadovog boravka kod starije gazdarice: koja. je izvesnim znacima predočavala krležijanski razvoj ·seksualnog čma koji bi omogućio, dramski ČVOP i u daljem razvoju događaja dao više, mate?riiala za motivacije psiholoških trhuma i dramskih dubina. Međutim, Kalić je ovo suočava-

makedonske „narodne .

svoje elementarnosti, nepatvorenosti, crno-humorne reskosti; uprkos tome, međutim, ona je uvišestručila spektar svojih zračenja, Što ie i razumljivo s obzirom da je postala tako reći opšteljudska i što je svoje jezičke miti i

'mijanse prisposobljavala za oko i sluh čoveka

u prostoru i vremenu, bez obzira na njegovo: macionalno prebivalište. Ali, pre svega, ipak ovde jc reč o drami čoveka na ovoj našol, balkanskoj, vazda mrkoj vetrometini. Pesme iz (ciklusa »Sinaja« uglavnom sugerišu sliku duše 'toga čoveka, a u groplanu »Sinaja«.se ukazuje kao golema, nepregledna pustoš, pu: stinja, jedno ogromno Ništa, koje je Ništa i Sve, život i smrt, stama obnova i stalna pohara, permanentna opasnost i nikad i nigde lepršavija vizija budućnosti, san ı Java Jedme dozlaboga 'uboge stvarnosti, a ipak — veliko životno čudo, nikad i nigde veće, protejskije, pirkosnije, prometejskije.. A, opet: Sinaja je, iako · pustinja, pesak sa bledim tragovima i 'sMirt Se nikad. dosanianim snom oaze. u sebi, čulna kao putena, zaliubijena žena, sva od grimiza isćeđenih sumnaca, vrela, pohotna, čak goropadna, smrtonosna, lukava. Toj .Simaji, toi svojoj žeđi, ženi, pustinji, snu, štrav1l, smuti, nedohvatu, pesnik poručuje:

~ Svugde. si — a tebe mema.

Kako da te uzmem

_ ja što rukama dugim fenjer Saturmov palim?

S moći tražim 'te u školjci maka

#Oili i izbmu graška, bajko mala.

_Nako da te nađem ...

A odmah potom saznanje, gorko i sloičko, da je »čitav Balkan asuanska šifra i — nmišta«, da.je »pustoš i strah i pomrčina i — nmišta«, a. pesnik »pada sa kamena ma kamen« i najiDposle, kao u paklu tražeći izlaz, izbavlienje, Itaku, jedino rezignirano može da iscedi iz sebe: »Magla je moja zastava.« Sa tem zastavom om će i u pakao sići da svoju Sinaju pronađe. ; izbavi. . ;

Jedan prastari mit obznanio. je svoju diialektiku trajanja, svoiu Žživoftnmost, snagu, Više. značnost, -poentirajući današniv čćovekovu dramu, anatomiju niegovog trajanja, patinu zla ı prtinu puta. kojim korača. prema »blešta:· vim sazvežđima«, ukoliko i samog sebe u-a:tom:e ne ra,s:tu ri.

Miodrag Drugovac

koje se nalazi u' drugoj polovini knjige, pri premljen je brizljivim i podrobnim liksiranjem nekih bitnih elemenata Kristininog života ı karaktera, njenog delovanja na okolinu, u onom obliku u kojem je to ostalo zabcleženo U svesti Jednog deteta· Njena smrt jc granica na kojoj narativna analitičnost ustupa mesto intelektualnoj sintezi, da bi se u poslednjem poglavlju (»Album«), preko susrela sa Kristinom kroz fotogralije, istinski uzbudljivom intepretacijom viđenog, doreklo mnogo šta od onoga Sto pošled dečaka nije mogao da obuhvati, u šta nije mogao da prodre, Što svest nije mogla da shvati: »Ta posljednja slika je savršen Kaos, apsolutno beznađe, istovremenost svepa, Jedna sinteza u kojoj se čovjek

gubi. Ona ne. zatvara krug, ona otkriva po. · mor: Tamo, uv, klobučanju nabreklih erupcija

vodene parc, zru neke forme i potiru se, izmataju se čas blagim, čas srditim naporima icdna iz druge i to je metamorfoza bez kraja u kojoj je ukinuto vrijeme i suočene sve Tri kategorije: prošlost sadašnjost i budućnost.«

Lukić je pisac koji i najsitnijem detalju poklanja veliku pažnju. U toj sposobnosti da svakoj podrobnosti da bogatu i izdašnu zaokruženost leži i njegova snaga i njegova slabost· On, name, ne oseća uvek granicu iza koje se minuciozna deksriptivna tebnika pretvara u kaćiperstvo koje Je samo sebi cilj· Zbog toga se u njegovom romanu prozni fragmenti izvanredne uzbudljivosti i upečatliivosti smanjuju sa podrobnostima u kojima ima najviše samozadovoljnog egzibicionizma. Kod Lukića sc takođe ponekad oseti napor da jednoslavnc stvari kaže na sintaktički bravurozamn način; rečenica mu.je zbog toga, u tim slučaJevima, teška i troma, pa samim tim i nedovojno čitljiva. To, srecom, nije osobenost Lu-

kiceve poreze nego prateća slabost koja

tu-i tamo onespokoji čitaoca sprečavajući ga da'sc potpunije saživi sa svetom jednog zanim

ljivog :pisca· i eid Dušan Puvačić

nje neadekvatnih partnera izbegao vođen mišlju da svoga jumaka treba da oslobodi svakog: daljeg «alaženja u odnose koji bi njegovo, već'izranjavljeno, srce gurmuli u nove i dublje traumatične nepogode:

Tako je u ovom romanu autobiografske prirode Kalić zaobišao sprudove i svoga junaka oprezno vodio da bi pa sačuvao kao neoskrnavljeni pozitivum koji u svojoj suzdržanosti, ozbiljnosti, skromnosti i radnoj opsedmutosji, mastoji da na kolosecima slobodnog, disanja i radosti što sc opstalo i što se ima 5 kim da deli bol i umnožava radost upije svc što. je lepo |I zrači sve što jc ljudsko. Stoga svako podsećanje na ono što se, kao neprijatnost ı bol doživelo dolazi kao novo uznemirenje kojeg sc racionalno, ipak, brzo oslobađa. "Takav memir izaziva prepoznavanje zločinca Smita iz konclogorskop perioda života u liku memačkog turiste na Jadranskoj obali. Ipak, ljubav i porodična atmosfera ı zadovoljstvo činc da sc svi ti naleti talasa mučnih sećanja na OnoO.Što jc prohujalo rasprše, da nemaju iaču udarnu snagu i potres. Imsistiranjem na praštanju, bkRagosti, strpljenju i razumnom i staloženom reagovanju, Nenad sc na Živol· nom putu uopšte, pa i ma morskoj obali u suočavanju sa nemačkim građanima ophodi tako da mi u jednom trenutku nc otvori zarasle. ranc, mržnje, već da premebregavanjem

RU SON Naslavak na 4. stvani Dragutin Ognjanović

3